KADA DJEČJI SPORT POSTANE POSAO: TKO JOŠ MISLI NA DIJETE?

Približno vrijeme čitanja: 13 min

O djeci koja sve više treniraju, roditeljima koji se boje da će nešto propustiti i sportskom sustavu koji ne smije zaboraviti svoju odgojnu odgovornost.

Subota u pet ujutro

Subota je. Pet sati ujutro.

Dok većina grada još spava, jedna obitelj sprema se na put. Dijete ima turnir u drugome gradu. Sportska torba pripremljena je večer prije. U automobilu su sendviči, voda i rezervna odjeća.

Roditelji su već platili članarinu, opremu i kotizaciju. Danas ih čekaju troškovi puta, a možda i smještaja. Nedjelja će vjerojatno proći u oporavku od još jednoga napornog vikenda.

Dijete ima jedanaest godina.

Voli sport. Voli svoju momčad. Voli osjećaj kada uspije napraviti nešto što prije nije moglo.

Ali posljednjih mjeseci sve češće govori da je umorno.

Nema mnogo vremena za prijatelje iz škole. Slobodni vikendi postali su rijetkost. Obiteljski izleti uglavnom se planiraju prema rasporedu utakmica.

A onda roditelji dobiju novu informaciju.

Ako dijete želi ozbiljno napredovati, bilo bi dobro uključiti ga u dodatne individualne treninge.

Možda i u poseban kamp tijekom školskih praznika.

Druga djeca već odlaze.

Ako njihovo ne ode, hoće li zaostati?

Roditelji se nađu pred pitanjem na koje nije jednostavno odgovoriti.

Žele podržati dijete, ali ne žele ga opteretiti.

Žele mu pružiti priliku, ali ne znaju gdje završava korisno ulaganje, a počinje nepotreban pritisak.

Žele biti odgovorni roditelji, ali se boje da će jednoga dana čuti: „Mogao sam uspjeti da ste mi omogućili više.“

I tako dječji sport, koji je započeo kao igra i radost, može postupno postati izvor obiteljske zabrinutosti.

Ne mora pritom postojati jedan krivac.

Trener možda iskreno vjeruje da je dodatni rad koristan. Klub možda nastoji osigurati sredstva za kvalitetniji program. Roditelji možda žele najbolje za svoje dijete.

Ali kada se očekivanja svih odraslih zbroje, postavlja se pitanje:

Je li itko zastao i pitao dijete kako ono sve to doživljava?

1. Kada roditeljski strah postane tržišna prilika

Hrvatska ima snažnu sportsku tradiciju.

Uspjesi naših sportaša dio su nacionalnoga ponosa. Djeca odrastaju gledajući nogometne reprezentativce, rukometaše, tenisače, atletičare, skijaše i druge vrhunske sportaše.

Takvi uspjesi nadahnjuju.

Pokazuju koliko se može postići talentom, radom, disciplinom i ustrajnošću.

Ali uspješne sportske priče mogu imati i neželjenu posljedicu.

Roditelji počinju razmišljati o tome ima li i njihovo dijete poseban talent.

A kada povjeruju da ga ima, javlja se novo pitanje: čine li dovoljno da se taj talent razvije?

Upravo tu roditeljska ljubav može postati osjetljiva na pritisak.

Ako netko kaže da je dodatni trening koristan, roditelji će razmisliti.

Ako kaže da je gotovo neophodan, osjetit će obvezu.

A ako im sugerira da će dijete bez njega zaostati, u odluku ulazi strah.

Strah da će propustiti priliku.

Strah da drugi roditelji ulažu više.

Strah da će dijete jednoga dana žaliti što mu nisu omogućili sve što je bilo moguće.

Takav strah može postati snažan poticaj na potrošnju.

To ne znači da svaki klub, akademija ili organizator sportskoga kampa iskorištava roditelje.

Kvalitetan stručni rad ima svoju cijenu. Treneri trebaju biti primjereno plaćeni, a sportski programi moraju biti financijski održivi.

Problem nastaje kada se roditeljska zabrinutost namjerno pojačava kako bi se prodali programi čija se stvarna potreba i korist ne objašnjavaju dovoljno jasno.

Posebno je problematično kada se stvara dojam da je svaki dodatni trening presudan, svaki kamp nezamjenjiv, a svaka propuštena prilika gotovo nenadoknadiv gubitak.

Jer razvoj mladoga sportaša nije tako jednostavan.

Nitko ne može pouzdano predvidjeti sportsku budućnost desetogodišnjega ili dvanaestogodišnjega djeteta.

Talent je važan, ali nije dovoljan.

Na razvoj utječu biološko sazrijevanje, zdravlje, motivacija, kvaliteta rada, obiteljska podrška, mogućnosti oporavka i mnoge druge okolnosti.

Zato bi roditelji trebali biti oprezni prema svakome tko im prodaje gotovo sigurnu budućnost njihova djeteta.

Dobar trener može ponuditi kvalitetan razvojni program. Ne može pošteno prodavati jamstvo profesionalne karijere.

2. Čiji san dijete zapravo ostvaruje?

Neka djeca iskreno žele intenzivno trenirati.

Vole natjecanje.

Žele napredovati.

Spremna su ulagati vrijeme i trud.

Takvu ambiciju treba poštovati.

Ne bi bilo ispravno tvrditi da je svako ozbiljno bavljenje sportom u djetinjstvu pogrešno.

Ali postoji važna razlika između djeteta koje želi trenirati više i djeteta koje osjeća da mora trenirati više kako ne bi razočaralo odrasle.

Ta razlika nije uvijek vidljiva.

Dijete može govoriti da želi uspjeti jer zna koliko roditelji ulažu.

Može osjećati da mora opravdati novac potrošen na treninge i putovanja.

Može se bojati razočarati trenera.

Može vjerovati da će izgubiti poštovanje ako ne bude među najboljima.

Tada sportska ambicija više nije samo izraz osobne želje.

Postaje teret očekivanja.

Roditelji često nisu svjesni koliko snažno djeca osjećaju njihove emocije.

Ne moraju izravno zahtijevati pobjedu.

Dovoljno je da dijete nakon poraza vidi njihovo razočaranje.

Ne moraju govoriti da je loše odigralo.

Dovoljno je da se cijelim putem kući razgovara samo o pogreškama.

Ne moraju mu reći da je sport najvažniji.

Dovoljno je da se gotovo cijeli obiteljski život počne organizirati oko njegovih sportskih obveza.

Zato je važno povremeno razgovarati s djetetom bez unaprijed određenoga odgovora.

Ne samo pitati želi li nastaviti trenirati, nego pokušati razumjeti zašto to želi.

Uživa li u sportu?

Voli li druženje?

Želi li se natjecati?

Osjeća li pritisak?

Boji li se prestati?

Može li zamisliti da promijeni sport ili smanji broj treninga, a da pritom ne izgubi osjećaj roditeljskoga prihvaćanja?

Najvažnije nije samo koliko je dijete spremno žrtvovati za sport, nego i koliko slobodno može govoriti o tome što doista želi.

3. Rana specijalizacija: Mora li dijete već u osnovnoj školi izabrati svoj sportski put?

Jedna od važnih tema suvremenoga dječjeg sporta jest rana sportska specijalizacija.

Riječ je o usmjeravanju djeteta na jedan sport, osobito kada to uključuje intenzivno treniranje tijekom većega dijela godine i ograničavanje drugih sportskih aktivnosti.

Važno je pritom izbjeći pojednostavljivanje.

Nije svako rano bavljenje jednim sportom štetno.

Različite sportske discipline imaju različite razvojne zahtjeve.

Postoje djeca koja vrlo rano pokazuju snažan interes za određeni sport i u njemu iskreno uživaju.

Ali stručne rasprave o razvoju mladih sportaša upozoravaju na rizike pretjeranoga opterećenja, nedostatka oporavka i prerane isključive specijalizacije, osobito kada nisu prilagođeni djetetovoj dobi i razvoju.

Djetinjstvo je važno razdoblje za razvoj raznovrsnih motoričkih sposobnosti.

Trčanje, skakanje, bacanje, hvatanje, plivanje, penjanje, vožnja bicikla i različite igre pridonose tjelesnoj pismenosti.

Dijete koje se bavi različitim aktivnostima može razvijati širi raspon vještina.

Osim toga, raznovrsnost može pomoći očuvanju motivacije.

Problem nastaje kada se svaki oblik kretanja koji nije izravno povezan s glavnim sportom počne smatrati gubitkom vremena.

Kada nogometaš više nema vremena za plivanje.

Kada košarkaš ne smije sudjelovati u drugim igrama.

Kada dijete tijekom školskih praznika mora nastaviti isti ritam treninga jer bi inače moglo izgubiti prednost.

Takav pristup može zanemariti šire razvojne potrebe.

Djeca nisu umanjene verzije profesionalnih sportaša.

Njihova tijela sazrijevaju.

Njihovi interesi se mijenjaju.

Njihove emocionalne i socijalne potrebe razlikuju se od potreba odraslih.

Zato se kvalitetan program ne smije temeljiti samo na pitanju koliko treninga dijete može podnijeti.

Treba se pitati koliko je treninga primjereno njegovu razvoju.

Dijete ne mora cijelo djetinjstvo provesti pripremajući se za buduću sportsku karijeru da bi jednoga dana ostvarilo svoj potencijal.

4. Razvoj nije isto što i selekcija

U hrvatskom dječjem sportu važno je razlikovati dvije stvari koje se često poistovjećuju: sportski razvoj i sportski rezultat.

Momčad može pobjeđivati zato što u određenom trenutku ima tjelesno razvijenije, iskusnije ili trenutačno uspješnije igrače.

Ali to samo po sebi ne dokazuje da klub najbolje razvija djecu.

Posebno je važno razumjeti razliku između kronološke i biološke dobi.

Dvoje djece može imati dvanaest godina, a biti u različitim fazama tjelesnoga sazrijevanja.

Jedno može biti više, snažnije i brže.

Drugo može sazrijevati kasnije.

U određenim sportovima takve razlike mogu snažno utjecati na trenutačnu izvedbu.

Ali fizička prednost u ranoj adolescenciji nije pouzdano jamstvo buduće sportske uspješnosti.

Uz to postoji i učinak relativne dobi.

Djeca rođena početkom određene natjecateljske godine mogu u pojedinim dobnim kategorijama imati razvojnu prednost pred djecom rođenom krajem iste godine.

Takvi učinci ne pojavljuju se jednako u svim sportovima i okolnostima, ali su važni za razumijevanje selekcije mladih sportaša.

Ako trener promatra samo trenutačnu izvedbu, može previdjeti dijete koje se razvija sporije, ali ima kvalitetne tehničke, taktičke ili psihološke sposobnosti.

Zato se otvara važno pitanje:

Razvijamo li djecu ili samo biramo onu koja su u određenom trenutku najuspješnija?

Selekcija je sastavni dio natjecateljskoga sporta.

Nije moguće da sva djeca uvijek imaju istu ulogu ili iste natjecateljske mogućnosti.

Ali razvojni program treba imati jasne kriterije i voditi računa o dugoročnom napretku.

Dobar trener ne bi smio promatrati dijete samo kroz ono što danas može pružiti momčadi.

Trebao bi prepoznavati i ono što dijete uz primjeren rad može razviti.

Jer dijete koje danas nije među najboljima ne mora biti dijete bez potencijala.

5. Kada sportski rezultat postane mjera djetetove vrijednosti

Sport prirodno uključuje natjecanje.

Djeca žele pobijediti.

Žele postići pogodak, ostvariti osobni rekord ili osvojiti medalju.

Natjecanje može biti poticajno.

Može učiti disciplini, ustrajnosti i odgovornosti.

Ali problem nastaje kada rezultat postane glavno mjerilo djetetove vrijednosti.

Kada nakon utakmice prvo pitanje uvijek glasi:

„Jeste li pobijedili?“

Kada se djetetov trud zanemaruje ako momčad izgubi.

Kada se pogreška doživljava kao osobni neuspjeh.

Kada dijete počne vjerovati da vrijedi više ako je među najboljima.

U takvom okruženju može se razviti strah od pogreške.

Dijete više ne igra slobodno.

Ne pokušava novo jer se boji neuspjeha.

Ne uživa u učenju jer je stalno usmjereno na procjenu odraslih.

Pritom treba razlikovati normalnu natjecateljsku tremu od dugotrajnoga psihološkog opterećenja.

Trema prije važne utakmice nije sama po sebi problem.

Niti je svaki zahtjevan trening štetan.

Ali trajni stres, emocionalna iscrpljenost, gubitak motivacije i osjećaj da sport više ne donosi zadovoljstvo zaslužuju ozbiljnu pozornost.

Kod neke djece takve teškoće mogu pridonijeti sportskom sagorijevanju ili odustajanju.

Roditelji i treneri trebaju biti osjetljivi na promjene.

Dijete koje je prije radosno odlazilo na trening, a sada redovito traži razloge da ga izbjegne, možda pokušava nešto poručiti.

Ne mora značiti da je problem u sportu.

Možda se suočava s teškoćama u školi, odnosima ili zdravlju.

Ali potrebno ga je saslušati.

Dijete ne treba stalno štititi od svakoga neuspjeha.

Porazi su dio sporta i života.

No treba znati da ga odrasli ne vrednuju samo prema rezultatu.

Dijete smije izgubiti utakmicu, a da pritom ne izgubi osjećaj vlastite vrijednosti.

6. Društvene mreže i iluzija da sva druga djeca napreduju brže

Nekada su roditelji uglavnom uspoređivali svoje dijete s djecom iz istoga kluba ili mjesta.

Danas je uspoređivanje gotovo neograničeno.

Na društvenim mrežama mogu svakodnevno gledati snimke mladih sportaša koji postižu spektakularne pogotke, izvode zahtjevne vježbe ili treniraju u poznatim akademijama.

Takve snimke mogu biti zanimljive i poticajne.

Ali stvaraju i iskrivljenu sliku.

Vidimo uspješan trenutak.

Ne vidimo sve neuspjele pokušaje.

Vidimo medalju.

Ne vidimo godine rada, ozljede, odustajanja ili okolnosti koje su pridonijele uspjehu.

Vidimo dijete koje s jedanaest godina djeluje iznimno napredno.

Ne znamo kako će izgledati njegov razvoj za pet ili deset godina.

Ako roditelji takve sadržaje počnu doživljavati kao mjerilo normalnoga napretka, mogu steći dojam da njihovo dijete stalno zaostaje.

Tada se pojavljuje potreba za dodatnim treninzima.

Za novim kampovima.

Za boljom opremom.

Za većom vidljivošću.

Za objavljivanjem vlastitih sportskih uspjeha.

A dijete postupno može postati dio javnoga predstavljanja roditeljskih očekivanja.

Zato vrijedi zapamtiti:

Ne smijemo uspoređivati cjelokupno djetinjstvo vlastitoga djeteta s najboljih trideset sekundi tuđega sportskog života.

7. Koliko zapravo košta sportsko djetinjstvo?

Kada govorimo o troškovima dječjega sporta, najčešće mislimo na novac.

Članarine.

Opremu.

Putovanja.

Smještaj.

Kotizacije.

Individualne treninge.

Kampove.

U nekim sportovima ti su troškovi relativno umjereni.

U drugima mogu postati znatni.

Ovise o sportu, klubu, mjestu stanovanja i razini natjecanja.

Za obitelji s više djece mogu predstavljati posebno velik izazov.

Ali postoji i druga vrsta troška.

Vrijeme.

Roditelji usklađuju radne obveze s treninzima.

Vikendi se planiraju prema utakmicama.

Obiteljska okupljanja odgađaju se zbog turnira.

Godišnji odmori prilagođavaju se pripremama.

Ponekad braća i sestre moraju prilagođavati svoje potrebe sportskom rasporedu jednoga djeteta.

To ne znači da su takva odricanja nužno pogrešna.

Roditelji se često s ljubavlju odriču vlastitoga vremena kako bi podržali djecu.

Ali i najbolja namjera treba razboritost.

Obitelj nije samo logistička podrška sportskom programu.

Ona je zajednica u kojoj svi članovi imaju svoje potrebe.

Zato je opravdano pitati:

Je li naš obiteljski ritam održiv?

Imamo li vremena jedni za druge?

Osjećaju li se i ostala djeca jednako važnima?

Je li sportski program prilagođen našim mogućnostima ili se stalno osjećamo dužnima ulagati više?

Posebno je važno pitanje jednakih prilika.

Što se događa kada jedno talentirano dijete može pohađati dodatne programe, a drugo ne može?

Ne znači da je svaki plaćeni program nepravedan.

Ali sportski sustav treba ozbiljno razmišljati o tome kako financijske razlike među obiteljima utječu na pristup kvalitetnom radu.

Ako se sportske prilike sve više povezuju s platežnom moći roditelja, postoji opasnost da dio dječjega potencijala ostane neprepoznat.

Talent djeteta ne bi smio biti manje vrijedan zato što njegovi roditelji imaju manje novca.

8. Dobar trener ne razvija samo sportaša, nego i čovjeka

Trener koji radi s djecom ima veliku odgovornost.

On nije samo stručnjak za tehniku i taktiku.

Njegove riječi, reakcije i odluke mogu snažno utjecati na djetetov odnos prema sportu i samome sebi.

Dobar trener zna zahtijevati trud.

Zna uspostaviti disciplinu.

Zna objasniti da napredak traži vrijeme i ponavljanje.

Zna pomoći djetetu prihvatiti poraz.

Ali ne mora ponižavati kako bi motivirao.

Ne mora zastrašivati kako bi održavao autoritet.

Ne mora vrijeđati kako bi izgradio disciplinu.

Postoji razlika između zahtjevnosti i grubosti.

Između korekcije i ponižavanja.

Između autoriteta i zastrašivanja.

Posebno je važno kako se trener odnosi prema djeci koja nisu među najboljima.

Jer odgojna vrijednost sporta ne smije biti rezervirana samo za najtalentiranije.

Trener može imati jasne natjecateljske kriterije, ali svako dijete zaslužuje poštovanje.

Jednako tako, kvalitetan klub mora imati ozbiljan odnos prema zaštiti djece.

Ponižavanje, prijetnje, diskriminacija, neprimjerene kazne i zlouporaba autoriteta ne mogu se opravdavati tvrdnjom da se tako „stvara pobjednički mentalitet“.

Djeca trebaju sigurno okruženje.

Trebaju znati kome se mogu obratiti ako se osjećaju ugroženo.

Roditelji trebaju imati jasne informacije o pravilima ponašanja i postupcima prijave problema.

A klubovi trebaju pokazati da im je dobrobit djece važnija od zaštite vlastitoga ugleda pod svaku cijenu.

Disciplina izgrađuje dijete. Ponižavanje ga ne odgaja.

9. Kršćanski pogled: Dijete nije projekt, nego osoba

U raspravi o dječjem sportu postoji i dublje pitanje.

Kako uopće razumijemo vrijednost djeteta?

Je li ono vrijedno zato što je talentirano?

Zato što postiže dobre rezultate?

Zato što jednoga dana može postati uspješan sportaš?

Ili njegova vrijednost prethodi svim postignućima?

Kršćanska antropologija polazi od uvjerenja da je svaki čovjek stvoren na Božju sliku (Post 1,26–27).

To znači da ljudsko dostojanstvo ne proizlazi iz uspjeha, sposobnosti ili društvenoga priznanja.

Dijete koje osvaja medalje nije vrjednije od djeteta koje nikada neće biti među najboljima.

Dijete koje ima izniman talent nije ljudski važnije od djeteta koje sportom želi samo ispuniti slobodno vrijeme.

U Markovu evanđelju Isus prima djecu koju su mu donosili, dok ih učenici pokušavaju udaljiti (Mk 10,13–16).

U društvenom kontekstu u kojem djeca nisu imala položaj odraslih, Isus im daje posebnu pozornost.

Njegov odnos prema djeci ne temelji se na njihovoj korisnosti ili budućim postignućima.

On ih prima i blagoslivlja.

Taj prizor ne govori izravno o sportu, ali otkriva važnu istinu o dostojanstvu djeteta.

Dijete nije vrijedno tek onda kada odraslima donese rezultat.

Nije projekt koji roditelji trebaju uspješno dovršiti.

Nije sredstvo za ostvarivanje njihovih neispunjenih ambicija.

Ono je osoba kojoj su odrasli dužni pružiti ljubav, zaštitu i uvjete za zdrav razvoj.

To ne znači da djecu treba osloboditi truda, discipline ili odgovornosti.

Naprotiv.

Ljubav prema djetetu uključuje i odgoj.

Ali odgoj nije isto što i pretvaranje djeteta u sredstvo ostvarivanja tuđih ciljeva.

Dijete nije investicija koja mora donijeti povrat. Ono je osoba povjerena našoj ljubavi i odgovornosti.

10. Nije svako odustajanje poraz

U sportu se često naglašava ustrajnost.

Djeci se govori da ne smiju lako odustajati.

Da trebaju izdržati teškoće.

Da se uspjeh postiže radom.

U tome ima mnogo istine.

Ustrajnost je važna životna vrijednost.

Ali nije svako odustajanje znak slabosti.

Ponekad dijete želi promijeniti sport jer je otkrilo drukčije interese.

Ponekad je opterećenje postalo preveliko.

Ponekad odnos s trenerom nije dobar.

Ponekad zdravstvene okolnosti zahtijevaju promjenu.

Ponekad dijete jednostavno više ne želi živjeti istim sportskim ritmom.

Naravno, roditelji ne trebaju svaku prolaznu teškoću odmah tumačiti kao razlog za prekid.

Djeca trebaju naučiti da se ne odustaje od svake obveze čim postane zahtjevna.

Ali potrebno je razlikovati prolaznu frustraciju od dugotrajnoga gubitka motivacije i dobrobiti.

Možda je potrebno razgovarati.

Možda smanjiti opterećenje.

Možda promijeniti klub.

Možda pokušati drugi sport.

A možda je došlo vrijeme da dijete završi jedno životno poglavlje.

Takva odluka ne mora značiti da su godine treniranja bile uzaludne.

Dijete je možda steklo prijatelje.

Naučilo surađivati.

Razvilo disciplinu.

Ojačalo tijelo.

Naučilo podnositi poraz.

Sve to ostaje vrijedno i ako nikada ne postane profesionalni sportaš.

Sport koji je djetetu pomogao odrasti nije bio uzaludan samo zato što se nije pretvorio u karijeru.

11. Što roditelji, treneri i klubovi mogu učiniti drukčije?

Ako želimo zdraviji dječji sport, nije dovoljno samo kritizirati postojeće probleme.

Potrebno je razmišljati o odgovornijim postupcima.

Roditelji mogu naučiti razlikovati podršku od pritiska

Podržavati dijete znači omogućiti mu priliku za razvoj, ali i slušati njegove potrebe.

Znači veseliti se njegovu napretku, a ne samo pobjedama.

Znači postavljati pitanja o kvaliteti programa, a ne automatski prihvaćati svaki dodatni trošak.

Znači imati hrabrosti reći da obitelj ne može ili ne želi sudjelovati u svakom kampu i turniru.

I znači dati djetetu do znanja da je voljeno neovisno o sportskom rezultatu.

Treneri mogu njegovati dugoročni razvoj

Dobar trener ne pita samo kako pobijediti sljedeće subote.

Pita se što je djetetu potrebno da bi zdravo napredovalo tijekom sljedećih nekoliko godina.

Uvažava razlike u sazrijevanju.

Pazi na opterećenje i oporavak.

Ne koristi ponižavanje kao metodu motivacije.

Jasno komunicira s roditeljima.

I ne obećava ono što ne može jamčiti.

Klubovi mogu graditi kulturu odgovornosti

Odgovoran klub treba imati jasne i transparentne troškove.

Razumljive kriterije selekcije.

Razvojno primjerene programe.

Pravila zaštite djece.

Mogućnost prijave neprimjerenoga ponašanja.

Otvorenu komunikaciju s roditeljima.

I spremnost da vlastiti rad ne vrednuje samo prema broju osvojenih medalja.

Sportske organizacije i lokalne zajednice mogu širiti dostupnost

Kvalitetan dječji sport ne bi smio biti dostupan samo obiteljima koje mogu podnijeti velike troškove.

Zato su važni dostupni sportski prostori, potpora klubovima koji odgovorno rade s djecom, edukacija trenera i programi koji omogućuju uključivanje djece različitih socioekonomskih okolnosti.

Takva ulaganja nisu važna samo za buduće vrhunske sportaše.

Važna su za zdravlje i razvoj cijele zajednice.

12. Kako znati je li sportski program dobar za naše dijete?

Ne postoji jedan odgovor koji vrijedi za svu djecu.

Ali roditeljima može pomoći nekoliko jednostavnih pitanja.

Je li dijete većinu vremena zadovoljno svojim bavljenjem sportom?

Ima li dovoljno vremena za odmor, školu i prijatelje?

Je li opterećenje primjereno njegovoj dobi i razvoju?

Može li otvoreno razgovarati s trenerom?

Osjeća li se sigurno?

Uči li kroz pogreške ili se stalno boji pogriješiti?

Jesu li dodatni programi jasno obrazloženi?

Zna li obitelj što plaća i zašto?

Poštuje li klub činjenicu da djeca imaju i život izvan sporta?

I možda najvažnije:

Bismo li jednako podržavali djetetovo bavljenje sportom kada bismo unaprijed znali da nikada neće postati profesionalac?

Ako je odgovor potvrdan, vjerojatno smo bliže zdravijem razumijevanju sporta.

Ako nije, možda trebamo ponovno razmisliti o vlastitim očekivanjima.

Zaključak: Ne trebamo manje ambicioznu djecu, nego odgovornije odrasle

Dječji sport može biti jedno od najljepših iskustava odrastanja.

Može djeci donijeti prijateljstva koja će pamtiti cijeli život.

Može ih naučiti disciplini, suradnji, hrabrosti i prihvaćanju poraza.

Može im pomoći razviti zdrav odnos prema vlastitom tijelu i kretanju.

Može biti prostor radosti, pripadnosti i osobnoga rasta.

Ali sve to može biti ugroženo ako sport počnemo promatrati prvenstveno kroz rezultat, prestiž i financijski interes.

Ne treba osuđivati svaku sportsku ambiciju.

Ne treba umanjivati vrijednost vrhunskoga sporta.

Ne treba podcjenjivati trud trenera i klubova koji savjesno rade s djecom.

Ali treba imati hrabrosti postaviti pitanje:

Jesmo li stvorili sustav u kojemu sport služi razvoju djece ili sustav u kojemu se djeca sve više prilagođavaju očekivanjima odraslih?

Dijete ne mora trenirati svaki dan da bi bilo vrijedno.

Ne mora provesti svaki vikend na turniru.

Ne mora pohađati svaki kamp.

Ne mora pobijediti na svakom natjecanju.

Ne mora već s deset ili dvanaest godina znati kojim će se sportom baviti cijeloga života.

I ne mora ostvariti profesionalnu karijeru da bi godine provedene u sportu imale smisla.

Jer djetinjstvo nije samo priprema za budući život.

Ono je već dio života.

Djeca imaju pravo učiti, truditi se, natjecati se i sanjati velike snove.

Ali imaju pravo i igrati se, odmarati, mijenjati interese i odrastati bez osjećaja da stalno moraju opravdavati tuđa ulaganja.

Zato je odgovornost odraslih mnogo veća od organiziranja treninga i osvajanja natjecanja.

Naša je odgovornost stvarati okruženje u kojemu djeca mogu razvijati svoje sposobnosti, a da pritom ne izgube radost, dostojanstvo i osjećaj vlastite vrijednosti.

Ne trebamo sport bez ambicije.

Trebamo ambiciju koja ne zaboravlja čovjeka.

Ne trebamo sport bez natjecanja.

Trebamo natjecanje koje ne ponižava dijete.

Ne trebamo manje kvalitetnih trenera i programa.

Trebamo više odgovornosti, stručnosti i poštenja.

I ne trebamo se odreći vrhunskoga sporta.

Trebamo odbiti ideju da se vrijednost dječjega sporta mjeri samo brojem profesionalaca koje je proizveo.

Jer većina djece koja danas treniraju neće jednoga dana igrati pred punim stadionima.

Neće svi osvojiti medalje.

Neće svi postati profesionalci.

Ali svi će odrasti.

I ono što su tijekom sportskoga djetinjstva naučili o sebi, drugima, uspjehu, neuspjehu i vlastitoj vrijednosti ponijet će sa sobom u odrasli život.

Zato bi svatko tko radi s djecom trebao biti spreman postaviti jedno pitanje:

Bih li ovu odluku donio i kada od nje ne bih imao financijske, natjecateljske ili osobne koristi?

Ako je odgovor potvrdan, vjerojatno smo bliže onome što dječji sport treba biti.

Ako nije, možda je vrijeme da preispitamo svoje prioritete.

Jer dijete nije projekt koji odrasli trebaju dovršiti.

Nije investicija koja mora donijeti povrat.

Nije sredstvo za ostvarivanje neispunjenih ambicija.

Dijete je osoba kojoj smo dužni omogućiti da raste.

I zato bi u svakom hrvatskom klubu, na svakom treningu i na svakoj utakmici trebalo vrijediti jedno jednostavno načelo:

Sport treba služiti djetetu, a ne dijete sportu.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/