Ponekad se osjećamo kao da se “utapamo” – previše obaveza, odluka, pritiska. Kao da stalno nešto moramo, a nikako ne uspijevamo sve stići.
Taj osjećaj nije rijedak. Mnogi ga poznaju – bilo zbog škole, budućnosti, odnosa ili osobnih borbi.
Kada avion uđe u turbulenciju, pilot može paničariti – ili ostati pribran. Iskusni piloti znaju:
Turbulencija nije opasnost – to je informacija.
Ako ne paničare, ako se ne bore protiv toga, mogu se jednostavno prilagoditi i nastaviti let.
Ako stalno pokušavamo pobijediti stres, brzo reagiramo, guramo kroz dan, ne stajemo – to nas iscrpljuje. Ali postoji drugo pitanje koje može promijeniti sve:
“Što ako stres nije neprijatelj, nego poruka?”
Zastati, udahnuti, prepoznati da stres možda želi reći: “Nešto trebaš promijeniti” – to može donijeti mir i jasnoću.
Stres nije neprijatelj, nego signal koji nam može pomoći da zastanemo i preispitamo što se događa u nama i oko nas. Kad ga pogledamo kroz Božju perspektivu, možemo pronaći mir, mudrost i novu snagu.
I kršćani osjećaju stres. To ne znači da nemamo dovoljno vjere – znači da smo ljudi.
Isus je također doživio duboki pritisak i tjeskobu, posebno u Getsemanskom vrtu (Luka 22:44).
„Bio je u smrtnome strahu i još se usrdnije molio.“
To pokazuje: stres je stvarnost, ali način na koji ga nosimo može biti prožet vjerom.
Kad nas pritisne stres, pozvani smo ne da “izdržimo” sami, nego da tražimo Boga.
„Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.“ (Matej 11:28)
Umjesto da stres vidimo kao neprijatelja, možemo ga doživjeti kao poziv:
Da se zaustavimo.
Da se sjetimo Božje prisutnosti.
Da prepoznamo gdje nam je potrebno Njegovo vodstvo ili promjena prioriteta.
Ako ga donosimo pred Boga u molitvi, stres može postati alat duhovnog rasta.
Može nas naučiti poniznosti, strpljenju i povjerenju.
„Svu svoju brigu povjerite Njemu jer On se brine za vas.“ (1. Petrova 5:7)
Bog nas nije stvorio da se nosimo sa svime sami. Vjera uključuje i zajedništvo – prijatelje, obitelj, crkvu.
Razgovor s nekim tko razumije i moli s nama može biti ključan korak prema olakšanju.
Bog ne obećava da nećemo imati izazova, ali obećava da će biti s nama u svakome od njih.
Stres ne treba sakrivati – može postati trenutak susreta s Bogom.
Biblija nas ne poziva da budemo “super ljudi” bez osjećaja. Ali nas poziva da ne ostajemo sami u svojim brigama:
„Ne brinite se tjeskobno ni za što, nego u svemu – molitvom i prošnjom, sa zahvaljivanjem – iznesite svoje molbe Bogu.“ (Filipljanima 4:6)
Bog ne želi da bježimo od svojih osjećaja, nego da ih s Njim podijelimo. On je prisutna pomoć u nevolji.
Kad osjetiš stres:
Čak i mala promjena – da umjesto žurbe uzmeš minutu tišine – može promijeniti tvoj dan.
Biti znatiželjan, umjesto frustriran. Tražiti mir, umjesto forsirati rješenja. To je korak prema zrelosti i vjeri.
Stres nije tvoj neprijatelj. On može biti Božji blagi znak da nešto trebaš primijetiti, promijeniti, predati Njemu.
“Približite se Bogu i On će se približiti vama.” (Jakovljeva 4:8)
