2. Korinćanima 6:1–13
“Sada, kao njegovi suradnici zaklinjemo i vas da ne primite uzaludno milost Božju. (Jer on govori: “Uslišao sam te u pravo vrijeme i pomogao sam ti u dan spasenja.” Evo, sada je pogodno vrijeme! Evo, sad je dan spasenja!) Ne pravimo ni u čemu nikakvu smutnju, da se ne bi naša služba proglasila krivom, nego u svemu sebe pokazujemo kao poslužitelje Božje: u velikoj strpljivosti, u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima; u čistoći, u spoznaji, u strpljivom podnošenju, u dobroti, u Duhu Svetome, u nepatvorenoj ljubavi, u riječi istine, u snazi Božjoj, oružjem pravednosti zdesna i slijeva, po časti i sramoti, po zlom i dobrom glasu; kao zavodnici, a ipak istiniti; kao nepoznati, a ipak dobro poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjavani, a ne ubijani; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji nemaju ništa, a ipak posjeduju sve. O Korinćani, usta su nam otvorena prema vama, srce nam je rašireno. Nije vam tijesno u nama, ali je tijesno u vašoj nutrini. A kao naknadu za to isto, ja kao svojoj djeci govorim, raširite se i vi.”
„TO JE JEDNOSTAVNO TAKO“
Izraz koji zvuči pomirljivo, realno, čak i mudro. Ali što ako nas takav stav vodi u rezignaciju (ravnodušnost prema svemu, bezvoljnost…), bez nade, bez borbe, bez vjere? Je li doista život takav kakvim se čini? Ili postoji nešto dublje, nevidljivo, vječno?
To je tako – izraz koji postaje mentalitet
Fraza „To je tako“ postala je popularna u mnogim područjima života, od sporta do politike, od psihologije do vojske. U suštini, to je verbalno slijeganje ramenima „što je bilo, bilo je… idemo dalje.“
Izraz „to je tako“ ušao je u svakodnevni govor kao način prihvaćanja stvarnosti bez isprike, bez uljepšavanja. U početku se koristio za opisivanje surovih i zahtjevnih životnih uvjeta, gdje nije bilo prostora za pretvaranje ni slabost. S vremenom je postao način na koji ljudi izražavaju pomirenost s onim što se ne može promijeniti.
Posebno je postao popularan u javnim izjavama, kada se želi izbjeći detaljno objašnjavanje ili suočavanje s neugodnim činjenicama. Za mnoge je to izraz praktičnog realizma, ali za druge – znak emocionalnog povlačenja ili osjećaja nemoći.
No problem je što taj izraz ne ostaje samo rečenica – on postaje mentalitet. Rezignacija. Opravdanje za nečinjenje. Poricanje nade. Gubitak vizije.
U 2. Korinćanima 6, Pavao opisuje svoj život pun patnje, no on ne zaključuje: „To je tako.“ Naprotiv, u 2. Korinćanima 4:8–12 on piše:
„U svemu smo pritiješnjeni, ali ne zdvojni; zbunjeni, ali ne očajni; progonjeni, ali ne napušteni; oboreni, ali ne uništeni…“
Za njega stvarnost nije bila ograničena onim što se vidi. Pavao jasno poručuje: nije kako izgleda.
Iako fizički slomljen, duhovno je živ. Iako siromašan, mnoge obogaćuje. Iako progonjen, ne odustaje. On ne negira stvarnost boli, ali kroz nju vidi Božju prisutnost.
Pavao ne pristaje na “to je tako” jer zna da danas, ne sutra, jest dan spasenja (2. Korinćanima 6:2). Govori Izaiju 49:8 da pokaže kako su Božji planovi prisutni usred tame, ne nakon nje.
Pasivna vjera je oksimoron. Kršćanska vjera nije povlačenje pred nepromjenjivim, nego uzdanje u Onoga koji mijenja sve. Vjera koja samo prihvaća, ali ne nada se, nije vjera, već poraz.
Pavao nikada ne podliježe tome. On navodi da je, unatoč kušnjama i osudi, i dalje:
„Istinit, iako nazivan lašcem; poznat, iako izgleda nepoznat; živ, iako izgleda mrtav; radostan, iako tuguje; bogat, iako ništa nema“ (2. Korinćanima 6:8–10).
Teološka perspektiva stava „to je tako“
Stoicizam, koji je nastao 300 godina prije Krista, naučavao je da je sreća u prihvaćanju svega bez emocija – u mirenju s onim što jest. Slično uči i budizam – život je neizbježno obilježen patnjom. No biblijska vjera ide dalje. Bog nije samo promatrač naših patnji, On je djelatno prisutan. On ulazi u našu bol, nosi je s nama i donosi obnovu.
Biblija nas poziva:
Nitko nije pozvan trpjeti sam. Lokalna crkva je zajednica nositelja tereta. Pisac poslanice Hebrejima nas poziva:
„Potaknimo jedni druge na ljubav i dobra djela… ohrabrujući se“ (Hebrejima 10:24–25).
Zajednica vjere ima ključnu ulogu u životu svakog vjernika, osobito u trenucima kušnje, sumnje ili osjećaja poraza. Ona pomaže razbiti izolaciju koja često dolazi s duhovnom rezignacijom – onim tihim povlačenjem u sebe, kada osoba osjeti da je sama sa svojim teretom, da ju nitko ne vidi i da više ništa nema smisla.
U tijelu Kristovu, nitko nije nevidljiv. Svaki član je važan, svaki teret je zajednički, i nijedan vjernik nije pozvan da trpi sam. Božji naum nikada nije bio da Njegovi sinovi i kćeri prolaze kroz kušnje osamljeni i prepušteni sebi.
Zato nas Pismo poziva da se „ne prestajemo sastajati… nego da potičemo jedni druge na ljubav i dobra djela“ (Hebrejima 10:24–25). Zajedništvo nije luksuz – ono je Božje sredstvo utjehe, ohrabrenja, iscjeljenja i snage.
Vjera nas ne poziva da se povučemo pred stvarnošću, nego da je promatramo Božjim očima – gdje ni bol ni poraz nemaju zadnju riječ. U Kristu, ono što izgleda slomljeno može postati mjesto obnove, jer stvarnost u Božjim rukama nikada nije onakva kakvom se čini.
Oblikuj perspektivu: patnja kao proces rasta
Umjesto da jadikujemo, možemo preoblikovati razmišljanje. Jakov piše:
„Smatrajte to radošću kad upadnete u razne kušnje…“ (Jakovljeva 1:2)
Pavao potvrđuje:
„S patnjom dolazi postojanost, s postojanošću karakter, s karakterom nada. A nada ne postiđuje…“ (Rimljanima 5:3–5)
Što ako sve što sada proživljavaš – tvoje borbe, tvoje suze, tvoje rane – nisu znakovi Božje odsutnosti, nego Njegov poziv na dublji rast?
Što ako ono što te je slomilo nije kraj, nego točka preobrazbe? Što ako upravo ta rana koju nosiš u sebi postane mjesto gdje ćeš najjasnije doživjeti Božju prisutnost i snagu?
Bog ne odbacuje slomljene – On im se približava. On ne zaobilazi tvoju bol – On ulazi u nju. „Blizu je Gospodin onima koji su slomljena srca“ (Psalam 34:18). I ne samo da je blizu – On od slomljenosti stvara ljepotu, kao što lončar ponovno oblikuje razbijeni glineni sud (Jeremija 18).
Možda nije sve što ti se događa dobro, ali Bog to može upotrijebiti za dobro. Tvoja rana, po Njegovoj milosti, može postati izvor snage, suosjećanja, zrelosti i svjedočanstva.
Srce evanđelja je: nije gotovo.
Kristov križ izgleda kao poraz, ali je pobjeda. Grob izgleda kao kraj, ali je uskrsnuće. Grijeh sa sobom nosi osudu, ali Bog daje milost onima koji mu se obraćaju.
Jer Božje misli nisu naše misli (Izaija 55:8–9). On djeluje na načine koji nas iznenađuju, iscjeljuju i uzdižu.
„Što je bilo, bilo je… idemo dalje.“
Apostol Pavao kaže još snažnije:
„Zaboravljam što je za mnom i pružam se prema onome što je preda mnom…“ (Filipljanima 3:13–14)
Da, prošlost je što jest. Ali budućnost nije određena prošlošću. Vjera gleda naprijed, ne zato što zatvara oči pred stvarnošću, nego zato što vidi dublju stvarnost u Kristu.
Ne moramo prihvatiti životnu priču koja je određena pesimizmom, beznađem ili pukom slučajnošću. Nismo slučajni ljudi u slučajnom svemiru. Bog nas vidi. Bog poznaje tvoju priču. On djeluje. On spašava. On obnavlja.
Dok svijet rezignirano ponavlja: „To je tako“, vjera odgovara hrabro i pouzdano:
„Ne – nije kako sve izgleda.“
U Kristu ništa nije zauvijek izgubljeno.
Slomljenost nije kraj – ona može postati početak.
Patnja nije besmislena – ona može biti put do zrelosti.
Smrt nije zadnja riječ – uskrsnuće je.
Bog još uvijek piše tvoju priču.
I zato:
Sada je dan spasenja. Sada je vrijeme milosti.
Sada je trenutak da vjeruješ, da se nadaš, da kreneš.
Amen!
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
