Približno vrijeme čitanja: 12 min

Često smo najsigurniji upravo u ono što nikada nismo ozbiljno provjerili. Biblijska mudrost poziva nas da preispitamo vlastita uvjerenja, razlikujemo činjenice od dojmova i pronađemo hrabrost priznati pogrešku. Jer istinska mudrost ne znači uvijek biti u pravu, nego ostati vjeran istini.

Kad smo sigurni da smo u pravu: što Biblija govori o našim zabludama?

Koliko naših odluka počiva na činjenicama, a koliko na pretpostavkama koje nikada nismo provjerili? Susret znanstvenog načina razmišljanja i biblijske mudrosti otvara važno pitanje: imamo li hrabrosti prihvatiti istinu čak i onda kada pokazuje da smo pogriješili?

Možemo li cijeli život biti uvjereni da smo u pravu, a da nikada nismo ozbiljno provjerili jesmo li doista u pravu?

Možda smo godinama pogrešno prosuđivali nečije namjere. Možda smo vjerovali određenoj priči jer nam je odgovarala. Možda smo branili odluku za koju smo duboko u sebi slutili da nije bila ispravna. A možda smo, uvjereni u vlastito iskustvo i mudrost, prestali slušati ono što nam drugi pokušavaju reći.

Zamislimo čovjeka koji je godinama vjerovao da ga je blizak prijatelj namjerno iznevjerio. Jedan nesporazum, nekoliko neizgovorenih riječi i tuđe tumačenje događaja bili su dovoljni da se prijateljstvo prekine. Tek mnogo kasnije saznaje okolnosti koje tada nije poznavao. Ono što je smatrao očitom izdajom pokazuje se kao pogrešna prosudba.

Najbolnije otkriće možda nije samo to što je izgubio prijatelja, nego što je godinama bio siguran u nešto što nije bilo istinito.

Takve se situacije ne događaju samo drugima. Svatko od nas nosi određena uvjerenja o ljudima, događajima i vlastitom životu. Neka su utemeljena na iskustvu i činjenicama, a druga na dojmovima, strahovima, željama ili pretpostavkama koje nikada nismo ozbiljno preispitali.

Čovjek se, naime, ne vara samo onda kada mu nedostaju informacije. Ponekad se vara upravo zato što je previše siguran u ono što misli da zna.

Suvremena promišljanja o znanstvenom načinu razmišljanja podsjećaju nas da pretpostavke treba provjeravati, a Biblija nas poziva na nešto još dublje: na poniznost srca koje se ne boji istine, čak ni onda kada ona razotkriva naše pogreške.

Jer možda najveći izazov nije naučiti razlikovati istinu od laži, nego imati hrabrosti priznati da smo i sami ponekad vjerovali u ono što nije bilo istinito.

Kad iskustvo postane prepreka novoj spoznaji

Mnoge odluke koje smatramo razumnima zapravo počivaju na pretpostavkama koje nitko nije provjerio.

Ljudi se često oslanjaju na intuiciju, prijašnje uspjehe ili uvjerenje da dobro poznaju određenu situaciju. Međutim, ono što se jednom pokazalo ispravnim ne mora nužno vrijediti u novim okolnostima.

Ta misao nadilazi područje poslovnog odlučivanja.

Životno iskustvo nedvojbeno je dragocjeno. Ono nas uči prepoznavati posljedice postupaka, razumjeti ljudske slabosti i izbjegavati pogreške koje smo već učinili. S godinama čovjek može steći duboku sposobnost razlučivanja.

Ipak, iskustvo može postati prepreka istini ako iz njega izvedemo zaključak da više nemamo što naučiti.

Roditelj može biti uvjeren da najbolje poznaje svoje odraslo dijete, a pritom ne primjećivati koliko se ono promijenilo. Supružnik može godinama tumačiti ponašanje druge osobe prema davno oblikovanoj predodžbi. Član zajednice može odbacivati nove prijedloge samo zato što se razlikuju od onoga na što je naviknuo.

U takvim situacijama problem nije u samom iskustvu, nego u trenutku kada iskustvo prestane biti izvor mudrosti i postane opravdanje za zatvorenost.

Nije presudno samo koliko smo toga proživjeli, nego i jesmo li ostali sposobni učiti iz onoga što još ne razumijemo.

Upravo se tu znanstvena otvorenost i biblijska mudrost susreću: obje, premda različitim putovima, upozoravaju na opasnost neutemeljene sigurnosti.

1. Mudrost počinje priznanjem da ne znamo sve

Knjiga Mudrih izreka upozorava:

„Ne umišljaj da si mudar: boj se Gospodina i kloni se zla.“ (Izr 3,7)

Te riječi nisu poziv na odustajanje od razuma. One upozoravaju na oholost koja se može skrivati iza privida mudrosti.

Postoji velika razlika između čovjeka koji mnogo zna i čovjeka koji misli da zna sve.

Prvi ostaje otvoren učenju. Drugi se zatvara u vlastitu sigurnost. Prvi može prihvatiti ispravak. Drugi svaki prigovor doživljava kao napad. Prvi nastoji razumjeti istinu. Drugi često nastoji dokazati da je već posjeduje.

Ta razlika posebno je važna u duhovnom životu.

Čovjek može godinama živjeti vjeru, poznavati Sveto pismo i sudjelovati u životu Crkve, a ipak ostati zatvoren prema pitanjima koja zahtijevaju dublje razumijevanje.

Može biti siguran u ispravnost vlastitih vjerskih stavova, a da pritom teško prihvaća dobronamjernu kritiku ili ne primjećuje vlastitu nepravednost prema drugima.

Biblija takvu sigurnost ne poistovjećuje s mudrošću.

Strah Gospodnji, koji Knjiga Mudrih izreka naziva početkom mudrosti (usp. Izr 9,10), označava duboko poštovanje prema Bogu, njegovoj istini i moralnom poretku. On čovjeka ne oslobađa potrebe za razmišljanjem, nego ga podsjeća da njegova osobna uvjerenja nisu konačno mjerilo istine.

Istinska mudrost ne znači da nikada ne griješimo, nego da istinu volimo više od vlastite potrebe da budemo u pravu.

Takva se otvorenost može nazvati intelektualnom poniznošću.

Ona nije nesigurnost, slabost ni uvjerenje da su sva mišljenja jednako vrijedna. Naprotiv, ona omogućuje čovjeku da odgovorno zastupa ono za što ima dobre razloge, a ipak ostane spreman prihvatiti ispravak.

Ponizan čovjek ne mora se odreći svojih uvjerenja. On samo ne smije vlastitu nepogrešivost pretvoriti u jedno od njih.

2. Činjenice nisu isto što i naša tumačenja

Jedna od najvažnijih životnih vještina jest razlikovanje onoga što se doista dogodilo od onoga što smo o tome zaključili.

Prijatelj nam se nije javio nekoliko dana.

To je činjenica.

Zaključujemo da nas izbjegava.

To je pretpostavka.

Uvjereni smo da nas više ne poštuje.

To je već tumačenje njegovih namjera, koje može biti potpuno pogrešno.

Možda prolazi kroz teško razdoblje. Možda je bolestan. Možda je opterećen problemima o kojima ništa ne znamo.

Ako vlastitu pretpostavku prerano proglasimo činjenicom, možemo reagirati ljutnjom, povrijeđenošću ili odbacivanjem. Tako nastaje sukob koji se možda mogao izbjeći jednim iskrenim razgovorom.

Knjiga Mudrih izreka donosi iznimno važnu misao:

„Prvi koji iznosi svoju parnicu čini se pravednim, dok ne dođe drugi i ne ispita ga.“ (Izr 18,17)

Biblijski pisac dobro poznaje ljudsku sklonost da prihvatimo prvu uvjerljivu priču.

Kada čujemo samo jednu stranu događaja, lako povjerujemo da poznajemo cijelu istinu.

To je posebno opasno u obiteljskim odnosima, prijateljstvima i zajednicama. Jedna neprovjerena tvrdnja može narušiti nečiji ugled. Jedno pogrešno protumačeno ponašanje može izazvati dugotrajno nepovjerenje.

Kršćanska razboritost zato zahtijeva pošten odnos prema činjenicama.

Prije nego što nekoga osudimo, trebali bismo se zapitati: što doista znam, a što samo pretpostavljam? Jesam li čuo drugu stranu? Postoji li objašnjenje koje nisam razmotrio?

Takva pitanja nisu znak nepovjerenja prema ljudima. Ona su izraz odgovornosti prema istini i pravednosti.

Jer nije dovoljno imati dobro mišljenje o sebi. Potrebno je paziti da svojim prosudbama ne nanosimo nepravdu drugima.

3. Učenici na putu u Emaus: kada znamo činjenice, ali ne razumijemo njihovo značenje

Jedan od najljepših biblijskih prikaza ljudske ograničenosti u razumijevanju stvarnosti nalazi se u izvještaju o dvojici učenika na putu u Emaus (usp. Lk 24,13–35).

Nakon Isusove smrti učenici napuštaju Jeruzalem razočarani i zbunjeni.

Oni poznaju mnoge činjenice.

Znaju da je Isus bio prorok silan na djelu i riječi. Znaju da je osuđen i razapet. Čuli su i vijesti žena koje su pronašle prazan grob te govorile o anđeoskom navještaju da je živ.

Ipak, ne razumiju značenje onoga što se dogodilo.

Njihovo razočaranje sažeto je u riječima: „A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela“ (Lk 24,21).

Očekivali su određeni razvoj događaja. Kada se stvarnost nije uklopila u njihova očekivanja, zaključili su da je njihova nada propala.

Upravo tada uskrsli Isus pristupa učenicima.

Ne odbacuje njihovu zbunjenost, nego ih vodi prema drukčijem razumijevanju događaja. Tumači im Pisma i pokazuje da ono što su doživjeli kao konačan poraz treba razumjeti u svjetlu Božjega nauma.

Tek postupno njihovo se razumijevanje mijenja.

Učenici na putu u Emaus nisu primjer znanstvenog eksperimentiranja. Njihovo je iskustvo prije svega susret s uskrslim Kristom i otvaranje smisla Pisma.

Ipak, taj izvještaj otkriva važnu istinu o ljudskoj spoznaji: čovjek može poznavati određene činjenice, a ipak pogrešno razumjeti njihovo značenje.

Naše očekivanje nije uvijek pouzdan vodič za tumačenje stvarnosti.

Ponekad smo toliko vezani uz sliku kako bi se nešto trebalo dogoditi da ne uspijevamo prepoznati ono što se doista događa.

To vrijedi i u svakodnevnom životu.

Roditelji mogu zamišljati kakav bi život njihova djeca trebala izabrati, a pritom teško prihvaćati njihov stvarni poziv. Čovjek može očekivati da će određeni uspjeh donijeti sreću, a zatim otkriti da mu nedostaje unutarnji mir. Vjernik može misliti da će Božja blizina uvijek značiti odsutnost teškoća, a onda se suočiti s patnjom koja zahtijeva dublje razumijevanje vjere.

Put u Emaus podsjeća nas da se istina ne iscrpljuje u onome što smo unaprijed očekivali.

Ponekad je potrebno dopustiti da se promijeni ne samo naš odgovor nego i samo pitanje koje postavljamo.

4. Najteže je preispitati ono u što želimo vjerovati

Nisu sve naše pogreške posljedica nedostatka informacija.

Ponekad raspolažemo informacijama, ali ih ne želimo prihvatiti.

Čovjek često lakše prihvaća ono što potvrđuje njegove želje, strahove ili postojeća uvjerenja. Ono što se ne uklapa u njegovu sliku stvarnosti može doživjeti kao prijetnju.

Takva sklonost osobito je snažna kada su u pitanju odnosi do kojih nam je stalo.

Možemo dugo opravdavati nečije ponižavajuće ponašanje jer se bojimo izgubiti njegovu ljubav. Možemo braniti vlastitu odluku i nakon što postanu očite njezine loše posljedice. Možemo nekritički prihvaćati stavove skupine kojoj pripadamo jer ne želimo izgubiti osjećaj zajedništva.

U tim situacijama problem nije samo u tome što nam drugi možda govore neistinu.

Problem može biti i u tome što sami nismo spremni čuti istinu koja nam ne odgovara.

Prorok Jeremija upozorava na varljivost ljudskoga srca (usp. Jr 17,9). Taj tekst ne znači da je čovjek nesposoban za dobro, nego nas podsjeća na potrebu poniznosti u prosuđivanju vlastitih motiva.

Isus također upozorava na našu sklonost da lakše primjećujemo tuđe pogreške nego vlastite (usp. Mt 7,3–5).

Upravo zato kršćanska razboritost ne može biti usmjerena samo prema vanjskom svijetu.

Ona mora uključivati i iskreno samopropitivanje.

Jesam li spreman priznati da sam pogriješio? Mogu li prihvatiti dobronamjernu kritiku? Tražim li istinu ili samo argumente koji potvrđuju ono što već mislim?

Ta pitanja nisu znak slabosti.

Ona su put prema duhovnoj zrelosti.

Čovjek koji priznaje vlastitu ograničenost ne gubi dostojanstvo. On postaje slobodniji od potrebe da neprestano brani sliku vlastite nepogrešivosti.

5. Vjera i razum: različiti putovi koji ne moraju biti u sukobu

Susret znanstvenog načina razmišljanja i biblijske mudrosti otvara važno pitanje: kakav je odnos vjere i razuma?

Znanost istražuje prirodni svijet koristeći opažanje, mjerenje, provjerljive hipoteze i eksperimente. Njezina je velika snaga u spremnosti da se postojeća objašnjenja preispitaju kada se pojave novi dokazi.

Teologija se bavi pitanjima Boga, objave, smisla, spasenja i čovjekova odnosa prema konačnoj istini.

Ta područja nisu istovjetna.

Ne možemo svaku teološku tvrdnju provjeravati laboratorijskim pokusom, kao što ni znanstveni eksperiment sam po sebi ne može odgovoriti na sva pitanja moralne odgovornosti, smisla života ili čovjekova odnosa prema Bogu.

Jednako tako, ljudski odnosi nisu laboratorij.

Ne možemo ljubav, vjernost, praštanje ili povjerenje svesti na niz eksperimenata. Takva iskustva uključuju slobodu, osobnu povijest, moralnu odgovornost i dostojanstvo drugih osoba.

No iz toga ne proizlazi da vjera treba odustati od razuma.

Ona nas podsjeća da čovjek nije pozvan isključiti razum kada se suoči s duhovnim pitanjima.

Vjera ne opravdava nepošten odnos prema činjenicama.

Religiozni autoritet ne smije biti izgovor za manipulaciju, prikrivanje nepravde ili zabranu opravdanih pitanja.

Jednako tako, znanstvena sposobnost ne oslobađa čovjeka moralne odgovornosti za način na koji koristi svoje znanje.

Znanost može pomoći odgovoriti na pitanje kako nešto djeluje.

Moralno i teološko promišljanje pomaže nam postaviti i pitanje treba li nešto učiniti, zašto to činimo i kakve će posljedice imati za druge.

Znanje nam može povećati moć djelovanja, ali nam samo po sebi ne jamči mudrost u njegovoj uporabi.

Zato se znanstvena otvorenost i kršćanska poniznost mogu međusobno obogaćivati, a da se pritom ne poistovjećuju njihove metode i ciljevi.

6. Istina bez ljubavi može postati novo sredstvo nepravde

Govoreći o potrebi provjeravanja činjenica i ispravljanja pogrešnih uvjerenja, lako bismo mogli steći dojam da je najvažnije uvijek dokazati tko je u pravu.

No kršćanska mudrost ne svodi istinu na pobjedu u raspravi.

Čovjek može iznositi točne činjenice, a ipak postupati bez ljubavi.

Može nečiju pogrešku razotkriti na način koji nepotrebno ponižava. Može koristiti istinu kako bi pokazao vlastitu nadmoć. Može biti toliko usredotočen na dokazivanje tuđe krivnje da izgubi osjećaj za dostojanstvo osobe pred sobom.

Apostol Pavao poziva vjernike da žive istinu u ljubavi (usp. Ef 4,15).

Ta povezanost iznimno je važna.

Ljubav bez istine može postati popustljivost koja opravdava nepravdu, prikriva štetno ponašanje ili izbjegava potrebne razgovore.

Istina bez ljubavi može se pretvoriti u hladnu osudu, ponižavanje i nedostatak milosrđa.

Kršćanski put zahtijeva oboje.

To je posebno važno u obitelji.

Roditelj koji želi ispraviti dijete ne bi smio zaboraviti da cilj nije poniziti ga, nego mu pomoći rasti. Supružnici koji razgovaraju o pogreškama ne bi smjeli pretvoriti razgovor u natjecanje u kojem jedan mora pobijediti, a drugi izgubiti.

U prijateljstvu iskrenost ne znači da imamo pravo drugoga povrijediti pod izgovorom da mu govorimo istinu.

Istinska ljubav ne bježi od istine, ali nastoji da istina bude izrečena na način koji otvara mogućnost razumijevanja, odgovornosti i promjene.

Pritom ljubav ne zahtijeva zanemarivanje ozbiljne nepravde niti ostajanje u odnosima obilježenima manipulacijom ili zlostavljanjem. Poštovanje dostojanstva uključuje i pravo na zdrave granice i zaštitu.

Zato nije dovoljno pitati se je li ono što govorimo istinito.

Potrebno je zapitati se i zašto to govorimo, komu to koristi i činimo li to s poštovanjem prema drugoj osobi.

7. Priznati pogrešku nije poraz, nego početak promjene

Jedan od najtežih trenutaka u ljudskom životu nastupa kada shvatimo da smo pogriješili u nečemu što smo dugo smatrali sigurnim.

To može biti pogrešna odluka, nepravedna prosudba, propuštena prilika ili odnos koji smo narušili vlastitom tvrdoglavošću.

Priznanje pogreške često boli jer ne mijenja samo naše mišljenje o određenom događaju. Ono može promijeniti i sliku koju imamo o sebi.

Možda smo se smatrali pravednima, a postupili smo nepravedno.

Možda smo vjerovali da dobro razumijemo druge, a nismo ih bili spremni saslušati.

Možda smo mislili da postupamo iz ljubavi, a zapravo smo pokušavali nametnuti vlastitu volju.

U takvim trenucima čovjek može izabrati dva puta.

Može nastaviti opravdavati svoje postupke, tražiti krivnju u drugima i odbijati sve što dovodi u pitanje njegovu sigurnost.

Ili može priznati pogrešku i otvoriti se promjeni.

U znanstvenom načinu razmišljanja spremnost na ispravak važan je dio odgovornog istraživanja.

U kršćanskom životu ona ima i duhovno značenje.

Obraćenje nije samo žaljenje zbog pojedinog postupka. Ono uključuje promjenu čovjekova usmjerenja, načina razmišljanja i življenja.

U Novom zavjetu ta se stvarnost povezuje s pojmom metanoia, koji upućuje na duboku promjenu srca i uma.

Apostol Petar morao se suočiti s vlastitom slabošću nakon što je zanijekao Isusa. Pavao je morao radikalno preispitati svoj dotadašnji život i uvjerenje da progonom kršćana služi Bogu.

Njihova iskustva nisu primjeri znanstvene provjere, nego biblijska svjedočanstva da susret s Božjom istinom može zahtijevati duboku osobnu promjenu.

Ona nas podsjećaju da priznanje pogreške ne mora biti kraj čovjekova puta.

Može postati početak njegova sazrijevanja.

Čovjek ne postaje manje vrijedan kada prizna da je pogriješio. Pokazuje zrelost kada istinu stavi iznad vlastitoga ponosa.

To vrijedi i za odnose među ljudima.

Iskreno izgovorene riječi „Pogriješio sam“, „Nisam te dobro razumio“ ili „Oprosti što sam te nepravedno prosudio“ ponekad mogu obnoviti ono što su godine šutnje i tvrdoglavosti narušile.

8. Kako razvijati razboritost u svakodnevnom životu?

Biblijska mudrost nije namijenjena samo razmišljanju o velikim životnim pitanjima.

Ona se treba očitovati u našim svakodnevnim odlukama.

Prvi je korak razlikovati činjenice od pretpostavki.

Kada nas nečije ponašanje povrijedi, korisno je zastati prije nego što zaključimo kakve su bile njegove namjere.

Drugi je korak saslušati i drukčije mišljenje.

Knjiga Mudrih izreka podsjeća na vrijednost savjetovanja (usp. Izr 11,14). Razgovor s pouzdanom i razboritom osobom može nam pomoći prepoznati ono što sami ne primjećujemo.

Treći je korak ne donositi važne odluke pod nepotrebnim pritiskom.

Strah, ljutnja, povrijeđenost ili snažna želja za prihvaćanjem mogu otežati prosuđivanje. Zato je ponekad mudrije odgoditi odgovor nego kasnije žaliti zbog nepromišljene odluke.

Četvrti je korak biti spreman promijeniti mišljenje.

Ako se pojave nove činjenice ili uvjerljivi razlozi, promjena stava nije nužno znak nedosljednosti. Može biti znak odgovornosti prema istini.

Peti je korak preispitivati vlastite motive.

Nije dovoljno znati što želimo učiniti. Potrebno je zapitati se zašto to želimo i je li naša odluka u skladu s dobrom koje smo pozvani ostvarivati.

Za vjernika je pritom važna i molitva.

Molitva ne zamjenjuje razgovor, prikupljanje činjenica ili odgovorno odlučivanje. Ona otvara prostor u kojem čovjek pred Bogom ispituje vlastite nakane i traži slobodu od straha, oholosti i sebičnosti.

Apostol Jakov piše:

„Ako komu od vas nedostaje mudrosti, neka ište od Boga.“ (Jak 1,5)

Tražiti mudrost ne znači očekivati da ćemo bez vlastitoga truda dobiti gotov odgovor na svako pitanje.

To znači priznati da nam uz informacije i iskustvo treba i ispravnost srca.

9. Kada znanje ne postane mudrost

Nikada u povijesti čovjek nije imao tako brz pristup tolikoj količini informacija.

U nekoliko trenutaka možemo pronaći podatke, usporediti mišljenja, pročitati istraživanja i pristupiti različitim tumačenjima gotovo svakog pitanja.

Umjetna inteligencija dodatno povećava mogućnosti prikupljanja i obrade informacija.

No veća dostupnost znanja ne jamči bolje prosuđivanje.

Čovjek može biti iznimno obrazovan, a nepravedan prema drugima.

Može biti uspješan u poslu, a nesposoban priznati pogrešku u vlastitoj obitelji.

Može raspolagati velikim znanjem, a koristiti ga za manipulaciju.

Zato je potrebno razlikovati informaciju, znanje i mudrost.

Informacija nam donosi podatke o stvarnosti.

Znanje nam omogućuje razumijevanje njihovih odnosa i značenja.

Mudrost nam pomaže da ono što znamo upotrijebimo na istinit, pravedan i odgovoran način.

U kršćanskom razumijevanju mudrost nije samo intelektualna sposobnost. Ona je povezana sa savješću, ljubavlju, poniznošću i odnosom prema Bogu.

Apostol Pavao upozorava:

„Znanje nadima, a ljubav izgrađuje.“ (1 Kor 8,1)

Ove riječi ne umanjuju vrijednost znanja. One upozoravaju na opasnost da znanje, odvojeno od ljubavi, postane sredstvo samouzvisivanja.

Nije dovoljno znati kako nešto učiniti.

Potrebno je pitati se treba li to učiniti, komu će koristiti i kakve će posljedice imati za druge.

Dobra odluka nije nužno ona koja nam donosi najveću osobnu korist.

U kršćanskoj perspektivi dobra je odluka ona koja poštuje istinu, ljudsko dostojanstvo, pravednost i ljubav.

Tri pitanja koja vrijedi postaviti samome sebi

Prije nego što nastavimo prosuđivati druge i braniti vlastite stavove, možda bismo trebali zastati pred nekoliko jednostavnih pitanja.

Kada sam posljednji put promijenio mišljenje zato što sam saznao nešto novo?

Ako se ne možemo sjetiti takva trenutka, vrijedi razmisliti znači li to da smo uvijek bili u pravu ili da smo možda prestali dovoljno slušati.

Jesam li prema drugim ljudima pravedan kada ne poznajem cijelu njihovu priču?

Možda postoje okolnosti, patnje ili razlozi koje ne vidimo. Pravednost zahtijeva oprez prije donošenja konačnog suda o drugome.

Tražim li u molitvi Božju volju ili samo potvrdu vlastitih želja?

To je osobito zahtjevno pitanje jer i vjerski govor može postati način opravdavanja odluka koje smo već unaprijed donijeli.

Takvo samopropitivanje nije poziv na trajnu nesigurnost.

Ono je poziv na zrelost koja zna razlikovati čvrsto uvjerenje od tvrdoglavosti, povjerenje od lakovjernosti i poniznost od straha.

Zaključak: Nije najvažnije uvijek biti u pravu, nego ostati vjeran istini

Koliko naših odluka doista počiva na činjenicama, a koliko na pretpostavkama koje nikada nismo provjerili?

To pitanje može biti neugodno jer nas poziva da preispitamo vlastitu sigurnost.

No upravo se u toj nelagodi ponekad otvara prostor za rast.

Suvremeni znanstveni način razmišljanja podsjeća nas da pretpostavke treba provjeravati, da iskustvo nije nepogrešivo i da spremnost na ispravak omogućuje odgovornije odluke.

Biblijska mudrost vodi nas još dublje.

Ona nas poziva da preispitamo ne samo svoja objašnjenja svijeta nego i vlastite motive, odnose, savjest i način života.

Jer čovjek može pogriješiti ne samo zato što nema dovoljno informacija, nego i zato što ne želi prihvatiti Božju istinu koja zahtijeva promjenu.

Zato intelektualna poniznost nije tek korisna navika. Ona može postati važan izraz duhovne zrelosti.

Čovjek koji zna reći „ne znam“, „možda sam pogriješio“ ili „moram to bolje razumjeti“ ne odriče se vlastitoga dostojanstva.

Naprotiv, pokazuje da mu je Božja istina važnija od privida vlastite nepogrešivosti.

Takav čovjek lakše sluša druge, pravednije prosuđuje, odgovornije odlučuje i otvoreniji je Božjoj mudrosti.

Isusove riječi „Istina će vas osloboditi“ (Iv 8,32) u svojem se izvornom kontekstu odnose na slobodu koja proizlazi iz ostajanja u njegovoj riječi i istinskoga učeništva.

One nas podsjećaju da kršćanska sloboda nije utemeljena na potrebi da uvijek pobijedimo u raspravi, nego na spremnosti da živimo u istini.

Možda zato najvažnije pitanje nije koliko smo puta bili u pravu, nego koliko smo puta imali hrabrosti priznati da nismo.

Jer prava mudrost ne počinje onda kada više nemamo pitanja, nego onda kada smo dovoljno ponizni da istinu nastavimo tražiti.

„Najveća mudrost nije u tome da nikada ne pogriješimo, nego u tome da ne dopustimo vlastitom ponosu da nas spriječi u povratku istini i Bogu.”

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/