Približno vrijeme čitanja: 8 min

Psalam 102

• 1 Čuj, GOSPODE, molitvu moju, i vapaj moj neka do tebe dođe!
• 2 Lica svoga ne skrivaj od mene u dan nevolje moje! Prikloni k meni uho svoje, u dan kada zazovem usliši me žurno!
• 3 Jer dani mi poput dima nestaju, i kosti mi se žare kao ognjište.
• 4 Srce mi je kao trava pokošeno i sasušeno te i kruh svoj zaboravih jesti.
• 5 Od glasa mojih uzdaha kosti mi se uz kožu prilijepiše.
• 6 Sličan sam pelikanu u pustinji, postadoh kao sova med’ razvalinama.
• 7 Bdijem, i postajem kao samotan vrabac na krovu.
• 8 Neprijatelji me moji ruže povazdan, oni što bjesne na me proklinju se mnome.
• 9 Jer pepeo sam jeo poput kruha, i piće svoje miješao sa suzama
• 10 pred gnjevom tvojim i srdžbom tvojom; jer ti si me podigao, pa me odbacio.
• 11 Dani su moji kao sjena što se nagnu, i ja se sasuših kao trava.
• 12 Ali ti, GOSPODE, ostaješ dovijeka, i spomen na te od koljena do koljena.
• 13 Ti ćeš ustati, smilovat’ se Sionu, ta vrijeme je da mu budeš milostiv; jer — došao je čas!
• 14 Jer milo je slugama tvojim kamenje njegovo, i sažališe se nad prašinom njegovom.
• 15 I bojat će se narodi imena GOSPODNJEGA, i svi kraljevi zemaljski slave tvoje.
• 16 Jer GOSPOD će opet sagraditi Sion, pokazat će se u slavi svojoj.
• 17 Osvrnut će se na molitvu oskudnih, i molitvu njihovu neće prezreti.
• 18 Zapisat će se ovo za budući naraštaj, da puk što bude stvoren hvali GOSPODA.
• 19 Jer on gleda s visine svetišta svojega, s nebesa GOSPOD promatra zemlju,
• 20 da čuje jauk sužnja, da odriješi smrti podložne;
• 21 da na Sionu objavi ime GOSPODNJE i hvalu svoju u Jeruzalemu;
• 22 kad se puci skupe zajedno, i kraljevstva, da bi služili GOSPODU.
• 23 Istrošio je putem snagu moju, skratio mi dane.
• 24 Rekoh: »Bože moj, ne uzmi me usred dana mojih! Od koljena do koljena godine su tvoje.
• 25 Odavna si zemlju utemeljio, i nebesa su djelo ruku tvojih.
• 26 Ona će propasti, a ti ostaješ, i sve će kao haljina ostarjeti; promijenit ćeš ih kao odjeću, i bit će promijenjeni.
• 27 A ti si isti, i godine tvoje minuti neće.
• 28 Djeca će slugu tvojih živjeti, i potomstvo njihovo utvrdit će se pred tobom.«

Postoje trenuci u životu kada čovjek ne osjeća samo usamljenost među ljudima, nego i duboku duhovnu samoću pred Bogom. To su razdoblja kada molitve izgledaju kao da ne prelaze strop sobe, kada odgovori ne dolaze, a srce polako vene pod težinom boli, iscrpljenosti i tišine.

Psalam 102 upravo je takva molitva. To nije hladna teološka rasprava, nego vapaj čovjeka koji se nalazi u svojevrsnoj „duhovnoj samnici“. Psalmist ne skriva svoju bol. On otvoreno govori o očaju, slabosti, usamljenosti i osjećaju odbačenosti. Ipak, usred tame pojavljuje se tračak svjetla – pogled prema vječnom i nepromjenjivom Bogu.

Kada tišina postane najteža borba

Jedna od najtežih stvari u duhovnom životu nije uvijek sama patnja, nego osjećaj da Bog šuti. Psalmist zato započinje očajničkim vapajem:

“Gospode, čuj molitvu moju!“

To nije formalna molitva. To je očajnički krik čovjeka koji traži odgovore, pomoć i izbavljenje. Ponekad očekujemo da će Bog odmah odgovoriti na našu patnju, ali Psalam 102 podsjeća nas da Bog nije dužan djelovati prema našem rasporedu.

Ipak, Božja šutnja ne znači Božju odsutnost. Tišina ne znači nedostatak ljubavi. Često upravo u razdobljima kada Boga najmanje osjećamo, On najdublje oblikuje naše srce.

Koliko puta smo i sami prolazili kroz trenutke kada smo čekali „onu poruku“, ono ohrabrenje, onaj odgovor koji nikako nije dolazio? Psalmist razumije upravo taj osjećaj.

Dani koji nestaju poput dima

Psalmist svoju unutarnju borbu opisuje snažnim slikama:

• dani mu nestaju poput dima,
• srce mu vene poput pokošene trave,
• tijelo slabi, nema apetita
• san više ne donosi odmor,
• oko njega vlada tišina, a jedino što čuje jest vlastita bol.

To je slika čovjeka koji je emocionalno i duhovno iscrpljen.

Danas mnogi ljudi žive upravo tako. Okruženi su informacijama, ljudima i komunikacijom, ali iznutra osjećaju prazninu i odvojenost. Vanjski život može izgledati stabilno, dok se unutra vodi teška bitka.

Duhovna izolacija često dolazi tiho. Ne pojavljuje se odjednom. Ona polako iscrpljuje srce, oduzima radost i zatvara čovjeka u unutarnju tamu.

Psalam 102 pokazuje da Bog ne odbacuje molitvu takve osobe. Bog ne prezire slomljeno srce.

Tri ptice usamljenosti

Posebno su upečatljive slike triju ptica:

Pelikan u pustinji

Ptica koja pripada moru nalazi se na potpuno pogrešnom mjestu. Izgubljena je i bez doma.

Sova u ruševinama

Slika izolacije, tame i napuštenosti.

Usamljena ptica na krovu

Odvojena od jata, sama, promatra svijet iz daljine.

Koliko se puta i mi osjećamo upravo tako? Kao da ne pripadamo. Kao da smo zaboravljeni. Kao da nas nitko ne razumije.

Ipak, Biblija nas podsjeća na još jednu pticu – vrapca.

“Ne prodaju li se dva vrapca za novčić? Pa ipak nijedan od njih ne pada na zemlju bez Oca vašega.“

Ako Bog vidi vrapca, vidi i tebe. “Njegovo oko je na vrapcu.”

Ptice su stvorene za zajedništvo, za let u jatu, a ne za usamljeno sjedenje na hladnom krovu.

Koliko se puta čovjek osjeća upravo tako – odvojeno, neshvaćeno i izgubljeno?

Psalmist govori i o pelikanu u pustinji te sovi u ruševinama. Sve tri slike govore o nepripadnosti, izgubljenosti i osamljenosti.

Možda si se i sam nekada osjećao:

• kao da ne pripadaš,
• kao da te nitko ne razumije,
• kao da si ostavljen sam sa svojim mislima i borbama.

Ako Bog vidi malog vrapca, vidi i čovjeka koji sjedi u tami vlastite samoće.

Kada bol postane i duhovna borba

Najdublji dio patnje nije uvijek ono što dolazi izvana, nego ono što se događa u čovjekovu srcu. Psalmist ne govori samo o neprijateljima i ruganju drugih ljudi. On osjeća i težinu vlastite slabosti pred Bogom.

To je trenutak kada čovjek počinje postavljati pitanja:

• Zašto Bog dopušta ovu bol?
• Zašto odgovori kasne?
• Zašto se osjećam napušteno?

Biblija ne skriva takva pitanja. Biblija nije knjiga lažnog optimizma. Ona realno govori o ljudskoj patnji. Ona ne prikazuje vjeru kao život bez tame, nego kao hod kroz tamu s Bogom koji ostaje vjeran.

Veliki zaokret: „A ti, Gospode, ostaješ dovijeka“

Usred cijelog psalma dolazi ključni trenutak:

“A ti, Gospode, ostaješ dovijeka.“

Tu se perspektiva mijenja.

Psalmist je i dalje slab. Okolnosti se možda još nisu promijenile. Bol nije nestala. Ali pogled više nije usmjeren samo na tamu – nego na Boga.

Sve u čovjekovu životu je prolazno:

• emocije,
• zdravlje,
• snaga,
• okolnosti,
• sigurnosti ovoga svijeta.

Ali Bog ostaje isti.

Njegova ljubav ne slabi. Njegova obećanja ne stare. Njegova prisutnost ne nestaje čak ni onda kada je čovjek ne osjeća.

To je tračak svjetla u tami duhovne izolacije. To ne znači da bol odmah prestaje, ali znači da bol nema posljednju riječ.

Bog vidi dalje od naše trenutne boli

Psalam 102 podsjeća nas da Bog djeluje s vječnom perspektivom. Čovjek vidi sadašnji trenutak, ali Bog vidi cijelu priču.

Bog često gradi nešto dublje od trenutne ugode – oblikuje srce koje će naučiti potpuno ovisiti o Njemu.

Ponekad tek kroz tamu čovjek nauči koliko mu je Bog stvarno potreban. Ponekad naš sadašnji život nema smisla bez vječne perspektive.

Ponekad budući blagoslov ima prednost nad trenutnim olakšanjem

Jedna od težih lekcija duhovnog života jest prihvatiti da Bog ne djeluje uvijek prvenstveno radi naše trenutne ugode ili brzog olakšanja. Psalam 102 pokazuje da Bog često gradi nešto veće od onoga što čovjek trenutno vidi. Ovaj psalam usmjerava pogled prema vječnosti i Božjem djelovanju kroz generacije.

Psalmist počinje osobnom boli, ali njegov pogled postupno prelazi na Božje planove za buduće naraštaje, obnovu Siona i objavu Božje slave narodima. Time nas Psalam podsjeća da Bog ne djeluje samo za ovaj trenutak, nego za vječnost.

Mi često želimo:

• trenutno rješenje,
• trenutno izbavljenje,
• trenutno olakšanje.

Ali Bog ponekad dopušta određena razdoblja tame jer kroz njih priprema veći blagoslov – ne samo za nas, nego i za druge ljude, buduće generacije i svoju slavu.

To ne znači da Bog ignorira našu bol. Naprotiv, On vidi svaku suzu i čuje svaki uzdah. Ali Njegova mudrost nadilazi našu ograničenu perspektivu.

Ponekad ono što danas izgleda kao kašnjenje zapravo je dio većeg Božjeg plana koji će tek kasnije postati vidljiv.

Naša prolaznost i Njegova vječnost

Psalam završava snažnim kontrastom između čovjekove slabosti i Božje nepromjenjivosti.

Čovjek je prolazan poput sjene. Snaga nestaje. Dani prolaze brzo.

Ali Bog ostaje dovijeka.

To je nada vjernika. Naša sigurnost ne počiva na našoj emocionalnoj stabilnosti, nego na Božjoj vjernosti.

Kada se sve oko nas ruši, On ostaje stijena.

Kada smo slabi, On ostaje snažan.

Kada sjedimo u tami vlastite duhovne samice, Njegova prisutnost i dalje ostaje stvarna.

Zaključak

Psalam 102 govori svakome tko se nekada osjećao zaboravljeno, iscrpljeno i usamljeno. On nas podsjeća da čak i u najdubljoj tami postoji tračak svjetla.

Ne zato što smo snažni.
Ne zato što uvijek razumijemo što Bog radi.
Nego zato što Bog ostaje isti.

Možda danas prolaziš kroz razdoblje duhovne izolacije. Možda se osjećaš poput usamljene ptice na krovu. Možda tvoje molitve još uvijek čekaju odgovor.

Ali Psalam 102 nas podsjeća:

Bog još uvijek čuje.
Bog još uvijek vidi.
Bog još uvijek ostaje dovijeka.

Citati za razmišljanje:

Cambridge

“Psalam je najbolje razumjeti kao molitvu jednog Izraelca koji vidi sličnost između svoje nevolje i stanja Jeruzalema. Jeruzalem je u ruševinama, ali Bog će ga obnoviti; psalmist je u nevolji, ali Bog će ga izbaviti. Zbog toga psalmist upućuje svoj vapaj Bogu koji je vječan, dok je čovjek slab i prolazan.”

Barnes

“Ovu tužaljku napisao je neki pobožni prognanik pred kraj sedamdeset godina sužanjstva, tijekom kojih je narod Izraela bio zadržan u Babilonu. Sveta zemlja tada je bila opustošena i neobrađena; njezini gradovi bili su razoreni; Jeruzalem gomila ruševina…

Usred te silne i nagomilane tuge, pobožni pisac nastoji pronaći utjehu za sebe i svoje sunarodnjake u nepromjenjivom postojanju, sveopćoj providnosti i vjernim obećanjima Boga…

Na kraju nalazi utočište u Božjoj vječnosti i vječnom trajanju Njegova kraljevstva.”

VanGemeren

“Ovaj psalam ubraja se među sedam pokajničkih psalama (Ps 6; 32; 38; 51; 102; 130; 143).

Neki od njih tako su označeni zbog svoje ispovjedne naravi; drugi zbog njihove uporabe u kršćanskoj zajednici. Psalam 102 primjer je ove druge skupine.

Naglašava patnju i disciplinu koje su često povezane s grijehom (usp. r. 10, 23–24).

Psalam je primjer književne vrste osobne tužaljke. Ta tužaljka proizlazi iz progonstva, kada su zajedno s bezbožnima i pobožni bili prognani iz zemlje.”

Struktura:

A. Uvodna molitva (r. 1–2)
B. Tužaljka (r. 3–11)
C. Obećanja (r. 12–22)
B’. Tužaljka (r. 23–27)
A’. Završna perspektiva (r. 28)

Yates

Za r. 12–22:

“Obnova naroda. ‘A ti, Gospode, ostaješ dovijeka.’ Nasuprot prolaznosti psalmista (r. 11), Bog ostaje. Upravo na toj istini temelji se obnova Siona.”

Kidner

“Tradicionalno pogrešno nazvan pokajničkim psalmom (petim od sedam…), ovaj je psalam zapravo vapaj čovjeka čije su patnje neobjašnjive, poput Jobovih.

Kao što naslov sugerira, ovo je molitva koju mogu ponavljati oni koji su blizu kraja svoje izdržljivosti, pronalazeći ovdje riječi koje ih vode ‘na prostrano mjesto’.

Nevolje su u početku osobne, ali kasnije bivaju nadvladane brigom za Sion, čija je sudbina slavna, ali bolno spora u svom ispunjenju.

Završni odlomak naglašava suprotnost između ljudske vremenske ograničenosti i Gospodnje vječnosti, dovodeći psalam do veličanstvenog zaključka koji se u prvom poglavlju Poslanice Hebrejima primjenjuje na Krista.”

Ferguson

“Nekoć preplavljen melankolijom i pesimizmom, ispunjen nesigurnošću i slomljen osjećajem da je Božje lice zauvijek skriveno od njega, sada gleda unaprijed – čak i dalje od vlastitog životnog vijeka s radosnim iščekivanjem i dubokim osjećajem sigurnosti u slavna obećanja svoga Gospodina.”

Pitanja za osobno razmišljanje:

1) Budući da je naš život kratak i naši dani često „iščezavaju kao dim“, što našem životu daje pravi smisao i trajnu vrijednost?
Možemo li se prisjetiti trenutaka kada nas je Bog već izbavio iz teških situacija? Što nas sadašnja kriza uči o Božjem karakteru i našoj potrebi da ovisimo o Njemu?

Kada se osjećaš preplavljeno i iscrpljeno, način na koji reagiraš često pokazuje koliko doista vjeruješ Bogu i oslanjaš se na Njega.

Psalmist je znao da ima slobodan pristup Bogu. Zato mu je dolazio iskreno, otvoreno i hrabro, poput djeteta koje traži pomoć od svog oca.

Činiš li i ti isto ili se zatvaraš u mrmljanje, prigovaranje i očaj bez nade?

Znati da je Božja pomoć dostupna nije isto što i stvarno tražiti tu pomoć.

2) Razmišljaj o slikama triju ptica u redcima 6–7. Što nam one govore o usamljenosti i osjećaju nepripadanja?
U trenucima kada se osjećamo izgubljeno, odbačeno ili potpuno sami, prisjetimo se još jedne biblijske slike — vrapca.

„Njegovo oko je na vrapcu i znam da brine za mene.“

Ako Bog vidi i najmanjeg vrapca, onda sigurno vidi i našu bol.

Možeš li se sjetiti još nekih biblijskih primjera kada se činilo da Bog šuti?

3) Možemo li prihvatiti da su neka Božja obećanja namijenjena „budućem naraštaju“ (r. 18), a ne samo našem sadašnjem trenutku?
Što nam može pomoći da razvijemo vječnu perspektivu umjesto stalne potrebe za trenutnim odgovorima i brzim rješenjima?

Ponekad Bog radi nešto mnogo veće od onoga što trenutno možemo razumjeti.

4) Kako nauk o Božjoj nepromjenjivosti može praktično utjecati na naš svakodnevni život?
Bog se nikada ne mijenja — On ostaje isti zauvijek.

Donosi li ti ta istina mir, sigurnost i stabilnost? Potiče li te da Mu češće dolaziš u molitvi i povjerenju?

Ili te obeshrabruje razlika između tvoje slabosti, promjenjivosti i Božje savršene postojanosti?

Psalam 102 podsjeća nas da je upravo Božja nepromjenjivost sigurno utočište za naše nestabilno srce.

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.