Psalam 123
Postoje trenuci kada se čini da nas drugi promatraju svisoka. Njihove riječi, stavovi i postupci mogu biti ispunjeni podsmijehom, omalovažavanjem i prezirom. Takva iskustva duboko pogađaju čovjeka, osobito kada dolaze od ljudi koji su nam bliski.
Psalam 123 govori upravo o takvoj situaciji. Psalmist ne skriva svoju bol, ali ne dopušta da ga prezir drugih potpuno obuzme. Umjesto da svoj pogled zadrži na onima koji ga ponižavaju, on podiže oči prema Bogu.
Središnja poruka psalma može se sažeti ovako:
Kada nas oholi gledaju s prezirom, sluge Gospodnje trebaju podići pogled i tražiti Božju milost.
Psalam započinje riječima:
„K tebi uzdižem oči svoje, k tebi koji prebivaš u nebesima!”
Psalmist podiže oči prema Bogu jer zna da Bog nije nemoćan promatrač ljudske patnje. On stoluje na nebesima. On je iznad okolnosti, iznad ljudske oholosti i iznad svakoga oblika nepravde.
Podignuti pogled prema Bogu znači priznati da naša pomoć ne dolazi prvenstveno od ljudi, okolnosti ili vlastitih sposobnosti. Naša pomoć dolazi od Gospodina.
Kada su naše oči usmjerene samo na problem, lako postajemo obeshrabreni. Kada su usmjerene na ljude koji nas ponižavaju, u nama mogu rasti ljutnja, ogorčenost i želja za osvetom. Međutim, kada pogledamo prema Bogu, ponovno se prisjećamo tko upravlja našim životom.
Psalmist nastavlja slikom slugu koji gledaju u ruku svojega gospodara:
„Evo, kao što su oči slugu uprte u ruku gospodara i oči sluškinje u ruku gospodarice, tako su oči naše uprte u Gospodina, Boga našega, dok nam se ne smiluje.“
U biblijskom svijetu sluga je gledao prema ruci svojega gospodara očekujući uputu, pomoć, zaštitu ili opskrbu. Taj pogled bio je izraz ovisnosti, podložnosti i očekivanja.
Na isti način vjernik gleda prema Bogu.
Bog je naš Gospodar. On nas vodi, poznaje naše potrebe i odgovoran je za nas. To ne znači da će odmah ukloniti svaku poteškoću, ali znači da u svojoj patnji nismo napušteni.
Takav pogled nije pasivan. On je ispunjen vjerom. To je tih, strpljiv i pun nade pogled koji govori: „Gospodine, čekam na tebe. Vjerujem da vidiš. Vjerujem da znaš. Vjerujem da ćeš djelovati.“
Središnja molitva psalma glasi:
„Smiluj nam se, Gospodine, smiluj se nama.“
Molitva za milost ponavlja se više puta. Psalmist ne zahtijeva svoja prava niti pokušava sam izboriti osvetu. On moli Boga za naklonost, pomoć i milosrđe.
Ponavljanje otkriva dubinu njegove potrebe. To nije usputna molitva, nego vapaj osobe koja više ne može nositi teret vlastitim snagama.
Božja milost nije potrebna samo zato da bi se promijenile naše okolnosti. Potrebna nam je i kako bi se sačuvalo naše srce. Bez Božje milosti prezir drugih može u nama proizvesti novi prezir. Povrijeđena osoba može i sama postati gruba, hladna i osvetoljubiva.
Zato molimo Boga da nas izbavi, ali i da nas sačuva od toga da postanemo slični onima koji nas ranjavaju.
Psalmist otvoreno priznaje:
„Jer se preobilno nasitismo prezira. Duša nam se preobilno nasiti podsmijeha obijesničkih, prezira oholničkih.”
Prezir nije samo otvorena uvreda. On se može pokazati kroz podsmijeh, ignoriranje, omalovažavanje, podrugljiv ton ili stav kojim netko poručuje da smo manje vrijedni.
Derek Kidner ističe da je prezir poput hladnog čelika. Druge stvari mogu nas povrijediti, ali prezir prodire duboko u ljudski duh. Posebno boli kada je ležeran, nesvjestan ili dolazi od ljudi od kojih očekujemo prihvaćanje.
Prezir možemo doživjeti na poslu, u društvu, pa čak i u vlastitoj obitelji. Ponekad se vjernike ismijava zbog njihove vjere, vrijednosti ili načina života. Psalmist pokazuje da takvu bol ne trebamo umanjivati niti poricati.
Možemo je donijeti pred Boga.
Psalmist govori o podsmijehu onih koji žive bezbrižno i o preziru oholih. Često se čini da upravo oni koji ponižavaju druge imaju lakši život. Djeluju sigurni, uspješni i neopterećeni.
To može izazvati pitanje: zašto se oni koji čine zlo osjećaju ugodno, dok oni koji žele živjeti vjerno prolaze kroz teškoće?
Psalam ne daje potpuno objašnjenje toga pitanja. Umjesto toga usmjerava nas prema Bogu. Vjera ne znači da uvijek razumijemo Božji raspored. Vjera znači da nastavljamo gledati prema njemu čak i kada ne razumijemo zašto nepravda traje.
Bezbrižnost oholih nije dokaz Božjega odobravanja. Njihov trenutni položaj nije konačna presuda. Bog vidi i pravedno će suditi.
Charles Spurgeon nazvao je Psalam 123 „Psalmom očiju“. Stari su ga pisci nazivali i Oculus Sperans, odnosno „oko nade“.
U ovom kratkom psalmu oči se podižu iznad problema, iznad ljudi i iznad zemaljskih okolnosti prema Božjem prijestolju.
To je:
Takav pogled ne poriče bol, ali odbija dopustiti da bol postane posljednja riječ.
Krist je također iskusio prezir. Bio je ismijavan, odbačen i ponižen. Ipak, nije odgovorio mržnjom niti osvetom. Prihvatio je patnju i pretvorio je u sredstvo otkupljenja.
Zbog toga prezir koji doživljavamo radi svoje vjere ne mora biti samo poraz. Može postati čast i znak pripadnosti Kristu.
Apostoli su nakon progona otišli radujući se što su bili dostojni podnijeti sramotu zbog Isusova imena.
Prezir i dalje boli, ali njegov žalac više nije isti kada znamo da je tim putem prije nas prošao Krist.
Psalam 123 ne uči nas da zanemarimo prezir niti da se pretvaramo kako nas ne boli. Uči nas kamo usmjeriti pogled kada nas boli.
Ne gledamo samo prema onima koji nas ismijavaju. Ne gledamo samo prema vlastitoj nemoći. Ne ostajemo zarobljeni u svojoj povrijeđenosti.
Podižemo oči prema Gospodinu.
Od njega očekujemo pomoć, zaštitu, vodstvo i milost. Pred njim iskreno priznajemo da nam je duša umorna i ispunjena prezirom. I nastavljamo gledati prema njemu sve dok nam se ne smiluje.
„Zanimljivo je da se upravo prezir posebno ističe. Druge stvari mogu nanijeti bol, ali prezir je poput hladnog čelika. On prodire dublje u čovjekov duh nego bilo koji drugi oblik odbacivanja. U Govoru na gori svrstan je kao nešto ubojitije od samoga gnjeva (Mt 5,22). Posebno boli kada je usputan ili nesvjestan; ali ako je zaslužen i neopoziv, postaje jedna od muka pakla (Dn 12,2)…“
„Ipak, kada je prezir dio kršćaninova života upravo zato što je kršćanin, njegov žalac gubi svoju snagu. Može postati čast (Dj 5,41), jer ga je i sam Krist prihvatio te ga učinio sredstvom otkupljenja.“
a) Izraz potpune podložnosti Bogu dok se ne smiluje i ne pritekne u pomoć (r. 1–2)
„Ovaj psalam ne izražava toliko izgovorene riječi koliko jednu gestu – tih, pun nade pogled.
Piščev pogled prema Bogu uspoređen je s pogledom slugu ili sluškinja uprtim u ruku njihova gospodara ili gospodarice… Ovaj prvi dio psalma završava u tonu strpljiva i puna nade iščekivanja. Podložnost je ispravan stav vjere.“
b) Usrdna molitva za pomoć protiv prezrivog postupanja (r. 3–4)
„…upravo stav oholih čini njihove riječi dvostruko bolnijima.“
„Ovdje svoj pogled upravljamo na samoga Gospodina, a to je najviši uspon od svih. Oči se sada uzdižu iznad gora i iznad Gospodnjeg podnožja na zemlji, prema njegovu prijestolju na nebesima. Nazovimo ga ‘Psalam očiju’. Stari su ga pisci nazivali Oculus Sperans – ‘oko nade’. To je kratak psalam, napisan izvanrednom vještinom. Sadrži jednu središnju misao koju izražava na vrlo privlačan način. Nema sumnje da je bio omiljena pjesma među Božjim narodom.
Molitva
Gospodine, podižem svoje oči prema tebi. Ti vidiš moju bol, moje razočaranje i prezir koji sam doživio. Smiluj mi se i sačuvaj moje srce od ogorčenosti. Daj mi strpljenje dok čekam tvoju pomoć i vjeru da se pouzdam u tvoju dobrotu. Neka moj pogled ostane usmjeren prema tebi. Amen.
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
