Približno vrijeme čitanja: 15 min

Kršćanska vjera ne oslobađa nas od pripreme za smrt; ona nas oslobađa od potrebe da se za smrt pripremamo bez nade.

Budući da ne znamo koliko ćemo živjeti, mudrost nas poziva da odgovorno uredimo ono što nam je Bog povjerio, mislimo na ljude koji će ostati iza nas, pomirimo se gdje je to moguće i ozbiljno razmislimo o vlastitom umiranju.

Ali kršćanska priprema za kraj života ne završava oporukom, medicinskim odlukama ni urednim dokumentima. Njezino najdublje pitanje glasi: pripadamo li Kristu koji je smrću pobijedio onoga koji ima moć smrti i koji je svojim uskrsnućem smrt lišio posljednje riječi?

Postoje životni događaji za koje se pripremamo godinama. Planiramo obrazovanje, brak, djecu, posao, mirovinu i financijsku budućnost. Kupujemo osiguranje, štedimo, sastavljamo rasporede, odlazimo liječniku i razmišljamo što ćemo učiniti ako se okolnosti promijene. Smatramo mudrim unaprijed razmišljati o događajima koji se možda nikada neće dogoditi, a ipak često izbjegavamo ozbiljno razmišljati o jednom događaju koji će, ne dođe li Krist prije toga, zahvatiti svakoga od nas: vlastitoj smrti.

Razlozi za to nisu teško razumljivi. Smrt nas plaši jer nas suočava s granicom preko koje ne možemo upravljati svojim životom. Razgovor o vlastitoj smrti može nam se činiti mračnim, neugodnim ili nepotrebno morbidnim.

Kod kršćana se tomu ponekad pridružuje i duhovna nedoumica: ako je naš život u Božjim rukama i ako vjerujemo njegovoj providnosti, nije li detaljnije razmišljanje o vlastitom kraju znak nedostatka povjerenja? Ne bismo li jednostavno trebali živjeti, moliti se i prepustiti Bogu da odluči kada će naš život završiti?

Biblijska slika nije tako jednostavna. Pismo nas ne poziva da budemo zaokupljeni smrću, ali nas ne uči ni poricati vlastitu smrtnost. Naprotiv, svijest o tome da je naš zemaljski život ograničen više puta povezuje s mudrošću. Istodobno, Novi zavjet tu mudrost stavlja unutar još veće stvarnosti: Krist je umro i uskrsnuo.

Zato kršćanin može gledati prema vlastitoj smrti bez poricanja njezine ozbiljnosti i bez zaključka da je ona konačni gospodar njegove budućnosti.

Kršćansko planiranje kraja života zato nije pokušaj da kontroliramo smrt. Ono je nastojanje da budemo vjerni u onome što možemo odgovorno urediti, dok ono što ne možemo kontrolirati povjeravamo Bogu.

1. „Nauči nas dane naše brojiti“ nije poziv na opsjednutost smrću

Jedan od najpoznatijih biblijskih tekstova o prolaznosti života nalazi se u Psalmu 90:

„Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce.“
(Ps 90,12)

Taj stih lako možemo izdvojiti iz konteksta i pretvoriti ga u općenitu poruku o tome da trebamo bolje koristiti vrijeme.

Njegov je kontekst, međutim, mnogo dublji. Psalam suprotstavlja Božju vječnost čovjekovoj prolaznosti. Bog je „odvijeka i dovijeka“, dok se čovjek vraća u prah, a ljudska prolaznost promatra se i u ozbiljnom kontekstu grijeha i Božjega suda.

Mojsije, dakle, ne govori neposredno o oporukama, medicinskim odlukama ili uređivanju dokumenata. Njegova je molitva da svijest o kratkoći života pred vječnim Bogom proizvede mudrost.

Tek iz toga šireg biblijskog načela možemo izvoditi praktične posljedice za način na koji danas raspolažemo vremenom, odnosima, odgovornostima i onim što nam je povjereno.

Brojati svoje dane ne znači pokušavati izračunati koliko nam ih je ostalo. To znači živjeti sa sviješću da ih nemamo beskonačno mnogo.

Propovjednik izražava sličnu misao kada kaže da je bolje otići u kuću žalosti nego u kuću gozbe jer je smrt „svršetak svakoga čovjeka“ i živi to trebaju uzeti k srcu (Prop 7,2).

Njegova poanta nije da trebamo više voljeti sprovode nego proslave niti da je tuga sama po sebi duhovnija od radosti. Susret sa smrću može nas, međutim, suočiti s onim što kultura stalnog odvraćanja pažnje lako skriva: naš život ima granicu.

Biblijsko sjećanje na smrt zato nije poziv da manje volimo život, nego da prestanemo živjeti kao da imamo neograničeno mnogo vremena za ono što je doista važno.

2. Kršćanstvo ne naziva smrt dobrom

Kada govorimo o prihvaćanju smrtnosti, potrebno je odmah dodati jednu važnu ogradu. Kršćanstvo ne romantizira smrt.

Pavao je naziva:

„posljednjim neprijateljem“
(usp. 1 Kor 15,26).

Smrt u biblijskoj priči nije jednostavno prirodni završetak života koji trebamo naučiti spokojno prihvatiti kao nešto dobro. Ona pripada svijetu obilježenom grijehom, propadanjem i odvajanjem. Kršćanska nada zato nije pomirenje sa smrću kao konačnim stanjem, nego njezin konačni poraz.

Upravo zato Pavao u istom velikom poglavlju o uskrsnuću može završiti riječima:

„Pobjeda proguta smrt. Gdje je, smrti, pobjeda tvoja? Gdje je, smrti, žalac tvoj?“
(usp. 1 Kor 15,54–55)

Kršćanin zato ne treba govoriti o smrti kao da je ona prijatelj, ali ne treba pred njom živjeti ni kao rob.

Poslanica Hebrejima govori o Kristu koji je sudjelovao u našem tijelu i krvi kako bi smrću uništio onoga koji ima moć smrti i oslobodio:

„sve one koji zbog straha od smrti kroz sav život bijahu podložni ropstvu.“
(usp. Heb 2,14–15)

Iz toga proizlazi nešto značajno za naš odnos prema vlastitoj smrtnosti. Sloboda od ropskoga straha pred smrću ne mora značiti da o smrti više ne govorimo. Može značiti upravo suprotno: u Kristu smo dovoljno slobodni da o njoj možemo govoriti otvoreno, bez potrebe da je poričemo i bez potrebe da joj damo posljednju riječ.

3. Planirati kraj života nije isto što i pokušavati kontrolirati budućnost

Jakov opisuje ljude koji samouvjereno govore:

„Danas ili sutra otići ćemo u taj i taj grad, provesti ondje godinu, trgovati i zaraditi.“
(Jak 4,13)

Njihov problem nije jednostavno u tome što planiraju. Jakov ih ne poziva da prestanu razmišljati o budućnosti, nego razotkriva oholost s kojom o budućnosti govore kao da je posjeduju.

Zato ih podsjeća:

„Vi ne znate što će biti sutra. Ta što je vaš život? Vi ste para koja se nakratko pojavi i potom nestane.“
(Jak 4,14)

A zatim dodaje:

„Umjesto da govorite: Ako Gospodin htjedne, živjet ćemo i učiniti ovo ili ono.“
(Jak 4,15)

Kršćanska alternativa samouvjerenom planiranju zato nije odsutnost planiranja, nego ponizno planiranje.

Ta je razlika važna i kada govorimo o smrti. Mogu vjerovati da je moj život u Božjim rukama i istodobno napisati oporuku. Mogu vjerovati u Božju providnost i pobrinuti se da moja obitelj zna gdje se nalaze važni dokumenti.

Mogu vjerovati u uskrsnuće i razgovarati o tome kako bih želio da izgleda moj pogreb. Mogu se moliti za zdravlje i dug život, liječiti se kada sam bolestan i istodobno priznati mogućnost da neću živjeti onoliko dugo koliko očekujem.

Vjera u providnost ne znači da ne planiramo kraj života, jednako kao što ne znači da se ne liječimo. Bog je Gospodar sutrašnjega dana; upravo zato mi trebamo biti vjerni u odgovornostima današnjega.

4. Postoji razlika između pripreme za umiranje i pripreme za smrt

Korisno je razlikovati dvije povezane, ali ne potpuno iste stvari.

Priprema za umiranje uključuje praktična pitanja koja se mogu pojaviti pred kraj zemaljskoga života. Tko će donositi odluke ako više ne možemo komunicirati? Kakvu medicinsku skrb želimo? Gdje se nalaze važni dokumenti? Postoji li oporuka? Zna li obitelj kakve odgovornosti, računi, obveze i dugovi postoje? Postoje li želje koje bismo htjeli unaprijed izraziti?

Sve su to ozbiljna pitanja, ali postoji još dublja priprema za smrt.

Jesam li pomiren s Bogom? U koga polažem nadu kada više ne mogu upravljati svojim tijelom, novcem, položajem i budućnošću? Na čemu počiva moja sigurnost pred Božjim sudom?

Čovjek može biti administrativno savršeno pripremljen za umiranje, a duhovno potpuno nepripremljen za smrt. Može imati oporuku, osiguranje, unaprijed uređene medicinske dokumente i precizne upute za pogreb, a da nikada nije ozbiljno postavio pitanje svojega odnosa s Bogom.

Kršćanska priprema zato ne može završiti uređivanjem zemaljskih poslova.

5. Urediti svoje poslove može biti čin ljubavi prema onima koji ostaju

Naša smrt u pravilu neće pogoditi samo nas. Iza nas će ostati ljudi koji nas vole, a mnogi od njih morat će upravo u vrijeme duboke tuge rješavati vrlo praktična pitanja.

Gdje su dokumenti? Postoji li oporuka? Koje financijske obveze postoje? Koga treba obavijestiti? Što je s računima, osiguranjima i imovinom? Tko ima pristup važnim digitalnim podacima? Postoje li poslovne ili crkvene odgovornosti koje treba prenijeti? Je li pokojnik ikada rekao što želi u vezi sa svojim pogrebom ili drugim važnim pitanjima?

Nitko od nas ne može ukloniti tugu koju će naša smrt možda donijeti ljudima koji nas vole. Ali možemo se pitati moramo li toj tuzi dodati i nepotreban kaos koji smo mogli spriječiti.

U tom smislu uređivanje vlastitih poslova može biti vrlo konkretan oblik ljubavi.

Pavao u drugom kontekstu kaže:

„Neka nitko ne traži svoje, nego dobro drugoga.“
(1 Kor 10,24)

Taj tekst nije uputa za planiranje kraja života.

U svojem neposrednom kontekstu Pavao govori o kršćanskoj slobodi i traženju dobra bližnjega. Ipak, načelo koje izražava pripada samoj srži kršćanske etike: ljubav ne razmišlja samo o tome što je meni potrebno sada, nego i o tome kako moje odluke utječu na druge.

Zato uredno ostavljeni dokumenti možda nisu velika duhovna gesta, ali čovjeku koji ih mora tražiti nekoliko dana nakon našega pogreba mogu postati vrlo stvaran posljednji čin obzirnosti.

6. Upravljanje ne prestaje našom smrću

Biblija čovjeka više puta prikazuje kao upravitelja onoga što mu je povjereno. Naše vrijeme, sposobnosti, imovina i prilike nisu apsolutno vlasništvo kojim možemo raspolagati bez odgovornosti pred Bogom.

Ta perspektiva mijenja i način na koji razmišljamo o onome što ostavljamo iza sebe.

Izreke kažu:

„Dobar čovjek ostavlja baštinu sinovima svojih sinova.“
(Izr 13,22)

Neposredna poanta toga teksta nije suvremeno planiranje nasljedstva. On ipak pripada mudrosnoj perspektivi koja ne razmišlja samo o neposrednom trenutku nego i o posljedicama našega života za one koji dolaze poslije nas.

Za nekoga će odgovorno upravljanje značiti jasno uređenu imovinu i oporuku. Za roditelja maloljetne djece mogu postojati još ozbiljnija pitanja odgovornosti. Za čovjeka koji vodi tvrtku, službu ili organizaciju mudrost može zahtijevati da njegova iznenadna smrt ne ostavi druge potpuno nespremne.

Suvremeni život stvorio je i nove oblike nereda koje prethodne generacije nisu poznavale. Važni dokumenti mogu biti u digitalnoj pohrani, obiteljske fotografije na internetu kojima nitko drugi nema pristup, a poslovne informacije zaključane iza lozinki koje poznaje samo jedna osoba.

Takve stvari nisu središnje teme kršćanske teologije smrti, ali kršćanska ljubav često se upravo u malim stvarima pokazuje vrlo konkretnom.

7. Naš život nije naše apsolutno vlasništvo

Suvremeni razgovor o kraju života često je usredotočen na autonomiju: „Kako mogu osigurati da se učini upravo ono što ja želim?“

Postoji nešto opravdano u želji da čovjek jasno izrazi svoje vrijednosti i želje, osobito za vrijeme kada možda više neće moći govoriti. Kršćanska antropologija, međutim, ne može autonomiju pretvoriti u najviše dobro.

Kršćanin ne govori o svojem tijelu i životu kao o apsolutnom vlasništvu nad kojim nema nikoga iznad sebe.

Pavao piše:

„Ta nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire. Jer ako živimo, Gospodinu živimo; ako umiremo, Gospodinu umiremo. Živimo li dakle ili umiremo – Gospodinovi smo.“
(Rim 14,7–8)

Pavao te riječi izgovara u kontekstu neslaganja među kršćanima oko hrane, dana i međusobnog osuđivanja. Njegov neposredni cilj nije raspravljati o medicinskoj etici ili kraju života. Razlog kojim podupire svoj argument ipak je mnogo širi: kršćanin ni u životu ni u smrti ne postoji kao samostalan gospodar samoga sebe, nego pripada Gospodinu.

To mijenja način na koji postavljamo pitanje. Kršćansko pitanje nije samo: „Kako mogu osigurati da moja volja bude provedena?“

Ono glasi: „Kako mogu odgovorno izraziti svoje želje i olakšati odluke onima koji će ih možda morati donositi, a ipak priznati da ni moj život ni moje tijelo nisu moje apsolutno vlasništvo, nego pripadaju Gospodinu?“

To ne ukida osobnu odgovornost. Ono je stavlja pod Božje gospodstvo.

8. Vrijednost čovjeka ne nestaje kada nestanu njegove sposobnosti

Ovo je posebno važno kada govorimo o starosti, demenciji, invaliditetu, terminalnoj bolesti ili stanju u kojem čovjek više ne može komunicirati.

Suvremena kultura vrlo lako povezuje vrijednost čovjeka s njegovom sposobnošću da bude autonoman, produktivan, racionalan, komunikativan i neovisan o drugima. Kada te sposobnosti počnu nestajati, gotovo se neprimjetno može pojaviti pitanje ima li takav život još dovoljno „kvalitete“.

Kršćanska antropologija počinje na drugome mjestu.

Čovjek je stvoren na Božju sliku (Post 1,26–27). Njegovo dostojanstvo zato ne proizlazi iz količine onoga što može proizvesti niti se Božja slika može jednostavno poistovjetiti s trenutačnom razinom njegove inteligencije, samostalnosti, sposobnosti komunikacije ili korisnosti drugima.

Ako čovjekovo dostojanstvo počiva na njegovu statusu Božjega stvorenja koje nosi njegovu sliku, gubitak određenih sposobnosti ne znači gubitak ljudskosti.

Teško bolesna osoba ne postaje manje vrijedna kada više ne može raditi. Osoba s demencijom ne gubi ljudsko dostojanstvo zato što više ne prepoznaje svoju obitelj. Čovjek koji ovisi o drugima za hranu, higijenu i osnovnu njegu ne postaje manje čovjek zato što više ne može živjeti neovisno.

Njegove sposobnosti mogu biti radikalno smanjene, ali njegovo dostojanstvo nije.

To mora biti jedna od temeljnih pretpostavki svakoga kršćanskog razgovora o kraju života.

9. Nije svaka medicinska mogućnost istodobno moralna obveza

Poštovanje svetosti ljudskoga života ne znači nužno da smo moralno obvezni primijeniti svaki medicinski postupak koji tehnički postoji.

Ovdje više ne govorimo o jednom biblijskom tekstu koji bi unaprijed odgovorio na svaku suvremenu medicinsku situaciju. Riječ je o moralnom razlučivanju u kojem pokušavamo zajedno držati nekoliko biblijskih uvjerenja: ljudski život ima vrijednost, namjerno oduzimanje nevinoga života nije nam dopušteno, čovjek nije apsolutni gospodar vlastitoga života, ali istodobno smo smrtna bića i medicina nema obvezu beskonačno odgađati smrt svim tehnički dostupnim sredstvima.

Suvremena medicina može održavati određene tjelesne funkcije u okolnostima koje su prethodnim generacijama bile nezamislive. Zato se obitelji ponekad suočavaju s vrlo teškim pitanjima: postoji li stvarna korist od nastavka određenog liječenja? Produžuje li postupak život na razuman način ili pretežno produžuje proces umiranja? Koliki teret postupak predstavlja za bolesnika? Postoji li razumna nada u oporavak ili poboljšanje?

U takvim prosudbama korisno je razlikovati namjeru, sredstvo i cilj.

Odluka da se ne započne ili da se prekine medicinski postupak koji više ne donosi razmjernu terapijsku korist nije nužno moralno jednaka odluci čiji je cilj namjerno izazvati smrt. Postoji moralna razlika između prihvaćanja granica medicine i djelovanja kojemu je sama smrt sredstvo ili cilj.

To ne znači da je svaka konkretna odluka jednostavna. Upravo suprotno, okolnosti pojedinog bolesnika mogu zahtijevati ozbiljan razgovor s liječnicima, obitelji, pastorom i drugim ljudima koji mogu pomoći u mudrom razlučivanju.

Poseban oprez potreban je i s izrazom „kvaliteta života“. Ako njime opisujemo koristi i terete određenog liječenja, može imati legitimno mjesto u medicinskoj prosudbi. Ali ako počnemo procjenjivati vrijednost samoga čovjeka prema njegovoj neovisnosti, zdravlju, sposobnosti komunikacije ili društvenoj korisnosti, prešli smo važnu granicu.

Nije svaka medicinska intervencija obvezna, ali svaki čovjek ostaje vrijedan ljubavi, zaštite i skrbi.

10. Između produljivanja umiranja i izazivanja smrti postoji prostor skrbi

Kada medicina više ne može izliječiti bolest, to ne znači da više nema što učiniti. Postoji velika razlika između mogućnosti izliječenja bolesti i obveze skrbi za čovjeka.

Palijativna skrb posebno nas podsjeća na tu razliku. Kada izlječenje više nije moguće, još uvijek je moguće ublažavati bol i druge teške simptome, njegovati čovjeka, biti prisutan, omogućiti razgovore s obitelji, pružiti psihološku i duhovnu podršku te se brinuti da osoba ne bude napuštena upravo onda kada je najslabija.

Kršćanska skrb za umirućega zato ne mora birati između pokušaja da se biološki život produžuje pod svaku cijenu i namjernog ubrzavanja smrti.

Postoji prostor u kojem prihvaćamo granice medicine, a ne prestajemo skrbiti za čovjeka.

Ponekad se upravo tada ljubav pokazuje najjasnije, jer više ne možemo „popraviti“ situaciju. Možemo ostati, njegovati, ublažavati patnju, moliti i podsjećati čovjeka da njegova vrijednost nije nestala zato što je postao slab.

11. O najtežim pitanjima bolje je razgovarati prije krize

Zamislimo čovjeka koji iznenada više nije sposoban komunicirati, a njegova obitelj mora donositi ozbiljne odluke o liječenju.

Jedan član obitelji uvjeren je da zna što bi on želio, drugi misli suprotno, treći osjeća krivnju pri samoj pomisli da se određeni postupak prekine, a četvrti se boji da bi prihvaćanje granica medicine značilo „odustajanje“ od voljene osobe.

Nitko nikada nije razgovarao o tome, pa sada svi pokušavaju pogoditi što bi bilo ispravno upravo u trenutku kada su emocionalno iscrpljeni.

Ne možemo unaprijed riješiti svaku medicinsku situaciju. Život i medicina previše su složeni za to, a dokument napisan godinama ranije ne može predvidjeti svaku okolnost.

Ali možemo ljudima koje volimo ostaviti određenu jasnoću. Možemo govoriti o svojim uvjerenjima, objasniti što nam je važno i imenovati osobe kojima vjerujemo da će, uz liječničke informacije i okolnosti konkretnog slučaja, donositi razborite odluke ako mi više ne možemo govoriti.

To nije pokušaj da kontroliramo svaku pojedinost vlastite smrti. To može biti način da ljudima koje volimo ne ostavimo sav teret neizvjesnosti koji smo mogli barem djelomično ublažiti.

12. Urediti odnose važnije je od urediti dokumente

Bilo bi vrlo lako napisati članak o pripremi za smrt i na kraju dobiti samo sofisticirani popis administrativnih zadataka.

Ali čovjek može imati savršeno uređenu ostavinu i duboko neuređen život.

Može ostaviti mapu sa svim dokumentima i lozinkama, a iza sebe ostaviti dvadeset godina nepomirenosti sa sinom. Može napisati precizne upute za pogreb, a nikada ne izgovoriti: „Oprosti mi.“ Može pažljivo raspodijeliti imovinu, a nikada ne zahvaliti ljudima koji su desetljećima bili uz njega.

Kršćansko pripremanje za smrt zato mora uključivati pitanja koja nijedan pravni dokument ne može riješiti.

Postoji li netko od koga trebam tražiti oproštenje? Postoji li netko kome trebam oprostiti? Postoji li dug koji mogu vratiti, obećanje koje trebam ispuniti ili odgovornost koju trebam dovršiti? Postoji li zahvalnost koju osjećam, ali je nikada nisam izgovorio? Postoji li grijeh koji skrivam i s kojim se trebam ozbiljno suočiti?

Pavao kaže:

„Ako je moguće, koliko je do vas, budite u miru sa svim ljudima.“
(Rim 12,18)

Obje kvalifikacije u toj rečenici vrijedi ozbiljno shvatiti. „Ako je moguće“ priznaje da pomirenje nije uvijek potpuno moguće, dok „koliko je do vas“ podsjeća da ne možemo kontrolirati odgovor druge osobe.

Kršćanski poziv zato nije da pod svaku cijenu obnovimo svaki odnos. U nekim situacijama, osobito ondje gdje postoji nasilje, manipulacija ili ozbiljna opasnost, granice mogu biti potrebne. Oprost također nije isto što i automatska obnova povjerenja.

Ali možemo pitati jesmo li, koliko je do nas, učinili ono što je ispravno.

Takvo uređivanje odnosa može biti važnija priprema za smrt od svega što možemo staviti u fascikl.

13. Kršćansko „umijeće umiranja“ zapravo je umijeće življenja pred Bogom

U kršćanskoj povijesti razvila se tradicija poznata kao ars moriendi — „umijeće umiranja“. Sama ideja može suvremenom čovjeku zvučati neobično, ali iza nje se nalazi ozbiljno pitanje: kako čovjek vjere treba pristupiti vlastitoj smrti?

Danas se izraz „dobra smrt“ često povezuje s mogućnošću što veće kontrole nad vlastitim krajem. Kršćanska vizija mora krenuti s drugoga mjesta.

Dobro umrijeti ne znači nužno umrijeti bez boli, bez straha ili točno prema vlastitom planu. Ne znači da ćemo imati priliku izgovoriti savršene posljednje riječi niti da će posljednji dani izgledati dostojanstveno prema našim ljudskim kriterijima.

Kršćanski dobro umrijeti prije svega znači umrijeti pripadajući Kristu.

Ako je moguće, to će uključivati odlazak pomiren s ljudima, zahvalan za primljeno, oslobođen nepotrebnih neriješenih odgovornosti i s povjerenjem u Boga. Ali naša konačna sigurnost ne počiva čak ni na tome koliko smo dobro uspjeli umrijeti.

Počiva na Kristu.

Zato kršćansko umijeće umiranja zapravo počinje mnogo prije smrtne postelje. Ono je umijeće življenja pred Bogom.

14. Najvažnija priprema nije za posljednji dah, nego za susret s Bogom

Na kraju možemo imati uredne dokumente, jasne medicinske želje, oporuku i organiziranu imovinu, a ipak ostaje pitanje koje nijedna od tih stvari ne može riješiti:

Što je s nama pred Bogom?

Poslanica Hebrejima kaže:

„Ljudima je određeno jednom umrijeti, a potom sud.“
(Heb 9,27)

U tom odlomku autor Poslanice Hebrejima prvenstveno govori o Kristovoj žrtvi. Kao što čovjek jednom umire, tako je i Krist jednom prinesen da ponese grijehe mnogih. Stih, dakle, nije izravna uputa o tome kako se pripremiti za smrt. Ali jasno podsjeća na stvarnost koju nijedan čovjek ne može izbjeći: nakon zemaljskoga života dolaze smrt i susret s Božjim sudom.

Kršćanstvo zato ne govori samo: „Uredi svoje poslove prije nego što umreš.“

Govori: „Trebaš biti pomiren s Bogom.“

Naša nada pred smrću nije da smo dovoljno dobro planirali, bili dovoljno moralni, ostavili dovoljno dobar trag iza sebe ili dovoljno hrabro prihvatili vlastitu smrtnost.

Naša nada je Krist.

Kada Isus dolazi pred Lazarov grob, Marta već vjeruje u buduće uskrsnuće. Govori mu: „Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan“ (Iv 11,24). Isus njezinu nadu ne odbacuje, nego je usmjerava prema njezinu pravom središtu:

„Ja sam uskrsnuće i život. Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.“
(Iv 11,25)

Kršćanska nada zato nije prvenstveno općenito uvjerenje da „nešto postoji poslije smrti“, pa čak ni samo vjerovanje u budući događaj uskrsnuća.

Kršćanska nada vezana je uz osobu Isusa Krista.

On je uskrsnuće i život. On je umro i uskrsnuo, a obećanje života nalazi se u njemu.

15. Nada u uskrsnuće ne umanjuje vrijednost sadašnjega života

Netko bi iz svega ovoga mogao izvući pogrešan zaključak. Ako je za kršćanina smrt ulazak u Kristovu prisutnost i ako očekujemo uskrsnuće, zašto se onda boriti za život? Zašto se liječiti? Zašto moliti za ozdravljenje?

Pavao može reći:

„Meni je živjeti Krist, a umrijeti dobitak.“
(Fil 1,21)

Ali tu rečenicu ne smijemo odvojiti od ostatka njegova argumenta. Nekoliko redaka poslije Pavao govori o tome da ostanak u tijelu može značiti „plodan rad“. Želi biti s Kristom, što smatra mnogo boljim, ali istodobno vidi stvarnu vrijednost nastavka zemaljskog života radi služenja drugima.

Kršćanska nada u budući život zato ne umanjuje vrijednost sadašnjega.

Život je Božji dar. Tijelo je važno. Ljudi koji nas vole važni su. Odgovornosti koje imamo važne su. Zato se kršćanin može liječiti, moliti za ozdravljenje, koristiti medicinu, čuvati zdravlje i iskreno željeti živjeti.

Istodobno ne mora ovaj život držati grčevito kao da je jedino dobro koje će ikada imati.

Kršćanstvo odbacuje obje krajnosti: i očajničko držanje za zemaljski život kao da iza njega nema ničega i omalovažavanje zemaljskoga života kao da zato što postoji vječnost ovaj život nema stvarnu vrijednost.

16. Brojanje dana mijenja način na koji živimo danas

Kada Mojsije moli: „Nauči nas dane naše brojiti da steknemo mudro srce“, praktična posljedica nije da trebamo postati zaokupljeni vlastitim pogrebom.

Poanta je da svijest o konačnosti života mijenja način na koji živimo dok smo živi.

Ako znam da moje vrijeme nije beskonačno, neke stvari možda više ne zaslužuju energiju koju im dajem.

Možda ne moram pobijediti u svakoj raspravi niti još deset godina nositi istu zamjerku. Možda trebam više vremena dati ljudima koje volim, završiti odgovornost koju stalno odgađam, napisati oporuku ili razgovarati sa supružnikom o stvarima koje oboje znamo da ne možemo zauvijek odgađati.

Možda trebam nazvati roditelje, tražiti oproštenje ili napokon izgovoriti zahvalnost koju već dugo osjećam.

A možda jednostavno trebam prestati živjeti kao da je sutra moje vlasništvo.

Svijest o smrti tada ne osiromašuje život. Ona ga pročišćava od iluzije da za najvažnije stvari uvijek imamo još vremena.

17. Pripremiti se, a zatim nastaviti živjeti

Postoji velika razlika između čovjeka koji je zaokupljen smrću i čovjeka koji je spreman umrijeti.

Prvi može toliko misliti o kraju da prestane živjeti. Drugi upravo zato što zna da mu vrijeme nije zajamčeno može živjeti zahvalnije, slobodnije i odgovornije.

Zato se kršćanin može odgovorno pripremiti za vlastiti kraj, a zatim nastaviti živjeti.

Može napisati oporuku i potom otići na ručak s obitelji. Može razgovarati o medicinskim željama i zatim planirati sljedeće ljeto. Može urediti dokumente, spremiti ih na poznato mjesto i više o njima ne razmišljati svaki dan.

Može priznati da će jednoga dana umrijeti, a ipak se iskreno radovati godinama koje možda još stoje pred njim.

Svrha pripreme nije da smrt postane središte našega života.

Svrha je da, koliko je do nas, uredimo ono što nam je povjereno kako bismo slobodnije živjeli vrijeme koje nam je Bog dao.

Zaključak: možemo planirati kraj jer smrt nije kraj

Jednoga dana netko će možda otvoriti ladicu u kojoj smo ostavili dokumente. Netko će nazvati članove obitelji, morati donijeti odluke, slagati naše stvari i organizirati pogreb. Netko će plakati.

Ne možemo ljudima koji nas vole ukloniti tugu zbog naše smrti, niti bismo trebali misliti da je svaka tuga problem koji treba riješiti. Tuga je jedan od izraza ljubavi u svijetu u kojem ljudi još umiru.

Ali možemo pokušati ne ostaviti iza sebe nepotreban kaos.

Možemo razgovarati dok još možemo razgovarati, izraziti svoje želje bez pokušaja da kontroliramo svaku pojedinost, urediti odgovornosti koje su nam povjerene i pomoći ljudima koje volimo da jednoga dana ne moraju nagađati o svemu.

Još važnije, možemo urediti ono što se ne može staviti u pravni dokument. Možemo tražiti oproštenje dok još možemo izgovoriti „oprosti“, zahvaliti dok osoba kojoj zahvaljujemo još može čuti naš glas i reći „volim te“ prije nego što te riječi postanu nešto što smo željeli reći.

Ali čak ni sve to nije naša konačna sigurnost.

Ne znamo hoćemo li dobiti priliku za posljednji razgovor. Ne znamo hoćemo li imati dugu bolest tijekom koje ćemo sve moći urediti ili će naš život završiti iznenada. Ne znamo hoće li posljednji dani biti mirni ili teški.

Zato kršćanska nada ne može počivati na tome da ćemo savršeno pripremiti vlastitu smrt.

Naša nada počiva na Kristu.

Kada Isus umire, njegove posljednje riječi prema Lukinu evanđelju glase:

„Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“
(Lk 23,46)

Isus pritom uzima riječi Psalma 31: „U tvoje ruke predajem duh svoj“ (Ps 31,5). Njegove posljednje riječi tako su riječi Pisma i povjerenja u Oca.

Kristova smrt nije samo primjer kako vjernik treba umrijeti. Njegova je smrt prije svega otkupiteljska: Krist umire za grijehe i čini ono što nijedan čovjek ne može učiniti za sebe. Spasenje zato ne počiva na tome koliko ćemo se mirno ili hrabro suočiti sa smrću, nego na Kristu — na njegovoj smrti i uskrsnuću — a obećanje vječnoga života pripada onima koji se pouzdaju u njega.

Ali u njegovim posljednjim riječima vidimo i potpuno povjerenje u Oca: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.“ Upravo zato te riječi mogu izraziti i srce kršćanskoga pouzdanja.

Kada dođe trenutak u kojem više ništa ne možemo planirati ni držati pod svojom kontrolom, naša sigurnost nije u nama samima. Predajemo se Bogu kojemu pripadamo, pouzdajući se u Krista koji je umro i uskrsnuo.

Ne znamo koliko nam je dana ostalo, ali znamo komu pripadaju naši dani. Zato ih ne trebamo ni grčevito pokušavati kontrolirati ni neodgovorno rasipati. Možemo urediti ono što nam je povjereno, govoriti s ljudima koje volimo, tražiti oproštenje, izraziti svoje želje, koristiti medicinu, prihvatiti njezine granice i pripremiti druge za mogućnost našega odlaska.

A kada dođe granica preko koje nas nijedan dokument, liječnik, novac ni ljudski plan ne može prenijeti, kršćanska nada ne završava.

Jer Krist nije rekao samo da će nam dati uskrsnuće.

Rekao je:

„Ja sam uskrsnuće i život.“

Zato se kršćanin ne priprema za smrt zato što je izgubio nadu u život.

Priprema se zato što njegova nada u život više ne završava smrću.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/