Psalam 138
Psalam 138 pokazuje kako nas sjećanje na Božju vjernost u prošlosti, pouzdanje u njegova obećanja za budućnost i oslanjanje na njega u sadašnjosti mogu ispuniti zahvalnošću i sigurnošću. Naš život nije nedovršena knjiga u Božjim rukama.
Postoje razdoblja u životu kada ne vidimo kako će završiti ono kroz što prolazimo. Molimo, čekamo i vjerujemo, ali okolnosti kao da govore nešto sasvim drugo.
David je dobro poznavao takva iskustva.
Bog mu je dao velika obećanja o njegovu kraljevstvu i budućnosti njegova potomstva. U 2. Samuelovoj 7 nalazimo Božje obećanje Davidu koje u konačnici vodi prema Mesiji. Međutim, između obećanja i njegova ispunjenja Davidov život nije bio jednostavan.
Prolazio je kroz sukobe, izdaje, opasnosti i neprijateljstva. Ponekad su prijetnje dolazile od neprijatelja, a ponekad čak i iz njegove vlastite obitelji.
Promatrajući samo okolnosti, moglo se činiti da je Božje obećanje ugroženo.
Ali Bog se pokazao vjernim.
U Psalmu 138 David zato ne promatra samo ono što mu se događa u jednom trenutku. Kao da pred sobom imamo tri fotografije njegova života: jednu iz prošlosti, jednu iz budućnosti i jednu iz sadašnjosti.
Sve tri govore o istoj istini:
Bog ostaje vjeran svojoj Riječi.
David započinje zahvalnošću:
„Hvalit ću te svim srcem svojim.“
Njegova zahvalnost nije apstraktna. David se može osvrnuti na vlastiti život i prisjetiti se konkretnih trenutaka kada je zazvao Boga i dobio odgovor.
On svjedoči:
„U dan kad sam te zazvao, ti si me uslišio.“
To je jedna od velikih vrijednosti sjećanja na Božje djelovanje u našem životu. Današnje poteškoće lako mogu postati toliko velike da zaboravimo jučerašnja izbavljenja.
David čini upravo suprotno.
Kada se nalazi pred novim izazovima, prisjeća se onoga što je Bog već učinio.
Bog nije samo promijenio njegove okolnosti. Promijenio je i njega:
„Ohrabrio si me snagom u mojoj duši.“
Ponekad Božji odgovor nije trenutno uklanjanje problema. Ponekad nam daje snagu da kroz problem prođemo.
Strah ustupa mjesto hrabrosti. Slabost snazi. Nesigurnost pouzdanju.
Zbog toga David može zahvaljivati Bogu cijelim srcem.
Njegovo štovanje proizlazi iz iskustva Božje vjernosti.
Kada pogledamo vlastitu prošlost, možda ćemo pronaći situacije za koje smo tada mislili da nemaju izlaza.
A ipak smo danas ovdje.
Neke su molitve bile uslišane upravo onako kako smo željeli. Druge možda nisu. Neke odgovore razumjeli smo tek mnogo kasnije.
Ali upravo nas prošla iskustva s Bogom mogu naučiti da današnju situaciju ne procjenjujemo samo prema onome što trenutačno vidimo.
Davidovo pouzdanje počiva na Božjem karakteru i njegovoj Riječi.
Zato može govoriti o Božjoj dobroti, istini i vjernosti.
Nakon prošlosti David svoj pogled usmjerava prema budućnosti.
Njegova vizija postaje mnogo veća od njegovih osobnih problema:
„Svi kraljevi zemlje zahvaljivat će ti, Gospodine.“
David vidi vrijeme kada će i najmoćniji ljudi svijeta priznati veličinu Gospodina.
Kraljevi koji su navikli primati čast sami će iskazivati čast Bogu.
Zašto?
Jer će čuti riječi njegovih usta i vidjeti ispunjenje njegovih nauma.
„Jer velika je slava Gospodinova.“
U kontekstu Božjih obećanja Davidu, ova nada dobiva posebno značenje. Božji plan nije završavao Davidovim životom. Obećanje o Davidovu kraljevstvu usmjeravalo je pogled prema budućnosti i konačno prema Mesiji.
Ono što David nije mogao u potpunosti vidjeti, Bog je već znao.
I upravo je to jedna od najvažnijih lekcija Psalma 138.
Mi vidimo samo dio priče. Bog vidi njezin završetak.
Ali Božja veličina ne znači da je On udaljen od običnog čovjeka.
David kaže:
„Jer premda je Gospodin uzvišen, ipak gleda na poniznoga.“
To je izvanredan kontrast.
Bog je uzvišen iznad svega, ali primjećuje poniznoga čovjeka.
Njegova veličina ne udaljava ga od naših problema.
S druge strane:
„Ohologa poznaje izdaleka.“
Pred Bogom ljudski položaj, moć i ugled nemaju posljednju riječ. On gleda srce.
Zato budućnost pripada ne ljudskoj oholosti, nego Božjem naumu.
Nakon pogleda u prošlost i budućnost David se vraća svojoj sadašnjosti.
A sadašnjost nije idealna.
Kaže:
„Ako hodim usred nevolje…“
Primijetimo da vjera nije uklonila nevolju iz njegova života.
David ne govori: „Budući da vjerujem Bogu, više nemam problema.“
On govori o hodanju usred nevolje.
To je vrlo realistična slika vjere.
Vjera ne znači poricanje problema. Ona znači da usred problema znamo kome pripadamo.
David vjeruje:
„Ti ćeš me oživjeti.“
I dalje vjeruje da je Božja ruka snažnija od ruku njegovih neprijatelja.
Ali zatim dolazi jedna od najvažnijih rečenica cijeloga psalma:
„Gospodin će izvršiti ono što se mene tiče.“
Tu se nalazi srce njegove sigurnosti.
David ne tvrdi da razumije svaki detalj svojega života. Ne zna kako će se riješiti svaki problem.
Ali poznaje Boga koji je dao obećanje.
Zato može vjerovati da Bog neće napustiti ono što je započeo.
Možda upravo ovdje Psalam 138 najviše govori nama.
Ponekad svoj život promatramo kao nedovršenu knjigu.
Vidimo otvorena pitanja.
Nedovršene odnose.
Molitve bez odgovora.
Planove koji se nisu ostvarili.
Vrata koja su se zatvorila.
Situacije kojima ne znamo završetak.
Kada gledamo samo jednu stranicu, lako možemo pomisliti da priča nema smisla.
Ali David nas poziva da svoj život promatramo iz šire perspektive.
Pogledaj unatrag: Bog je već bio vjeran.
Pogledaj unaprijed: Božji naum još nije dovršen.
Pogledaj svoju sadašnjost: čak i usred nevolje Bog još djeluje.
Zato David završava riječima:
„Tvoja dobrota, Gospodine, traje dovijeka; ne ostavljaj djela svojih ruku.“
Mi smo djelo njegovih ruku.
I upravo zato možemo moliti s pouzdanjem.
Ne zato što znamo svaki detalj budućnosti, nego zato što poznajemo Onoga u čijim je rukama budućnost.
Jedna od velikih tema ovoga psalma jest veličina Božje Riječi.
Okolnosti se mijenjaju.
Naši osjećaji se mijenjaju.
Ljudi se mijenjaju.
Ono što nam danas izgleda sigurno sutra može postati nesigurno.
Ali Božji karakter ne mijenja se zajedno s našim okolnostima.
Charles Spurgeon istaknuo je da nam je potrebno slomljeno srce kako bismo žalovali zbog vlastitoga grijeha, ali cijelo srce kako bismo slavili Božja savršenstva.
Upravo to vidimo kod Davida.
On zahvaljuje svim svojim srcem.
Njegovo pouzdanje ne proizlazi iz lakoga života, nego iz velikoga Boga.
Albert Barnes također je naglašavao da Bog nije samo uzvišen nego i zainteresiran za život poniznoga čovjeka. Božja veličina ne znači da smo mu nevažni.
Naprotiv.
On vidi.
On čuje.
On odgovara.
I On dovršava svoje naume.
Kada se sljedeći put nađemo u razdoblju u kojem ne razumijemo što Bog čini, možemo se vratiti trima perspektivama Psalma 138.
Što je Bog već učinio?
Prisjeti se trenutaka kada te ohrabrio, uslišio molitvu, otvorio put ili ti dao snagu kada si mislio da je nemaš.
Što je Bog obećao?
Naša vjera ne počiva samo na iskustvima nego na Božjem karakteru i njegovoj Riječi.
Mogu li mu vjerovati dok još ne vidim završetak?
To je možda najteže pitanje.
Ali upravo tu nastaje vjera.
Ne kada imamo sve odgovore, nego kada možemo reći zajedno s Davidom:
„Gospodin će izvršiti ono što se mene tiče.“
Naš život možda danas izgleda kao nedovršena knjiga.
Ali posljednje poglavlje još nije napisano.
A Autor nije napustio svoje djelo.
„Potrebno nam je slomljeno srce kako bismo žalovali zbog vlastitih grijeha, ali cijelo srce kako bismo slavili Gospodinova savršenstva. Ako je ikada naše srce potpuno i u cijelosti zaokupljeno jednom stvari, onda bi to trebalo biti kada slavimo Gospodina. …
Slavljenje će biti glavni dio Davidova štovanja; Božje ime ili karakter veliki predmet njegove pjesme, a posebna točka njegove hvale milost i istina koje tako očito sjaje u tome imenu. …
Riječ obećanja dana Davidu bila je u njegovim očima veličanstvenija od svega drugoga što je vidio od Svevišnjega. Objava nadmašuje stvaranje u jasnoći, određenosti i punini svojega nauka. …
Razlikovno obilježje istinitoga i živoga Boga jest da On čuje molbe svojega naroda i odgovara na njih; bogovi ne čuju niti odgovaraju, ali Jahvin spomen jest – ‘Bog koji čuje molitvu.’“
„Riječ ‘ime’ ovdje bi se ispravno odnosila na sve ono što je Bog učinio kako bi se objavio – jer imenom nekoga označavamo ili razlikujemo; i, tako shvaćeno, značenje bi bilo da je Božja riječ – objava koju je dao o sebi i svojim milostivim naumima prema čovječanstvu – po jasnoći i važnosti iznad svih drugih očitovanja koja je dao o sebi, odnosno svega što se o njemu može spoznati kroz njegova djela.
Nema sumnje da u knjizi Objave postoje uzvišenija i jasnija očitovanja njega samoga, njegova bića, njegova savršenstva i njegovih nauma nego što su ih njegova djela otkrila ili mogu otkriti.“
„Doslovno: ‘Ti si me ohrabrio – ili učinio hrabrim snagom.’ Osposobio si me suočiti se s opasnošću i nadvladati strah. Čini se vjerojatnim da se to dogodilo u nekoj prilici kada je bio u opasnosti od svojih neprijatelja.“
„…to će postati očito kada ga oni najuzvišenijega položaja budu tako štovali i obožavali. Najuzvišeniji na zemlji priznat će da postoji Onaj koji je uzvišeniji od njih, a njihovo vlastito dostojanstvo i sjaj tako će pridonijeti još snažnijem dojmu Božje časti i slave…
Činjenica da je Bog uzvišen ne sprječava ga da obraća pozornost na ljudske prilike: ponizni se u životu ne trebaju bojati da će biti zanemareni; oholi se ne trebaju nadati da će izbjeći njegovu pogledu.“
„Psalam završava potvrdom da će se Božji naum za psalmista ispuniti, a ta se potvrda pretvara u molitvu da njegovi širi naumi za Izrael, a možda i za cijeli svijet, pobijede.“
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
