Marko 16:17–18, „A ovi će znakovi pratiti one: egzegetsko-hermeneutičko tumačenje i pastoralna primjena

„A ovi će znakovi pratiti one koji povjeruju: u moje će ime izgoniti zloduhe; govorit će novim jezicima; zmije će uzimati u ruke; i ako što smrtonosno popiju, neće im nauditi; na bolesnike će polagati ruke, i oni će ozdravljati.” (Mk 16:17–18)

1. Tekstualni i povijesni kontekst

Naglasak teksta je postavljen unutar misijske zapovijedi (Mk 16:15–20). Isus šalje apostole da propovijedaju Evanđelje čitavom svijetu (16:15) i odmah zatim govori o „znakovima koji će pratiti one koji vjeruju“. U grčkom jeziku ključna riječ ovdje je:

• • παρακολουθήσει (parakolouthēsei) – pratiti, ići uz, potvrđivati, biti s nekim na njihovom putu.

Dakle, znakovi ne prethode evanđelju, niti ga zamjenjuju, nego ga prate. Oni nisu pozornica, nego pečat autentičnosti Kristova poslanja.

To se potvrđuje u 16:20:

„…Gospodin je surađivao i potvrđivao Riječ znakovima koji su ih pratili.”

Znakovi dakle nisu svrha, nego potvrda Riječi.

2. Tko su „oni koji vjeruju“? Gramatika određuje značenje

Grčki izraz τοῖς πιστεύσασιν (tois pisteusasin) znači „oni koji vjeruju”. Međutim, u ovom odlomku taj izraz ne označava svakog pojedinog vjernika kroz povijest, nego kolektivni pojam vjernika u vrijeme apostolskog poslanja, pri čemu su apostoli glavni nositelji i predvodnici toga djelovanja.

Drugim riječima: znakovi koje Isus spominje nisu obećani svakome tko će ikada vjerovati, nego Crkvi kao zajednici koja je u tom trenutku predstavljena apostolima i onima koji kroz njih vjeruju.

Kako to znamo iz samog teksta? (strukturalna povezanost)

Ako pratimo logiku i redoslijed rečenica:

1. 1. U 16:14 Isus govori jedanaestorici apostola.
   2. U 16:15 i 16 Isus njima daje poslanje (“propovijedajte svemu stvorenju”).
   3. U 16:17–18 znakovi „prate one koji vjeruju” – to znači one koji vjeruju putem njihovog propovijedanja.

Dakle: izraz „oni koji vjeruju” odnosi se na zajednicu koja će povjerovati po njihovoj službi, unutar apostolskog razdoblja, a ne na svakog budućeg vjernika pojedinačno.

Zašto je ovo važno?

Ako bismo izraz „oni koji vjeruju“ shvatili kao univerzalnu normu, tada bi:

• • svaki vjernik morao govoriti jezicima,

• • svaki bi morao moći uzeti zmiju ili popiti otrov bez posljedica,

• • svaki bi morao imati dar ozdravljanja,

• • svaki bi morao izgoniti demone.

Ali Pavao jasno kaže da ovo nije istina za sve vjernike:

„Zar svi govore jezicima? Zar svi imaju darove ozdravljanja?” (1 Kor 12:29–30)

Odgovor je očit: ne.

U Marku 16:17–18 izraz „oni koji vjeruju” odnosi se kolektivno na Crkvu u apostolskom poslanju, a ne individualno na svakog vjernika kroz povijest, što potvrđuje redoslijed i gramatična struktura teksta.

3. Čemu služe ovi znakovi? – Teološki cilj

Služba Isusa bila je potvrđena čudima (Iv 10:38; Dj 2:22). Nakon uzašašća, ista se potvrda prenosi na apostole (Heb 2:3–4). Cilj je bio:

1. 1. potvrditi autentičnost uskrsnuća
   2. osigurati nepogrešiv temelj Crkve
   3. potvrditi Božju riječ, a ne osobe (Dj 14:3)

Znakovi nisu dati radi samopromocije, dokazivanja vjere ili spektakularnosti, nego isključivo kako bi Riječ bila vjerodostojno posvjedočena nevjernima.

4. Egzegeza pojedinih znakova

a) Izgon demona

U Evanđelju i u Djelima demoni se istjeruju kada se naviješta kraljevstvo Božje (Mk 1:27; Lk 10:17; Dj 16:18). Izgon nije čarobna tehnika, nego ovlaštenje koje prati propovijedanje istine.

• • Borba protiv demona nije senzacionalizam.

• • Najveće oružje protiv demonskih sila nije egzorcizam, nego Kristova vlastita prisutnost u vjernicima (1 Iv 4:4).

b) „Govorit će novim jezicima“

To se doslovno ostvarilo u Dj 2:4–11: stvarni jezici razumljivi narodima. „Novi jezici“ u Marku imaju misijsku svrhu: Evanđelje se probija izvan granica Izraela.

Pavao potvrđuje da ne govore svi jezicima, čime se sprječava zloporaba (1 Kor 12:30; 14:27–28).

c) Uzeti zmiju i popiti otrov

Jedini biblijski slučaj koji doslovno ispunjava Isusove riječi o zmijama nalazi se u Djelima 28:3–6. Na otoku Malti, dok je pabirčio drva za vatru, otrovna zmija skočila mu je na ruku i ugrizla ga. Pavao nije tražio zmiju, nije pokušavao pokazati vjeru, niti dokazivati duhovnu snagu. Zmija ga je ugrizla sasvim neočekivano, tijekom služenja drugima.

Bog ga je zaštitio i on ju je samo otresao u vatru, bez ikakvog straha ili ceremonije. Stanovnici su očekivali da umre, ali ništa se nije dogodilo. Time je Bog potvrdio vjerodostojnost Pavlovog svjedočanstva.

Isus odbija spektakularno dokazivanje vjere (Mt 4:6–7). Kršćanin koji namjerno iskušava Boga — griješi. Darovi ne služe provokaciji, nego misiji.

d) Iscjeljenja polaganjem ruku

U knjizi Djela apostolskih iscjeljenja se ne pojavljuju kao predstave ili religijska atrakcija. Ona se uvijek javljaju uz propovijedanje Evanđelja (Dj 3:6–8; 8:7).

Njihova svrha nije bila okupiti publiku, stvoriti senzaciju ili dokazivati duhovnost pojedinca. Cilj je bio jedno: potvrditi Isusa Krista raspetoga i uskrsnuloga.

5. Jesu li znakovi trajni ili privremeni?

Biblija pokazuje da su takvi znakovi:

• • učestaliji u apostolskom vremenu dok se temelj učvršćuje (Ef 2:20)

• • postupno se smanjuju nakon perioda postavljanja temelja

Danas Crkva već ima potvrđenu Riječ, ne trebaju joj stalne potvrde. Heb 2:3–4 izričito stavlja znakove u prošlo vrijeme. Nigdje ne stoji da znakovi traju stalno kao trajna norma. Dakle, znakovi i darovi su bili dio božanskog potvrđivanja prvobitnog evanđeoskog poslanja i objave – činili su službeni „pečat” da je poruka istinita. Tekst kaže: „Bog je svjedočio…“ – u perfekt/povijesnom smislu, kao događaj potvrde. Nigdje ne stoji: „Bog će uvijek svjedočiti…“ ili „znakovi će uvijek pratiti“ kao trajna naredba.

Neki naglašavaju da Božja „distribucija darova po volji” (Heb 2:4) ostavlja vrata otvorena i za današnje darove – no to je već teološki stav, ne neposredan zaključak iz teksta.

6. Hermeneutička primjena danas

• • Znakovi nisu dokaz vjere.

• • Izostanak znakova ne znači manjak Duha.

• • Bog može i danas činiti čuda, ali ih Crkva ne smije tražiti kao normu, jer to je iskušavanje Boga.

• • Najveća potvrda Božjeg djelovanja nije spektakl, nego svetost i poslušnost Evanđelju.

Plod Duha nadilazi znakove Duha (Gal 5:22–23).

Znakovi mogu prevariti (Mt 24:24; 2 Sol 2:9), ali ljubav, svetost i istina ne mogu.

Zaključak: Što Mk 16:17–18 u stvarnosti kaže?

Ovi znakovi su autentična potvrda apostolskog svjedočanstva i izgradnje temelja Crkve.
Oni nisu univerzalno obećanje svakom pojedinom vjerniku svih vremena.
Njihova svrha je potvrditi Evanđelje, ne dokazivati vjeru niti stvarati religiozni spektakl.
Crkva danas nije pozvana tražiti znakove, nego životom svjedočiti Krista i naviještati Riječ.
Bog i danas djeluje suvereno, ali darove daje po svojoj volji, a ne po našim zahtjevima.

Najveći vidljivi znak Božje prisutnosti danas jest Krist u nama – karakter preobražen po Duhu Svetom.

„Ljubav nikada ne prestaje… proroštva će prestati, jezici će utihnuti, spoznanje će nestati.” (1 Kor 13:8)

Pastoralno-teološke smjernice za odgovorno razumijevanje i korištenje duhovnih darova danas

Nakon biblijskog pojašnjenja Marko 16:17–18, važno je oblikovati zrelo i odgovorno vodstvo Crkve u vezi s duhovnim darovima, čudima i znakovima u današnjem vremenu. Ove smjernice pomažu da Crkva ostane vjerno usmjerena na Evanđelje, a ne na senzacionalizam, strah ili manipulaciju.

1. Isusova svrha nije senzacija, nego potvrda Evanđelja

Duhovni darovi, čuda i znakovi nisu središte kršćanskog života. Njegovo središte je Krist koji se propovijeda, ljubi i poslušno slijedi. Darovi su sredstvo, a ne cilj.

„Gospodin je potvrđivao Riječ znakovima koji su ih pratili.” (Marko 16:20)

Darovi nisu potvrde ljudi, nego Riječi koju naviještaju.
Crkva je duhovno nezrela kada traži iskustva više nego poslušnost Kristu.

2. Najveće mjerilo duhovnosti nisu znakovi, nego plod Duha

Plod Duha ostaje trajni dokaz prisutnosti Božjeg djelovanja, dok znakovi mogu prestati ili čak biti lažirani.

Plod Duha je:

„Ljubav, radost, mir, velikodušnost, blagost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost.” (Gal 5:22–23)

Crkva koja gubi ljubav da bi dobila spektakl – gubi Duha.
Znakovi bez svetosti nisu Božje djelo (Mt 7:21–23).

3. Čuda se događaju po Božjoj suverenosti, a ne po našim zahtjevima

Bog čini što hoće, kada hoće i kako hoće. Crkva ne zapovijeda čudima; ona se moli, a Bog odgovara po svojoj volji.

„Dijeli svakome kako hoće.” (1 Kor 12:11)

Molimo za ozdravljenje, ali ne manipuliramo Božjom voljom.
Priznajemo i Božju mudrost kada ne ozdravljuje odmah.

4. Apostolski znakovi imali su temeljnu svrhu koja ne traje jednako u svim razdobljima

Čuda su bila izrazito prisutna u apostolskom vremenu, jer je temelj Crkve tek bio postavljen (Ef 2:20). Nakon što je Riječ potvrđena, ne trebamo stalne potvrde.

Crkva danas ne treba nove temelje, nego izgrađivanje na postojećem temelju.
Traženje znakova kao uvjet vjere često je oblik duhovne nezrelosti ili kušanja Boga.

5. Crkva mora odbaciti spektakularnost i manipulativno korištenje darova

Isus nigdje nije tražio da se darovi koriste za privlačenje publike, marketing, dokazivanje vjere, zadobivanje moći ili financijskih koristi.

„Ne iskušavaj Gospodina, Boga svoga.” (Mt 4:7)

Borimo se protiv „pokaznih službi”, emocionalne manipulacije i teorije da „tko nema čuda – nema Duha”.
Najveći grijeh u korištenju darova je ponos i zloupotreba duhovnih osjećaja ljudi.

6. Pravo duhovno vodstvo podučava, čuva i razlučuje

Hrvatska i regionalna Crkva trebaju vođe koji:

✔ poznaju Pismo,
✔ razlučuju duhove (1 Kor 12:10),
✔ njeguju zdravo učenje (Tit 1:9),
✔ odbacuju lažne znake,
✔ podučavaju odgovorno korištenje darova.

„Sve provjeravajte, dobro zadržite.” (1 Sol 5:21)

Pastiri ne potiču lakovjernost, nego kritičko razlučivanje u Duhu Svetom.

7. Praktična primjena u crkvenoj službi

a) Kada se molimo za ozdravljenje:

• • molimo s vjerom,

• • u poniznosti,

• • bez garancije,

• • ostavljajući ishod Bogu.

b) Kada se susrećemo s demonizacijom:

• • ne činimo predstave,

• • ne gradimo službu oko toga,

• • Kristova prisutnost i Riječ su veće oružje od tehnika.

c) Ako netko tvrdi da danas postoje jezici ili druga nadnaravna iskustva

Njihova svrha mora se mjeriti Pismom (1 Kor 14:3), a ne osjećajima, običajima ili iskustvom.

Pitanja reda, provjere i razlučivanja nisu „gašenje Duha”, nego znak zrelosti Duha (1 Kor 14:33; 1 Sol 5:21).

Zaključna misao: Najveći znak je posvećeni život

Crkva koja svjedoči Evanđelje u ljubavi, svetosti i žrtvi – pokazuje najmoćniji znak Božje prisutnosti.

„Po ovome će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.” (Iv 13:35)

Znakovi potvrđuju Riječ, ali život potvrđuje njezinu istinu.
Zato, Crkva danas najviše treba:

• • svete ljude, ne show programe

• • vjernost Pismu, ne lov na čuda

• • Krista u nama, ne našu slavu pred drugima

 

DODATAK I: Traju li darovi znakova i danas?

Pitanje trajanja darova (jezici, ozdravljenja, čuda, egzorcizmi) često se tumači na dva načina. Korisno je vidjeti što se najčešće tvrdi i što Biblija jasno odgovara.

Argumenti da darovi traju (kontinuacionističko gledište)

1. 1. Nigdje se izričito ne zabranjuje njihov prestanak.
      Biblija ne kaže rečenicu poput: „darovi će prestati nakon apostola”, pa se zaključuje da trebaju ostati.
   2. Duh dijeli darove „kako hoće” (1 Kor 12:11).
      Ako ih On daje suvereno, nitko ne bi trebao određivati kada prestaju.
   3. Čuda su činili i drugi, ne samo apostoli (Stjepan, Filip).
      Budući da su darovi bili i izvan „dvanaestorice”, tvrdi se da ih se ne može ograničiti samo na apostolsko razdoblje.

Biblijski odgovori (cesacionističko gledište)

1. 1. Darovi ne prestaju zbog zabrane, nego zbog ispunjene svrhe.
      Njihova uloga bila je potvrditi Riječ i apostolsko svjedočanstvo (Heb 2:3–4; Mk 16,20).
      Kada je objava dovršena i zapisana, potvrda više nije potrebna (2 Tim 3:16–17).
   2. „Duh daje kako hoće” znači da čovjek ne može zahtijevati darove.
      Isti odlomak kaže da ne primaju svi darove (1 Kor 12:29–30), što pokazuje da oni nisu norma duhovnosti, niti trajni znak prisutnosti Duha. Suverenost Duha ruši očekivanje univerzalnog trajanja.
   3. Čuda izvan apostola bila su pod isključivim apostolskim autoritetom.
      Stjepan i Filip primaju darove po polaganju ruku apostola (Dj 6:6), i ne mogu ih dalje prenositi (Dj 8:14–18). Znakovi su zato nazvani „znakovima apostola” (2 Kor 12:12). Ako prestaje apostolski temelj, prestaje i ova vrsta potvrde (Ef 2:20).

Sažetak

Bog i danas suvereno čini čuda, ali čudotvorni darovi kao apostolski znakovi nisu trajna norma Crkve, jer je njihova svrha — potvrda Objave – u potpunosti ispunjena.
Crkva danas ne traži znakove da potvrdi Riječ, nego živi u poslušnosti već potvrđenoj Riječi.

 

Dodatak II : Kako pristupiti tvrdnjama o nadnaravnim iskustvima danas?

Budući da je iz egzegetske i povijesno–teološke analize jasno da znakovi iz Mk 16:17–18 nisu dani kao trajna praksa cijeloj Crkvi kroz povijest, nego kao apostolsko svjedočanstvo koje potvrđuje temelj Evanđelja, postavlja se pitanje: Kako Crkva treba reagirati kada se danas tvrdi da se takvi darovi opet pojavljuju?

1. Crkva ne polazi od očekivanja znakova, nego od provjere u svjetlu Pisma

Darovi znakova nisu propisani Crkvi kao trajna norma, pa se ne očekuju kao mjerilo vjere ili duhovnosti. Međutim, Crkva je pozvana prema Svetom pismu:

„Sve provjeravajte, dobro zadržite.” (1 Sol 5:21)
„Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.” (1 Iv 4:1)

Dakle, ako se danas pojave tvrdnje o jezicima, iscjeljenjima, demonizaciji ili drugim nadnaravnim manifestacijama, Crkva ih ne prihvaća ili odbacuje po emociji, nego ih:

Provjerava svrhom koju Pismo propisuje (1 Kor 14:3 – izgradnja tijela, ne doživljaj pojedinca),
Procjenjuje po redu i mudrosti (1 Kor 14:33 – Bog nije Bog nereda, nego mira),
Razlučuje po zrelosti, ne lakovjernosti (1 Iv 4:1; 1 Sol 5:21).

2. Kritičko razlučivanje nije gašenje Duha, nego znak zrele Crkve

Često se u karizmatskim krugovima svako propitivanje proglašava „gušenjem Duha”. Biblija uči suprotno: neprovjeravanje je neodgovornost, a provjera je pobožnost.

Pravo štovanje Duha nije nekritičko, nego razlučujuće.

Crkva ne „gasi Duha” time što provjerava, nego sprječava da lažna djela budu pripisana Duhu, što je daleko veći grijeh.

3. Biblijsko upozorenje na lažne znakove u posljednjim vremenima

Krist i apostoli upozoravaju da u posljednjim vremenima neće dominirati nevjera, nego čudesno zavaravanje:

„Ustat će lažni proroci i činit će velike znakove i čudesa da, ako je moguće, zavedu izabrane.” (Mt 24:24)

„Njegov dolazak po djelovanju Sotone popraćen je svakovrsnom silom, znakovima i lažnim čudesima.” (2 Sol 2:9)

Vrijeme prije Kristova dolaska neće biti obilježeno mnoštvom Božjih čuda, nego imitacijom Božjih čuda.

Zato Crkva mora biti još stroža u razlučivanju, a ne lakovjernija.

4. Zaključak: Crkva danas ne traži znakove, nego provjerava Kristovo svjedočanstvo životom

Današnja Crkva ne treba graditi očekivanja oko spektakularnih doživljaja, nego oko svjedočanstva života u istini i svetosti. Ako se pojave tvrdnje o čudima, provjeravaju se; ako se ne pojave, Crkva ništa ne gubi.

Nedostatak čuda ne ugrožava Evanđelje.
Nedostatak svetosti i istine – ugrožava sve.

„Ljubav nikada ne prestaje; proroštva će prestati, jezici će utihnuti…” (1 Kor 13:8)

Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!