Sklonost da sebe stavimo u središte priče

Članak o narcizmu, misiji i Bogu u središtu života, na temelju iskustva proroka Ilije (1. Kraljevima 19)

Uvod: Svi volimo biti glavni lik

Ljudi su fascinantna bića. Volimo promatrati druge, komentirati ih i ocjenjivati — ali još više volimo sebe postaviti u središte vlastite priče. Danas živimo u kulturi koja nas uvjerava da smo glavni likovi u filmu svoga života, da je sve o nama.

Društvene mreže dodatno to pojačavaju: stvaramo pažljivo osmišljene slike, „brendiramo” sebe i nastojimo izazvati zavist kod drugih. Narcizam se reklamira kao vrlina. Svijet je postao mjesto gdje su neki „slavni samo zato što su slavni”. No koliko god takav način života bio moderan, on je u suprotnosti s Božjim putem.

U evanđeljima nalazimo sasvim drugačiji poziv. Ivan Krstitelj jasno izražava načelo kršćanskog života:

„On mora rasti, a ja se umanjivati.” (Ivan 3:30)

To je ključno: svjesno izabrati živjeti tako da Krist raste, a mi da se umanjujemo u vlastitim očima. Pavao nas upozorava: „Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost.” (Jakovljeva 4:6) „Nitko neka ne misli o sebi više nego što treba misliti.” (Rimljanima 12:3)

To je ključ kršćanskog života: svjesno birati život u kojem Krist raste, a mi se umanjujemo i nestajemo u pozadini, dajući mu svu slavu.

Evanđeoska protuteža: On mora rasti, ja se moram umanjivati

U Ivanovu evanđelju čitamo riječi Ivana Krstitelja: „On mora rasti, a ja se moram umanjivati” (Ivan 3:30). Ivan je imao sljedbenike, ugled, uspješan posao proroka, ali znao je da sve to nije radi njega. On je svjedok za Nekoga većeg. Njegova je uloga bila da nestane u pozadini kad dođe Mesija.

To je protivno svemu što nas današnja kultura uči. Ona nas uvjerava da smo mi središte svemira. No biblijska „teorija svega” otkriva nam da smisao života nalazimo tek kad se okrenemo od sebe prema Bogu.

Naš ego i naša misija

Čovjekov najveći zadatak nije „pronaći sebe”, nego pronaći Boga. Ralph Waldo Emerson zapisao je da znanost traži teoriju prirode, ali život traži smisao, a smisao se uvijek nalazi u Bogu. To je naš „duhovni kopernikanski obrat”: shvatiti da nismo mi Sunce, nego da kružimo oko Sina i živimo u Njegovoj orbiti.

Prorok Ilija naučio je ovu lekciju na težak način. Nakon što je spektakularno porazio Baalove proroke, prizvao kišu i stajao u središtu pozornosti, počeo je vjerovati da je sve o njemu. Kad mu Izabela zaprijeti smrću, bježi u pustinju, shrvan i slomljen, uvjeren da je sve gotovo i da je on posljednji preostali vjerni sluga.

Bog mu tada postavlja jednostavno, ali duboko pitanje: „Što ovdje radiš, Ilija?” (1. Kraljevima 19:9.13)

Ilija i njegov „ego”

Prorok Ilija jedan od najvećih proroka Starog zavjeta pokazuje koliko je opasno kad pomislimo da se sve vrti oko nas. Nakon što je na Karmelu porazio 450 Baalovih proroka i prizvao kišu poslije tri godine suše (1. Kraljevima 18), Ilija se našao u središtu pozornosti. Ali kada mu kraljica Izabela zaprijeti da će ga ubiti, hrabri prorok odjednom bježi, pun očaja.

Bog mu tada postavlja ključno pitanje: „Što ovdje radiš, Ilija?” (1. Kraljevima 19:9.13). Ilija mu odgovara: „Ostao sam sam, i sada mi o glavi rade” (1. Kraljevima 19:10.14). Ilija je pao u zamku narcisoidnog narativa: on je glavni junak, sve stoji na njemu i nitko drugi ne drži do saveza s Bogom. Njegova rečenica odzvanja poput uvrijeđenog natjecatelja u reality showu: „Služio sam ti, i ja sam jedini koji još služi.”

Ilijina pogreška: kad misliš da si sam, kad ego zamagli pogled

Ilijin očaj i depresija dolaze iz uvjerenja da sve stoji i pada na njemu. Njegove misli odaju četiri opasne komponente ljudskog očaja:

• Samosažaljenje: „Dosta mi je. Ubij me, Gospodine, jer nisam bolji od svojih otaca” (1. Kraljevima 19:4).
• Iscrpljenost: Leži pod smrekom i zaspi od umora (r. 4-5).
• Prenapuhano mišljenje o sebi: Dvaput ponavlja laž da je on „jedini” koji još služi Bogu (r. 10.14).
• Osjećaj bezizlaznosti: „Nema smisla živjeti…”

Ovo stanje je usporedivo s Georgeom Baileyjem iz filma Divan život, koji na mostu očajava misleći da bi svijet bio bolji bez njega. I George i Ilija upali su u zamku ego-vođenog narativa — i Bog mora intervenirati da ih izvuče iz samozavaravanja (usp. Jeremija 17:9).

Ilijin odgovor odražava njegovu depresiju, ali i ego:

• On se vidi kao posljednji koji je vjeran.
• Vjeruje da se Božji plan ne može ostvariti bez njega.
• Osjeća se iscrpljeno, samosažaljivo i beskorisno.

I mi često zapadnemo u istu zamku. Kad se osjećamo iscrpljeno i obeshrabreno, skloni smo uvjeriti se da sve stoji i pada na nama, da smo sami i da naš trud nema smisla. No, upravo tada Bog dolazi tiho i pita: „Što ovdje radiš?”

Bog nije ljut. On ne osuđuje. Umjesto toga, Bog poziva na ispitivanje srca, na introspektivu. On nam daje priliku da zaustavimo vlastiti monolog i ponovno poslušamo njegov tihi šapat.

Božja misija ne ovisi o nama. Bog želi znati možemo li čuti njegov tihi šapat, njegovu „blagu tišinu” (1. Kraljevima 19:12). Od početka do kraja Pisma Bog traži zajedništvo s čovjekom u Edenskom vrtu, u Isusovim riječima: „Tko ima uši, neka čuje” (Matej 11:15; Luka 8:8), i u Otkrivenju: „Evo, stojim na vratima i kucam…” (Otkrivenje 3.20). Božji poziv je da ponovno pronađemo njegovu prisutnost i čujemo njegov glas. Ilija je bio toliko zaokupljen svojim djelima za Boga da je zanemario odnos s Njim. Bog ga poziva da obnovi zajedništvo kroz tišinu i slušanje.

Bog govori u malom i tihom

Jedna od ključnih poruka ovog poglavlja jest kako Bog komunicira. Ilija je očekivao Boga u oluji, potresu i vatri. Ali Bog dolazi u „blagoj tišini”.

To nas uči da Boga često nalazimo u malenim stvarima: u običnim danima, u tišini molitve, u blagim gestama ljubavi i strpljenja, u neupadljivim trenucima koji čine život svetim.

Arundhati Roy u svojoj knjizi Bog malih stvari ističe da Bog djeluje kroz male, često neprimjetne stvari koje čine smisao većih stvari poput pravde, ljubavi i odgovornosti. Moramo naučiti gledati Boga u malim stvarima.

„Budite mirni i znajte: Ja sam Bog.” (Psalam 46:10)
„U obraćenju i smirenju bit ćete spašeni, u miru i pouzdanju bit će snaga vaša.” (Izaija 30:15)

Nisi sam

Još jedna važna poruka: nismo sami. Ilija je mislio da je jedini, ali Bog mu otkriva: „Još 7.000 u Izraelu nije kleknulo pred Baalom.” (1. Kraljevima 19:18)

I mi često zaboravljamo da pripadamo Tijelu Kristovu: „Jer kao što je tijelo jedno i ima mnogo udova, a svi udovi tijela, premda mnogi, jedno su tijelo — tako je i Krist.” (1. Korinćanima 12:12) „I promotrimo jedni druge kako bismo se poticali na ljubav i dobra djela; ne napuštajmo svoje zajedničke sastanke…” (Hebrejima 10:24-25)

Izolacija rađa očaj, ali zajednica rađa nadu.

Misija je veća od nas

Bog vraća Iliju na zadatak, pomazati nove vođe i proroke (1. Kraljevima 19:15-16). Bog nas ne poziva da odustanemo u očaju, nego da nastavimo s njegovom misijom (Galaćanima 6:9). Božja misija ne završava našim slabostima: „Onaj koji u vama započe dobro djelo, dovršit će ga do Dana Krista Isusa.” (Filipljanima 1:6) „Tko položi ruku na plug i obazire se natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.” (Luka 9:62) „Idite dakle i učinite mojim učenicima sve narode…” (Matej 28:19)

Dok god živimo, Bog ima plan i svrhu za nas. Kako je Richard Bach napisao: „Ako još dišeš, tvoja misija nije završena.”

Zaključak: Bog u središtu

Što nas Ilijina priča uči?

Čuvaj se umišljenosti. Božja misija ne ovisi o tebi. (Jakovljeva 4.6; Rimljanima 12:3)
Gledaj Boga u tihim trenucima. Ne traži ga samo u spektaklu. (Psalam 46.10; Izaija 30:15)
Vjeruj u zajednicu. Nisi sam. Bog ima još puno vjernih. (1. Kraljevima 19.18; Hebrejima 10:24-25)
Usredotoči se na misiju. Nije važno kako se osjećaš — Božji plan ide dalje. (Matej 28:19; Filipljanima 1:6)
Ponovno otkrij odnos s Bogom. Sve je u zajedništvu s Njim. (Ivan 15:5; Ponovljeni zakon 10:12)

Poput Ilije, i mi ćemo se suočiti s obeshrabrenjem, teškim ljudima i lošim vremenima. Ponekad ćemo pomisliti da je sve o nama. Ali nije. „Jer od njega, po njemu i za njega sve jest: njemu slava u vijeke. Amen.” (Rimljanima 11:36)

Sve je o Bogu. Hvala mu na tome!

Amen.