U kršćanskom svijetu široko je prihvaćeno mišljenje da se izraz “pravednik” u Bibliji uvijek odnosi na osobu koja je nanovo rođena – dakle, koja je opravdana pred Bogom po vjeri u Isusa Krista. Prema tom tumačenju, svi koji su položajno pravedni, to jest, opravdani pred Bogom također su i iskustveno pravedni, odnosno žive pravedno u svakodnevnom životu.
Neki idu i korak dalje pa tvrde da ako pravedna osoba prestane živjeti pravedno, time gubi svoj vječni život i više nije opravdana. Drugi kažu da takva osoba neće primiti ono što nazivaju „konačno spasenje“ osim ako se ne pokaje i ponovno ne ustraje u pravednom življenju. U oba slučaja, u pitanje se dovodi sigurnost i trajnost spasenja.
No što Pismo doista uči?
Prema Novom zavjetu, nanovo rođeni su oni koji vjeruju u Isusa Krista za vječni život. Ova vjera nije povezana s njihovim djelima, nego s pouzdanjem u Kristovu dovršenu žrtvu (Ivan 3:16; Efežanima 2.8–9). Dakle, pravednost u položaju pred Bogom (opravdanje) je dar milosti, a ne nagrada za životno “pravedno” ponašanje.
Istina je da Biblija često koristi riječ “pravedan” za opis ljudi koji žive poslušno i bogobojazno. Međutim, ne postoji biblijska osnova za tvrdnju da svi vjernici automatski žive pravedno. Zapravo, i sama Biblija svjedoči o nanovo rođenim ljudima koji su živjeli nepravedno i doživjeli Božju stegu (npr. 1. Korinćanima 5:1–5; Hebrejima 12:5–11).
Izraz „pravednik“ (grč. dikaios) u Novom zavjetu pojavljuje se 81 put, no samo se u nekoliko slučajeva odnosi na ljude, uglavnom se odnosi na Boga, Krista, zakon, načela, sudove. U nekim prijevodima (pravednici) pojavljuje se devet puta u kontekstu ljudi i svih devet slučajeva odnosi se na one koji žive pravedno.
Primjeri uključuju:
Nijedan od tih primjera ne sugerira da svi vjernici žive uvijek pravedno ili ustraju u pravednom življenju. Oni se jednostavno odnose na ljude koji u tom trenutku žive pravedno.
Tri primjera gdje riječ dikaios vjerojatno označava one koji su pravedni u svom položaju pred Bogom (ali ne nužno u svom iskustvu): Matej 13:49; Luka 14:14; Djela 24:15.
U Starom zavjetu riječ „pravednik“ koristi se još češće. Uočljivo je da se gotovo sve reference na „pravednika“ odnose na životno iskustvo, tj. na ponašanje, a ne na položaj pred Bogom.
Npr.:
Ukupno, hebrejska riječ tsaddiq (pravedan) pojavljuje se 134 puta u Starom zavjetu i gotovo se uvijek odnosi na način života, a ne na unutarnji položaj pred Bogom.
Većina komentatora, propovjedi ne pravi jasnu razliku između položajne i iskustvene pravednosti. Prema njihovom mišljenju, oni koji su nanovo rođeni žive pravedno u svom iskustvu.
Smatraju uglavnom da svaki tko je opravdan automatski živi sveto. No to nije biblijska istina. Primjeri iz Pisma pokazuju da i nanovo rođeni mogu živjeti nepravedno, i da Bog to ne odobrava.
Na primjer, jedan komentar na Psalam 1 tvrdi da su „pravednici“ oni koji su u savezu s Gospodinom, koji donose plodove vječne vrijednosti. Međutim, takvo tumačenje spaja dva različita koncepta: saveznu pripadnost i moralno ponašanje. Ako bi to bilo točno, onda bi Psalam 1 bio u izravnoj suprotnosti s Ivanom 3:16, gdje je spasenje ponuđeno samo na temelju vjere bez obzira na djela.
U Mateju 9:13 Isus izjavljuje: „Nisam došao pozvati pravednike, nego grešnike na pokajanje.“ Većina tumača to smatra ironijom, implicirajući generalno da „nitko nije pravedan“ (Rimljanima 3:10). No sam Novi zavjet jasno potvrđuje postojanje pravednih ljudi u ponašanju, onih kojima nije bila potrebna posebna promjena smjera – obraćenje, već ustrajanje u poslušnosti.
To ne znači da su spašeni pravednici savršeni ili bez grijeha, već da njihovo životno usmjerenje nije bilo potrebno mijenjati kroz pokajanje za spasenje, već produbljivati svakodnevnim priznavanjem grijeha i hodanjem u svjetlu (1. Ivanova 1:7–9).
Svi koji vjeruju u Krista primaju Njegovu pravednost kao položaj pred Bogom, ali ih Pismo naziva pravednicima u iskustvu samo kada žive pravedno. Iako je spasenje dar po vjeri, Bog poziva svakog vjernika da tu položajnu pravednost izražava kroz posvećen, poslušan život.
Pitanje ovdje nije tko ima vječni život – nego tko živi pravedno
Kada Biblija koristi pojmove kao što su pravednik, bogobojazan, mudar, ne treba ih automatski vezivati uz nanovorođenje. Kada se spominju bezbožni, zli, grešni, ne treba odmah pomisliti na nevjernike, jer vjernici mogu živjeti nepravedno i doživjeti Božju stegu, a nevjernici mogu privremeno uživati Božje opće blagoslove (Matej 5:45).
Vječni život je dar. Nije potrebno živjeti “pravedno” da bi se zadobilo ili zadržalo spasenje. No, Bog spašene ne ostavlja u starom načinu života, u stanju stalne duhovne nezrelosti – poziva ih da žive sveto i pravedno, u skladu s novim identitetom u Kristu.
Iako nije svaki vjernik jednako duhovno zreo, istinska vjera u Krista donosi barem neke plodove, jer Duh Sveti prebiva u svakom vjerniku (Rimljanima 8:9). Ti plodovi mogu biti skromni, ali prisutni – poput promjene stava prema grijehu, čežnje za Božjom Riječi, zahvalnosti za milost, poniznosti pred Bogom ili čak unutarnje borbe protiv požude (Galaćanima 5:22–23; Filipljanima 1:6).
Dakle, iako ljudska pravednost nije uvjet za spasenje, ona je očekivani plod života u Kristu. Gdje uopće nema ploda, s pravom se postavlja pitanje je li doista bilo vjere. No svrha nije toliko sumnja, već poticaj: živimo dostojno poziva kojim smo pozvani (Efežanima 4:1), ne da bismo bili spašeni, nego zato što jesmo. U pravnom smislu pred Bogom (tj. u smislu opravdanja), jedini temelj je Kristova pravednost, pripisana vjerom (Rimljanima 3:24–28; Filipljanima 3:9).
Ne dokazujemo svoje spasenje pred Bogom putem djela.
Ne stječemo sigurnost spasenja po vanjskim znakovima.
Plodovi ne jamče spasenje, jer su promjenjivi i podložni padu, duhovnoj borbi i zrelosti.
Minimalni plodovi ne znače da će svaki vjernik imati jednaku vidljivost ili dinamiku rasta – ali će postojati neki znaci unutarnje promjene, makar tihi i neuređeni.
Plodovi nisu dokaz spasenja u strogo pravnom smislu, ali su određeni pokazatelj živog odnosa s Bogom (Jakovljeva 2:17; Matej 7:20).
Iako djela ne spašavaju, živi odnos s Bogom – ako doista postoji – ostavlja tragove u životu vjernika. Drugim riječima, spasenje koje je stvarno, mijenja osobu iznutra, i to se – više ili manje – pokazuje u:
čežnji za istinama Božje Riječi (1. Petrova 2:2),
borbi protiv grijeha (Rimljanima 7),
vidljivom plodu Duha (Galaćanima 5:22–23),
djelima ljubavi i poslušnosti (Jakovljeva 2:17).
Matej 7:20: „Po plodovima ćete ih prepoznati.“
Isus govori o lažnim prorocima. Iako se netko može predstavljati kao Božji čovjek, njegov život i plodovi otkrivaju istinu o njegovom stanju. Plodovi ne dokazuju spasenje pred Bogom na sudu, ali pokazuju svijetu (i nama samima) da u nama djeluje Božji Duh. Nisu pravni dokaz, ali su duhovni pokazatelj. Neki ljudi mogu imati određena djela, ali nisu spašeni jer ne vjeruju u Kristovu dovršenu žrvtvu na križu, ne vjeruju u Krista koji je umro za njihove grijehe i da im je potrebno spasenje po milosti vjerom u Krista.
Treba mudro razmišljati oko ovih istina i plodovi Duha Svetoga, te djela su na neki način dodatni pokazatelji novoga života u Kristu, pomažu u razotkrivanju ili određenom potvrđivanju, ali nisu temelji opravdanja.
Moramo živjeti pravedno također da bismo primili Božje blagoslove sada te nagrade na Kristovu sudačkom prijestolju (Bema).
Pitanje u Pismu kad se govori o pravednicima i pravičnima nije tko je nanovo rođen. Nego je pitanje tko živi pravedno, bogobojazno, poslušno Bogu.
Iako je spasenje potpuno besplatan dar koji dolazi po vjeri, ne po djelima (Efežanima 2:8–9), Božja volja za svakog vjernika nije samo da bude spašen, nego i da živi posvećen, pravedan život. Spasenje je početak – ne kraj.
Posvećenje (duhovni rast, svetost, poslušnost) nije preduvjet za dobivanje vječnog života, ali je Božji poziv i cilj u životu svakog vjernika (1. Solunjanima 4:3: „Ovo je volja Božja: vaše posvećenje“).
No, Pismo jasno prepoznaje da neki spašeni ljudi ne napreduju mnogo u posvećenju. Njihov život može ostati duhovno slab, nesvjedočki, neplodan. Ipak, ako su doista vjerom primili Krista, njihovo spasenje nije dovedeno u pitanje (1. Korinćanima 3:15 – „spasit će se, ali kao kroz oganj“).
Bog želi ne samo da budemo spašeni, već i da budemo pravedni u svom svakodnevnom životu.
Spasenje nije kraj, nego početak duhovnog puta. Iako svi koji vjeruju u Krista imaju vječni život, ne žive svi vjernici jednako pravedno ili posvećeno.
Ipak, posvećenje je Božji poziv za svakog vjernika, ne radi zadržavanja spasenja, nego radi ploda, zajedništva, svjedočanstva i nagrade.
Biti spašen znači biti pozvan na svet život. Ne zbog straha od gubitka spasenja, već iz zahvalnosti, ljubavi i želje da ugodimo Onome koji nas je spasio.
Zato one koji su opravdani, ali žive mlako, ne smijemo osuđivati kao izgubljene, nego ih poticati, pozivati i opominjati na život u pravednosti i posvećenju.
Bog ne želi da njegovi spašeni sinovi i kćeri ostanu nezreli. On ih poziva da hodaju u svjetlu (1. Ivanova 1:7), da rastu u milosti i pravoj spoznaji (2. Petrova 3:18), da donose plod (Ivan 15:8), i da budu svjetlo svijetu (Matej 5:16). Pravednost nije sredstvo spasenja, ali jest dokaz zrelosti i plod zajedništva s Bogom.
Zato je naša dužnost – kao učitelja, pastira, prijatelja ili bližnjih u vjeri – ohrabrivati, poučavati i opominjati one koji žive mlako i ne podlažu se istinama Božje riječi. Ne da bismo im oduzeli sigurnost spasenja, nego da bismo im pomogli da žive život dostojan evanđelja (Filipljanima 1:27), i da prime punu nagradu (2. Ivanova 1:8; 1. Korinćanima 3:14).
Bog nas nije samo pozvao iz tame u svjetlo – nego da hodamo u tom svjetlu.
Iako vječni život ne ovisi o našoj pravednosti, ali blagoslovi, nagrade i dubina zajedništva s Bogom itekako ovise. Zato je svakome kršćaninu poziv da živi pravedno – jer tvoj Otac je svet i želi tvoje posvećenje.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
