Zar je Isus zaista ustao iz mrtvih? Je li to doista toliko važno?
Kršćanstvu je važna istinitost Kristovog uskrsnuća, jer kršćanstvo u vezi Kristova uskrsnuća stoji ili pada (1 Korinćanima 15:12-19). Ako Krist nije ustao iz mrtvih, tada se kršćanska vjera ruši.
Uskrsnuće je jedan od najpovijesnijih događaja drevnog svijeta. Kada se Isus suočio s vjerskim vođama svojega doba, upitali su ga kojim će znakom dokazati da je on obećani Mesija. On im odgovori: “Znak traži pokvareni i preljubnički naraštaj, ali mu se neće dati drugi znak osim znaka Jone proroka. Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći” (Matej 12:39-40).
Znak uskrsnuća bio je namijenjen da odijeli Isusa od svakog živog bića u povijesti čovječanstva, te da bude označen kao Božji Sin (Rimljanima 1:4). Izvještaje njegova pojavljivanja pisali su za buduća pokoljenja očevici kojima se Isus živ ukazivao četrdeset dana nakon javnog raspeća. Kao što izvješćuje Sveto pismo, time je, “poslije svoje muke također pružio mnoge dokaze da je živ: ukazivao im se četrdeset dana i govorio im o kraljevstvu Božjem” (Djela 1:3).
Pišući oko 56. godine, apostol Pavao spominje činjenicu da je petstotinjak ljudi, od kojih su mnogi još bili živi kad je on to pisao, posvjedočilo Kristovo uskrsnuće (1 Korinćanima 15:6). Ta je izjava bila, u neku ruku izazov onima koji možda nisu tada povjerovali u uskrsnuće, jer Pavao spominje da su živi još mnogi koje bi mogli pitati je li Krist doista uskrsnuo.
Mnogi vjernici usredotočuju se isključivo na Isusovo raspeće, smatrajući ga središtem evanđeoske poruke. No, premda križ ima presudnu važnost, ako je Isus samo umro i bio pokopan, ali nije ustao iz groba, tada On ne može biti Spasitelj svijeta. No ako je uskrsnuo, tada Njegova poruka ima snagu koja nadilazi sve. Postavlja se stoga ključno pitanje: Je li uskrsnuće stvaran povijesni događaj? I postoje li dokazi koji to potvrđuju?
Evanđelja navode niz ključnih znakova koji dokazuju da je Isus doista uskrsnuo. Nakon što su Josip iz Arimateje i Nikodem, dvojica uglednih i bogatih ljudi, položili Isusovo tijelo u grob, trećega dana dogodilo se nešto što je zauvijek promijenilo svijet.
Isusovo uskrsnuće nije mit, već povijesno potvrđen događaj koji je zauvijek promijenio svijet. Prazan grob, slomljeni pečat, odvaljeni kamen, nestalo tijelo i povoji koji su ostali netaknuti – svi ti znakovi zajedno svjedoče da je Krist doista uskrsnuo, kao što je i rekao.
Prvo, vojnici. Rimljani su postavili stražu kako bi spriječili bilo kakvu prijevaru, jer su se židovski vođe bojali da bi učenici mogli ukrasti tijelo i tvrditi da je Isus uskrsnuo, kao što je i sam najavio. Straža je bila sastavljena od šesnaest vojnika – četiri bi stajala ispred groba, dok bi ostali formirali polukrug iza njih, od kojih bi većina spavala, a straža se rotirala svaka četiri sata. No, kad su žene stigle ujutro na grob, vojnika nije bilo. Evanđelist Matej piše da su neki od stražara otišli u grad i ispričali sve što se dogodilo. Starješine su im dali mnogo novca da lažno svjedoče kako su učenici došli noću i ukrali tijelo dok su oni spavali. Ali taj izgovor ne drži – jer ako su spavali, kako su mogli znati tko je ukrao tijelo? Osim toga, četvorica vojnika nisu smjela spavati.
Drugi znak bio je pečat. Rimljani su zapečatili grob službenim pečatom, čime su potvrdili njegovu sigurnost i sadržaj. Uže bi se zategnulo preko kamena, a vosak s otiskom pečatnog prstena učinio bi svako otvaranje groba ozbiljnim zločinom protiv Rima. Kada su žene stigle na grob, pečat je bio prekinut, a kamen odvaljen.
Treći znak bio je sam kamen. Ulaz u grobnicu bio je zatvoren velikim, teškim kamenom, koji bi se kotrljao niz kosinu i potom zaključavao. Da bi se kamen pomaknuo, bila je potrebna velika snaga – povjesničari procjenjuju da je težio do dvije tone. No, tog jutra, kamen nije bio samo otkotrljan – bio je doslovno odmaknut i uklonjen s utora, kao da ga je netko podignuo i premjestio. Matej izvještava da je anđeo sišao s neba, odvalio kamen i sjeo na nj (Matej 28:2). U ostalim evanđeljima saznajemo da je kamen bio toliko velik da ga ne bi moglo pomaknuti ni dvadeset ljudi, a Ivan navodi da je bio doslovno “odnesen”.
Četvrti znak bio je sam grob. Kad su žene ušle unutra, tijela nije bilo. Umjesto tijela, unutra su se pojavila dva čovjeka u sjajnoj odjeći, koji su rekli: „Zašto tražite živoga među mrtvima? Nije ovdje – uskrsnuo je!” (Luka 24:5-6). Unatoč stražarima, pečatu, kamenu i zatvorenoj grobnici – Isus nije bio tamo.
Peti znak bili su povoji. Kada su Pavao i Ivan došli na grob, nisu zatekli tijelo, ali su pronašli povoje u kojima je Isus bio omotan. Grobno ruho bilo je još uvijek ondje – netaknuto, složeno u obliku tijela, ali prazno, poput čahure iz koje je izašao leptir. Glavni pokrov bio je čak složen i odvojen sa strane. Ivan, kad je to vidio, povjerovao je. Ako bi netko ukrao tijelo, ne bi ostavio povoje tako uredno i pažljivo složene. Ako bi Isus samo pao u nesvijest i probudio se, ne bi mogao sam izaći iz tako čvrsto omotanih povoja. Tijelo je jednostavno prošlo kroz platno – kao što je kasnije prošao kroz zatvorena vrata kada se ukazao učenicima.
Ta scena razbija svaku pomisao na krađu tijela. Da je tijelo ukradeno, povoji ne bi ostali. Da se Isus sam probudio i izišao, povoji ne bi bili netaknuti. Upravo ta slika – prazni povoji, netaknuti i uredno složeni – bila je dovoljna da Ivan povjeruje da je uskrsnuće stvarno.
Učenici su se nakon toga potpuno promijenili. Evanđelja i Djela apostolska svjedoče da su ti muškarci, koji su prije uskrsnuća bili preplašeni i zbunjeni, postali hrabri svjedoci evanđelja. Njihova glavna poruka bila je – Isus je uskrsnuo! I cijeli svijet se počeo mijenjati.
Povijesne su činjenice i više nego dovoljne da zadovolje znatiželju poštenog tražitelja. To je očito ne samo obranom uskrsnuća već nedostatkom činjenica i dokaza za suprotno tumačenje. Prihvatiti teorije koje pokušavaju iznijeti tumačenja suprotna uskrsnuću zahtijeva mnogo više vjere nego li vjerovati u uskrsnuće.
Novinar Frank Morrison je kao agnostik započeo pisati knjigu kojom bi opovrgao Kristovo uskrsnuće. Nakon opsežnog istraživanja, promijenio je svoje mišljenje i postao sljedbenikom Isusa Krista. Ono što mu se dogodilo ovako je opisao:
“Proučavanje kojim sam se bavio toliko je neobično i izvorno da mislim kako je ovdje poželjno ukratko reći kako je knjiga poprimila konačan oblik. U nekom smislu i nije mogla drukčije izgledati. Ona je, zapravo, ispovijest i priznanje unutarnjeg doživljaja čovjeka koji je isprva krenuo napisati knjigu s jednim ciljem, a silom okolnosti primoran je pisati upravljen drukčijem cilju.”
“Nisu se činjenice izmijenile, jer su nepropadljivo zabilježene u spomenicima i na stranicama ljudske povijesti. Promjenu je doživjelo tumačenje tih činjenica”
Morrison je ustvrdio kako je Isus Krist javno stavljen u grob u petak, ali u nedjelju ujutro u njemu tijela nije bilo. Postojale su tri zainteresirane skupine ljudi koje su mogle ukrasti tijelo: Rimljani, Židovi i Isusovi učenici.
Rimljani ne bi imali valjana razloga uzeti tijelo, jer su htjeli održati mir u Palestini. Najvažnije im je bilo u svim pokrajinama održati mir što je više moguće, a to se krađom Isusova tijela ne bi postiglo.
Židovi također ne bi uzeli tijelo, jer su najmanje od svega htjeli da se pročuje kako je Isus uskrsnuo. Oni su zahtijevali stražu na grobu, prema Matej 27.
Isusovi učenici nisu imali razloga ukrasti tijelo, a ako su to i učinili, kasnije su umirali kao mučenici za nešto što su znali da nije istina. Štoviše, vjera koju su širili naglašavala je istinu, a ne laž. Pothvat krađe tijela bio bi nepodudaran s istinom koju su poznavali, i pozivali druge da je slijede.
Razumu prihvatljivo tumačenje iznosi da je Krist uistinu uskrsnuo, što su očevici objavili kako se zbilo. Isusovi učenici možda nisu bili toliko obrazovani kao ljudi našeg stoljeća, ali su sigurno znali razlikovati mrtvaca od živa čovjeka.
Šimun Petar je izjavio:
“Ta nismo vam navijestili snagu i Dolazak Gospodina našega Isusa Krista slijedeći izmudrene priče, nego kao očevici njegova veličanstva.” (2. Petrova 1:16).
Zaključak:
Jedan od najsnažnijih dokaza Kristova uskrsnuća jest preobražen život apostola Pavla. Od gorljivog progonitelja crkve postao je njezin najvatreniji apostol upravo nakon što mu je uskrsli Krist govorio na putu za Damask (Djela 9:1-6). Snažan dokaz je prazan grob – učenici su znali gdje je Isus položen, ali kad su se vratili, Njegovo tijelo nije bilo ondje. Umjesto toga, anđeli su im rekli da je uskrsnuo, kao što je i obećao (Matej 28:5-7).
Nadalje, uskrsli Isus ukazao se mnogima – ženama kod groba, učenicima na putu u Emaus, apostolima u raznim prigodama, pa čak i više od petsto braće odjednom (usp. Matej 28; Marko 16; Luka 24; Ivan 20-21; Djela 1:6-8; 1. Korinćanima 15:57). Samo to svjedočanstvo toliko mnogih očevica ima izuzetnu težinu. Apostoli su svojim životom i službom stavljali veliki naglasak upravo na uskrsnuće Isusa Krista.
U svojoj Prvoj poslanici Korinćanima 15, apostol Pavao ističe zašto je uskrsnuće ključno za kršćansku vjeru. Ako Krist nije uskrsnuo, tada ni mi nećemo uskrsnuti, a Njegova smrt nije bila dovoljna žrtva za naše grijehe. No budući da je Isus doista uskrsnuo, to potvrđuje da je Njegova smrt bila prihvaćena kao otkupljenje za naše grijehe. Bez uskrsnuća ne bi bilo oprosta grijeha ni vječnog života (1. Korinćanima 15:16-19; Ivan 3:16), ali – kako Pavao piše – „Krist je doista uskrsnuo od mrtvih, prvina usnulih“ (1. Korinćanima 15:20).
Pavao dalje u istom poglavlju objašnjava da će svi koji vjeruju u Krista također biti uskrišeni na život vječni (1. Korinćanima 15:20-23). Kristovo uskrsnuće dokaz je Njegove pobjede nad grijehom i daje nam snagu za pobjednički život (1. Korinćanima 15:24-34). Uskrsnuće jamči slavno, novo tijelo koje ćemo primiti (1. Korinćanima 15:35-49) i obećava konačnu pobjedu nad smrću (1. Korinćanima 15:50-58).
Kakva slavna istina – Krist je uskrsnuo! Zato Pavao potiče vjernike: „Zato, braćo moja ljubljena, budite postojani, ne pokolebajte se, budite uvijek revni u djelu Gospodnjem, znajući da trud vaš u Gospodinu nije uzaludan“ (1. Korinćanima 15:58).
Prema Bibliji, uskrsnuće Isusa Krista je povijesna stvarnost. Sveti pisci ne samo da ga bilježe, već se više od pet stotina ljudi susrelo s uskrsnulim Kristom, a kršćanski nauk temelji se upravo na toj odlučujućoj povijesnoj činjenici.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
