Nitko nikada nije postao uspješan sportaš bez postavljanja ciljeva. Da bi napredovao, sportaš postavlja dnevne ciljeve, ali i dugoročne ciljeve koji ga vode prema konačnom uspjehu. Svaki uspjeh zahtijeva odricanje, disciplinu i jasnu viziju budućnosti.
Isto vrijedi i za kršćanski život. Duhovni rast ne događa se bez namjere, odluke i ustrajnosti.
Apostol Pavao često koristi sportske slike kako bi opisao život vjere. U 1. Korinćanima 9,24-27 podsjeća vjernike na utrku i natjecanje. Sportaši trče kako bi osvojili prolazni vijenac, a kršćani trče prema neprolaznoj nagradi.
To znači da kršćanski život ima cilj. Ne živimo nasumično, bez smjera i bez svrhe. Bog nas poziva da trčimo utrku vjere s jasnoćom, disciplinom i pogledom usmjerenim prema Kristu.
Sportaš koji ne zna što želi postići neće znati kako trenirati. Ako nema cilj, svaki put izgleda jednako dobar, ali nijedan ga zapravo ne vodi prema pobjedi.
Netko je rekao: “Ako nemaš jasan cilj, svaki put će ti se činiti dobrim.”
Zato ciljevi nisu nevažni. Oni daju smjer, oblikuju odluke i pomažu nam razlikovati ono što je korisno od onoga što nas usporava.
Međutim, cilj sam po sebi nije dovoljan. Nakon postavljanja cilja potreban je jasan plan i konkretna akcija. Sportaš ne postaje pobjednik samo zato što želi pobijediti. U sportu potreban je raspored treninga, disciplina i svakodnevni koraci koji ga približavaju cilju. Isto vrijedi i za kršćanski život. Nije dovoljno željeti duhovno rasti; potrebno je svakodnevno ulagati vrijeme u molitvu, proučavanje Božje riječi, poslušnost i služenje.
Pavao piše: “Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da je osvojite” (1 Kor 9,24).
Drugim riječima, vjernik ne smije živjeti nepažljivo. Kršćanski život nije lutanje, nego utrka s ciljem.
Pavao podsjeća da se svaki natjecatelj u svemu uzdržava. Sportaš se ne priprema za natjecanje tako da živi kako god želi. On prihvaća ograničenja, disciplinu i odricanje jer zna da postoji veći cilj.
Istmijske igre u Korintu bile su poznato sportsko natjecanje u Pavlovo vrijeme. Natjecatelji su prolazili kroz strogu pripremu, a cilj im je bio osvojiti vijenac koji će na kraju uvenuti. Pavao koristi tu sliku kako bi pokazao koliko bi više kršćani trebali živjeti disciplinirano, jer naša nagrada nije prolazna, nego vječna.
Disciplina nije neprijatelj slobode. Ona je put prema zrelosti. Bez discipline želje ostaju samo želje, a odluke se brzo pretvore u odustajanje.
Zato duhovni život traži svakodnevne ciljeve: danas ću moliti, danas ću čitati Božju riječ, danas ću oprostiti, danas ću odbaciti grijeh, danas ću živjeti vjerno Kristu.
Veliki duhovni napredak najčešće se gradi kroz male svakodnevne odluke.
Kršćanski život nije stanje mirovanja. Bog nas nije pozvao da se zadovoljimo onime što smo jučer postigli, nego da nastavimo rasti u vjeri i poslušnosti. Kao što sportaš ne prestaje trenirati nakon nekoliko uspješnih nastupa, tako ni vjernik ne smije prestati napredovati u svom odnosu s Kristom.
Pavao je bio svjestan da još nije dosegao cilj. Zato piše:
“Ne da sam već postigao ili da sam već postao savršen, nego težim da to osvojim…” (Fil 3,12)
Duhovna zrelost ne znači da smo stigli na cilj, nego da smo usmjereni prema njemu. Zreo vjernik ne uspoređuje se s drugima, nego se pita raste li iz dana u dan u vjeri, ljubavi, svetosti i poslušnosti Bogu.
Kristova ljubav pokretačka je snaga takvog napretka. Ona nas motivira da nastavimo dalje čak i kada je put težak i kada rast zahtijeva odricanje. Bog ne očekuje trenutačno savršenstvo, ali očekuje da nastavimo napredovati prema cilju koji je postavio pred nas.
U Filipljanima 3,12-15 Pavao govori o trčanju prema cilju. On priznaje da još nije postigao savršenstvo, ali jedno čini: zaboravlja ono što je iza njega i pruža se prema onome što je ispred njega.
To je važna lekcija. Mnogi ljudi ne napreduju jer žive zarobljeni u prošlim pogreškama, neuspjesima ili razočaranjima. Drugi pak žive od stare slave i prošlih uspjeha. I jedno i drugo može zaustaviti rast.
Pavao nas uči da se prošlost mora staviti na pravo mjesto. Iz pogrešaka treba učiti, grijehe treba priznati, promašaje treba ispraviti, ali pogled mora ostati usmjeren prema naprijed.
Kršćanin ne trči prema prošlosti, nego prema Kristu.
Hebrejima 12,1-2 poziva nas da odbacimo svaki teret i grijeh koji nas lako zapliće te da ustrajno trčimo utrku koja nam je određena. To znači da postoje stvari koje možda nisu uvijek same po sebi grešne, ali nas usporavaju.
Na putu prema cilju uvijek postoje ometanja. Neke navike, odnosi, zabave, ambicije ili okruženja mogu postati teret. Ako nas odvlače od Krista, ako slabe našu poslušnost, usporavaju nas, ako gase molitvu i udaljavaju nas od Božje riječi, tada ih treba ozbiljno preispitati.
Zato je potrebno postavljati prioritete i uklanjati ono što nas udaljava od Krista.
Duhovno zreo čovjek ne pita samo: „Je li ovo dopušteno?“ On pita: „Pomaže li mi ovo da trčim bolje? Vodi li me ovo bliže Kristu?“
Utrka vjere traži fokus. Isus je naš najveći primjer. On je zbog radosti koja je bila pred njim podnio križ. Znao je cilj, zato je mogao podnijeti patnju.
Ako želimo ustrajati, i mi moramo držati pogled na Kristu.
Najbolji sportaši imaju trenere. Trener vidi ono što sportaš ne vidi. Ispravlja pogreške, potiče napredak, upozorava na slabosti i pomaže sportašu da ne odustane.
U duhovnom smislu, Bog je naš savršeni trener. On nas vodi, oblikuje, ispravlja i disciplinira. Hebrejima 12 kaže da Gospodin odgaja onoga koga ljubi. Božja disciplina ponekad nije ugodna, ali ima svrhu: donosi plod mira i pravednosti onima koji su njome poučeni.
Bog nas ne disciplinira da bi nas uništio, nego da bi nas oblikovao. Njegov cilj nije samo da budemo uspješni prema ljudskim mjerilima, nego da budemo sveti, zreli i postojani.
Zato ne smijemo odbaciti Božje ispravljanje. Ono je dokaz njegove ljubavi.
Kršćanska utrka nije individualistička utrka u kojoj nitko drugi nije važan. Pavao u Filipljanima 1,25-27 govori o napretku i radosti drugih vjernika u vjeri. On želi da zajednica stoji čvrsto i bori se zajedno za evanđelje.
Vjernik treba zajednicu. Treba braću i sestre koji će ga ohrabriti, opomenuti, nositi u molitvi i podsjetiti na cilj kada oslabi.
Nitko ne trči dobro sam. Bog nas je stavio u tijelo Kristovo kako bismo zajedno rasli, zajedno ustrajali i zajedno svjedočili.
Zaključak je jednostavan, ali zahtjevan: prosječna osoba često ne želi platiti cijenu rasta. Želi rezultat bez discipline, pobjedu bez treninga, zrelost bez odricanja i radost bez poslušnosti.
Ali kršćanski život ne funkcionira tako.
Isus nije pozvao svoje učenike na lagodan život, nego na nasljedovanje. A nasljedovanje uključuje križ, odricanje, poslušnost i ustrajnost.
U Ivanu 6 mnogi su učenici napustili Isusa kada su njegove riječi postale teške. No Petar je rekao: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“
To je srce pravog učenika. On možda ne razumije sve, možda mu je teško, možda je umoran, ali zna cilj. Zna kome pripada. Zna za kim ide.
Postavljanje ciljeva nije samo sportsko načelo. Ono je i duhovna potreba. Kršćanin koji želi rasti mora znati kamo ide, zašto trči i koga slijedi.
Naš cilj nije samo bolji život, veći uspjeh ili osobno zadovoljstvo. Naš cilj je Krist. Naš poziv je svetost. Naša nagrada je neprolazna. Naša utrka ima vječni smisao.
Zato ne lutaj.
Postavi pogled na Krista. Odbaci ono što te usporava. Prihvati Božju disciplinu. Ostani u zajedništvu s vjernicima. Trči ustrajno.
Jer Bog ne poziva svoju djecu da besciljno hodaju, nego da vjerno trče utrku koju im je odredio.
Isus je naš najveći primjer jasnog cilja, nepokolebljivog fokusa, ustrajnosti i izdržljivosti na putu ispunjenja Božje volje. Zbog radosti koja je bila pred njim podnio je križ i nije odustao od puta koji mu je Otac odredio. Zato je i nama uzor kako ostati usredotočen na cilj unatoč preprekama i teškoćama.
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
