Ako bismo si dopustili trenutak tišine i maštanja, kako bi izgledao naš savršeni Božić?
Možda zamišljamo crkvu ispunjenu ljudima, toplinu svijeća i glazbu koja dotiče srce.
Možda se nadamo obiteljskom okupljanju bez napetosti, bez starih rana i neizgovorenih zamjeranja.
Možda čeznemo za ozdravljenjem nekoga koga volimo, ili za susretom s osobom koja nam nedostaje.
Možda, više od svega, priželjkujemo mir – mir u srcu, u domu i u odnosima.
Ta pitanja nisu bezazlena. Ona razotkrivaju ono što je u nama najdublje i najvažnije. Upravo na tom mjestu, gdje se susreću naše čežnje i stvarnost, vrijeme prije Božića nam upućuje snažan i ozbiljan Božji poziv.
U tom vremenu često bismo najradije slušali samo o svjetlu, radosti i Isusovu rođenju. Ipak, Biblija nas svjesno susreće s Ivanom Krstiteljem, koji bez ublažavanja govori:
„Pokajte se, jer se približilo kraljevstvo nebesko.“ (Matej 3,2)
Istodobno, Isus Nikodemu govori riječi koje ne ostavljaju prostora površnosti:
„Ako se tko ne rodi nanovo, ne može vidjeti kraljevstva Božjega.“
(Ivan 3,3)
Pokajanje nam često zvuči kao prijekor, kao poziv na osjećaj krivnje ili podsjetnik da nismo dovoljno dobri. Zato nam se Ivanova poruka, osobito uoči Božića, može činiti neprikladnom ili čak okrutnom. No problem nije u poruci, nego u našem razumijevanju pokajanja.
𝐏𝐨𝐤𝐚𝐣𝐚𝐧𝐣𝐞
Biblijsko pokajanje ne znači tek izgovoriti „žao mi je“. Ono znači promijeniti smjer života, preusmjeriti srce i um te se okrenuti Isusu Kristu. Ta promjena ne počinje u našoj snazi niti u našim dobrim odlukama, nego u vjeri u Isusa Krista koji je na križu ponio naš grijeh i svojom smrću osigurao oproštenje koje sami ne možemo zaslužiti.
Pokajanje je zato uvijek povezano s vjerom u Isusa Krista – Sina Božjega koji je postao čovjek, došao na svijet kao dijete u Betlehemu, ali je živio da bi umro za nas i uskrsnuo radi našega opravdanja. Bez Kristova križa pokajanje bi bilo tek pokušaj samopoboljšanja; s Kristovim križem ono postaje ulaz u novi život.
Zato je važno reći jasno: pokajanje nije oduzimanje radosti, nego otvaranje prostora za dublju i istinitiju radost koja dolazi iz oproštenja u Isusu Kristu. Ono nije poziv na manje Božića, nego na više Božića – više mira koji nam Krist daje, više smisla koji dolazi iz pomirenja s Bogom po Kristu, više nade koja izvire iz njegova križa i uskrsnuća, te više njegove prisutnosti u našem svakodnevnom životu.
U srži Božića nije ljudska potraga za smislom, mirom ili boljim životom. U srži Božića stoji Isus Krist koji dolazi potražiti i spasiti ono što je izgubljeno. On ne dolazi savršenima, nego grešnima; ne dolazi jakima, nego slomljenima; ne dolazi onima koji misle da su na pravom putu, nego onima koji su zalutali. Zato je Božić dobra vijest: Bog nas nije ostavio u našoj izgubljenosti, nego nam je u Isusu Kristu došao ususret.
Božić nas podsjeća da Isus Krist nije došao tražiti lijepo ukrašene živote, nego izgubljena srca. On dolazi k nama upravo takvima kakvi jesmo, da nas pozove na pokajanje, da nam daruje oproštenje na križu i da nas povede u novi život. U tome je srž Božića: Isus Krist dolazi potražiti i spasiti ono što je izgubljeno – i zato još uvijek ima nade za svakoga od nas.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
