1. Korinćanima: Poslanica 21. stoljeća

Možemo Prvu Korinćanima vidjeti gotovo kao proročku poslanicu za kraj 20. i početak 21. stoljeća. Kontekst Korinta – hedonističkog, seksualno razuzdanog, intelektualno nabrijanog, medijski „zasićenog“ grada – zapanjujuće podsjeća na suvremenu zapadnu kulturu: kult užitka, izopačene spolnosti, javnih debata i „show“ formata, beskrajne rasprave i analiza ideja, ali malo istinske mudrosti. U takav grad, prepun prostitucije, idolatrije i filozofije, ulazi Pavao i nastaje crkva koja odražava i snagu evanđelja – ali i duboku ranjenost i „kontaminiranost“ duhom grada.

1. 1. Korinćanima zato postaje poslanica za Crkvu u kulturi pornografije, talk-showova, relativizma i spiritualnog kaosa. Ona istovremeno razotkriva slabosti i nezrelost crkve, i ukazuje na duhovne resurse kojima se sve to može ispraviti.

1. Primatelji, pozdrav i ključni redak (1,1-9)

Pavao piše crkvi koju je sam osnovao za svog dvogodišnjeg boravka u Korintu (Dj 18), radeći šatore s Akvilom i Priscilom. Unatoč svim problemima, on crkvu u Korintu oslovljava kao:

„Crkvi Božjoj u Korintu, posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima na svetost…“ (1,2)

Drugim riječima, njihov identitet je svetost, iako je njihova praksa često skandalozna. Pavao ih podsjeća da su:

• • milošću obdareni,

• • obogaćeni „u svakoj riječi i svakoj spoznaji“,

• • ušli u „zajedništvo s njegovim Sinom Isusom Kristom, Gospodinom našim“ (1,9).

Redak 1,9 shvaća se  kao ključ cijele poslanice:

„Bog je vjeran; on vas je pozvao u zajedništvo sa svojim Sinom Isusom Kristom, Gospodinom našim.“

To je temeljna definicija kršćanskog života: pozvanost u zajedništvo (koinonia) s Kristom – dijeljenje Njegova života. Svi problemi i sva rješenja u 1. Korinćanima stoje i padaju na stvarnosti i zanemarivanju tog zajedništva.

2. Struktura: „tjelesnosti“ i „duhovnosti“

Ova poslanica može se podijeliti na dva velika dijela:

1. 1. „Tjelesnost“ – tjelesnosti (poglavlja 1-11)
      – sve ono što je pogrešno, nezrelo, kompromitirano u crkvi2.
   2. „Duhovnost“ – duhovnosti (poglavlja 12-16)
      – duhovni resursi i načela koja ispravljaju tjelesnost.

1.  

Prvi dio (1–11): Pavao detektira tri velike skupine problema:

• • podjele i frakcije (1-4),

• • skandali i nemoral (5-6),

• • sporna pitanja i zloporaba slobode (7-11).

Drugi dio (12–16): odgovara kako te tjelesne deformacije liječiti:

• • duhovni darovi i Tijelo Kristovo (12-14),

• • središnjost uskrsnuća (15),

• • praktične upute i završni poticaji (16).

3. Divizije i ljudska mudrost nasuprot „riječi križa“ (1-4)

3.1. Podjele zbog „kultova ličnosti“

Crkva je razjedinjena stranačkim pripadanjem pojedinim učiteljima:

• • „Ja sam Pavlov“,

• • „ja Apolonov“,

• • „ja Kefin“,

• • a „super-duhovni“ – „ja Kristov“.

To nije samo raznolikost darova ili stilova, nego stranački duh koji ruši jedinstvo Tijela. Pavao jasno pokazuje da je korijen podjela tjelesnost i ponos, a ne legitimne razlike mišljenja.

3.2. Ljudska mudrost vs. Božja mudrost križa

Korinćani, uronjeni u svijet grčke filozofije, u crkvu unose duh intelektualne taštine. Pavao im odgovara radikalno: „Jer riječ o križu ludost je onima koji propadaju, a nama koji se spašavamo sila je Božja“ (1,18).

Naglašava se: Bog na križu raskrinkava i poništava samodostatnu ljudsku mudrost. Križ “presijeca logiku“ ovoga svijeta – rez preko svih sustava mišljenja koji pokušavaju objasniti život bez Boga.

• • Ljudska mudrost je ograničena, parcijalna, nesposobna da riješi dubinski problem čovjeka.

• • Istinska mudrost je objavljena – dolazi odozgo, u „riječi križa“.

Pavao ne pristaje na „filozofski duel“ na terenu ljudske mudrosti, nego poziva crkvu natrag na temeljni princip strahopoštovanja pred Gospodinom kao početkom spoznaje.

3.3. Tjelesnost i duhovna nezrelost (3. poglavlje)

Korinćani su „dječica u Kristu“, jer:

• • traže ljudsku slavu,

• • grade na ljudskim imenima,

• • procjenjuju kroz prizmu kulture.

Vidimo istaknutu Pavlovu sliku: sve što je građeno „u tijelu“ je drvo, sijeno, slama – osuđeno na oganj; samo što je građeno u Duhu trajat će. Dok god ne prihvatimo poruku križa kao poziv na smrt vlastitog ponosa, ostat ćemo nezreli i skloni podjelama.

4. Skandali: nemoral i parnice (5-6)

4.1. Seksualni nemoral toleriran u crkvi (5)

U crkvi postoji slučaj („živi sa ženom svoga oca“ – teški seksualni grijeh) koji čak i pogani smatraju skandaloznim, a crkva ne samo da ne reagira, nego se još i hvali svojom „širinom“ i „tolerancijom“. Pavao zahtijeva crkvenu disciplinu kao izraz ljubavi, a ne farizejske strogoće.

Autor povezuje to s našim vremenom: kad crkva normalizira ili prešućuje seksualni nemoral, ona ne pokazuje milost, nego dopušta da grijeh razara osobe i zajednicu. Božji gnjev u seksualnom području proizlazi iz Njegove ljubavi – On nas previše ljubi da bi mirno promatrao kako si uništavamo dostojanstvo i tijelo.

4.2. Parnice među vjernicima (6,1–11)

Vjernici jedan drugoga vuku po poganskim sudovima. Pavao ih izaziva:

• • kako da oni koji će „suditi svijetu“ ne znaju rješavati svoje sporove?

• • zar nije bolje pretrpjeti nepravdu, nego osramotiti Kristovo ime pred svijetom?

Time razotkriva dublji problem: nedostatak evanđeoskog mentaliteta oprosta i pomirenja.

4.3. Teologija tijela i spolnosti (6,12–20)

Pavao zatim daje ključni nacrt biblijske antropologije seksualnosti:

• • „Sve mi je dopušteno, ali sve ne koristi“ – sloboda nije apsolutna, nego ograničena ljubavlju i svetošću.

• • Tijelo je za Gospodina, a ne za blud.

• • Tijelo vjernika je hram Duha Svetoga, kupljen krvlju Kristovom.

Naglašava se pastoralna implikacija: mladi (i odrasli) moraju razumjeti da spolni grijeh nije samo „kršenje pravila“, nego iživljavanje nad vlastitom i tuđom ljudskošću i uvlačenje Krista (koji prebiva u nama) u situacije koje su suprotne Njegovom karakteru. Bog nas zato poziva na čistoću ne da nas sputava, nego da zaštiti vrijednost naše osobe i sposobnost da volimo kao On.

5. Sporna pitanja i svakodnevna etika (7–11)

Ovaj dio pokazuje kako Pavao primjenjuje evanđelje na vrlo konkretna i „prizemna“ pitanja.

5.1. Brak, celibat i poziv (7)

Korinćani pitaju treba li se, zbog pritisaka i zla vremena, uopće ženiti/udavati ili svi trebaju živjeti u celibatu.

Pavao:

• • visoko vrednuje brak kao normalan i dobar poziv;

• • priznaje i dar neoženjenosti/neudatosti kao legitiman i ponekad praktičan poziv;

• • sugerira da svatko ostane u pozivu u kojem ga je Bog zatekao, osim ako postoje jasni razlozi za promjenu.

Nema idealiziranja jednog životnog stanja nasuprot drugom – kriterij je vjernost u danom pozivu.

5.2. Idolsko meso i kršćanska sloboda (8–10)

Tema „mesa žrtvovanog idolima“ postaje model za sva „siva područja“ koja Biblija izrijekom  ne regulira (društveno pijenje, ples, razne navike, konzumacija sadržaja itd.).

Pavao postavlja tri „zakona“:

1. 1. Zakon slobode – „Sve je dopušteno“: ništa stvoreno nije po sebi nečisto;
   2. Zakon ljubavi – ako moja sloboda sablažnjava slabijeg brata, radi ljubavi ću je ograničiti;
   3. Zakon korisnosti (ekspeditivnosti) – nije sve što je dopušteno korisno; neka ponašanja mi troše vrijeme, energiju, srce, i udaljavaju od glavnog poziva.

Kršćanin ne živi pod farizejskim katalogom zabrana, ali ni pod anarhičnom mantrom „radim što hoću“. On se ravna po križu, ljubavi i misiji.

5.3. Žene i pokrivala (11,2–16)

Pitanje pokrivanja glave danas zvuči neobično, ali u korintskoj kulturi nepokrivena glava žene bila je znak razuzdanosti ili čak prostitucije. Pavao zato savjetuje ženama da se, radi svjedočanstva i reda, pokrivaju u zajedničkom bogoslužju.

Poanta nije univerzalna zapovijed o pokrivanju glava, nego poštivanje stvorenog reda i kulturnih signala koji komuniciraju čast ili sramotu.

5.4. Zloporaba Gospodnje večere (11,17–34)

Umjesto zajedništva u Kristu, Gospodnja večera postaje u Korintu podjela i nepravda: bogati jedu i piju do sitosti (pa i opijanja), siromašni ostaju gladni.

Pavao vraća Večeru Gospodnju na njezinu srž:

• • Kristovo tijelo i krv;

• • ispitivanje samoga sebe;

• • razlučivanje Tijela (crkve).

On upozorava da se Božja svetost ozbiljno shvaća – površno i bez srca pristupanje sakramentu povlači realne posljedice.

6. Duhovnosti: darovi, ljubav i red (12–14)

6.1. Duhovni darovi i Tijelo Kristovo (12)

Pavao prelazi na pitanja autentične duhovnosti (grč. pneumatiká) – što doista dolazi od Duha.

Duhovna stvarnost je stvarnija od vidljive, i darovi Duha su Božji instrumenti za izgradnju Tijela.

Ključne točke:

• • svaki vjernik ima barem jedan dar;

• • darovi su različiti, ali su od istog Duha;

• • nitko nije suvišan, nitko nije centar – ovisni smo jedni o drugima.

Slika tijela je snažna ekleziološka slika:

• • „Oko ne može reći ruci: ne trebam te“;

• • dijelovi koji izgledaju „slabi“ zapravo su neophodni;

• • posebnu pažnju treba dati onima koji se čine „manje časnima“.

Crkva nije piramida s duhovnom elitom na vrhu, nego organizam u kojem svaki ud služi.

6.2. Ljubav kao „najizvrsniji put“ (13)

Između dva poglavlja o darovima stoji poznato „pjevanje o ljubavi“. Autor naglašava: ljubav nije osjećaj, nego karakterna orijentacija i voljni čin.

Ljubav:

• • je strpljiva i dobrostiva,

• • ne zavidi, ne hvasta se, ne nadima se,

• • ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja zlo,

• • raduje se istini, podnosi, vjeruje, nada se, ustraje,

• • nikad ne prestaje.

Bez ljubavi, čak i najimpresivniji darovi pa i mučeništvo postaju duhovni šum i praznina. Ljubav je kriterij autentične duhovnosti.

6.3. Jezici i proroštvo (14)

Korinćani pretjerano uzdižu dar jezika, dok Pavao želi naglasiti proročko govorenje – razumljivo izlaganje Božje riječi koje izgrađuje zajednicu.

• • Jezici bez tumačenja izgrađuju samo pojedinca;

• • proroštvo izgrađuje cijelu crkvu.

Pavao ne zabranjuje jezike, ali jasno postavlja red, mjeru i primat razumljivog, izgrađujućeg govora.

7. Uskrsnuće kao stožer vjere (15)

Poglavlje 15 je teološki vrhunac poslanice. Ako Krist nije uskrsnuo:

• • propovijed je prazna,

• • vjera je uzaludna,

• • apostoli su lažni svjedoci,

• • vjernici su još uvijek u grijesima,

• • mrtvi u Kristu su propali,

• • kršćani su najbjedniji među ljudima.

No budući da je Krist doista uskrsnuo, to ima nekoliko posljedica:

• • Krist je „prvina usnulih“ – jamstvo našeg uskrsnuća;

• • smrt je posljednji neprijatelj koji će biti uništen;

• • kršćanski život ima eshatološki horizont: trud u Gospodinu nije uzaludan (15,58).

Uskrsnuće je tako garancija smisla i plodnosti svake vjernosti, žrtve i služenja.

8. Zaključak: konkretne upute i završni pozivi (16)

Završno poglavlje donosi:

• • upute o prikupljanju pomoći za siromašne svete;

• • preporuke službenika i misijske suradnje;

• • Pavlove planove i pozdrave.

Završna opomena sadrži sažetak muškog, čvrstog, ali ljubavlju prožetog kršćanskog života:

„Bdijte, čvrsti stojte u vjeri, muževni budite, ojačajte! Sve vaše neka bude u ljubavi.“ (16,13–14)

9. Zaključna misao

1. 1. Korinćanima je doista „poslanica 21. stoljeća“: govori crkvi uronjenoj u seksualnu revoluciju, medijsku buku, kult osobnosti i površnu duhovnost. Pritom ne nudi moralističke recepte, nego nas vraća na:

• • zajedništvo s Kristom (1,9),

• • riječ križa koja razotkriva i reže ponos,

• • svetost tijela kao hram Duha,

• • slobodu oblikovanu ljubavlju,

• • darove Duha u službi Tijela,

• • ljubav kao srž duhovnosti,

• • uskrsli Krist kao temelj nade i smisla.

Pavao nas poziva da budemo radikalno evanđeoski, ali i istinski zajedničarski – živeći vjeru kao dio Tijela Kristova, a ne kao individualni projekt.

Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!