Kad ponos preuzme srce, istina postaje neprijatelj

Približno vrijeme čitanja: 12 min

Kako nas oholost zasljepljuje za vlastite pogreške, iskrivljuje naš pogled na sebe i udaljava od Boga i bližnjih – te zašto put prema obnovljenom srcu počinje Božjom istinom, pokajanjem i poniznošću.

„Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost.” (Izreke 16,18)

Uvod: Najteže je vidjeti ono što ne želimo priznati

Kada ste posljednji put priznali da ste pogriješili, a da pritom niste pokušali objasniti zašto ste ipak bili u pravu?

Kada ste posljednji put nekoga doista saslušali, ne pripremajući u mislima vlastitu obranu?

I kada ste posljednji put dopustili da Božja riječ preispita ne samo postupke drugih ljudi nego i skrivene motive vašega srca?

Postoji nešto osobito opasno u ljudskoj oholosti: ona nas može uvjeriti da jasno vidimo upravo onda kada smo duhovno slijepi.

Čovjek rijetko postaje ohol preko noći. Sve može započeti gotovo neprimjetno. Jednim odbijenim savjetom. Jednom pogreškom koju ne želi priznati. Jednim uspjehom zbog kojega se počinje osjećati važnijim od drugih. Jednom povredom koju opravdava jer smatra da je bio u pravu.

S vremenom takvi postupci mogu oblikovati srce koje sve teže prihvaća istinu.

Čovjek još uvijek može govoriti o Bogu, poznavati Sveto pismo, služiti u crkvi i biti uvjeren u vlastitu ispravnost. Ipak, u njegovoj nutrini može rasti nešto što ga postupno udaljava od Boga i ljudi.

Upravo zato Biblija ne prikazuje oholost samo kao neugodnu karakternu osobinu. Ona je ozbiljan duhovni problem jer iskrivljuje čovjekov odnos prema istini.

Najveća opasnost oholosti nije samo u tome što čovjek može pasti, nego u tome što prestaje prepoznavati put kojim ide prema padu.

Božja riječ zato nas ne poziva da najprije promatramo tuđu oholost. Poziva nas da stanemo pred Gospodina i dopustimo mu da ispita naše srce.

1. Što Biblija zapravo govori o oholosti?

Izreke 16,18

Knjiga Mudrih izreka pripada starozavjetnoj mudrosnoj književnosti. Njezina je svrha oblikovati čovjekov karakter, prosudbu i svakodnevni život u svjetlu straha Gospodnjega.

U Izrekama 16,18 čitamo:

„Pred slomom ide oholost i pred padom uznositost.”

U hebrejskom tekstu pojavljuje se riječ gā’ôn (גָּאוֹן), koja može označavati uzvišenost, veličanstvo ili oholost, ovisno o kontekstu. Drugi izraz, govah ruah (גֹּבַהּ רוּחַ), doslovno označava „visinu duha”, odnosno uznosit stav.

Srodna hebrejska riječ gêvâh (גֵּוָה) također pripada značenjskom području ponosa, uzvišenosti i oholosti.

U ovom retku oba izraza upućuju na čovjekovo unutarnje samouzvisivanje.

Važno je primijetiti redoslijed koji mudrosni pisac naglašava: najprije dolazi oholost, a zatim slom.

To ne znači da će svaki ohol čovjek odmah izgubiti položaj, bogatstvo ili ugled. Mudrosna izreka izražava opće životno i moralno načelo: uznositost stvara okolnosti u kojima čovjek postaje sve manje sposoban prepoznati vlastite pogreške i opasnosti.

Zašto?

Zato što oholost postupno slabi spremnost na učenje.

Čovjek koji vjeruje da već sve zna prestaje postavljati pitanja. Onaj koji misli da je uvijek u pravu prestaje pažljivo slušati. Onaj koji svoju vrijednost temelji na nadmoći nad drugima sve teže prihvaća ispravak.

Tako se može dogoditi da čovjek izgubi sposobnost prepoznavanja vlastitoga grijeha mnogo prije nego što njegove posljedice postanu vidljive.

Ponos ili oholost?

Potrebno je razlikovati zdravo ljudsko dostojanstvo od grešne oholosti.

Nije pogrešno radovati se uspjehu, biti zahvalan za svoje sposobnosti ili osjećati zadovoljstvo zbog pošteno obavljenoga posla.

Problem nastaje kada vlastite darove počnemo doživljavati kao dokaz da smo vredniji od drugih.

Zdravo dostojanstvo	Grešna oholost
Zahvalan sam na darovima koje imam.	Moji me darovi čine boljim od drugih.
Mogu priznati pogrešku.	Moram uvijek biti u pravu.
Radujem se tuđem uspjehu.	Tuđi uspjeh doživljavam kao prijetnju.
Prihvaćam dobronamjeran savjet.	Svaki ispravak doživljavam kao napad.
Moja vrijednost dolazi od Boga.	Svoju vrijednost dokazujem nadmoći.

Kršćanska poniznost ne znači poricanje vlastite vrijednosti. Ona znači živjeti u istini o sebi pred Bogom.

2. Kad srce postane vlastiti zavodnik

„Oholost srca tvoga zavela te.” (Obadija 1,3)

Ove riječi proroka Obadije otkrivaju jednu od najdubljih posljedica oholosti: čovjek može postati žrtva vlastite samoobmane.

Povijesni kontekst

Prorok Obadija govori protiv Edoma, naroda koji je živio na području planinskih uzvisina i teško pristupačnih utvrda.

Takav položaj pružao je stanovnicima osjećaj sigurnosti.

Upravo je ta sigurnost postala povod za oholost.

Edom je vjerovao da ga nitko ne može oboriti. Njegova zemljopisna prednost pretvorila se u pogrešno uvjerenje o vlastitoj nedodirljivosti.

Prorok razotkriva takvu sigurnost i najavljuje Božji sud. Povijesni kontekst uključuje i Edomovo neprijateljsko ponašanje prema Judi.

Značenje za naš život

Tekst ne govori da je svaki oblik sigurnosti pogrešan. On upozorava na opasnost kada se čovjek počne pouzdavati u ono što posjeduje više nego u Boga.

Edom se pouzdavao u svoje stijene.

Suvremeni čovjek može se pouzdavati u novac, obrazovanje, položaj, poznanstva, iskustvo ili vlastitu religioznost.

Sve to može biti korisno. Ali ništa od toga ne čini čovjeka moralno nepogrešivim.

Zamislimo čovjeka koji se popeo na visoki toranj. Što se više uspinje, to mu ljudi na zemlji izgledaju manji.

Ako zaboravi da je riječ samo o udaljenosti, mogao bi pomisliti da je on postao veći od svih ostalih.

No visina tornja nije povećala njegovu ljudsku vrijednost.

Jednako tako, visok položaj ne znači veću mudrost. Bogatstvo ne znači veću pravednost. Dugogodišnje služenje u crkvi ne znači da više nemamo potrebu za pokajanjem.

Oholost nastaje kada zbog svojega položaja, uspjeha ili ugleda počnemo misliti da smo bolji i vrjedniji od drugih.

Primjena

Možda ne živimo na visokim stijenama poput Edomaca, ali svi možemo izgraditi vlastite tvrđave sigurnosti.

Netko se oslanja na svoje znanje. Netko na dugogodišnje iskustvo. Netko na društveni ugled. Netko na činjenicu da je cijeli život proveo u crkvi.

A onda, kada mu netko ukaže na pogrešku, odgovara: „Zar ćeš ti mene učiti?”

Upravo tada treba zastati.

Jer pitanje nije koliko znamo, nego jesmo li još uvijek spremni učiti.

3. David i Natan: Kad jasno vidimo tuđi grijeh, a ne prepoznajemo vlastiti

Jedna od najsnažnijih biblijskih slika duhovne sljepoće nalazi se u životu kralja Davida.

David je bio čovjek velikih darova. Bog ga je pozvao da vodi Izrael. Bio je hrabar ratnik, kralj i pjesnik.

Ipak, njegov položaj nije ga zaštitio od grijeha.

U Drugoj knjizi o Samuelu, u 11. poglavlju, čitamo kako David čini preljub s Bat-Šebom, a zatim nastoji prikriti ono što se dogodilo. Njegove odluke dovode do Urijine smrti.

David, koji je bio pozvan čuvati pravdu, zloupotrijebio je kraljevsku moć.

Prorok koji je kralju pokazao istinu

U sljedećem poglavlju Bog šalje proroka Natana.

Natan ne započinje izravnom optužbom. Pripovijeda kralju priču.

U jednom gradu živjela su dva čovjeka. Jedan je bio bogat i imao mnogo ovaca i goveda. Drugi je bio siromašan i imao samo jednu malu ovčicu koju je volio poput člana obitelji.

Kada je bogatašu došao gost, nije želio uzeti životinju iz vlastitoga stada. Umjesto toga oduzeo je siromahu njegovu jedinu ovčicu.

David se silno razgnjevio.

Odmah je prepoznao nepravdu. Osudio je bogataševo ponašanje i zahtijevao odgovornost.

Tada mu Natan izgovara riječi koje razotkrivaju cijelu njegovu savjest:

„Ti si taj čovjek!” (2 Sam 12,7)

Značenje

Ova istina pokazuje kako čovjek može zadržati sposobnost moralne prosudbe kada promatra druge, a istodobno izbjegavati primjenu istih mjerila na sebe.

David nije izgubio sposobnost razlikovanja pravde i nepravde.

Problem je bio u tome što vlastito ponašanje nije želio promatrati istom jasnoćom.

Natanova prispodoba uklanja njegovu obranu. David najprije donosi sud o tuđem postupku, a zatim shvaća da je taj sud razotkrio i njega samoga.

U tome se očituje snaga Božje riječi: ona ne otkriva samo što je pogrešno u svijetu nego i što je pogrešno u nama.

Iz svakodnevnog života

Zamislimo čovjeka koji se često žali na nepoštenje drugih. Kada netko ne ispuni obećanje, odmah ga osuđuje. Kada netko prikrije istinu, govori kako takvim ljudima više ne može vjerovati. Kada netko pogriješi, smatra da mora snositi odgovornost.

A onda se jednoga dana i sam nađe u sličnoj situaciji.

Ne ispuni obećanje, ali za to ima objašnjenje. Prešuti dio istine, ali uvjerava sebe da nije imao drugoga izbora. Povrijedi nekoga svojim riječima, ali smatra da je druga osoba pretjerano osjetljiva.

Ono što kod drugih naziva nepoštenjem, kod sebe naziva snalažljivošću. Ono što kod drugih smatra sebičnošću, kod sebe opravdava okolnostima.

I možda je najtužnije to što uopće ne primjećuje proturječje.

Upravo se to dogodilo kralju Davidu. Kada mu je prorok Natan ispričao priču o bogatašu koji je siromahu oduzeo jedinu ovčicu, David je odmah prepoznao nepravdu. Razgnjevio se i zahtijevao kaznu.

Ali nije prepoznao da je i sam počinio mnogo težu nepravdu.

Tek kada mu je Natan rekao: „Ti si taj čovjek!” (2 Sam 12,7), David se morao suočiti s istinom koju je dotad izbjegavao.

Nije problem bio u tome što David nije znao razlikovati dobro od zla. Problem je bio u tome što ista moralna mjerila nije primjenjivao na sebe.

Oholost nas ne mora učiniti nesposobnima da prepoznamo grijeh. Dovoljno je da nas uvjeri kako za naše vlastite postupke uvijek postoji opravdanje.

Zato je jedno od najvažnijih pitanja koje možemo postaviti pred Bogom: Osuđujem li kod drugih ono što sebi dopuštam?

Jer najdublja prijevara oholosti nije samo u tome što čovjek može obmanjivati druge, nego u tome što postupno počinje vjerovati vlastitim opravdanjima.

Davidov odgovor

David je mogao odbaciti prorokove riječi. Mogao je iskoristiti svoju kraljevsku vlast da zaštiti ugled.

Umjesto toga priznaje:

„Sagriješio sam protiv Gospodina.” (2 Sam 12,13)

To priznanje nije uklonilo sve posljedice njegova grijeha. Biblijski izvještaj jasno pokazuje da su posljedice njegova grijeha bile ozbiljne.

Ali priznanje je označilo prekid s prikrivanjem.

David je prestao braniti lažnu sliku o sebi i suočio se s istinom.

U tome se nalazi početak istinskoga pokajanja.

4. Zašto je naše srce sklono samoobmani?

Prorok Jeremija upozorava na varljivost ljudskoga srca (Jr 17,9).

U širem kontekstu Jeremija suprotstavlja čovjeka koji se oslanja isključivo na ljudsku snagu čovjeku koji svoje pouzdanje polaže u Gospodina (Jr 17,5–10).

Bog poznaje ljudsku nutrinu, uključujući motive koje drugi ljudi ne mogu vidjeti.

Značenje

Biblijsko razumijevanje srca ne odnosi se samo na osjećaje. Srce je središte čovjekovih namjera, želja, odluka i moralne usmjerenosti.

Zato je oholost posebno opasna kada zahvati naše unutarnje motive.

Čovjek može vlastitu tvrdoglavost nazivati dosljednošću.

Svoju želju za kontrolom može nazivati odgovornošću.

Svoju grubost može opravdavati iskrenošću.

Svoju nesposobnost da oprosti može prikazivati kao borbu za pravdu.

To ne znači da je svaka odlučnost tvrdoglavost ili da je svako zauzimanje za pravdu prikrivena oholost.

Znači da naše motive treba iskreno preispitivati.

Jer moguće je činiti nešto što izvana izgleda dobro, a iznutra biti vođen željom za priznanjem, nadmoći ili osvetom.

Prljavi prozor

Zamislimo čovjeka koji svakoga jutra promatra susjedovu kuću kroz prljavi prozor.

Primjećuje kako susjedovi zidovi izgledaju sivo, dvorište neuredno, a prozori zamagljeno.

Svakoga dana sve je uvjereniji da susjed treba očistiti svoju kuću.

Jednoga jutra netko mu kaže: „Pogledaj najprije staklo kroz koje gledaš.”

Tek tada shvaća da velik dio onoga što je smatrao susjedovom prljavštinom zapravo potječe s njegova prozora.

Tako može djelovati oholost.

Lako primjećujemo tuđu sebičnost, a teško vlastitu. Brzo prepoznajemo tuđu nepravednost, ali pronalazimo opravdanja za vlastitu.

Zato nam nije potrebna samo sposobnost da prepoznajemo istinu o drugima.

Potrebna nam je poniznost da dopustimo istini da preispita nas.

5. Kad religioznost postane izvor oholosti

Isus u Evanđelju po Luki pripovijeda o farizeju i cariniku koji dolaze u Hram moliti (Lk 18,9–14).

Farizej zahvaljuje Bogu što nije poput drugih ljudi. Spominje svoj post i davanje desetine.

Carinik stoji podalje i moli za Božje milosrđe.

Isus zaključuje da je carinik otišao kući opravdan.

Egzegeza prispodobe

Luka na početku jasno navodi kome je Isus uputio prispodobu: onima koji su bili uvjereni u vlastitu pravednost i prezirali druge.

Problem farizeja nije u molitvi, postu ili davanju desetine.

Problem je što svoju religioznost koristi kao razlog za samouzvisivanje.

On ne dolazi pred Boga kao čovjek kojemu je potrebna milost, nego kao čovjek koji nabraja svoje zasluge i uspoređuje se s drugima.

Carinik, naprotiv, priznaje svoju grešnost i potrebu za milosrđem.

Prispodoba ne opravdava grijeh, nego pokazuje razliku između samopravednosti i pokajanja.

Primjena na crkveni život

Ova Isusova poruka posebno je važna za ljude koji ozbiljno shvaćaju svoju vjeru.

Možemo redovito dolaziti na bogoslužje, poznavati Bibliju, moliti i služiti drugima, a ipak dopustiti da u našem srcu raste oholost.

Možemo govoriti o Božjoj milosti, a drugima uskraćivati milosrđe.

Možemo braniti istinu, a izgubiti ljubav.

Možemo poznavati mnogo biblijskih redaka, a teško izgovoriti jednostavne riječi: „Oprosti, pogriješio sam.”

Zato duhovna zrelost nije samo pitanje količine biblijskoga znanja.

Duhovna zrelost očituje se i u tome koliko dopuštamo da istina koju poznajemo mijenja naš karakter.

6. Oholost razara odnose koje bismo trebali čuvati

Jakovljeva poslanica upozorava:

„Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.” (Jak 4,6)

Kontekst Jakovljeve poruke

U četvrtom poglavlju Jakov govori o sukobima među vjernicima.

Pita odakle dolaze svađe i borbe te ih povezuje s neurednim željama koje djeluju u ljudskoj nutrini.

Zatim poziva na podložnost Bogu, odupiranje zlu, čišćenje srca i poniznost.

Drugim riječima, sukobi među ljudima često imaju i dublju duhovnu dimenziju.

To ne znači da je svaki sukob posljedica oholosti ili da su obje strane uvijek jednako odgovorne. No oholost može otežati rješavanje čak i onih nesporazuma koji bi se mogli riješiti iskrenim razgovorom.

Most koji nitko ne želi prijeći

Zamislimo dva brata koji su se posvađali.

Između njihovih kuća nalazi se mali most.

Obojica ga svakodnevno vide, ali nijedan ne želi prvi prijeći.

Jedan misli: „Ako mu je stalo, neka dođe.”

Drugi razmišlja jednako.

Prolaze dani, mjeseci i godine.

Most je cijelo vrijeme bio ondje.

Ono što je nedostajalo nije bio put, nego spremnost na prvi korak.

Koliko se odnosa danas nalazi u takvu stanju?

Ne nedostaje uvijek prilika za pomirenje. Ponekad nedostaje spremnost da kažemo: „Žao mi je.”

Naravno, pomirenje ne znači poricanje nepravde, odustajanje od zdravih granica ili povratak u odnos u kojem postoji nasilje. Poniznost nikada ne zahtijeva da čovjek prihvati zlostavljanje.

Ali ondje gdje je pomirenje moguće i sigurno, poniznost može otvoriti vrata koja je oholost dugo držala zatvorenima.

Oholost želi sačuvati vlastitu sliku. Ljubav želi sačuvati istinu i, koliko je moguće, obnoviti odnos.

7. Krist: Odgovor na oholost ljudskoga srca

Do sada smo promatrali kako oholost djeluje.

Vidjeli smo Edomovu lažnu sigurnost, Davidovu moralnu sljepoću i farizejevu samopravednost.

Ali kršćanska poruka ne završava samo razotkrivanjem grijeha.

Ona nas vodi Isusu Kristu.

U Filipljanima 2,3–11 apostol Pavao poziva vjernike da ne postupaju iz sebičnoga nadmetanja ili taštine, nego da u poniznosti vode računa o drugima.

Zatim pred njih stavlja Kristov primjer.

Kristova kenoza

U Poslanici Filipljanima (Fil 2,7) koristi se grčki glagol ekenōsen, koji znači „ispraznio je samoga sebe”. Iz tog glagola potječe teološki pojam kenoza, koji označava Kristovo dobrovoljno poniženje i odricanje od božanske slave radi prihvaćanja ljudske naravi.

Pavao govori o Kristu koji je prihvatio položaj sluge i postao poslušan do smrti na križu.

U klasičnom kršćanskom razumijevanju taj tekst ne znači da je Krist prestao biti Bog, nego da je prihvatio put poniznoga služenja i ljudske patnje.

Njegova veličina ne očituje se u sebičnom korištenju moći, nego u ljubavi koja se daruje.

Krist nije samo primjer

Ovdje moramo izbjeći jednu važnu teološku pogrešku.

Nije dovoljno reći: „Isus je bio ponizan, zato i mi moramo biti ponizni.”

Takva bi poruka mogla ostati samo još jedan moralni zahtjev.

Evanđelje ide dublje.

Krist nije došao samo pokazati koliko je naša oholost pogrešna. Došao je spasiti grešnike koji se sami ne mogu osloboditi vlastitoga grijeha.

Njegova smrt i uskrsnuće temelj su oproštenja, pomirenja s Bogom i novoga života.

Pred Kristovim križem prestaje potreba da dokazujemo vlastitu pravednost.

Ondje možemo priznati istinu o sebi jer naše spasenje ne počiva na našoj savršenosti, nego na njegovoj milosti.

Zato poniznost nije sredstvo kojim zaslužujemo Božju ljubav.

Ona je odgovor srca koje počinje razumijevati koliko mu je Božja ljubav potrebna.

Ne postajemo istinski ponizni tako što neprestano razmišljamo koliko smo loši, nego tako što sve jasnije prepoznajemo koliko je Krist dobar i koliko nam je potrebna njegova milost.

8. Kako dopustiti Bogu da promijeni naše srce?

Duhovna promjena nije samo rezultat snažne odluke ili prolaznoga osjećaja krivnje.

Ona uključuje djelovanje Božje milosti i čovjekov odgovor u vjeri, pokajanju i poslušnosti.

Jakov 4,7–10 poziva vjernike da se podlože Bogu, odupru zlu, približe Gospodinu i ponize se pred njim.

Taj se poziv može živjeti u sasvim običnim okolnostima.

Sedam koraka poniznosti

OSOBNA DUHOVNA VJEŽBA

Prvi dan

Zamoli Boga da ti pokaže jedno područje života u kojem se previše opravdavaš.

Drugi dan

Saslušaj nekoga do kraja, bez prekidanja i pripremanja vlastite obrane.

Treći dan

Priznaj jednu konkretnu pogrešku bez prebacivanja odgovornosti.

Četvrti dan

Učini dobro djelo bez očekivanja pohvale ili priznanja.

Peti dan

Zahvali osobi čiji trud često uzimaš zdravo za gotovo.

Šesti dan

Pročitaj Psalam 51 i moli Boga da obnovi tvoje srce.

Sedmi dan

Pročitaj Filipljanima 2,3–11 i odluči kako ćeš konkretnije služiti drugima.

Ovi koraci nisu način zasluživanja Božje naklonosti. Oni su prilika da vjera postane vidljiva u svakodnevnom životu.

Poniznost se ne očituje samo u onome što govorimo o sebi, nego i u načinu na koji slušamo, opraštamo, služimo i prihvaćamo odgovornost.

9. Pitanje koje ne možemo izbjeći

Vratimo se Davidu.

Kada je prorok Natan izgovorio riječi „Ti si taj čovjek”, David se našao pred odlukom.

Mogao je nastaviti opravdavati svoje postupke.

Mogao je odbaciti proroka.

Mogao je pokušati zaštititi vlastiti ugled.

Ali odlučio je priznati grijeh.

Možda je upravo to najvažnija poruka cijeloga članka.

Bog nam kroz svoju riječ, savjest, okolnosti i dobronamjerne ljude može pokazati ono što ne želimo vidjeti.

Pitanje je što ćemo učiniti kada nas istina suoči s nama samima.

Hoćemo li se braniti?

Hoćemo li tražiti opravdanja?

Hoćemo li pokušati dokazati da su drugi gori od nas?

Ili ćemo imati hrabrosti reći: „Gospodine, sagriješio sam. Potrebna mi je tvoja milost”?

Osobni ispit savjesti

Prije nego što nastavimo sa svojim danom, vrijedno je iskreno razmisliti:

• Postoji li osoba kojoj dugujem ispriku?
• Postoji li istina koju odbijam prihvatiti zato što povređuje moj ponos?
• Koristim li vjeru kako bih postao sličniji Kristu ili kako bih se osjećao boljim od drugih?
• Što bi se u mojim odnosima promijenilo kada bih manje branio vlastiti ugled, a više tražio istinu i ljubav?

Ne moramo odmah pronaći odgovor na svako pitanje.

Ali možemo dopustiti Bogu da nam pokaže gdje je promjena potrebna.

Zaključak: Srce koje se može promijeniti

Oholost ne mora započeti velikim grijehom.

Ponekad započinje tihom odlukom da više ne želimo slušati.

Jednom isprikom koju nismo izgovorili.

Jednim savjetom koji smo odbacili.

Jednim postupkom koji smo opravdali iako smo znali da nije bio ispravan.

S vremenom takve odluke mogu oblikovati srce koje sve teže razlikuje istinu od vlastitih želja.

Zato Biblija upozorava da oholost prethodi slomu.

Ali Božja riječ ne ostavlja nas bez nade.

Davidova priča pokazuje da priznanje grijeha može prekinuti put prikrivanja. Prispodoba o cariniku otkriva da Bog prima čovjeka koji ponizno traži milosrđe. Kristov križ objavljuje da oproštenje i novi život nisu zasluga naše pravednosti, nego dar Božje milosti.

Bog nas ne poziva na poniznost kako bi nam oduzeo dostojanstvo.

Poziva nas da se oslobodimo lažne slike o sebi i naučimo živjeti u istini.

Zato najvažnije pitanje nije koliko smo uspješni, koliko znamo ili koliko nas ljudi poštuje.

Najvažnije je: Može li Božja riječ još uvijek doprijeti do našega srca i jesmo li spremni dopustiti joj da nas promijeni?

Jer čovjek koji priznaje svoju potrebu za milošću nije izgubio dostojanstvo. On je prestao graditi život na prividu vlastite nepogrešivosti.

A srce koje se ponizi pred Bogom otvara se istini, oproštenju i obnovi.

Oholost govori: „Nemam što priznati.” Poniznost odgovara: „Gospodine, pokaži mi istinu i promijeni moje srce.”

Molitva: Gospodine, otvori oči mojega srca

Gospodine Bože,

dolazim pred tebe svjestan da moje srce nije uvijek onakvo kakvim ga želim prikazati.

Ti poznaješ moje misli, moje skrivene motive i riječi koje nisam izgovorio.

Znaš koliko puta sam pokušao opravdati vlastite pogreške, koliko puta sam teško prihvatio savjet i koliko puta mi je bilo važnije dokazati da sam u pravu nego pokazati ljubav.

Oprosti mi za trenutke kada sam vidio tuđe slabosti, a zatvarao oči pred vlastitima.

Oprosti mi kada sam dopustio da ponos bude snažniji od istine.

Molim te, ne dopusti da moje srce postane toliko tvrdo da više ne čuje tvoj glas.

Daj mi poniznost kralja Davida da priznam svoj grijeh, iskrenost carinika da zatražim milosrđe i Kristovu ljubav da drugima služim bez traženja vlastite slave.

Pokaži mi kome trebam oprostiti, od koga trebam zatražiti oprost i što trebam promijeniti.

Nauči me da moja vrijednost ne počiva na tome da uvijek budem u pravu, nego na tvojoj ljubavi i milosti.

Stvori u meni čisto srce i obnovi u meni postojan duh.

Po Isusu Kristu, našem Gospodinu.

Amen.

Biblijski tekstovi za daljnje proučavanje

Izreke 16,18–19; Obadija 1,1–4; 2 Samuelova 11–12; Psalam 51; Jeremija 17,5–10; Luka 18,9–14; Filipljanima 2,3–11; Jakovljeva 4,1–10; 1 Petrova 5,5–7.

Teološka napomena: Biblijski tekstovi tumačeni su u njihovu književnom i povijesnom kontekstu, uz primjenu na osobni i zajednički kršćanski život. Neki su biblijski izrazi parafrazirani radi jasnoće.

Hvala što čitaš Početni dizajn.

Ovaj je tekst javno dostupan, pa ga slobodno proslijedi nekome kome bi mogao biti koristan.

dr. Mihael Bermanec

Podržite ovaj rad

Ako vam je ovaj sadržaj bio koristan i želite podržati vrijeme, istraživanje i trud uložen u njegovu izradu, svoj doprinos možete dati dobrovoljnom donacijom.

Hvala na podršci.

Podržite rad – https://pocetnidizajn.com/donacije/