Kad pomislimo na Isusa, mnogi od nas ga zamišljaju kao smirenog, sabranog, duhovno nadmoćnog Učitelja. Ali u Ivanovu evanđelju, poglavlje 11 otkriva drugačiju sliku: Isusa duboko pogođenog, uznemirenog, pa čak i ljutitog. On plače. On jeca. On drhti. I sve to događa se pred grobom Njegova prijatelja Lazara. To je jedno od najemotivnijih poglavlja u cijelom Novom zavjetu.
U kulturi koja potiskuje emocije ili ih omalovažava kao znak slabosti, posebno među vjernicima, ovaj tekst razbija stereotipe. Isus ne samo da dopušta emocije – on ih duboko proživljava. Upravo time pokazuje što znači biti istinski čovjek i istinski Bog.
Ovaj tekst progovara protiv pogleda koji sugerira:
Isus pokazuje da su emocije ne samo normalne, već i svete kad su proživljene u zajedništvu s Bogom.
Dok Marta i Marija oplakuju brata, a susjedi plaču oko njih, Isus ne ostaje hladan. Evanđelje bilježi: “Isus se potrese u duhu, uzbudi se… I zaplaka” (Ivan 11:33,35). Grčki izrazi koji se ovdje koriste ukazuju na snažne nutarnje potrese: ne samo tugu, već i duboku unutarnju uzdrmanost, vjerojatno radi stvarnosti smrti (koja razdvaja, ranjava), nevjere ljudi i boli grijehom ranjenog svijeta. On je potresen u duhu, ne ostaje hladan, nego suosjeća – i zaplače.
Učenici su zbunjeni Isusovom odlukom da ostane još dva dana nakon što čuje vijest o Lazarovoj bolesti (Ivan 11:6). U isto vrijeme strahuju zbog odlaska u Judeju gdje Isusa žele ubiti. Oni su, kao i mi, podijeljeni između odanosti i straha.
Marta, kad ga susretne, izlazi s prigovorom: “Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.” Iz njenih riječi odjekuje bol, zbunjenost, pa čak i ljutnja. Ali ipak dodaje: “Ali i sada znam: Štogod zaišteš od Boga, dat će ti.” To je vjera koja se bori usred boli.
Marija, njezina sestra, ponavlja istu rečenicu, ali bez dodatka nade. Ona pada k Isusovim nogama i plače. Isus, vidjevši njezinu bol i suze ljudi oko nje, ne može ostati ravnodušan.
Isus ne plače zato što je izgubio kontrolu nad situacijom. On zna da će uskrsnuti Lazara. Ali to ne umanjuje bol trenutka. To što zna kraj ne čini sadašnjost manje stvarnom.
On plače jer suosjeća. Jer žalost postoji. Jer smrt ranjava. Jer gubitak boli. Njegove suze otkrivaju srce Oca – Boga koji ne promatra izdaleka, već ulazi u ljudsku patnju.
Ono što ljude zbunjuje i tada i danas jest snaga Isusove emocionalne reakcije, iako zna da će uskoro doći čudo. To pokazuje da čak i kada znamo da će Bog donijeti pobjedu, nije pogrešno osjećati težinu borbe.
Emocije nisu prepreka vjeri. One su često put prema dubljem povjerenju. Kad Isus plače, On ne pokazuje slabost, nego puninu čovještva. Isusove emocije kod Lazarova groba nisu kaotične, neobuzdane ili vođene trenutnim impulsima. One nisu izraz slabosti, već duboke svetosti. Njegova tuga i uznemirenost (Ivan 11:33–35) nisu rezultat nesnalaženja, nego svetog nezadovoljstva nad svijetom koji je izopačen grijehom – svijetom u kojem vlada smrt, nevjera i bol. Isus „se potrese u duhu“ jer osjeća duboko ogorčenje nad stvarnošću grijehom ranjenog čovječanstva. U isto vrijeme, Njegove suze i suosjećanje izražavaju svetu nadu: On zna da smrt neće imati posljednju riječ. Njegove emocije su proročki odgovor – istodobno bolna osuda onoga što jest i obećanje onoga što će biti. Isus plače nad grobom, ali i uskrsava Lazara – jer On donosi novu stvarnost života.
Isus se ne srami emocija. Zato se ni mi ne bismo trebali sramiti svojih. Bog nas ne poziva da budemo kameni spomenici vjere, nego živa bića s dušom, srcem i suzama.
Isus plače, ljuti se i suosjeća – i time nam pokazuje da nas Bog ne traži da budemo neosjetljivi, nego iskreni. U Njegovim suzama nalazimo slobodu da osjećamo i vjerujemo u isto vrijeme.
5. Ako smo s Njim, posljednja suza bit će radosnica
Isus ne ostaje u suzama. Iako plače, ne zaustavlja se na boli. On se pokreće – ide prema grobu. Ne bježi od smrti, nego joj ide ususret. On zove: „Lazare, iziđi!“ Njegova riječ ima moć. Isus unosi život tamo gdje je nastupilo umiranje. Suze su stvarne, ali nisu kraj. Smrt nije konačna kad govori On koji je život. Isus pokazuje da Bog ne ostaje pasivan pred ljudskom patnjom – On djeluje, ulazi u nju i iznutra je preobražava.
Da, On plače s nama. Ali smo s Njim, posljednje poglavlje naše priče neće biti smrt, nego život. Neće biti tuga, nego radost. Neće biti kraj, nego novi početak.
To je evanđelje emocije: ne omalovažavanje boli, nego otkupljenje kroz nju. Ne brz izlaz iz tuge, nego Bog koji ulazi u tugu i ostaje s nama dok ponovno ne vidimo svjetlo.
U ovom prizoru ne vidimo Isusa koji potiskuje osjećaje, nego Onoga koji ih živi u svetosti. Njegove suze kod Lazarova groba nisu znak slabosti, već duboke istine – emocije imaju mjesto u životu vjere. Vjerovati ne znači zatvoriti srce, nego ga otvoriti Bogu u punini ljudskosti. Kršćanin nije pozvan na emocionalnu hladnoću, nego na svetost koja osjeća, tuguje, suosjeća i nada se. Biti poput Isusa ne znači uvijek biti jak prema vani, nego biti iskren i ranjiv pred Ocem. Emocije nisu neprijatelji vjere – one su prostor gdje nas Bog susreće i oblikuje.
Isusove emocije u ovom poglavlju nisu iznimka, nego odraz cijelog Njegovog zemaljskog života. On se raduje (Luka 10:21), suosjeća s izmučenima (Marko 1:41), ljuti se na tvrdoću srca (Marko 3:5), osjeća žalost zbog nevjere (Luka 19:41), a u Getsemanskom vrtu pati do smrti (Matej 26:38).
Getsemani je najjasniji trenutak u kojem vidimo Isusa kako ne skriva tjeskobu, nego je u molitvi iznosi pred Ocem. To ruši mit o “duhovnoj ravnodušnosti” kao vrhuncu vjere. U Getsemanskom vrtu vidimo Isusa koji se „poče žalostiti i tjeskobno žalovati“ (Matej 26:37). On ne skriva svoju bol. Ne igra ulogu jakoga pred učenicima. Pada na lice, znoji se kao da krv lije, i moli: „Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša…“ (Matej 26:39). To je najdublji izraz emocionalne ranjivosti u vjeri – Isus ne glumi snagu, nego iznosi dušu pred Boga. Vjera nije odsutnost tjeskobe, nego povjerenje usred tjeskobe.
Njegovo srce nije neosjetljivo, već u potpunosti živi – ranjivo, sveto i otvoreno Bogu. Isus ne nudi apatičnu vjeru, nego vjeru koja prolazi kroz dubinu osjećaja i izlazi čista, postojana i vjerna.
Mnogi vjernici nose osjećaj krivnje zbog tuge, sumnje ili emocionalnog sloma – kao da istinska vjera ne poznaje suze. No, upravo nas Isus uči suprotnome. Duhovna zrelost ne znači emocionalnu neprobojnost, nego sposobnost da sa svojim osjećajima stanemo pred Boga – bez maske, bez straha, bez srama. Vjera ne potiskuje emocije – ona ih oblikuje, usmjerava i pročišćava. Bog nas ne susreće samo kad smo “sređeni”, nego i kad drhtimo, sumnjamo, tugujemo. Suze nisu znak slabosti, nego vrata kroz koja može proći milost.
Biblija ne omalovažava suze. Psalam 56:9 kaže: „Suze moje ti si skupio u svoj mijeh.“ To je slika Boga koji pamti svaki trenutak boli. U Njegovim očima nijedna suza nije besmislena, nijedan uzdah nije zaboravljen. Kad plačemo, nismo napušteni – naša tuga je zabilježena i dragocjena Bogu.
Isus obećava da će poslati Tješitelja – Duha Svetoga (Ivan 14:16). To nije samo naslov, nego opis Njegove uloge. Duh Sveti nas ne uči kako da zanemarimo osjećaje, nego kako da ih prepoznamo, iznesemo pred Boga i primimo utjehu. Kršćanski život nije život bez boli, nego život s Tješiteljem usred boli.
Emocije nisu teret koji treba sakriti, nego sredstvo kojim nas Bog preobražava. U Isusu vidimo ne samo Spasitelja koji ima vlast nad smrću, nego i prijatelja koji plače uz grob. On je i snaga i nježnost, i svetost i suza. Ako Njega slijedimo, nećemo bježati od osjećaja, nego ćemo ih naučiti živjeti pred Bogom. Dok nas suze ponekad prate kroz dolinu smrti, vjera nas vodi do mjesta gdje Bog briše svaku suzu, ne jer ih nije bilo, nego jer su bile shvaćene i na kraju pretvorene u radost.
Kad plačemo, imamo Spasitelja koji plače s nama. Ako smo s Njime, zadnja suza bit će suza radosnica.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
