Kako se ponašaš prema onome tko ti ne može uzvratiti?

Približno vrijeme čitanja: 11 min

Postoji jednostavan način da otkrijemo koliko je naša ljubaznost doista ljubav, a koliko razmjena.

Promatrajmo kako se ponašamo prema čovjeku koji nam ne može pomoći, otvoriti vrata, povećati ugled ili jednoga dana uzvratiti uslugu.

Isus ide još dalje. Upravo ljude koji nam ne mogu uzvratiti stavlja u središte svojega govora o Kraljevstvu Božjem.

Jer kada iz odnosa uklonimo mogućnost koristi, počinje se otkrivati vidimo li pred sobom osobu koju treba ljubiti ili mogućnost koju treba iskoristiti.

Deset sekundi koje otkrivaju čovjeka

Zamislimo jednostavnu situaciju.

Sat vremena sjedimo s uspješnim direktorom.

Srdačan je. Pažljivo sluša. Postavlja pitanja. Pamti naše ime. Smije se. Zahvaljuje. Ostavlja dojam čovjeka koji zna kako se ophoditi s ljudima.

A onda u prostoriju uđe mlada asistentica s kavom. Pogriješila je narudžbu.

Direktorovo se lice u trenutku promijeni. Ton postane hladan.

Jedna kratka, ponižavajuća rečenica. Asistentica se ispriča i izađe.

A direktor se ponovno okrene prema nama, nasmiješi se i nastavi razgovor kao da se ništa nije dogodilo.

Cijeli događaj trajao je možda deset sekundi.

Ali moguće je da smo u tih deset sekundi saznali više o njemu nego u prethodnih sat vremena.

Zašto? Jer smo ga prvi sat promatrali u odnosu prema osobi čije mu je mišljenje bilo važno.

U tih nekoliko sekundi vidjeli smo kako se ponaša prema osobi čije mu mišljenje nije bilo potrebno.

I tu nastaje neugodno pitanje: Koja je od te dvije ljubaznosti bila karakter, a koja strategija?

To je pitanje koje će nas pratiti kroz cijeli tekst.

Ne samo: jesam li ljubazan?

Nego: Što se događa s mojom ljubaznošću kada iz odnosa nestane korist?

Lako je biti ljubazan prema čovjeku kojega trebamo

Svatko može biti pažljiv prema osobi koja mu može pomoći.

Prema investitoru. Važnom klijentu.

Šefu. Utjecajnom kolegi.

Čovjeku koji odlučuje o našem napredovanju.

Osobi čije poznanstvo može otvoriti vrata.

To ne znači da je takva ljubaznost nužno neiskrena. Možemo sasvim iskreno poštovati ljude koji imaju položaj ili utjecaj.

Ali postoji jednostavan način da provjerimo je li naše poštovanje doista usmjereno prema čovjeku ili prema njegovoj korisnosti.

Promijenimo njegov položaj.

Oduzmimo mu titulu. Oduzmimo mu novac.

Oduzmimo mu utjecaj. Oduzmimo mu mogućnost da nam uzvrati.

Oduzmimo mu sve ono zbog čega bi nam se odnos s njim mogao isplatiti.

Bismo li ga i tada jednako vidjeli?

To nije samo pitanje bontona. To je duboko teološko pitanje.

Jer otkriva prema čemu određujemo vrijednost drugoga čovjeka.

Isus namjerno bira ljude koji ne mogu uzvratiti

U četrnaestom poglavlju Lukina Evanđelja Isus se nalazi za stolom u kući jednoga od farizejskih prvaka.

Promatra kako uzvanici biraju počasna mjesta.

U svijetu prvoga stoljeća stol nije bio samo mjesto objedovanja. Bio je i mjesto društvenoga poretka. Gdje si sjedio, s kim si jeo i tko te pozvao govorilo je o položaju, časti i pripadnosti.

Isus se zatim okreće domaćinu:

„Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti uzvratili.“ (usp. Lk 14,12)

A zatim:

„Nego kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi jer oni ti nemaju čime uzvratiti.“ (usp. Lk 14,13–14)

Upravo je posljednja rečenica ključna: „Oni ti nemaju čime uzvratiti.“

Isus namjerno usmjerava domaćinovu pozornost prema ljudima kod kojih društvena investicija nema očekivani povrat.

Problem nije večerati s prijateljima.

Problem nije uzajamnost. Problem nastaje kada odnos postane investicija.

Ja pozovem tebe da bi ti poslije pozvao mene.

Ja iskazujem čast tebi jer očekujem da ćeš je iskazati meni.

Ja činim uslugu čovjeku koji će jednoga dana moći učiniti uslugu meni.

Velikodušnost tada može izgledati kao dar, a zapravo funkcionirati kao razmjena.

Zato Isus u priču uvodi osobu koja ruši cijelu jednadžbu: čovjeka koji nema čime uzvratiti.

Kada nestane povrat, ostaje pitanje: Zašto uopće činim dobro?

Ljubav koja ne vodi knjigovodstvo

Isus ne kaže da uzvrata nema.

Nakon riječi „oni ti nemaju čime uzvratiti“ nastavlja: „Uzvratit će ti se doista o uskrsnuću pravednih.“ (usp. Lk 14,14)

To mijenja perspektivu.

Učenik ne mora svaki dar pretvoriti u dug.

Ne mora svaki odnos postati mreža korisnih poznanstava.

Ne mora od osobe kojoj čini dobro dobiti nešto natrag.

Može dati bez potrebe da od drugoga napravi dužnika.

Luka istu logiku donosi nekoliko poglavlja ranije: „Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu li nagradu imate?“ (usp. Lk 6,32)

„Ako dobro činite svojim dobročiniteljima, kakvu nagradu imate?“ (usp. Lk 6,33)

„Ako pozajmljujete samo onima od kojih se nadate dobiti, kakvu nagradu imate?“ (usp. Lk 6,34)

Isus ne osuđuje uzajamnu ljubav.

Pokazuje da uzajamnost sama po sebi još nije dovoljna da objasni ljubav Kraljevstva.

Voljeti onoga koji mene voli prirodno je. Učiniti dobro onome koji meni čini dobro razumljivo je.

Ali Evanđelje postavlja teže pitanje: Što se događa kada uzvrata nema?

Tu počinje ljubav koja se više ne može objasniti čistom računicom.

Kada pažnja počne pratiti korisnost

Velik dio ljudskih odnosa prirodno počiva na reciprocitetu. To samo po sebi nije zlo.

Problem nastaje kada reciprocitet postane jedini način na koji možemo zamisliti odnos.

Tada gotovo neprimjetno počinjemo računati.

Tko mi koristi?

Tko mi može pomoći?

Tko poznaje prave ljude?

Tko mi može otvoriti vrata?

U koga vrijedi ulagati vrijeme?

Ne moramo otvoreno iskorištavati ljude.

Dovoljno je da naša pažnja počne pratiti njihovu korisnost.

Moćne primjećujemo.

Slabe previđamo.

Utjecajne slušamo.

Nevažne prekidamo.

Pogrešku moćnoga čovjeka razumijemo.

Pogrešku podređenoga doživljavamo kao nesposobnost.

Čovjek s položajem dobiva naše strpljenje.

Čovjek bez položaja dobiva našu razdražljivost.

I tada se mora postaviti neugodno pitanje:

Ako sam topao prema moćnom čovjeku zato što ga trebam, a hladan prema slabijem zato što ga ne trebam, je li prvi doista primio više ljubavi ili sam ga samo pretvorio u bolju investiciju?

Čovjekova vrijednost prethodi njegovoj korisnosti

Biblijska teologija čovjeka počinje mnogo prije pitanja što čovjek može proizvesti.

U prvom poglavlju Postanka čovjek je stvoren na Božju sliku:

„Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori.“ (usp. Post 1,27)

Čovjekovo temeljno dostojanstvo zato nije izvedeno iz njegova ekonomskog učinka, položaja, obrazovanja, produktivnosti ili sposobnosti da bude koristan drugima.

Čovjek nije osoba zato što je koristan. Njegova vrijednost prethodi njegovoj funkciji.

Dijete koje još ništa ne proizvodi nosi ljudsko dostojanstvo.

Star čovjek koji više ne može raditi nosi ljudsko dostojanstvo.

Osoba s invaliditetom nosi ljudsko dostojanstvo.

Zaposlenik na najnižoj organizacijskoj razini nosi ljudsko dostojanstvo.

Direktor ga također nosi.

Razlika u odgovornosti nije razlika u ljudskoj vrijednosti.

Netko može imati veću odgovornost, stručnost, vlast, plaću i utjecaj.

Ali iz toga ne slijedi da je više čovjek.

Jakov vidi isti problem u crkvi

Novi zavjet ne pretpostavlja da kršćani automatski prestaju vrednovati ljude prema statusu.

Jakov upozorava zajednicu:

„Braćo moja, vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću!“ (usp. Jak 2,1)

Zatim opisuje scenu.

U zajednicu ulazi bogat čovjek u raskošnoj odjeći.

Ulazi i siromašan čovjek.

Bogatom govore: „Ti lijepo ovdje sjedni!“

Siromašnom: „Ti stani!“

ili:

„Sjedni mi ondje podno nogu.“ (usp. Jak 2,2–3)

Razlika u njihovu tretmanu slijedi razliku u njihovu statusu.

Za Jakova to nije samo nedostatak kulture.

To je duhovni problem.

Jer pristranost drugoga ne susreće prvenstveno kao bližnjega.

Najprije ga procjenjuje.

Koliko vrijedi?

Koliko ima?

Koliko je utjecajan?

Što mi može dati?

A tek onda odlučuje koliko će mu pažnje dati.

Evanđelje ide drugim smjerom:

„Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga.“ (usp. Jak 2,8)

Bližnji ne mora najprije dokazati svoju korisnost da bi postao dostojan ljubavi.

Milost prekida našu matematiku

Postoji još dublji razlog zbog kojega kršćanin može činiti dobro čovjeku koji mu ne može uzvratiti.

Cijeli kršćanski život odgovor je na nešto što smo sami primili bez mogućnosti da to kupimo.

Pavao piše:

„Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro.“ (usp. Rim 5,6)

I:

„Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije.“ (usp. Rim 5,8)

Redoslijed je važan.

Krist ne čeka da postanemo korisni.

Ne čeka da ga možemo zadužiti.

Ne čeka da mu možemo ponuditi dovoljno vrijedan povrat.

Milost prethodi odgovoru.

Dar prethodi uzvratu.

Zato kršćanin ima duboko teološki razlog za ljubav prema čovjeku koji mu ne može vratiti: i sam živi od dara koji nije mogao kupiti.

Primio sam.

Zato mogu dati.

Bio sam prihvaćen.

Zato mogu prihvatiti.

Bio sam viđen.

Zato mogu vidjeti.

Bilo mi je služeno.

Zato mogu služiti.

Isus mijenja samu svrhu moći

To postaje posebno jasno kada se među Isusovim učenicima pojavi pitanje veličine.

Učenici razmišljaju o položaju.

Isus kaže:

„Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću.“ (usp. Mk 10,42)

A zatim:

„Nije tako među vama!“ (usp. Mk 10,43)

Isus ne traži samo da se moćni ljudi ponašaju pristojnije.

On mijenja samu logiku veličine.

Uobičajena logika kaže: Što sam veći, više ljudi služi meni.

Isus kaže:

„Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj.“ (usp. Mk 10,43)

A zatim daje sebe kao obrazac:

„Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.“ (usp. Mk 10,45)

To je preokret koji ne smijemo propustiti.

Evanđelje ne traži samo da se moćan čovjek ljepše ponaša prema slabijemu. Ono mijenja samu svrhu moći.

Moć više nije prvenstveno mogućnost da druge stavim u službu svojega interesa.

Moć postaje mogućnost da ono što mi je povjereno stavim u službu dobra drugoga.

To ne znači da su sve uloge jednake.

Direktor i novozaposleni nemaju istu odgovornost.

Roditelj i malo dijete nemaju istu ulogu.

Učitelj i učenik nemaju isti zadatak.

Pastir i zajednica nemaju potpuno istu službu.

Ali razlika u ulozi ne daje pravo na poniženje.

Autoritet nije dozvola za prezir.

Odgovornost nije pravo na manipulaciju.

Vodstvo nije pravo da drugoga tretiramo kao manje vrijednog čovjeka.

I zato kršćanski govor o služenju nikada ne smije postati teologija kojom od slabijega zahtijevamo da šuti dok ga moćniji ponižava.

Kršćanska poniznost nije dozvola za zlostavljanje.

Služenje nije opravdanje manipulacije.

Oprost ne znači da zlo treba nazvati dobrim.

Isusove riječi „među vama neka ne bude tako“ prije svega izazivaju onoga komu je moć povjerena.

Ruke kojima je sve predano

Možda nijedna scena u Evanđeljima ne pokazuje kršćansku teologiju moći tako jasno kao trinaesto poglavlje Ivanova Evanđelja.

Ivan namjerno priprema scenu.

Isus zna tko je. Zna odakle dolazi. Zna kamo ide.

I Ivan posebno kaže: Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke. (usp. Iv 13,3)

Vrijedi zastati na toj rečenici.

Sve mu je predano u ruke.

Što čovjek čini kada zna da mu je dana vlast?

Što čini rukama kojima je sve predano?

Ivan nastavlja.

Isus ustaje od večere. Odlaže haljine. Uzima platno. Opasuje se.

Ulijeva vodu u praonik.

I počinje učenicima prati noge.

To je jedna od najsnažnijih slika moći u cijelom Novom zavjetu.

Otac mu je sve predao u ruke, a te ruke peru noge.

Isusova svijest o autoritetu ne proizvodi potrebu da ponizi drugoga.

Njegova sigurnost u vlastiti identitet oslobađa ga za služenje.

On ne mora dokazivati da je Gospodin tako što će druge držati ispod sebe.

Upravo zato što zna tko je, može se sagnuti.

I pritom ne prestaje biti Gospodin.

Nakon pranja nogu kaže: „Vi me zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to i jesam.“ (usp. Iv 13,13)

A zatim: „Ako dakle ja – Gospodin i Učitelj – vama oprah noge, treba da i vi jedni drugima perete noge.“ (usp. Iv 13,14)

Isus ne ukida autoritet.

Pokazuje što autoritet pod vlašću Božje ljubavi čini.

Što je veća moć koja mu je povjerena, to je veća mogućnost da njome služi.

Ali svi smo negdje „gore“

Lako je sada razmišljati o direktorima, političarima, pastorima, bogatašima i drugim ljudima s očitom moći.

To bi bilo prejednostavno.

Jer gotovo svatko od nas u nekom odnosu ima više moći od nekoga drugoga.

Roditelj prema djetetu.

Stariji zaposlenik prema novome.

Profesor prema studentu.

Poslodavac prema zaposleniku.

Pastor prema članu zajednice.

Kupac prema zaposleniku koji zna da ne smije odgovoriti istim tonom.

Obrazovan čovjek prema neobrazovanome.

Popularna osoba prema društveno neprimjetnoj.

Čak i kada naručujemo kavu, postoji mala situacijska asimetrija: jedna osoba služi, druga prima uslugu.

Zato pravo pitanje nije: „Kako se moćni ljudi ponašaju prema slabijima?“

To nam omogućuje da razmišljamo samo o drugima.

Bolje pitanje glasi: „Što ja činim s onom količinom moći koju danas imam?“

Kultura pokazuje što stvarno cijenimo

To ima vrlo konkretnu primjenu u tvrtkama, organizacijama i crkvama.

Možemo na zid napisati izvrsne vrijednosti:

Poštovanje.

Integritet.

Ljudi na prvom mjestu.

Služenje.

Povjerenje.

Poniznost.

Ali kultura nije samo ono što organizacija kaže da cijeni.

Kultura je i ono što organizacija redovito dopušta.

Ako direktor ponižava mlađe zaposlenike, a organizacija to tolerira zato što donosi dobre rezultate, organizacija je već rekla što zapravo cijeni.

Na zidu može pisati: „Ljudi su nam najvažniji.“

Praksa može govoriti: „Ljudi su nam najvažniji dok njihovo dostojanstvo ne počne smetati rezultatima važnoga čovjeka.“

Isto vrijedi za crkvu.

Možemo propovijedati služenje, a prema poznatom propovjedniku odnositi se drukčije nego prema čovjeku koji nakon bogoslužja čisti prostor.

Možemo govoriti da smo braća i sestre, a ipak biti fascinirani titulama, bogatstvom i društvenim vezama.

Možemo brzo pronaći vrijeme za čovjeka koji može postati važan donator, a vrlo malo vremena za čovjeka koji će godinama trebati našu pomoć.

Za Gospodnji stol, međutim, nitko ne dolazi zato što je dovoljno važan.

Svi dolazimo kao primatelji.

Ponekad je problem jednostavno to što čovjeka ne vidimo

Naša neosjetljivost ne mora izgledati kao otvorena grubost.

Ponekad je mnogo suptilnija.

Jednostavno smo zauzeti. Imamo cilj. Čekamo važan poziv.

Razmišljamo o sljedećem sastanku. I osoba pred nama postaje dio pozadine.

Ne pogledamo je.

Ne čujemo joj ime.

Ne zahvalimo.

Postavimo pitanje, ali ne slušamo odgovor.

Ne moramo čovjeka prezirati.

Dovoljno je da ga ne primijetimo.

Možda je zato jedna od najjednostavnijih duhovnih disciplina ponovno naučiti vidjeti osobu koja stoji pred nama.

Pogledati je.

Pozdraviti.

Zahvaliti.

Saslušati.

Zapamtiti ime.

Ne zato što je to tehnika ostavljanja dobrog dojma.

Nego zato što ispred nas nije funkcija.

Čovjek je.

Najvažniji test nije za druge

Postoji opasnost da cijeli ovaj argument pretvorimo u sofisticiran alat za procjenjivanje tuđega karaktera.

Tada ćemo nakon čitanja imati popis ljudi koji su pali na testu.

Onaj direktor.

Onaj šef.

Onaj pastor.

Onaj bogati čovjek.

Onaj zahtjevni kupac.

Ali Evanđelje nam ne dopušta tako jednostavan izlaz.

Prije nego što postavimo ogledalo pred druge, moramo stati pred njega sami.

Prema kome mijenjam ton glasa čim saznam njegovu titulu?

Koga pažljivije slušam jer bi mi mogao koristiti?

Koga jedva primjećujem jer mi ne može otvoriti nijedna vrata?

Čiju pogrešku lako opravdavam zato što je moćan?

Prema kome sam nestrpljiv zato što znam da zbog toga neću snositi posljedice?

Jesam li jednako pristojan prema čovjeku koji čisti ured kao prema čovjeku koji ga posjeduje?

Jesam li jednako prisutan pred osobom koja treba moju pomoć kao pred osobom čiju pomoć trebam ja?

I možda najneugodnije: Jesam li dobar prema nekim ljudima zato što ih ljubim – ili zato što ulažem?

Što treba ostati nakon svega?

Možda se naš karakter najjasnije vidi upravo u situacijama za koje mislimo da nisu važne.

U tonu kojim odgovaramo konobaru.

U načinu na koji govorimo asistentici koja je pogriješila.

U strpljenju prema novom zaposleniku.

U odnosu prema starom čovjeku koji sporo govori.

U tome hoćemo li primijetiti osobu koja čisti prostor nakon što svi odu.

U onome što radimo kada znamo da osoba pred nama nema dovoljno moći da nam uzvrati istom mjerom.

To su male situacije.

Ali upravo male situacije često nemaju dovoljno veliku publiku da bi nam se isplatilo glumiti.

Zato govore glasno.

Naša prirodna logika pita: „Što mi ova osoba može dati?“

Evanđelje nas uči pitati: „Što mi je Bog stavio u ruke čime mogu služiti ovoj osobi?“

Ne možemo imati jednak odnos sa svakim čovjekom.

Ne možemo svakome dati jednaku količinu vremena.

Ne možemo svakome pomoći na isti način.

Postoje granice, odgovornosti i različita zvanja.

Ali ništa od toga ne zahtijeva da ljudsko dostojanstvo dijelimo prema korisnosti.

Možemo nekome reći ne i poštovati ga.

Možemo nekoga otpustiti i ne poniziti ga.

Možemo ispraviti zaposlenika i ne obezvrijediti ga.

Možemo postaviti granicu i ostati blagi.

Možemo imati autoritet bez potrebe da drugoga učinimo malim kako bismo sami izgledali veliki.

I zato, ako nakon svega treba ostati samo jedna slika, neka ostane ova:

Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke.

A onda je tim rukama uzeo platno.

Ulijevao vodu.

Sagnuo se.

I prao noge.

Ruke kojima je sve predano postale su ruke koje služe.

Ubrzo će postati i ruke pribijene na križ.

Tu vidimo ono što naš svijet teško razumije: u Kraljevstvu Božjem veličina se ne dokazuje time koliko ljudi možeš staviti ispod sebe, nego time što s onim što ti je povjereno činiš za dobro drugoga.

Zato pravi test nije samo: „Kako se ponašam prema ljudima koji mi ne mogu pomoći?“

Nego: „Što moja moć čini čovjeku koji je ima manje od mene?“

Čini li ga manjim kako bih se ja osjećao većim?

Pretvara li ga u sredstvo mojega napretka?

Prestajem li ga primjećivati zato što mi nije koristan?

Ili mu moj položaj, znanje, novac, iskustvo, vrijeme, autoritet i utjecaj postaju mjesto služenja?

To pitanje vrijedi za direktora.

Vrijedi za pastora.

Vrijedi za roditelja.

Vrijedi za učitelja.

Vrijedi za poslodavca.

Vrijedi za kupca.

Vrijedi za svakoga od nas.

Jer možda se upravo onda kada iz odnosa nestane mogućnost koristi najjasnije vidi jesmo li u drugome vidjeli sredstvo, investiciju i priliku ili bližnjega.

Čovjek preda mnom nije vrijedan zato što mi može koristiti. Vrijedan je prije nego što mi išta može dati.

A ono što je meni dano – položaj, znanje, novac, iskustvo, vrijeme, autoritet ili utjecaj – nije mi dano da bih njime druge učinio manjima.

Dano mi je da njime služim.

Isus je znao da mu je Otac sve predao u ruke.

I njegove su ruke uzele platno.

Možda je upravo to slika koju trebamo ponijeti sa sobom.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/