Psalam 122
Psalam 122 govori o radosti zajedničkog bogoslužja, važnosti Jeruzalema i pozivu na molitvu za mir. To je pjesma hodočasnika koji s uzbuđenjem kreću prema Domu Gospodnjem, ali i tekst koji vjernike podsjeća koliko su važni zajedništvo, zahvalnost i zauzimanje za dobro Božjega naroda.
Glavna poruka ovoga psalma može se sažeti ovako:
Cijenimo i promičimo svaku priliku da zajedno s Božjim narodom štujemo Gospodina.
U starozavjetnom kontekstu Jeruzalem je bio središte vjerskog života izraelskoga naroda. Ondje se nalazio Hram, Dom Božji, mjesto okupljanja, žrtvovanja, molitve i zahvaljivanja.
Različiti teološki pristupi različito tumače buduću ulogu Jeruzalema. Dispenzacionalistički pristup očekuje da će Jeruzalem ponovno imati istaknuto mjesto u kontekstu bogoslužja tijekom tisućgodišnjeg kraljevstva. Nedispenzacionalistički pristup ne vidi posebnu buduću ulogu samoga grada.
Bez obzira na ta različita tumačenja, poruka Psalma 122 ostaje jasna: Božji narod treba cijeniti zajedničko bogoslužje, moliti za mir i tražiti dobro zajednice vjernika.
Psalmist započinje riječima:
„Obradovah se kad mi rekoše: ‘Hajdemo u Dom Gospodnji!’“
Ove riječi otkrivaju iskrenu radost zbog poziva na bogoslužje. Za psalmista odlazak u Dom Gospodnji nije bio teret ni puka obveza. Bio je to razlog za veselje.
Ovaj redak postavlja važno pitanje svakome vjerniku: radujemo li se zajedničkom okupljanju s Božjim narodom? Doživljavamo li bogoslužje kao privilegiju ili samo kao još jednu obvezu?
Zajedničko bogoslužje pruža priliku da slavimo Boga, slušamo njegovu Riječ, molimo jedni za druge i budemo ohrabreni vjerom drugih ljudi.
Psalmist nastavlja:
„Naše noge već stoje na tvojim vratima, Jeruzaleme.“
Hodočasnici više nisu samo govorili o putovanju. Stigli su na cilj. Stajali su unutar zidina grada kojemu su se radovali.
Jeruzalem je opisan kao grad:
„sazidan kao grad skladno povezan u jednu cjelinu.“
Ta slika govori o uređenosti, čvrstoći i zajedništvu. Grad nije bio samo skup građevina. Bio je mjesto susreta Božjega naroda.
Izrael je bio sastavljen od različitih plemena. Svako je pleme imalo vlastiti identitet i obilježja, ali su se svi okupljali u Jeruzalemu pred istim Bogom. Njihovo jedinstvo nije značilo jednoličnost. Bili su različiti, ali su pripadali istome Gospodinu.
To je važna slika i za Crkvu. Vjernici mogu dolaziti iz različitih sredina, kultura i životnih okolnosti, ali ih povezuje pripadnost Kristu.
Plemena su dolazila u Jeruzalem kako bi:
„zahvaljivala imenu Gospodnjem.“
U središtu bogoslužja nije čovjek, njegovi osjećaji, želje ili potrebe. U središtu je Gospodin.
Zahvaljivanje imenu Gospodnjem znači priznavati njegov karakter, njegovu vjernost, svetost, milost, pravednost i dobrotu. Pravo bogoslužje usmjerava pogled s nas samih na Boga.
Zajedničko okupljanje vjernika zato nije samo društveni događaj. Ono je svjestan čin slavljenja i zahvalnosti.
Psalmist spominje i prijestolja doma Davidova:
„Jer ondje stoje prijestolja za sud, prijestolja doma Davidova.“
Jeruzalem nije bio samo vjersko središte. Bio je i središte kraljevske vlasti i pravednog suđenja.
Davidovo kraljevstvo imalo je posebno mjesto u povijesti Božjega naroda. Preko Davida Bog je uspostavio kraljevsku lozu koja je u konačnici upućivala na Mesiju.
Spominjanje Davidovih prijestolja podsjeća da bogoslužje nije odvojeno od Božje pravednosti i vladavine. Bog nije samo onaj kojemu se pjevaju pjesme. On je Kralj i Sudac koji uspostavlja red, pravdu i mir.
Drugi dio psalma donosi izravan poziv:
„Molite za mir Jeruzalema!“
Molitva za Jeruzalem uključivala je molitvu za sigurnost, stabilnost i blagostanje grada. Mir u Jeruzalemu značio je da se Božji narod mogao nesmetano okupljati i štovati Gospodina.
Psalmist dodaje:
„Neka napreduju oni koji te ljube.“
Ljubav prema Jeruzalemu nije bila samo emocionalna privrženost gradu. Bila je povezana s ljubavlju prema Božjem djelu, njegovu narodu i mjestu bogoslužja.
Za vjernike danas ovaj poziv obuhvaća i molitvu za mir među Božjim narodom. Crkva bi trebala biti mjesto pomirenja, zajedništva i duhovne sigurnosti.
Psalam ne završava samo molitvom. Psalmist kaže da će tražiti dobro Jeruzalema radi svoje braće, prijatelja i Doma Gospodnjega.
To pokazuje da molitva treba voditi djelovanju.
Nije dovoljno samo govoriti da želimo mir. Pozvani smo i sami biti mirotvorci. To znači izbjegavati nepotrebne sukobe, opraštati, pažljivo govoriti, pomagati povrijeđenima i štititi zajedništvo.
Spurgeon je istaknuo da najprije ljubimo Božje djelo, a zatim radimo za njegovo dobro. Kada vidimo vrijednost Crkve, želimo njezin napredak. Ako ne možemo učiniti ništa drugo, uvijek možemo moliti za nju.
Ovaj psalam poziva nas na četiri jednostavna, ali važna koraka.
Okupljanje s drugim vjernicima nije nešto što bismo trebali uzimati zdravo za gotovo. Ono je dar i prilika za duhovni rast.
Svrha bogoslužja nije samo da se mi osjećamo bolje, nego da zahvaljujemo Gospodinu zbog onoga što on jest.
Mir u Crkvi ne nastaje slučajno. Potrebni su poniznost, strpljenje, istina, ljubav i spremnost na oproštenje.
Kršćanska vjera nije nastala u povijesnom vakuumu. Ukorijenjena je u Božjem djelovanju kroz Izrael, Jeruzalem, Davidovo kraljevstvo i konačno kroz Isusa Krista.
Psalam 122 započinje radošću zbog odlaska u Dom Gospodnji, a završava molitvom i djelovanjem za dobro Jeruzalema.
On nas uči da zajedničko bogoslužje trebamo cijeniti, da u središtu našega štovanja treba biti Gospodin te da smo pozvani moliti i raditi za mir Božjega naroda.
Radost bogoslužja ne bi trebala ostati samo osobni osjećaj. Ona bi se trebala pretvoriti u zahvalnost, molitvu, zajedništvo i aktivno traženje dobra drugih.
„Radi Doma Gospodina, Boga našega, tražit ću dobro tvoje.“
Nadnaslov: Pjesma uspona. Davidova.
„Značenje ovoga psalma proteže se od usredotočenosti na Sion kao cilj hodočašća (r. 1–2) do eshatološke vizije Siona kao središta Božjeg suda i mira (r. 5–9). Time se štovatelji neprestano potiču da mole za dobrobit Jeruzalema.“
„Jedinstvo nikada nije trebalo značiti jednoličnost. Izrael je bio obitelj plemena, od kojih je svako imalo svoj prepoznatljiv karakter (usp. Post 49; Pnz 33). No veze među njima bile su više od krvnog srodstva ili praktične koristi: to su bila plemena Gospodnja, a Jeruzalem je bio mjesto gdje su trebali dolaziti kako bi susreli Njega, a ne samo jedni druge. Kralj Jeroboam, sa svojim odcijepljenim kraljevstvom, bojao se upravo toga okupljališta (1 Kr 12,26 i dalje), zaboravljajući da ono što je Bog odredio za Izrael (Pnz 12,13–14) nikada nije moglo biti u suprotnosti s onim što je pod određenim uvjetima obećao njemu (usp. 1 Kr 11,38).“
„On moli za Jeruzalem zbog Siona. Kako Crkva daje okus i blagoslov svemu oko sebe! Prisutnost Jahve, našega Boga, čini nam dragim svako mjesto na kojem On objavljuje svoju slavu. S pravom tražimo dobro onoga grada unutar čijih zidina prebiva Bog, jedini koji je dobar. Pozvani smo živjeti za Božje djelo i biti spremni umrijeti za njega. Najprije ga ljubimo (r. 6), a zatim za njega radimo, kao što vidimo u ovom odlomku: uočavamo njegovo dobro i nastojimo ga ostvariti. Ako ne možemo učiniti ništa drugo, možemo se za njega zauzimati u molitvi. Naš saveznički odnos s Jahvom kao našim Bogom obvezuje nas da molimo za njegov narod – oni su ‘Dom Gospodina, Boga našega’. Ako poštujemo svoga Boga, željet ćemo napredak Crkve koju je izabrao za svoje prebivalište.
Tako se pjesnik raduje pozivu da se pridruži drugima u službi Gospodinu. Odlazi s njima i raduje se, a zatim svoju radost pretvara u pobožnost te moli za grad velikoga Kralja. O Crkvo Boga živoga, pozdravljamo tvoja okupljanja i klečeći molimo da imaš mir i blagostanje. Neka nam to naš Jahve udijeli. Amen.“
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
