Pročitao sam da je netko pretrčao 740 km u 15 dana i kaže da se „osjeća fantastično”. To je razumljivo: tijelo i psihu preplavi euforija postignuća. No kršćanstvo nas uči razlikovati tjelesnu izdržljivost od duhovnog života. Sport je dobar dar, ali nije mjerilo smisla.
Prirodno je osjećati ponos, radost ili „navalu” endorfina nakon velikog pothvata. Ali osjećaji nisu konačna istina o stvarnosti niti siguran temelj za odluke.
Jeremija 17:9 u kontekstu (Jeremija 17:5–10):
Jeremija uspoređuje čovjeka koji se uzda u čovjeka (proklet) s onim koji se uzda u Gospoda (blagoslovljen). U tom okviru stoji rečenica: „Podmuklo je srce više od svega i podlo; tko da ga pronikne?” (Jeremija 17:9). Hebrejski izraz opisuje nepostojanost i sklonost samoobmani. Poanta nije „emocije su loše”, nego da srce kao unutarnji centar (misli, želje, osjećaji) može lako krivo prosuditi. Zato nam treba Božja istina kao mjerilo (usp. Jeremija 17:10; Efežanima 4:22–24).
Kršćanin ne živi „osjećajem fantastično”, nego vjerom (2. Korinćanima 5:7) – oslanjanjem na Božju riječ, čak i kad osjećaji osciliraju.
1. Timoteju 4.8 u kontekstu (1. Timoteju 4:1–10):
Pavao ispravlja krive asketske nauke (zabrane, mitovi) i vraća se zdravom pogledu: „Tjelesno vježbanje donekle koristi, a pobožnost je korisna za sve jer ima obećanje života sadašnjeg i budućeg.” Izraz pros olígon znači „u ograničenoj mjeri / za kratko vrijeme”. Tjelesna disciplina je dobra (zdravlje, karakter, red), ali pobožnost (eusebeia) zahvaća čitav život i nosi eshatološko obećanje.
Dakle, sport i aktivnost imaju svoje mjesto – ali ne smiju postati smisao života niti mjerilo vrijednosti.
Pavao koristi atletsku metaforiku da oslika (ne izjednači!) duhovni život.
1. Korinćanima 9:24–27
U Korintu, gradu Istamskih igara, svi „trče”, ali jedan dobiva nagradu. Pavao poziva: „Tako trčite da dobijete.” Sportaši se „uzdržavaju” radi raspadljivog vijenca (stephanos phthartós), a kršćanin trči za neraspadljivim (aphthartós). Apostol „ukroćuje tijelo” – ne radi samospasenja, nego da ne postane nedostojan službe (1. Korinćanima 9:27). Slika naglašava svrhovitost, disciplinu i postojanost.
Hod u Duhu – Galaćanima 5:16; Hebrejima 12:1–2:
„Hodite u Duhu i nećete izvršavati požude tijela.” Duhovni „maraton” nosi odložiti terete i grijeh, te „uprti pogled u Isusa” – Početnika i Dovršitelja vjere.
Kršćanska „utrka” nije 740 km, nego život vjere, poslušnosti i ljubavi, no disciplina i usmjerenje iz sporta mogu nam pomoći kao usporedba.
Adrenalin i endorfini su stvarni – ali prolazni. Biblija nudi dublju radost.
Filipljanima 4:4 u kontekstu (Filipljanima 4:2–9):
Usred napetosti u crkvi (Euodija i Sintihi), Pavao dvaput zapovijeda: „Radujte se u Gospodinu uvijek!” Radost nije iz „idealnih okolnosti”, nego iz „u Gospodinu” – odnosa s Kristom, njegove blizine i suverenosti.
Psalam 16:11:
„U tvojoj je prisutnosti punina radosti; u tvojoj desnici slast na vijeke.” Hebrejski paralelizam ističe da je izvor radosti Bog sam, ne samo Božji darovi. Zato kršćanin može uživati uspjeh, ali ne gradi identitet na njemu.
1. Korinćanima 6:19–20 (u kontekstu 6:12–20):
„Vaše tijelo je hram Duha Svetoga… Kupljeni ste otkupninom; slavite Boga u svome tijelu.” Pavao primjenjuje otkupljenje i na tijelo (izvorno protiv spolnog nemorala), ali načelo vrijedi šire: tijelo pripada Gospodinu. Stoga ga njegujemo (odmor, prehrana, kretanje), no ne idoliziramo.
Brzi test: Ako tjedan dana ne možeš skratiti trening da bi služio, odmorio ili bio s Crkvom, vjerojatno je sport postao prejak gospodar.
Zato što kultura poručuje: „Traži ono od čega se osjećaš fantastično.” Biblija nas uči:
Ukratko: sport može biti dobra disciplina i poučna ilustracija, ali kršćanin ne trči za osjećajem – nego za Kristom.
„Sport je dobar sluga, ali loš gospodar; Krist je jedini Gospodin koji daje i snagu za trku i krunu koja ne vene.”
Osjećaji brzo prolaze; Božja Riječ ostaje. Ne možemo stalno trčati za osjećajima.
Ne gradimo život na onome što se mijenja iz sata u sat — osjećaji bljede, Božja Riječ ostaje čvrsta.
Kad „val“ emocija splasne, ostaju vjera, poslušnost i Krist koji se ne mijenja.
Dobar osjećaj traje tren; karakter koji Duh gradi ostaje. Zato ne jurimo za osjećajima, nego hodajmo u Duhu vjerom.
Radost u Kristu ne ovisi o adrenalinu trenutka, nego biti u trajnoj blizini Gospodina i poslušnosti.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
