Pitanje „Tko je dobar čovjek?“ jedno je od najvažnijih pitanja koja si čovjek može postaviti. Gotovo svaka osoba na svijetu vjeruje da je u svojoj suštini dobra. Kada ljudi govore o sebi, često kažu: „Nikome nisam učinio ništa loše“ ili „Trudim se biti pošten“. Takvi izrazi otkrivaju da se većina ljudi uspoređuje s drugima, a ne s Bogom. „Dobrota“ nije samo moralno ponašanje, nego i unutarnja usklađenost s Božjom voljom (usp. Matej 5:48). Prava dobrota nije ljudska vrlina, nego odraz Božje naravi (usp. Matej 5:48). Kršćanska teologija razlikuje građansku (opću) dobrotu – moralno korisna djela koja društvo cijeni – od spasonosne dobrote, koja proizlazi iz vjere i poslušnosti Bogu. Bez vjere, ni moralno djelo ne opravdava pred Bogom (Rimljanima 14:23).
No Isus je jednom prilikom, kada ga je jedan čovjek nazvao „Učitelju dobri“, odgovorio:
„Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar osim jednoga – Boga“ (Marko 10:18).
Time Isus nije poricao vlastitu božansku dobrotu, nego je razotkrivao pogrešnu ljudsku predodžbu o moralnosti. Htio je pokazati da je samo Bog mjerilo dobrote. Sve što je u čovjeku dobro, proizlazi iz Njega, a ne iz nas samih.
Prorok Jeremija piše:
„Podmuklije od svega je srce, jedva popravljivo; tko da ga pronikne?“ (Jeremija 17:9).
Drugim riječima, srce čovjeka sklono je samo-opravdavanju i samo-zavaravanju. Kada čovjek sam sebe proglasi „dobrim“, a pritom nema odnos s Bogom, on u biti poriče Božju svetost i precjenjuje vlastitu pravednost.
Ako osoba ne želi upoznati Boga i previše je ponosna da bi priznala da joj Bog uopće treba, može li je Bog doista smatrati dobrom osobom?
Isus je rekao da je najveća zapovijed od svih:
„Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, svom dušom svojom, svim umom svojim i svom snagom svojom“ (Marko 12:30).
Ako je ta zapovijed najveća, onda je i njezino kršenje najveći grijeh. A svatko tko odbacuje Boga, tko Ga ignorira, tko Ga ne voli, tko Ga ne traži – prekršio je upravo tu zapovijed.
Osoba koja se naziva „dobrom“, ali svjesno odbija Boga, u stvarnosti širi poruku da Bog nije potreban. Svojim primjerom utječe na druge da čine isto. Takav utjecaj čini duhovnu štetu mnogima, pa i ako ta osoba nikada ne učini nijedno „veliko zlo“.
U Psalmu 14:1 čitamo:
„Bezumnik reče u srcu svome: ‘Nema Boga.’ Pokvareni su, gadna su im djela; nitko ne čini dobro.“
Dakle, „dobrota“ bez Boga nije istinska dobrota, nego samo-pouzdana moralnost koja prikriva duhovnu pobunu.
Kada razmišljamo o Božjoj pravednosti, trebamo biti vrlo oprezni. Da je Bog isključivo pravedan, bez milosti, svi bismo već bili osuđeni. Nitko ne bi mogao opstati pred Njegovim sudom. Psalmist to jasno izražava:
„Ako bi ti, Gospode, bezakonja gledao, Gospode, tko bi opstao? Ali kod tebe je oproštenje, da bi te se bojali“ (Psalam 130:3–4).
Bog ima puno pravo činiti s nama što god želi. On je Stvoritelj; mi smo stvorenja. On je sudac; mi smo prekršitelji. Ako bismo se pozivali isključivo na pravdu, sami bismo se osudili. Zato Biblija stalno poziva da ne tražimo pravdu, nego milosrđe.
A to milosrđe nije „jeftino“ – ono je kupljeno krvlju Kristovom.
„Krist je jednom za svagda umro za grijehe, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu“ (1. Petrova 3:18).
Božja pravednost i milost susreću se na križu. Tamo je Bog istodobno pravedan jer kažnjava grijeh, i milostiv jer grješniku nudi oprost.
U Tajvanu je 1999. godine svijet bio potresen slučajem Chen Jin-syinga, čovjeka koji je bio umiješan u otmicu, silovanja i ubojstva. Na kraju je uhićen i osuđen na smrt. Dok je čekao pogubljenje, redovito ga je posjećivao jedan kršćanski kapelan. Kroz razgovore s njim, Chen je spoznao istinu evanđelja i ispovjedio vjeru u Krista.
Ta je vijest izazvala burne reakcije. Mnogi su prosvjedovali govoreći da takav čovjek ne zaslužuje oprost. No to je upravo bit evanđelja – ako Božji oprost nije dostupan i takvome, onda nitko nema nadu.
Sličan događaj čitamo u Bibliji: dok je Isus visio na križu, pored njega su bila dva razbojnika. Jedan ga je vrijeđao, a drugi rekao:
„Isuse, sjeti me se kad dođeš u kraljevstvo svoje.“
Na to mu je Isus odgovorio:
„Zaista ti kažem: danas ćeš biti sa mnom u raju“ (Luka 23:42–43).
To nije pravednost po ljudskim mjerilima, nego Božja milost koja nadilazi razum. Milost ne kaže da grijeh nije strašan – nego da je Kristova žrtva jača od svakog grijeha.
Mnogi ljudi zamišljaju vjeru kao neku vrstu „duhovne formule“ – dovoljno je izgovoriti nekoliko riječi i sve će biti u redu. No vjera nije mehanička formula. Ona je stav srca, povjerenje i predanost Bogu.
Isus je upozorio da mnogi ispovijedaju vjeru usnama, ali im je srce daleko od Njega:
„Narod mi se približava ustima svojim i usnama me časti, ali im je srce daleko od mene“ (Izaija 29:13).
„Vjera nije skup riječi koje treba ponavljati, već istinsko povjerenje u osobu i djelo Isusa Krista.“ Prava vjera ne samo da izgovara Kristovo ime, nego Mu predaje život. Takva vjera mijenja čovjeka iznutra. Apostol Pavao to opisuje riječima:
„Ako je tko u Kristu, novi je stvor; staro uminu, gle, novo nasta!“ (2. Korinćanima 5:17).
Promjena ponašanja ne spašava – ali spasenje proizvodi promjenu ponašanja. Kad Božja milost dotakne srce, život više ne može ostati potpuno isti.
Neki ljudi razmišljaju ovako: „Znam da bih se trebao obratiti Bogu, ali imam vremena. Učinit ću to kasnije, možda na kraju života.“ Takav stav je duhovno poguban.
Nitko od nas ne zna kad će doći njegov posljednji trenutak. Smrt često dolazi iznenada – u prometnim nesrećama, bolestima, moždanim udarima. Isus je rekao:
„Bdijte dakle, jer ne znate ni dana ni časa“ (Matej 25:13).
Odgađati vjeru u Krista znači igrati se s vječnošću. A Bog vidi srce, zna je li ispovijed vjere iskrena ili samo plod straha pred smrću.
Zato Biblija ponavlja:
„Danas, ako glas njegov čujete, ne otvrdnjujte srca svoja“ (Hebrejima 3:15).
Spasenje nije rezervirano za „posljednji trenutak“, nego za danas, dok još možemo vjerovati u Isusa Krista.
Neki tvrde da je evanđelje prejednostavno: „Zar je moguće da Bog samo oprosti svakome tko povjeruje?“ No ta jednostavnost nije jeftinoća – ona je izraz Božje pravednosti i jednakosti.
Bog je osigurao put koji je jednako dostupan svima – bogatima i siromašnima, učenima i neukima, mladima i starima.
„Jer milošću ste spašeni po vjeri, i to nije od vas – Božji je dar. Ne po djelima, da se nitko ne bi hvalisao“ (Efežanima 2:8-9).
Drugim riječima, nitko se ne može spasiti svojim djelima, jer bi to značilo da se čovjek može sam uzdignuti do Boga. Spasenje je Božji dar koji se prima vjerom – ne zaslugom, nego zahvalnošću.
Bog ne želi samo da na zemlji imamo skladno društvo i moralne zakone. Njegov je cilj vječan odnos s nama.
Sve dobro što činimo ovdje, ako nije prožeto ljubavlju prema Bogu, ima kratkotrajan domet. Nebo ne bi bilo nebo kada bi bilo puno ljudi koji ne žele Boga, čak i ako su „bili dobri“.
Bog nikoga ne prisiljava da bude s Njim. On nudi poziv ljubavi, a čovjek odlučuje hoće li ga prihvatiti.
„Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine“ (1. Timoteju 2:4).
No On neće prisiljavati one koji ga svjesno odbacuju. Ljubav koja prisiljava – nije ljubav.
Isus je jasno rekao:
„Uđite na uska vrata, jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast, i mnogo ih je koji njime idu. A uska su vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze“ (Matej 7:13–14).
Većina ljudi izabire „širok put“ – put samopravednosti, moralne usporedbe, lažna sigurnost i duhovne neovisnosti. Ali put koji vodi u život jest uski – jer zahtijeva određenu poniznost i vjeru u Krista. Isusova slika „uskog puta“ (Mt 7:13–14) ne znači da je spasenje teško jer je Bog strog, nego jer je čovjek ponosan. Malo ih ga nalazi, ne zato što je skriven, nego zato što se malo tko želi odreći samodostatnosti i ponizno priznati potrebu za Bogom.
Istinska dobrota ne počinje u ljudskoj volji, nego u Božjoj milosti. Ona započinje kad čovjek ponizno prizna:
„Nisam dobar. Trebam oprost. Trebam Spasitelja.“
„Tko se ponizi, bit će uzvišen“ (Luka 14:11).
Na kraju, Bog ne traži savršene ljude – traži ponizne. On ne traži one koji se hvale svojom dobrotom, nego one koji priznaju vlastitu nemoć.
Samo onaj tko je spoznao vlastitu grešnost može razumjeti dubinu Kristove ljubavi.
I zato – kad govorimo o „dobroj osobi“ – sjetimo se da nitko nije dobar sam po sebi. Ali postoji Jedan, Isus Krist koji jest dobar – i koji svojom dobrotom preobražava svakoga tko mu se obraća i vjeruje.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
