Psalam 139
Psalam 139 jedan je od najosobnijih i najdubljih psalama u Bibliji. David pred Bogom otvara svoje srce i dolazi do zadivljujuće spoznaje: Bog zna sve o meni, prisutan je gdje god idem, poznavao me prije nego što sam se rodio i želi me voditi putem koji ima vječnu vrijednost.
„GOSPODE, proničeš me i poznaješ.“
(Psalam 139,1)
Ponekad možemo ostaviti dojam da nas drugi poznaju, a ipak veliki dio svoga unutarnjeg svijeta zadržati samo za sebe. Ljudi vide naše postupke i čuju naše riječi, ali ne mogu potpuno vidjeti naše srce.
Pred Bogom je drukčije.
On zna kada sjedamo i kada ustajemo. Poznaje naše misli prije nego što ih izgovorimo. Zna kamo idemo, što činimo i što ćemo reći prije nego što riječ dođe na naš jezik.
Pred Njim smo poput otvorene knjige.
Takva pomisao nekome može zvučati zastrašujuće. Ali poruka Psalma 139 nije da Bog sve zna kako bi nas uhvatio u pogrešci. On nas poznaje potpuno kako bi se mogao savršeno brinuti za nas.
Njegovo znanje o nama povezano je s Njegovom ljubavlju, brigom i zaštitom.
David zatim postavlja pitanje:
„Kamo da odem od Duha tvojega? I kamo da pobjegnem od tvoje prisutnosti?“
Odgovor je jednostavan: nigdje.
Ako se popne do neba – Bog je ondje. Ako ode u najveće dubine – Bog je ondje. Ako ode na drugi kraj mora – i ondje će ga pronaći Božja ruka.
Čak ni tama ne može sakriti čovjeka od Boga.
Ali David ponovno ne govori samo o Božjem nadzoru. On otkriva nešto mnogo ljepše: gdje god se nalazim, Bog je već tamo.
U nepoznatom, On je tamo.
U teškoći, On je tamo.
Kada ne znam kojim putem krenuti, Njegova me ruka može voditi.
„I ondje će me voditi ruka tvoja i desnica će me tvoja držati.“
Možda najpoznatiji dio Psalma 139 govori o čovjekovu nastanku.
David shvaća da njegov život nije slučajnost. Bog ga nije upoznao tek nakon njegova rođenja. Poznavao ga je dok se njegovo tijelo tek oblikovalo u majčinoj utrobi.
„Jer ti si stvorio moje nutrine; satkao si me u utrobi moje majke.“
Iz te spoznaje proizlazi zahvalnost:
„Hvalit ću te jer sam stvoren tako čudesno i zadivljujuće.“
To potpuno mijenja način na koji gledamo sebe.
Naša vrijednost ne počinje mišljenjem drugih ljudi o nama. Ne određuju je naš izgled, sposobnosti, uspjesi, neuspjesi ili društveni položaj.
Naš život ima vrijednost jer smo djelo Stvoritelja.
Bog je bio prisutan od samoga početka. David čak kaže da su njegovi dani bili poznati Bogu prije nego što je ijedan od njih započeo.
Nakon svega što je rekao o Božjem poznavanju čovjeka, David ne osjeća strah nego divljenje:
„Kako su mi dragocjene tvoje misli, Bože! Kako je velik njihov broj!“
Bog koji poznaje svaku našu slabost nije se udaljio od nas.
On ostaje blizu.
To je jedna od najljepših poruka ovoga psalma: biti potpuno poznat od Boga i istodobno živjeti u Njegovoj prisutnosti nije prijetnja, nego sigurnost.
David može zaspati i ponovno se probuditi sa spoznajom:
„Kad se probudim, još sam s tobom.“
Psalam završava možda najvažnijom molitvom.
Nakon što je rekao da Bog sve zna, David čini nešto zanimljivo: poziva Boga da ga još dublje ispita.
„Pronikni me, Bože, i upoznaj mi srce; ispitaj me i upoznaj misli moje.“
David ne moli samo: „Bože, pogledaj druge ljude i pokaži što kod njih nije dobro.“
On kaže:
Pogledaj mene.
Pogledaj moje srce.
Pokaži mi ono što ja sam ne vidim.
To zahtijeva poniznost.
Moguće je godinama nositi određene stavove, povrede, ponos, gorčinu ili pogrešne motive i više ih uopće ne primjećivati. Zato David moli Boga da osvijetli ono što je skriveno čak i njemu samome.
Ali molitva ne završava ispitivanjem:
„I vidi ima li u meni kakva zla puta, i povedi me putem vječnim.“
Cilj Božjeg ispitivanja nije osuda, nego promjena i vodstvo. David želi da Bog ukloni ono što je pogrešno i nastavi ga voditi putem pravednosti.
Psalam 139 pred svakoga od nas stavlja nekoliko vrlo osobnih pitanja.
Jesam li zahvalan Bogu za način na koji me stvorio ili sam ogorčen zbog nečega što bih želio da je drukčije?
Želim li doista da Bog ispita moje motive ili postoje područja života koja pokušavam zadržati samo za sebe?
Doživljavam li činjenicu da me Bog potpuno poznaje kao prijetnju ili kao sigurnost?
I vjerujem li da je Bog suveren nad mojim životom – čak i onda kada ne razumijem put kojim me vodi?
Možda danas stojiš pred nečim nepoznatim.
Ne znaš što donosi sljedeći mjesec ili godina. Ne znaš kako će završiti situacija kroz koju prolaziš.
Psalam 139 daje nam prekrasnu sigurnost:
Gdje god krenemo, Bog je već tamo.
On zna ono što mi još ne znamo. Vidi ono što mi ne možemo vidjeti. Poznaje naše potrebe i naše slabosti. I ne samo da nam dolazi u trenucima potrebe – On ide pred nama i priprema put.
Zato molitva Psalma 139 može postati i naša svakodnevna molitva:
Pronikni me, Bože.
Upoznaj moje srce.
Pokaži mi ono što treba promijeniti.
I vodi me putem vječnim.
Cambridge: Glavni problem za tumača jest kako razumjeti retke 19–22. Starije tumačenje smatralo je da psalam otvara pitanje zla: kako Bog koji sve vidi, sve zna i posvuda je prisutan može tolerirati zle ljude? Novije tumačenje predlaže da su psalmista njegovi neprijatelji optuživali za nevjernost Bogu te da je psalam na neki način povezan s njegovim ispitivanjem pred Bogom, koje treba dokazati njegovu nevinost.
O 7. retku: „Duh“ i „prisutnost“ izrazi su kojima psalmist govori o stvarnosti Boga u svijetu ljudi, iako ta stvarnost ostaje otajstvo koje nadilazi ljudsko razumijevanje. Pitanja ne znače da psalmist želi pobjeći od Boga.
Barnes: Glavna misao psalma jest utjeha koja proizlazi iz činjenice da je Bog posvuda, da zna sve o nama, da se nikada ne možemo sakriti od njegova pogleda te da nas poznaje od samoga početka. Budući da nas je On oblikovao i stvorio onakvima kakvi jesmo, poznaje sve naše potrebe i može ih ispuniti.
Spurgeon, o 24. retku: Psalmist moli Boga da mu pokaže postoji li u njegovu srcu ili životu neka zla navika koje ni sam nije svjestan. Ako postoji, moli Boga da ga od nje potpuno oslobodi, bez obzira koliko mu je možda postala draga ili koliko je navikao opravdavati je. Želi da ga Bog vodi „putem vječnim“ – putem utemeljenim na vječnim načelima – svojom providnošću, Riječju, milošću i Duhom.
Stedman: Danas često čujemo o ljudima koji prolaze kroz „krizu identiteta“. U osnovi, riječ je o starom pitanju: „Tko sam ja?“ Suvremeni pogled na golemi svemir može učiniti da se osjećamo beznačajno, ali biblijski pogled na čovjeka, osobito čovjeka u odnosu prema Bogu, potpuno je drukčiji. Psalam 139 opisuje čovjeka koji razmišlja o sebi i svom odnosu s Bogom.
Psalam se može promatrati kroz četiri ključna pitanja: Koliko me dobro Bog poznaje? Koliko mi je Bog blizu? Kako znam da je sve to istina? I kako trebam odgovoriti na zlo oko sebe i u vlastitom srcu?
Ogilvie: Vrijeme poteškoća i lažnih optužbi dovelo je psalmista do duboke molitve. U zajedništvu s Bogom otkrio je dvije snažne osobine Božje naravi – njegovo sveznanje i njegovu sveprisutnost. Gospodin je znao sve o njemu i nije postojalo mjesto na koje bi mogao otići, a da ga Gospodin ondje ne susretne.
Upravo činjenica da Bog sve zna i da je posvuda temelj je nade za budućnost. Kamo god idemo i koga god susretnemo, Gospodin je već ondje. On nam ne dolazi samo u trenucima potrebe i daje snagu za životne poteškoće i izazove; On također ide pred nama i priprema put.
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
