Psalam 137
Postoje trenuci kada jednostavno nemamo srca za pjesmu. Radost koja nam je nekada dolazila prirodno odjednom utihne. Ostanu sjećanja, pitanja, gubitak i čežnja za onim što je nekada bilo.
Upravo nas u takav trenutak uvodi Psalam 137.
Izraelci više nisu u Jeruzalemu. Daleko su od svoje domovine, u babilonskom progonstvu. Grad koji su voljeli bio je razoren, Hram uništen, a oni odvedeni u tuđu zemlju. Sve ono što je Sion predstavljao – Božju prisutnost, bogoslužje, zajedništvo, sigurnost i pripadnost – sada je postojalo samo u njihovim sjećanjima.
I zato psalam počinje suzama:
„Tamo na rijekama Babilona sjeđasmo i plakasmo spominjuć’ se Siona.“
Njihova tuga nije bila samo nostalgija za rodnim krajem.
Sion ih je podsjećao na mnogo više. Ondje je bio Hram. Ondje su slavili Boga. Ondje su se okupljali kao narod. Jeruzalem je bio povezan s njihovim identitetom, poviješću i Božjim djelovanjem među njima.
Sada su sjedili u Babilonu i prisjećali se svega što su izgubili.
Ponekad upravo sjećanja najviše bole.
Sjećamo se vremena kada je obitelj bila na okupu. Osobe koje više nema. Zdravlja koje smo nekada imali. Zajedništva koje se raspalo. Razdoblja života za koje nismo ni znali koliko je dragocjeno dok nije prošlo.
Postoje gubici koje čovjek ne može jednostavno „preboljeti“ jednom odlukom.
Izraelci zato ne pjevaju. Svoje harfe objesili su o vrbe.
Nisu izgubili samo pjesmu.
Izgubili su srce za pjesmu.
Situaciju čini još bolnijom ponašanje njihovih zarobljivača.
Oni od prognanika traže da ih zabavljaju:
„Pjevajte nam jednu od pjesama sionskih!“
Možemo gotovo osjetiti gorčinu tih riječi.
Ljudi koji su izgubili domovinu sada bi trebali pjevati pjesme o njoj pred onima koji su ih zarobili.
Njihov odgovor glasi:
„Kako da pjevamo pjesmu Gospodnju u zemlji tuđinskoj?“
To je jedno od velikih pitanja ovoga psalma.
Postoje li trenuci kada vjera ne zvuči poput radosne pjesme?
Postoje.
Biblijska vjera ne zahtijeva od čovjeka da se pretvara da je sretan kada mu je srce slomljeno. Biblija poznaje pjesme radosti, ali poznaje i tužaljke. Poznaje slavljenje, ali poznaje i suze. Poznaje trenutke kada čovjek može samo sjediti pred Bogom i plakati.
Vjera nije gluma.
Ponekad je najiskreniji oblik vjere upravo priznanje:
„Gospodine, danas nemam srca za pjesmu.“
Ipak, događa se nešto izvanredno.
Premda Izraelci ne mogu pjevati pjesme Siona, oni nisu zaboravili Sion.
Kažu:
„Ako te zaboravim, Jeruzaleme, neka moja desnica zaboravi svoju vještinu.“
I zatim:
„Neka mi se jezik prilijepi za nepce ako te se ne budem spominjao, ako Jeruzalem ne uzdignem iznad svoje najveće radosti.“
Njihova radost je utišana, ali njihova odanost nije nestala.
To je važna razlika.
Postoje razdoblja kada možda ne osjećamo onu radost koju smo nekada osjećali u svojem odnosu s Bogom. Molitva može postati teška. Pjesma može utihnuti. Okolnosti mogu biti toliko bolne da nam riječi jedva dolaze.
Ali odsutnost osjećaja radosti ne mora značiti odsutnost vjernosti.
Možda upravo u takvim trenucima postaje vidljivo koliko je naša vjera duboka.
Hoću li ostati vjeran Bogu i kada nemam pjesmu?
Hoću li ga se sjećati i u svojem Babilonu?
Hoću li ostati njegov kada se sve oko mene promijeni?
Posljednji stihovi Psalma 137 među najtežim su riječima u Psalmima.
Psalmist se prisjeća Edomaca koji su se radovali razorenju Jeruzalema i zaziva Božju osudu nad Babilonom. Na samom kraju pojavljuje se strašna slika osvete nad babilonskom djecom.
Te riječi ne treba ublažavati niti se pretvarati da nisu uznemirujuće.
One to jesu.
Ali trebamo ih čitati kao riječi ljudi kojima je učinjeno strahovito nasilje. Jeruzalem je bio razoren, njihov narod ubijan, njihove obitelji uništene, a preživjeli odvedeni u ropstvo. Psalam nam dopušta čuti sirovi vapaj ljudi koji su doživjeli rat i razaranje.
Psalmist ne govori iz udobnosti.
Govori iz ruševina.
To ne znači da nam ovaj psalam daje dopuštenje za osobnu osvetu. Naprotiv, svoju bol, bijes i čežnju za pravdom iznosi pred Boga.
Ne uzima konačni sud u svoje ruke.
Donosi ga Bogu.
To je možda jedna od najtežih, ali i najvažnijih pouka ovoga psalma: Bogu možemo donijeti čak i osjećaje kojih se sami bojimo.
Možemo mu donijeti ljutnju.
Možemo mu donijeti ogorčenost.
Možemo mu donijeti pitanje: „Zašto si ovo dopustio?“
Možemo mu donijeti i svoju želju da zlo konačno bude kažnjeno.
Bog ne treba našu uljepšanu verziju molitve.
On već poznaje naše srce.
Možda nikada nećemo doživjeti progonstvo kakvo su doživjeli ljudi koji su napisali ovaj psalam. Ali možemo poznavati osjećaj da smo daleko od mjesta na kojem želimo biti.
Naš „Babilon“ može biti gubitak, bolest, raspad odnosa, razočaranje, samoća ili razdoblje u kojem nam se čini da je život kojim smo nekada živjeli ostao negdje daleko iza nas.
Tada Psalam 137 ne govori: „Pretvaraj se da je sve dobro.“
On nam dopušta plakati.
Dopušta nam sjećati se.
Dopušta nam žalovati.
Ali nas istodobno poziva da ne zaboravimo kome pripadamo.
Možda je pjesma utihnula, ali vjernost ne mora utihnuti.
Možda danas ne možemo pjevati kao nekada.
Ali još uvijek možemo pamtiti.
Još uvijek možemo moliti.
Još uvijek možemo čekati.
Još uvijek možemo vjerovati da posljednju riječ neće imati Babilon, nego Bog.
„Nigdje drugdje na tako malom prostoru nije sabrano toliko judaizma – toliko židovske pobožnosti – kao u ovom psalmu. Tu je žalost zbog njihove osamljenosti i opustošenosti u Babilonu; duboka i ponizna šutnja usred njihovih nevolja; ogorčenost zbog toga što im se njihovi zarobljivači rugaju i ismijavaju ih; snažna, iskrena i najviša ljubav prema njihovoj domovini; duboka ogorčenost pri sjećanju na mnoga zla učinjena Jeruzalemu prilikom njegova uništenja; te usrdno zazivanje Boga da se spomene tih nepravdi, kako u odnosu na Edom tako i na Babilon, i da s počiniteljima tih zala postupi onako kako zaslužuju.“
„Nepokolebljiva odanost Jeruzalemu izražena je u obliku dviju zakletvi…“
„Ovdje opisana žalost nije uobičajena čežnja za domovinom, kakvu su raseljene osobe oduvijek mogle osjećati. Ona je prije svega bila izazvana činjenicom da su se sjećali Siona i svega što je ta drevna prijestolnica predstavljala: Hrama i bogoslužja u njemu, sjećanja na pobožne ljude koji su ondje živjeli, silnih izbavljenja koja je Bog učinio, Davidove dinastije koja je ondje imala svoje sjedište te Svetoga grada kao cilja svetih hodočašća tijekom velikih blagdana. Sve su te činjenice navirale u misli zarobljenika i poticale ih na gorke suze, za koje ne možemo a da ne vjerujemo kako su često bile i suze pokajanja.“
„Zarobljenici u Babilonu nisu stvarali glazbu, nego su izricali svoje pravedne kletve, a one su bile mnogo više u skladu s njihovim okolnostima nego što bi to mogle biti pjesme i smijeh. Oni koji se rugaju Gospodnjem narodu primit će više nego što žele, na vlastitu sramotu: imat će premalo razloga za veselje, a više nego dovoljno razloga da budu ispunjeni bijedom.“
Psalam 137 nije lagan psalam. Možda upravo zato ima svoje mjesto u Svetom pismu.
On nas podsjeća da pred Boga ne moramo dolaziti samo sa svojim pjesmama radosti. Možemo doći i sa svojim suzama, sjećanjima, pitanjima, ljutnjom i čežnjom za pravdom.
Jer čak i kada je pjesma utišana, vjernost Bogu može ostati živa.
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
