Biblijski tekst: Djela 17:22-31
22 Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: »Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. 23 Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.«
24 »Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; 25 i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i – sve. 26 Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova 27 da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. 28 U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!«
29 »Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.«
30 »I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate 31 jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.«
Pavlov govor pred Areopagom u Ateni (Djela apostolska 17:22–31) stoljećima potiče teološke rasprave i različita tumačenja. Neki ga promatraju kao dijaloški most između kršćanske vjere i grčke filozofije, u kojem apostol mudro prepoznaje duhovne tragove u poganskoj misli te nježno vodi slušatelje prema istini. Drugi u istom govoru vide beskompromisni misionarski nastup, gdje poznati filozofski obrasci služe samo kao retoričko oružje kojim Pavao ruši pogansko razumijevanje Boga i poziva na odlučan prekid s idolopoklonstvom.
No prije nego zauzmemo jednu od tih pozicija, ključno je promotriti kontekst u kojem je smješten ovaj govor i kako taj kontekst oblikuje sadržaj, ton i svrhu Pavlovih riječi.
Prije dolaska u Atenu, Pavao je već ostavio traga u Filipima, Solunu i Bereji, gdje je izazvao i oduševljenje i nemire. Nakon razlaza s Barnabom, udružuje se sa Silom i Timotejem, no njegova neumorna revnost u naviještanju evanđelja često ga dovodi u sukob s vlastima, pa tako mora bijegom izbjeći opasnost. U Ateni se nalazi gotovo kao izbjeglica, ali ne i kao pasivni promatrač. Umjesto odmora, on koristi priliku za svjedočenje – u sinagogi, na tržnici, među filozofima, i naposljetku pred Areopagom, najuglednijim okupljalištem atenske inteligencije.
U Pavlovo vrijeme, „Areopag“ više nije imao političku moć kao nekoć, ali je zadržao društveni i intelektualni autoritet. To je bilo mjesto gdje su se okupljali najmudriji i najznatiželjniji, kako bi razmatrali nove ideje, religije i filozofije. Luka ne navodi da je Pavao bio pod optužbom nego da su ga „odveli“ da čuju više. No to „više“ nije bilo samo intelektualno, već i duhovno, bilo je to mjesto gdje Bog izaziva ljudsku mudrost.
Pavao počinje govor s riječima: „Muževi Atenjani, vidim da ste u svemu veoma pobožni.“ Na prvi pogled, to zvuči pohvalno, čak pomirljivo. On prepoznaje religioznost svojih slušatelja i poziva se na oltar posvećen „nepoznatom bogu“. No to nije priznanje istinitosti njihovih bogova, nego poziv na suočavanje s njihovim neznanjem – priznaju da nešto nedostaje, da postoji bog kojeg ne poznaju.
U tom trenutku Pavao preuzima tu prazninu kao ulaznu točku: upravo toga nepoznatog Boga sada objavljuje. Njegov govor vješto koristi filozofsku formu – precizna struktura, progresivna argumentacija, citiranje autoriteta – ali sadržaj je biblijski prožet i teološki usmjeren.
Ne obraća se izravno ni filozofima ni svećenicima, već svima (muževi Atenjani). Njegov govor pažljivo je strukturiran, nalikuje na filozofsku raspravu s progresivnom argumentacijom. Tu i leži izvor razlika u tumačenju. Oni koji čitaju govor kao simpatetičan vide Pavla kako pohvaljuje atensku religioznost, ne kao osudu, nego kao priznanje da su već na putu istine. Spominjanje žrtvenika „nepoznatom bogu” postaje točka ulaza: priznanje ljudske otvorenosti prema transcendentnom. Pavao zatim navodi opće prihvaćene istine – Bog kao Stvoritelj (r. 24), neovisan o ljudskim hramovima i obredima (r. 25), Bog koji daje život i određuje granice postojanja (r. 26). Ovdje se naizgled stvara zajednički temelj između biblijske objave i helenističke misli.
Pavlov govor na Areopagu nije filozofski dijalog, nego poziv na obraćenje – izrečena istina o Bogu koji je poznat, uskrsli Sudac, i koji sada traži odgovor svakog čovjeka. U kulturi koja misli da zna, Pavao objavljuje da je vrijeme neznanja prošlo i da je došlo vrijeme odgovornosti pred Bogom.
4. Sadržaj govora: od zajedničkog temelja do radikalne istine
Pavlov govor može se podijeliti u nekoliko tematskih cjelina:
Pavao izjavljuje da je Bog stvorio svijet i sve što je u njemu – to je osobni, transcendentni Bog, ne sličan idolima koje Atenjani štuju. On ne prebiva u hramovima, niti mu ljudi mogu „davati“ nešto što on sam već ne posjeduje. Ovo je jasna referenca na Postanak 1, Psalam 50 i Izaiju 42 – Pavao ostaje vjeran hebrejskoj objavi, unatoč kulturnom kontekstu.
Bog je od „jednoga“ (Adama) stvorio sav ljudski rod. Ova tvrdnja razbija etnocentrične i rasne ideje Grka o vlastitoj nadmoći. Bog upravlja poviješću, ne ljudi – to je teološka revolucija za grčku misao.
Pavao kaže da Bog nije daleko ni od jednoga čovjeka – što zvuči vrlo blisko stoičkoj filozofiji. No on ide dalje: Bog želi da ga ljudi traže. Zatim citira Epimenida („U njemu živimo, mičemo se i jesmo”) i Arata („Njegov smo rod”). Time potvrđuje da su poganski mudraci u tragovima naslućivali ono što se sada objavljuje potpuno. Ovo nije odobravanje njihove filozofije, nego strategijsko korištenje poznatog jezika kako bi prenio novo značenje. Pavao vodi slušatelje iz njihove poznate religioznosti prema potpunoj spoznaji Boga – ne sukobom, nego otkrivanjem.
Ako smo Božji rod, onda ne možemo smatrati da je Bog nalik zlatu, srebru ili kamenu. Ovo je kritika idolopoklonstva: Pavao poziva na logički iskorak – ako smo mi živa bića, Bog ne može biti mrtvi kip.
Do ovog trenutka, Pavao možda zvuči filozofski. Ali kraj njegova govora dolazi neočekivano i oštro. Ključ je u završnici. Pavao se ne zaustavlja na zajedničkim uvjerenjima. Njegova poruka postaje sve određenija:
„Bog sada svima, svuda, zapovijeda da se obrate.“ (r. 30)
„Jer je odredio dan kada će suditi svijetu po jednom čovjeku…“ (r. 31)
Tu završava svaki pokušaj pomirljivosti. Pavao najavljuje pokajanje – pojam stran grčkoj filozofiji, koja traži znanje, ne promjenu srca. Najavljuje sud – ne kao metaforu, nego kao stvarnost. I imenuje Suca – Isusa Krista, uskrsloga. Ovaj trenutak jasno odvaja kršćansku poruku od svih drugih religijskih i filozofskih sustava.
Pavlova poruka u konačnici nije dijalog, nego poziv. Nije akademska rasprava, nego poziv na promjenu. Govor je retorički sofisticiran, ali misionarski jasno usmjeren. Iako koristi poznat jezik i kulturne reference, Pavao jasno raskida s poganskim razumijevanjem božanskog. „Nepoznati bog” postaje „poznati Sudac”. Ne više snaga apstraktne božanstvenosti, nego konkretna Osoba – Krist koji je umro i uskrsnuo.
Pavlov govor je uzor misionarske mudrosti: razumije kulturu, poznaje njezine izraze, ali ne prilagođava evanđelje. On ne gradi sintezu, nego usmjerava prema istini. Njegova je poruka i tada i danas ista:
Bog nije dalek – On je objavljen.
Neznanje nije isprika – jer Bog sada poziva.
Sud nije prijetnja – nego stvarnost.
Spasenje nije filozofska spoznaja – nego vjera u Krista.
Pavlov govor pred Areopagom nije sentimentalni pokušaj da se pomiri s grčkom mudrošću, nego odvažan poziv usmjeren kulturi koja mnogo zna – ali ne poznaje Onoga koji spašava. U središtu Atene, Pavlova poruka nije o „nepoznatom bogu“ – nego o poznatom Sucu i poznatoj poruci: pokajanje, vjera, spasenje.
Ovaj govor je ogledalo Pavlove strategije: približiti se ljudima gdje jesu, ali ih ne ostaviti ondje. Pavao ne traži suglasnost – on poziva na pokajanje. U tom svjetlu, Areopag nije slavlje filozofskog dijaloga, nego svjedočanstvo evanđeoske istine usred svijeta koji misli da zna, a ne poznaje. U Ateni, srcu helenističke mudrosti, Pavao proglašava da je Bog objavljen, sud pred vratima, a spasenje moguće – u Isusu Kristu.
U vremenu koje cijeni pluralizam, Pavlov primjer nas uči kako govoriti razumljivo, ali naviještati jasno. Njegov govor nije filozofski kompromis, nego evanđeoski izazov i ostaje zauvijek aktualan.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
