Pravilnom i jakom motivacijom, te treningom može i ‘običan’ čovjek puno toga postići, ne samo genetski obdareni, što možemo uočiti u sljedećoj istinitoj životnoj priči.
Prije gotovo pedeset godina u blizini Nashvillea u državi Tennessee, rođena je djevojčica s ozbiljnim zdravstvenim problemima uslijed kojih je ostala bogalj. Živjela je u velikoj, predivnoj kršćanskoj obitelji. Ali, dok su njezina braća i sestre uživali u trčanju i igranju na otvorenome, ona je bila osuđena na štake.
Roditelji su je povremeno vodili u Nashville na fizikalnu terapiju, ali su nade te male djevojčice bile slabe. ″Hoću li se ikada moći igrati i trčati kao ostala djeca?″- pitala je svoje roditelje.
″Dušo, trebaš samo vjerovati,″ – odgovorili su – ″Ako vjeruješ, Bog će to učiniti.″
Ona je prigrlila savjet svojih roditelja k srcu i počela vjerovati da Bog može učiniti da prohoda bez štaka. Bez znanja roditelja, uz pomoć braće i sestara počela je vježbati, samostalno hodati. Na svoj dvanaesti rođendan iznenadila je roditelje tako što je odbacila štake i bez ičije pomoći hodala liječnikovom ordinacijom. Njezini liječnici nisu mogli povjerovati u napredak. Nikada više nije nosila štake.
Njezin je sljedeći cilj bio da zaigra košarku. Nastavila je vježbati svoju vjeru i hrabrost – kao i slabo razvijene noge – i prijavila se za školsku košarkašku momčad. Njezinu je stariju sestru izabrao u momčad, a hrabroj djevojčici rekao da nije dovoljno dobra za igru. Otac, mudar čovjek, pun ljubavi, rekao je treneru: ″Moje kćeri igraju u paru. Želite li jednu, morate uzeti i drugu.″ Oklijevajući, trener je uvrstio djevojčicu u sastav. Dali su joj stari dres i dozvolili da trenira s ostalim igračicama.
Kroz vjeru, ustrajnost mogu se pobijediti čak i najteže prepreke. Bez obzira na početne poteškoće, sa pravim stavom, trudom i odlučnošću, mogu se postići nevjerojatni uspjesi.
Jednog je dana prišla treneru: ″Ako me budete trenirali dodatnih deset minuta svakog dana, dobit ćete sportašicu svjetske klase.″ Nasmijao se, ali je tada shvatio da ona misli ozbiljno. Mlako je pristao na dodatni trening dva na dva s njezinom najboljom prijateljicom i još dvojicom dječaka. Nije prošlo dugo vremena, a njezina se odlučnost počela isplaćivati. Pokazala je nevjerojatnu sportsku vještinu i hrabrost, a ubrzo je bila jedna od najboljih igračica u sastavu.
Njezina je momčad otišla na državno prvenstvo u košarci. Jedan od izbornika na prvenstvu primijetio je njezinu izuzetnu sposobnost i upitao je da li je ikada trčala utrke. Ona je odgovorila da nije. Izbornik, koji je ujedno bio i trener međunarodno poznatog Tiger Belles atletskog kluba ohrabrio je ovu djevojčicu da pokuša trčati. Tako je nakon košarkaške sezone izišla na trkačku stazu. Počela je pobjeđivati u trkama i napokon izborila pravo trčanja na državnom prvenstvu. S šesnaest godina je bila jedna od najboljih mladih atletičarki u zemlji.
Otišla je na Olimpijadu u Australiju i tamo osvojila brončanu medalju kao dio štafete na 400 m. Ne prihvaćajući taj rezultat ako limit, sljedeća je četiri godine naporno radila i vratila se na Olimpijadu u rimu 1960. godine. Tamo je Wilma Rudolph pobijedila u trci na 100 m s preponama, 200 m s preponama i bila članicom pobjedničke štafete na 400 m, a u svim utrkama je oborila svjetske rekorde. Tu je godinu okrunila poznatom Sullivanovom nagradom za najboljeg sportaša amatera Amerike.
Vjera i naporan rad Wilmi Rudolph su se isplatili.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
