Sport nas uči mnogim važnim životnim lekcijama. Neke od njih dolaze kroz pobjede, ali najdublje i najtrajnije često dolaze kroz poraze. Svaki sportaš koji se ozbiljno bavio natjecanjem zna da su neuspjesi, ozljede, promašaji i razočaranja sastavni dio puta. Nitko ne pobjeđuje uvijek. Nitko ne ostvaruje svaki cilj. Nitko ne prolazi život bez padova.

Isto vrijedi i za kršćanski život.

Mnogi ljudi dolaze Kristu misleći da će ih vjera osloboditi svih problema. Međutim, Isus nikada nije obećao život bez teškoća. Obećao je nešto mnogo bolje: svoju prisutnost usred teškoća.

Zato pitanje nije hoćemo li doživjeti poraze, nego kako ćemo na njih reagirati. Način na koji se nosimo s neuspjesima često određuje naš duhovni rast, karakter i buduću korisnost za Božje kraljevstvo.

Isus – jedini neporaženi pobjednik

Kada govorimo o pobjedi, važno je razumjeti da je Isus Krist jedina osoba koja je živjela savršeno bez grijeha i bez poraza u duhovnom smislu.

Na prvi pogled moglo se činiti da je njegov život završio neuspjehom. Bio je odbačen od vlastitog naroda, izdan od prijatelja, osuđen na smrt i razapet na križu. No ono što je ljudima izgledalo kao poraz bilo je dio Božjeg savršenog plana spasenja.

Trećega dana Isus je uskrsnuo i zauvijek pobijedio grijeh, smrt i Sotonu.

Zato kršćanska pobjeda ne znači odsutnost problema. Ona znači imati sigurnost da Bog može čak i naše najveće poraze pretvoriti u dio svoje veće pobjede.

Poraz je sastavni dio svakog sportskog puta

Ne postoji sportaš koji nikada nije izgubio. Čak i najveći prvaci imaju više poraza, promašaja i razočaranja nego što većina ljudi vidi.

Navijači pamte zlatne medalje, osvojena prvenstva i pobjedničke fotografije. Međutim, iza svake medalje nalaze se tisuće sati treninga, neuspjela natjecanja, loši nastupi, ozljede i dani kada je sve izgledalo uzaludno.

Michael Jordan jednom je rekao:

“Promašio sam više od 9000 šuteva. Izgubio sam gotovo 300 utakmica. Iznova i iznova doživljavao sam neuspjehe u životu. I upravo zato sam uspio.”

Većina ljudi vidi samo njegove pobjede. Malo tko vidi tisuće promašaja koji su im prethodili.

Maratonac ne postaje izdržljiv zato što mu je svaki trening bio lagan. Tenisač ne postaje vrhunski zato što je dobio svaki meč. Nogometaš ne razvija karakter samo kroz pobjede. Upravo porazi često postaju najbolji učitelji.

Slično je i u duhovnom životu. Bog ne oblikuje naš karakter samo kroz uspjehe nego i kroz razdoblja kada se borimo, padamo i ponovno ustajemo.

Perspektiva određuje način na koji gledamo poraz

Jedan od najvećih problema s kojima se suočavamo jest kratkoročna perspektiva. Gledamo samo ono što se događa danas, ovaj tjedan ili ove godine. Bog vidi mnogo dalje.

Isus je rekao svojim učenicima:

“U svijetu ćete imati nevolju. Ali budite hrabri; ja sam pobijedio svijet.” (Ivan 16,33)

Primijetimo da nije rekao “možda ćete imati nevolju”, nego “imat ćete nevolju”.

Nevolje nisu znak da nas je Bog napustio. One su često dio procesa kroz koji nas oblikuje.

Kao što trener ponekad vidi potencijal koji sportaš još ne vidi u sebi, tako i Bog vidi ono što tek trebamo postati. On ne promatra samo našu sadašnjost nego i budućnost koju priprema za nas.

Bog koristi slabosti kako bi nas naučio ovisnosti o njemu

Većina sportaša na početku karijere misli da je bolja nego što stvarno jest. Tek kada se suoči s ozbiljnom konkurencijom počinje shvaćati vlastite slabosti.

Isto vrijedi i za duhovni život.

Mnogi novi vjernici ulaze u kršćanski život puni entuzijazma. Međutim, ubrzo otkrivaju vlastite slabosti, grijehe, strahove i ograničenja. To može biti bolno iskustvo, ali upravo tada počinje pravi duhovni rast.

Bog nam ne pokazuje naše slabosti kako bi nas obeshrabrio. Pokazuje ih kako bismo naučili oslanjati se na njega.

S druge strane, ne smijemo podcjenjivati ono što Bog može učiniti kroz nas.

Plivački velikan Michael Phelps rekao je:

“Ne možeš postaviti granicu ničemu. Što više sanjaš, dalje ćeš stići.”

Koliko više vrijedi to kada svoje snove, sposobnosti i budućnost predamo u Božje ruke.

Trening nije kazna nego priprema

Svaki ozbiljan sportaš razumije da trening često izgleda potpuno drugačije od natjecanja.

Postoje dani kada nema publike, medalja ni pljeska. Postoje samo disciplina, ponavljanje i ustrajnost.

Mnogi treninzi izgledaju dosadno i naporno, ali upravo oni stvaraju temelje za buduće rezultate.

Na sličan način Bog često koristi svakodnevne okolnosti života kao duhovni trening. Ponekad ne razumijemo zašto prolazimo kroz određene kušnje. Međutim, kao što trener vidi dalje od današnjeg treninga, tako i Bog vidi dalje od naših trenutnih okolnosti.

Ono što danas izgleda kao naporan trening sutra može postati izvor snage za veće izazove.

Zašto je opasno živjeti u prošlim porazima

Jedna od najčešćih zamki nakon neuspjeha jest neprestano vraćanje na ono što se dogodilo.

Neki ljudi godinama žive u prošlim pogreškama.

Stalno razmišljaju:

• Da sam barem drugačije postupio.
• Da sam barem rekao nešto drugo.
• Da nisam napravio onu pogrešku.
• Da nisam izgubio tu priliku.

Takav način razmišljanja ne vodi ozdravljenju nego zarobljenosti.

Usain Bolt je rekao:

“Ako brineš o tome kako ćeš nastupiti, već si izgubio.”

Briga rijetko rješava problem. Ona samo troši energiju potrebnu za sljedeći korak.

Biblija nas ne poziva da ignoriramo probleme. Poziva nas da ih predamo Bogu i nastavimo hodati naprijed.

Kušnje nisu prepreka rastu – one su sredstvo rasta

Jakov piše:

“Smatrajte čistom radošću kada upadnete u različite kušnje.”

To na prvi pogled zvuči nelogično.

Kako se možemo radovati kušnjama?

Ne radujemo se samoj boli. Radujemo se onome što Bog kroz nju proizvodi.

Kušnje ispituju našu vjeru.

Kušnje razotkrivaju motive srca.

Kušnje razvijaju ustrajnost.

Kušnje nas uče vjerovati Bogu kada ne vidimo rješenje.

Kao što se mišić razvija pod opterećenjem, tako se i karakter razvija pod pritiskom.

Bez otpora nema snage.

Bez kušnji nema postojanosti.

Bez borbe nema zrelosti.

Ozljede i zastoji nisu kraj utrke

Jedan od najtežih trenutaka za sportaša jest ozljeda.

Mjeseci ili godine rada mogu se zaustaviti u jednom trenutku. Planovi se mijenjaju. Natjecanja se propuštaju. Pojavljuju se sumnje i frustracije.

No mnogi vrhunski sportaši svjedoče da su upravo tijekom oporavka naučili najvažnije životne lekcije: strpljenje, poniznost, zahvalnost i ustrajnost.

I u duhovnom životu postoje razdoblja kada se osjećamo kao da stojimo na mjestu. Molitve možda nisu odmah uslišane. Služba možda ne donosi rezultate koje smo očekivali. Napredak se možda čini sporim.

Ali Bog često radi najdublje upravo onda kada izvana izgleda da se ništa ne događa.

Nemoj kriviti druge za vlastite poraze

Jedna od najstarijih ljudskih reakcija na neuspjeh jest prebacivanje krivnje.

Adam je okrivio Evu.

Eva je okrivila zmiju.

Isti obrazac postoji i danas.

Krivimo roditelje.

Krivimo okolnosti.

Krivimo suradnike.

Krivimo crkvu.

Krivimo prošlost.

Iako drugi ljudi ponekad snose dio odgovornosti, duhovna zrelost počinje kada preuzmemo odgovornost za vlastite odluke.

Tek tada možemo napredovati.

Dokle god krivimo druge, ostajemo zarobljeni.

Uspjeh pripada onima koji nastavljaju dalje

Maratonac Eliud Kipchoge rekao je:

“Samo disciplinirani ljudi su istinski slobodni.”

U svijetu se sloboda često definira kao mogućnost da radimo što god želimo.

Biblija slobodu vidi drugačije.

Prava sloboda nije odsutnost discipline.

Prava sloboda dolazi kroz disciplinu.

Sportaš koji svakodnevno trenira ima veću slobodu postići cilj od onoga koji radi samo ono što mu se trenutačno sviđa.

Isto vrijedi za molitvu, proučavanje Božje riječi, služenje i duhovni rast.

Bog često djeluje kroz male, svakodnevne korake vjernosti.

Utrka se ne dobiva na prvom kilometru

U dugim utrkama najveća pogreška jest krenuti prebrzo.

Neiskusni trkači često troše previše energije na početku, a kasnije ostaju bez snage.

Iskusni maratonci razumiju važnost tempa. Oni ne gledaju samo prvi kilometar nego cijelu utrku.

Mnogi kršćani započnu svoj duhovni život s velikim oduševljenjem, ali s vremenom izgube ritam. Bog ne traži kratkotrajni entuzijazam nego dugoročnu vjernost.

Nije najvažnije kako smo krenuli nego kako ćemo završiti.

Apostol Pavao upravo zato često koristi sliku utrke kada govori o kršćanskom životu.

Petrova lekcija: pogled na Isusa ili pogled na oluju

Petar je jedan od najboljih primjera u Bibliji.

Dok je gledao u Isusa, hodao je po vodi.

Kada je pogled prebacio na vjetar i valove, počeo je tonuti.

Problem nije bila snaga oluje.

Problem je bio fokus njegova pogleda.

Isto se događa i nama.

Kada stalno gledamo svoje probleme, oni postaju veći.

Kada gledamo Krista, dobivamo snagu suočiti se s problemima.

To ne znači da problemi nestaju.

Ali prestaju upravljati našim srcem.

Nakon pada prvaci ustaju

U gotovo svakom sportu pad je sastavni dio procesa.

Boksač će primiti udarac.

Hrvač će završiti na strunjači.

Skijaš će pasti.

Nogometaš će promašiti jedanaesterac.

Košarkaš će promašiti odlučujući šut.

Ali pravi prvaci ne definiraju sebe jednim lošim trenutkom.

Oni analiziraju pogrešku, uče iz nje i vraćaju se treningu.

Isto vrijedi za kršćanski život. Sotona želi da nakon pada ostanemo ležati. Krist nas poziva da ustanemo, primimo oproštenje i nastavimo dalje.

Neuspjeh nije kraj puta ako nas vodi bliže Bogu.

Bog nas ne procjenjuje prema rezultatima

Ovo je jedna od najvažnijih istina za svakog sportaša, trenera, roditelja, pastora ili služitelja.

Bog nas neće procjenjivati prema broju pobjeda.

Neće nas procjenjivati prema veličini naših uspjeha.

Neće nas procjenjivati prema tome koliko smo puta pali.

On gleda na vjernost.

Gleda na poslušnost.

Gleda na srce.

Kada pogriješimo, pozvani smo priznati grijeh, primiti oproštenje i nastaviti dalje.

Mnogi ljudi vjeruju da ih definira njihov najveći neuspjeh.

Biblija kaže drugačije.

Vjernika ne definira njegov pad.

Definira ga Božja milost.

Kristova krv briše krivnju.

Božji oprost otvara novi početak.

Zato možemo ustati i nastaviti hodati.

Zaključak: Najvažnije je završiti utrku

Serena Williams jednom je rekla:

“Prvak se ne definira svojim pobjedama, nego načinom na koji se oporavlja nakon pada.”

To je istina i u sportu i u kršćanskom životu.

Porazi će doći.

Razočaranja će doći.

Pogreške će se dogoditi.

Ozljede će nas ponekad usporiti.

Neke utrke nećemo pobijediti.

Neki će nas planovi razočarati.

Ali nijedan poraz ne mora biti konačan kada hodamo s Kristom.

Bog može iskoristiti svaki pad da nas učini poniznijima, mudrijima, snažnijima i sličnijima svome Sinu.

Zato ne dopusti da te jučerašnji porazi zaustave. Pouči se iz njih, predaj ih Bogu i nastavi trčati utrku koju je stavio pred tebe.

Jer konačna pobjeda ne pripada onima koji nikada nisu pali, nego onima koji su ostali vjerni Kristu do kraja.

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.

Objava Sport u Bibliji (6) – Kako se nositi s porazom i pobjedom? Biblijske lekcije iz sporta i života pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Vjera počinje tamo gdje završava oslanjanje na sebe 

Svijet se divi izvanrednim ljudima.

Čitamo priče o sportašima koji pomiču granice ljudske izdržljivosti, o ljudima koji preživljavaju nezamislive tragedije ili ostvaruju ciljeve za koje se činilo da su nemogući. Takve nas priče inspiriraju jer u njima vidimo nešto što nadilazi prosječnost.

No, dok promatramo velike pothvate drugih ljudi, često previdimo važnu istinu: najveće bitke ne vode se na pozornicama, stadionima ili pred kamerama. One se vode u ljudskom srcu.

Možda nikada nećemo preplivati ocean, osvojiti olimpijsku medalju ili postaviti svjetski rekord. Međutim, svaki dan suočavamo se s nečim što je jednako zahtjevno – pozivom da vjerujemo Bogu i budemo mu poslušni kada je to teško, nepopularno ili neizvjesno.

Laž o hrabrosti

Većina ljudi zamišlja hrabrost kao veliki trenutak.

Zamišljamo Davida pred Golijatom. Esteru pred kraljem.

Danijela u lavljoj jami. Petra kako izlazi iz čamca.

Ali zaboravljamo da su ti trenuci bili samo vrhunac mnogo duljeg procesa.

David je prije Golijata proveo godine čuvajući ovce u samoći.

Estera je prije kraljeva prijestolja prolazila kroz neizvjesnost i strah.

Danijel je prije lavlje jame desetljećima ostao vjeran Bogu u poganskoj kulturi.

Petar je prije izlaska iz čamca godinama učio vjerovati Kristu.

Velika djela vjere gotovo nikada ne nastaju u jednom trenutku. Ona su rezultat tisuća malih odluka poslušnosti.

Baš kao što se olimpijska medalja ne osvaja na dan natjecanja, nego tijekom godina treninga koje nitko ne vidi, tako se ni duhovna hrabrost ne rađa u jednom velikom trenutku. Sportaš postaje prvak kroz disciplinu, odricanje i ustrajnost. Vjernik postaje postojan kroz svakodnevnu poslušnost Bogu.

Prava hrabrost nije trenutak. Prava hrabrost je navika.

Jedan trener je rekao:

„Disciplina je birati između onoga što želiš sada i onoga što želiš najviše.“

To vrijedi za sportaša koji ustaje na trening dok drugi spavaju. Vrijedi za maratonca koji nastavlja trčati kada ga tijelo boli. Ali jednako vrijedi i za kršćanina koji bira poslušnost Bogu kada je lakše odustati. Hrabrost je često ništa drugo nego svakodnevna odluka da izabereš ono što je ispravno umjesto onoga što je ugodno.

Tiha poslušnost koju nitko ne vidi

Biblija nas uči da Bog često djeluje upravo kroz ono što ljudi smatraju malim i nevažnim.

Svijet slavi spektakularne trenutke. Bog promatra vjernost.

Dok ljudi gledaju vanjski uspjeh, Bog gleda srce.

U sportu se često slavi trenutak kada netko podigne pehar. Međutim, svaki trener zna da je pobjeda započela mnogo ranije – na treninzima, u disciplini, u danima kada se sportašu nije dalo ustati i nastaviti dalje. Publika vidi rezultat, ali ne vidi proces.

Tako je i u Božjem kraljevstvu. Bog vidi ono što drugi ne vide.

On vidi molitve izgovorene u tišini. On vidi suze koje nitko ne primjećuje.

On vidi borbe koje vodiš kada si sam. On vidi vjernost koju nitko ne nagrađuje.

Možda se tvoja najveća bitka danas ne nalazi na pozornici pred stotinama ljudi.

Možda je to:

• oprostiti nekome tko te duboko povrijedio,
• priznati vlastitu pogrešku,
• ostati vjeran braku kada je teško,
• ustrajati u molitvi kada nema odgovora,
• govoriti istinu kada bi šutnja bila lakša,
• nastaviti služiti kada nitko ne primjećuje tvoj trud.

To su trenuci u kojima se oblikuje karakter. To su trenuci u kojima raste vjera.

To su trenuci u kojima se rađa prava hrabrost.

Vjera uvijek ide prema onome što izgleda nemoguće

Jedna od najvećih zabluda suvremenog kršćanstva jest uvjerenje da će nas Bog uvijek voditi prema sigurnosti.

Međutim, kada promatramo Bibliju, vidimo upravo suprotno.

Bog poziva Abrahama da napusti poznato. Bog šalje Mojsija pred faraona.

Bog vodi Izrael pred Crveno more. Bog šalje Gideona u bitku s premalo vojnika.

Bog poziva Petra da hoda po vodi. Bog šalje apostole u svijet koji ih mrzi.

Božji put gotovo uvijek izgleda veći od naših sposobnosti.

Ljudska logika traži sigurnost, kontrolu i prednost. Želimo imati dovoljno snage, dovoljno znanja i dovoljno jamstava prije nego što krenemo naprijed.

Ali Bog često djeluje drugačije.

Poput trenera koji od sportaša traži da pomakne granice za koje je bio uvjeren da su nemoguće, Bog nas vodi u okolnosti koje nadilaze naše sposobnosti kako bismo naučili da pobjeda dolazi od njega, a ne od nas.

Zašto?

Zato što Bog ne želi da se oslanjamo na vlastitu snagu.

On želi da naučimo vjerovati njemu.

Ako je nešto moguće ostvariti isključivo vlastitim sposobnostima, možda za to ni ne trebamo vjeru.

Ali kada nas Bog vodi prema nečemu što nadilazi naše mogućnosti, tada učimo što znači hodati vjerom.

Najveći neprijatelj nije strah nego odgađanje

Mnogi ljudi ne odbacuju Božji poziv otvorenom pobunom.

Oni ga odgađaju.

Govore:

“Jednoga dana ću služiti.”

“Jednoga dana ću oprostiti.”

“Jednoga dana ću napraviti taj korak vjere.”

“Jednoga dana ću se potpuno predati Bogu.”

Ali često se iza izraza „nije pravo vrijeme“ krije običan strah.

Čekamo da se osjećamo spremno. Čekamo da nestanu sumnje.

Čekamo da dobijemo sva objašnjenja. Čekamo da rizik nestane.

No, vjera ne funkcionira na taj način.

Bog rijetko daje cijelu kartu puta.

Najčešće pokazuje samo sljedeći korak.

Kao što maratonac ne trči odjednom svih četrdeset i dva kilometra, nego jedan korak za drugim, tako i Bog najčešće ne otkriva cijelo putovanje. Daje nam dovoljno svjetla za sljedeći korak poslušnosti.

Hrabrost izgleda kao sljedeći korak

Isus nikada nije rekao:

“Prvo stekni potpuno samopouzdanje pa me slijedi.”

Rekao je: “Idi za mnom.”

U tome je srž kršćanske hrabrosti.

Ne radi se o odsutnosti straha. Radi se o poslušnosti usprkos strahu.

Hrabrost nije osjećaj. Hrabrost je odluka.

To je odluka da učinimo ono što je ispravno čak i kada nam srce drhti.

To je odluka da vjerujemo Božjim obećanjima više nego vlastitim osjećajima.

To je odluka da nastavimo dalje kada ne vidimo cijeli put.

Zaključak

Možda Bog danas od tebe ne traži veliki pothvat koji će promijeniti svijet.

Možda ne traži da preplivaš ocean, osvojiš medalju ili postaneš poznat.

Možda traži nešto mnogo teže.

Možda traži da mu budeš vjeran danas.

Da napraviš jedan razgovor koji odgađaš. Da napraviš jedan korak poslušnosti.

Da se pomoliš jednu molitvu vjere. Da oprostiš.

Da ustraješ. Da se pojaviš.

Jer velika djela vjere gotovo uvijek počinju malim koracima poslušnosti.

Kao što maraton počinje prvim korakom, a prvenstvo prvim treningom, tako i život vjere započinje odlukom da danas budemo poslušni Bogu.

To vrijedi za sportaša koji ustaje na trening dok drugi spavaju. Vrijedi za poduzetnika koji nastavlja graditi kada nema rezultata. Ali vrijedi i za kršćanina koji bira poslušnost Bogu kada je lakše odustati. Hrabrost je često ništa drugo nego svakodnevna odluka da izabereš ono što je ispravno umjesto onoga što je ugodno.

Nitko ne postaje duhovni junak preko noći.

Bog oblikuje ljude postupno, kroz svakodnevnu vjernost, kroz male pobjede koje nitko ne vidi, sve dok jednog dana ne učini kroz njih ono što se nekada činilo nemogućim.

Možda je najveća tragedija života ne pokušati i ne uspjeti.

Možda je najveća tragedija nikada ne pokušati zato što smo čekali da nestane strah.

Zato pravo pitanje ne glasi:

“Jesam li dovoljno sposoban?”

Nego:

“Hoću li danas vjerovati Bogu i napraviti sljedeći korak?”

Jer upravo tamo, u svakodnevnoj vjernosti koju nitko ne vidi, Bog oblikuje ljude kroz koje pokazuje svoju snagu, svoju milost i svoju slavu.

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.

Objava Sport u Bibliji (5) – Idi prema nemogućem pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Uvod

Jedna stvar je potpuno jasna u svijetu sporta: za uspjeh vam je potreban trener – i to po mogućnosti najbolji trener kojeg možete imati. Dobar trener ne donosi samo motivaciju, nego ima razvijen sustav rada, filozofiju i plan koji vode do željenog rezultata.

U duhovnom životu vrijedi isto načelo. Bog nas nije ostavio bez vodstva. Dao nam je Trenera – Isusa Krista, koji nas vodi po Duhu Svetome, i dao nam je „priručnik za igru“ – Bibliju. Ako želimo duhovno sazrijevati i ostvariti puni potencijal koji nam je Bog namijenio, moramo slijediti njegov plan.

I. Ljudi su složena bića, a uspjeh dolazi iz više izvora

A. Sposobnost, motivacija i stav

Poznati trener Lou Holtz rekao je:

“Sposobnost određuje što možeš učiniti. Motivacija određuje što ćeš učiniti. Stav određuje koliko ćeš to dobro učiniti.”

Ova tri elementa jednako su važna u sportu i u duhovnom životu.

1. Sposobnosti i talenti

Talenti su urođeni i Bogom dani.

• Neki ljudi imaju glazbene sposobnosti.
• Neki su nadareni za sport.
• Neki imaju dar vođenja.
• Neki lako uče i podučavaju druge.
• Neki imaju poseban dar služenja i pomaganja.

Bog je svakome dao određene sposobnosti i očekuje da ih razvijamo.

Darovi se najčešće otkrivaju kroz iskustvo, pokušaje, pogreške i praksu. Mnogi ljudi nikada ne otkriju svoje pune potencijale jer ih ne pokušavaju razvijati.

2. Motivacija

Motivacija dolazi iznutra, ali često i izvana.

• Neki ljudi imaju snažnu unutarnju disciplinu.
• Drugi trebaju ohrabrenje, podršku ili mentorstvo.
• Većina ljudi napreduje kada ih netko potiče prema cilju.

Motivacija nas pokreće, ali disciplina nas vodi do cilja. Bez discipline talent ostaje nedovoljno razvijen, a potencijal neostvaren. U duhovnom životu rast ne ovisi samo o tome kako se osjećamo, nego o našoj svakodnevnoj vjernosti Bogu.

Zato uspješni ljudi ne oslanjaju se samo na osjećaj motiviranosti, nego razvijaju navike, dosljednost i samodisciplinu. Isto vrijedi i za duhovni život – ne rastemo samo onda kada imamo želju, nego kada vjerno činimo ono što je ispravno iz dana u dan.

3. Stav

Stav dolazi iznutra.

Bez obzira na količinu talenta, bez ispravnog stava nema dugoročnog uspjeha. Mnogi ljudi imaju sposobnosti, ali ih nikada ne razviju jer nemaju spremnost učiti, prihvaćati korekciju i ustrajati kada postane teško.

Stav određuje kako reagiramo na uspjeh. Hoćemo li ostati ponizni i zahvalni ili ćemo postati ponosni i samodostatni?

Stav određuje kako reagiramo na neuspjeh. Hoćemo li odustati nakon prvog poraza ili ćemo iz njega učiti i nastaviti dalje?

Stav određuje kako gledamo na prepreke. Hoćemo li ih vidjeti kao razlog za odustajanje ili kao priliku za rast i sazrijevanje?

Stav određuje hoćemo li odustati ili nastaviti kada nestane početni entuzijazam i motivacija.

Upravo zato mnogi treneri danas kažu da je karakter važniji od talenta. Talent može otvoriti vrata, ali karakter i stav određuju koliko ćemo daleko stići.

U duhovnom životu ispravan stav očituje se u poniznosti, poučljivosti, zahvalnosti i spremnosti da ostanemo vjerni Bogu bez obzira na okolnosti. Takav stav ne nastaje preko noći. On se oblikuje kroz izazove, kušnje, životne okolnosti i svakodnevnu poslušnost Kristu.

B. U duhovnom životu vrijede ista načela

(Matej 25,14-29)

• 14 »To je naime kao kad čovjek, polazeći na put, dozove svoje sluge i preda im svoj imetak.
• 15 I jednomu dade pet talenata, a drugomu dva, a trećemu jedan — svakomu prema njegovoj sposobnosti. I odmah otputova.
• 16 A onaj koji je primio pet talenata ode, poradi s njima te zaradi drugih pet talenata.
• 17 Isto tako i onaj s dvama — stekne i on druga dva.
• 18 Onaj pak što primi jedan ode, ukopa u zemlju te sakri novac gospodara svojega.
• 19 A nakon dugo vremena dođe gospodar onih slugu i zatraži od njih račun.
• 20 Pristupi onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet talenata govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo sam uz njih stekao drugih pet talenata!’
• 21 A njegov gospodar mu kaza: ‘Dobro, slugo valjani i vjerni! Nad malim si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svojega.’
• 22 A pristupi i onaj što je primio dva talenta pa reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo sam uz njih stekao druga dva talenta!’
• 23 Njegov mu gospodar kaza: ‘Dobro, slugo valjani i vjerni! Nad malim si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svojega.’
• 24 A pristupi i onaj koji je primio jedan talent pa reče: ‘Gospodaru! Upoznah te; tvrd si čovjek, žanješ gdje nisi sijao i kȕpiš gdje nisi vijao.
• 25 Pobojah se, pa odoh sakriti talent tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’
• 26 A njegov mu gospodar, odgovorivši, reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kȕpim gdje nisam vijao.
• 27 Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčarā pa bih ja, po dolasku, povratio svoje s kamatama.
• 28 Uzmite stoga od njega talent i podajte onomu koji ima deset talenata.
• 29 Jer svakomu koji ima, dat će se i obilovat će, a od onoga koji nema, i što ima, oduzet će se od njega.

Isus u prispodobi o talentima pokazuje nekoliko važnih istina o odgovornom upravljanju onime što nam je Bog povjerio.

1. Bog svakome povjerava određene resurse i odgovornosti

Nitko nije ostao praznih ruku.

Bog svakome daje određene sposobnosti, prilike, odgovornosti i mogućnosti koje treba koristiti na njegovu slavu.

2. Ono što nam je povjereno nije jednako raspoređeno

Neki dobivaju više, neki manje.

To nije pitanje vrijednosti osobe, nego Božje mudrosti i suverenosti.

3. Bog ne mjeri uspjeh istim mjerilima kao ljudi

Bog ne uspoređuje ljude međusobno.

On promatra:

• vjernost,
• odgovornost,
• trud,
• poslušnost.

4. Odgovorni smo razvijati ono što nam je povjereno

Bilo da se radi o prirodnim sposobnostima, duhovnim darovima, službi, vremenu ili materijalnim resursima, Bog očekuje da njima mudro upravljamo i da ih koristimo za njegovo kraljevstvo.

II. Što je potrebno za razvoj uspjeha i duhovne zrelosti?

(Jakov 1,2-5)

• 2 Svom radošću smatrajte, braćo moja, kad upadnete u različite kušnje,
• 3 znajući da prokušanost vaše vjere stvara postojanost.
• 4 Ali neka ta postojanost bude na djelu savršena, da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.
• 5 Ako li komu od vas nedostaje mudrosti, neka išće od Boga, koji svima daje rado i bez negodovanja, i dat će mu se.

A. Priznaj da ti je potrebna pomoć

(Izreke 3,5-7)

• 3 Milosrđe i istina neka te ne ostavljaju; priveži ih oko svoga vrata, upiši ih na ploču srca svojega,
• 4 te ćeš steći naklonost i dobar glas u očima Božjim i čovjekovim.
• 5 Uzdaj se u GOSPODA svim srcem svojim i ne oslanjaj se na vlastiti razum.
• 6 Misli na nj na svim svojim putima, i on će poravniti tvoje staze.
• 7 Ne budi mudar u vlastitim očima: boj se GOSPODA i uklanjaj se oda zla.

Prvi korak prema rastu jest priznati da ne znamo sve.

1. Otkrij što ti je Bog povjerio

Bog je svakoga obdario na jedinstven način.

Postavljaj pitanja:

• U čemu sam dobar?
• Što me veseli?
• Gdje mogu služiti drugima?

2. Pronađi dobrog trenera

U duhovnom životu:

• Duh Sveti je naš trener.
• Biblija je naš priručnik.
• Crkva je naše okruženje za rast.

3. Traži mudrost

Mudrost dolazi od Boga, ali često i preko iskusnih ljudi.

(Izreke 4,1-8)

• 1 Slušajte, djeco, pouku očevu i prionite da spoznate razbor;
• 2 jer dobar vam nauk dajem, ne ostavljajte zakona mojega.
• 3 Kad bijah sin u oca svojega, nježan, i jedinac pred licem majke svoje;
• 4 i on me podučavao i govorio mi: »Zadrži moje riječi u svojemu srcu; drži moje zapovijedi i živi!
• 5 Steci mudrost! Steci razbor! Ne zaboravi i ne odstupi od riječī usta mojih.
• 6 Ne ostavljaj je, i sačuvat će te; ljubi je, i zaštitit će te.
• 7 Početak je mudrosti: steci sebi mudrost, i svim svojim imetkom steci sebi razbor.
• 8 Uzvisi je, i uznijet će te; donijet će ti čast kada je prigrliš.

Uči od onih koji su već prošli put kojim sada ideš.

B. Rast zahtijeva vrijeme, disciplinu i strpljenje

(Rimljanima 12,1-2; 1. Korinćanima 3,6)

• 1 Zaklinjem vas stoga, braćo, milosrđem Božjim: prikažite tijela svoja kao žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu — kao svoje duhovno bogoslužje.
• 2 I ne suobličujte se s ovim svijetom, nego se preobrazujte obnovom svoga uma da uzmognete rasuđivati što je volja Božja: što je dobro i ugodno i savršeno.
• 3, 6 Ja zasadih, Apolon zali, ali Bog davaše da raste.

Nitko ne postaje prvak preko noći.

Plod raste postupno.

1. Postoji proces

Rast uključuje:

• odricanje,
• disciplinu,
• samokontrolu,
• nove navike.

2. Cijena pobjede je visoka

Trener Bear Bryant rekao je:

“Cijena pobjede je visoka, ali su i nagrade velike.“

3. Trud je neizbježan

Lou Holtz je rekao:

“Nitko se nikada nije utopio u vlastitom znoju.”

Duhovni rast zahtijeva rad.

4. Kakva je tvoja duhovna radna etika?

(1. Korinćanima 10,23-24; 31)

• 23 Sve mi je dopušteno — ali sve ne koristi. Sve mi je dopušteno — ali sve ne izgrađuje.
• 24 Neka nitko ne traži svoje, nego svaki dobro drugoga.
• 31 Dakle, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite — sve činite na slavu Božju.

Pitanje nije samo što smiješ raditi, nego:

• pomaže li to tvom rastu?
• približava li te Kristu?

5. Potraži mentore

Čak i najbolji sportaši imaju trenere.

Okruži se ljudima koji su duhovno zreliji od tebe.

6. Ne zaboravi tim

“Željezo se željezom oštri, a čovjek oštri lice svojega prijatelja.”

(Izreke 27,17)

Bog nas nije stvorio da rastemo sami.

C. Stav određuje koliko ćeš daleko stići

Zig Ziglar rekao je:

“Tvoj stav, a ne tvoja sposobnost, određuje tvoju visinu dosega.”

1. Ostani usredotočen

(2. Timoteju 2,3-7)

• 3 Ti dakle podnesi nedaće kao dobar vojnik Isusa Krista.
• 4 Nijedan koji vojuje ne zapleće se u poslove životne svakodnevice, kako bi ugodio onomu koji ga je izabrao za vojnika.
• 5 Ako li se tko i natječe, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe.
• 6 Ratar koji se trudi prvi treba primiti od uroda.
• 7 Shvati što govorim! Ta dao ti Gospodin razum u svemu!

Ne dopusti da te ometanja odvoje od cilja.

2. Uvijek imaj pred sobom konačni cilj

(Luka 9,61-62)

• 61 A reče i drugi: »Slijedit ću te, Gospodine! No dopusti mi da se najprije oprostim sa svojim ukućanima.«
• 62 A Isus mu reče: »Nijedan koji svoju ruku stavi na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.«

Ljudi koji stalno gledaju unatrag teško napreduju.

3. Male stvari čine veliku razliku

Winston Churchill rekao je:

“Stav je mala stvar koja čini veliku razliku.”

D. Očekuj prepreke i teškoće

(Ivan 14,1)

1 Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte!

Duhovni život nije bez izazova.

1. Ne dopusti da briga upravlja tvojim životom

Predaj svoje brige Bogu.

2. Nastavi graditi na Kristu

(Matej 6,25-26)

• 25 Zbog toga vam kažem: Ne brinite se za svoj život, što ćete jesti i što ćete piti; ni za tijelo svoje, u što ćete se odjenuti. Nije li život više od jela, i tijelo od ruha?
• 26 Pogledajte ptice nebeske: ne siju niti žanju, niti sabiru u žitnice, a vaš ih Otac nebeski hrani. Niste li vi mnogo vrjedniji od njih?

Božja riječ ostaje čvrst temelj.

3. Razmišljaj dugoročno

(Jošua 1,7-9)

• 7 Samo budi jak i veoma odvažan, pazeći da izvršiš sve po zakonu što ti ga je zapovjedio Mojsije, sluga moj; ne odstupaj od njega ni desno ni lijevo da bi napredovao u svemu u što kreneš.
• 8 Neka se ova Knjiga Zakona ne miče s usta tvojih, nego razmišljaj o njoj danju i noću, kako bi pazio da izvršiš sve što je u njoj napisano; jer tada ćeš put svoj okruniti uspjehom i tada ćeš napredovati.
• 9 Nisam li ti zapovjedio? Budi jak i odvažan! Ne boj se i ne strahuj, jer kamo god pođeš, s tobom je GOSPOD, Bog tvoj.

Ne gledaj samo današnje okolnosti.

Sjeti se konačne nagrade.

4. Kada padneš – ustani

(2. Korinćanima 4,7-11)

• 7 A to blago imamo u zemljanim posudama da izvrsnost sile bude od Boga, a ne od nas.
• 8 U svemu pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući;
• 9 progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne zatrti;
• 10 svagda umiranje Gospodina Isusa u tijelu pronosimo da se i život Isusov u tijelu našem očituje.
• 11 Jer mi koji živimo uvijek se na smrt predajemo poradi Isusa, da se i život Isusov očituje u smrtnome tijelu našemu.

Neuspjeh nije kraj.

Kraj je tek kada odustaneš.

5. Prioriteti određuju raspored

Ono što ti je najvažnije određivat će:

• tvoje vrijeme,
• tvoje odluke,
• tvoje „da“,
• tvoje „ne“.

Zaključak

U Mateju 25,21 i 23 Isus hvali sluge koji su vjerno koristili ono što im je povjerio:

“Dobro, slugo dobri i vjerni.”

To bi trebala biti najveća želja svakog kršćanina.

Bog nije zainteresiran samo za naše sposobnosti. On promatra našu vjernost.

Na kraju života neće biti najvažnije koliko smo postigli prema ljudskim mjerilima, nego jesmo li razvijali darove koje nam je povjerio, slijedili svog Trenera i živjeli prema njegovom Priručniku.

Jer tada ćemo čuti riječi koje nadmašuju svaku zemaljsku nagradu:

“Dobro, slugo dobri i vjerni.”

Molim podijelite dalje – neka se istina širi.

Objava Sport u Bibliji (4) – Trener i upute za pobjedu pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Nitko nikada nije postao uspješan sportaš bez postavljanja ciljeva. Da bi napredovao, sportaš postavlja dnevne ciljeve, ali i dugoročne ciljeve koji ga vode prema konačnom uspjehu. Svaki uspjeh zahtijeva odricanje, disciplinu i jasnu viziju budućnosti.

Isto vrijedi i za kršćanski život. Duhovni rast ne događa se bez namjere, odluke i ustrajnosti.

Apostol Pavao često koristi sportske slike kako bi opisao život vjere. U 1. Korinćanima 9,24-27 podsjeća vjernike na utrku i natjecanje. Sportaši trče kako bi osvojili prolazni vijenac, a kršćani trče prema neprolaznoj nagradi.

To znači da kršćanski život ima cilj. Ne živimo nasumično, bez smjera i bez svrhe. Bog nas poziva da trčimo utrku vjere s jasnoćom, disciplinom i pogledom usmjerenim prema Kristu.

Bez cilja nema napretka

Sportaš koji ne zna što želi postići neće znati kako trenirati. Ako nema cilj, svaki put izgleda jednako dobar, ali nijedan ga zapravo ne vodi prema pobjedi.

Netko je rekao: “Ako nemaš jasan cilj, svaki put će ti se činiti dobrim.”

Zato ciljevi nisu nevažni. Oni daju smjer, oblikuju odluke i pomažu nam razlikovati ono što je korisno od onoga što nas usporava.

Međutim, cilj sam po sebi nije dovoljan. Nakon postavljanja cilja potreban je jasan plan i konkretna akcija. Sportaš ne postaje pobjednik samo zato što želi pobijediti. U sportu potreban je raspored treninga, disciplina i svakodnevni koraci koji ga približavaju cilju. Isto vrijedi i za kršćanski život. Nije dovoljno željeti duhovno rasti; potrebno je svakodnevno ulagati vrijeme u molitvu, proučavanje Božje riječi, poslušnost i služenje.

Pavao piše: “Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali jedan prima nagradu? Tako trčite da je osvojite” (1 Kor 9,24).

Drugim riječima, vjernik ne smije živjeti nepažljivo. Kršćanski život nije lutanje, nego utrka s ciljem.

Duhovni rast zahtijeva disciplinu

Pavao podsjeća da se svaki natjecatelj u svemu uzdržava. Sportaš se ne priprema za natjecanje tako da živi kako god želi. On prihvaća ograničenja, disciplinu i odricanje jer zna da postoji veći cilj.

Istmijske igre u Korintu bile su poznato sportsko natjecanje u Pavlovo vrijeme. Natjecatelji su prolazili kroz strogu pripremu, a cilj im je bio osvojiti vijenac koji će na kraju uvenuti. Pavao koristi tu sliku kako bi pokazao koliko bi više kršćani trebali živjeti disciplinirano, jer naša nagrada nije prolazna, nego vječna.

Disciplina nije neprijatelj slobode. Ona je put prema zrelosti. Bez discipline želje ostaju samo želje, a odluke se brzo pretvore u odustajanje.

Zato duhovni život traži svakodnevne ciljeve: danas ću moliti, danas ću čitati Božju riječ, danas ću oprostiti, danas ću odbaciti grijeh, danas ću živjeti vjerno Kristu.

Veliki duhovni napredak najčešće se gradi kroz male svakodnevne odluke.

Stalno napreduj

Kršćanski život nije stanje mirovanja. Bog nas nije pozvao da se zadovoljimo onime što smo jučer postigli, nego da nastavimo rasti u vjeri i poslušnosti. Kao što sportaš ne prestaje trenirati nakon nekoliko uspješnih nastupa, tako ni vjernik ne smije prestati napredovati u svom odnosu s Kristom.

Pavao je bio svjestan da još nije dosegao cilj. Zato piše:

“Ne da sam već postigao ili da sam već postao savršen, nego težim da to osvojim…” (Fil 3,12)

Duhovna zrelost ne znači da smo stigli na cilj, nego da smo usmjereni prema njemu. Zreo vjernik ne uspoređuje se s drugima, nego se pita raste li iz dana u dan u vjeri, ljubavi, svetosti i poslušnosti Bogu.

Kristova ljubav pokretačka je snaga takvog napretka. Ona nas motivira da nastavimo dalje čak i kada je put težak i kada rast zahtijeva odricanje. Bog ne očekuje trenutačno savršenstvo, ali očekuje da nastavimo napredovati prema cilju koji je postavio pred nas.

Gledati naprijed, a ne ostati zarobljen u prošlosti

U Filipljanima 3,12-15 Pavao govori o trčanju prema cilju. On priznaje da još nije postigao savršenstvo, ali jedno čini: zaboravlja ono što je iza njega i pruža se prema onome što je ispred njega.

To je važna lekcija. Mnogi ljudi ne napreduju jer žive zarobljeni u prošlim pogreškama, neuspjesima ili razočaranjima. Drugi pak žive od stare slave i prošlih uspjeha. I jedno i drugo može zaustaviti rast.

Pavao nas uči da se prošlost mora staviti na pravo mjesto. Iz pogrešaka treba učiti, grijehe treba priznati, promašaje treba ispraviti, ali pogled mora ostati usmjeren prema naprijed.

Kršćanin ne trči prema prošlosti, nego prema Kristu.

Ometanja su stvarna, ali cilj mora ostati jasan

Hebrejima 12,1-2 poziva nas da odbacimo svaki teret i grijeh koji nas lako zapliće te da ustrajno trčimo utrku koja nam je određena. To znači da postoje stvari koje možda nisu uvijek same po sebi grešne, ali nas usporavaju.

Na putu prema cilju uvijek postoje ometanja. Neke navike, odnosi, zabave, ambicije ili okruženja mogu postati teret. Ako nas odvlače od Krista, ako slabe našu poslušnost, usporavaju nas, ako gase molitvu i udaljavaju nas od Božje riječi, tada ih treba ozbiljno preispitati.

Zato je potrebno postavljati prioritete i uklanjati ono što nas udaljava od Krista.

Duhovno zreo čovjek ne pita samo: „Je li ovo dopušteno?“ On pita: „Pomaže li mi ovo da trčim bolje? Vodi li me ovo bliže Kristu?“

Utrka vjere traži fokus. Isus je naš najveći primjer. On je zbog radosti koja je bila pred njim podnio križ. Znao je cilj, zato je mogao podnijeti patnju.

Ako želimo ustrajati, i mi moramo držati pogled na Kristu.

Svatko treba trenera

Najbolji sportaši imaju trenere. Trener vidi ono što sportaš ne vidi. Ispravlja pogreške, potiče napredak, upozorava na slabosti i pomaže sportašu da ne odustane.

U duhovnom smislu, Bog je naš savršeni trener. On nas vodi, oblikuje, ispravlja i disciplinira. Hebrejima 12 kaže da Gospodin odgaja onoga koga ljubi. Božja disciplina ponekad nije ugodna, ali ima svrhu: donosi plod mira i pravednosti onima koji su njome poučeni.

Bog nas ne disciplinira da bi nas uništio, nego da bi nas oblikovao. Njegov cilj nije samo da budemo uspješni prema ljudskim mjerilima, nego da budemo sveti, zreli i postojani.

Zato ne smijemo odbaciti Božje ispravljanje. Ono je dokaz njegove ljubavi.

Ne zaboravi tim

Kršćanska utrka nije individualistička utrka u kojoj nitko drugi nije važan. Pavao u Filipljanima 1,25-27 govori o napretku i radosti drugih vjernika u vjeri. On želi da zajednica stoji čvrsto i bori se zajedno za evanđelje.

Vjernik treba zajednicu. Treba braću i sestre koji će ga ohrabriti, opomenuti, nositi u molitvi i podsjetiti na cilj kada oslabi.

Nitko ne trči dobro sam. Bog nas je stavio u tijelo Kristovo kako bismo zajedno rasli, zajedno ustrajali i zajedno svjedočili.

Cijena se mora platiti

Zaključak je jednostavan, ali zahtjevan: prosječna osoba često ne želi platiti cijenu rasta. Želi rezultat bez discipline, pobjedu bez treninga, zrelost bez odricanja i radost bez poslušnosti.

Ali kršćanski život ne funkcionira tako.

Isus nije pozvao svoje učenike na lagodan život, nego na nasljedovanje. A nasljedovanje uključuje križ, odricanje, poslušnost i ustrajnost.

U Ivanu 6 mnogi su učenici napustili Isusa kada su njegove riječi postale teške. No Petar je rekao: „Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.“

To je srce pravog učenika. On možda ne razumije sve, možda mu je teško, možda je umoran, ali zna cilj. Zna kome pripada. Zna za kim ide.

Zaključak

Postavljanje ciljeva nije samo sportsko načelo. Ono je i duhovna potreba. Kršćanin koji želi rasti mora znati kamo ide, zašto trči i koga slijedi.

Naš cilj nije samo bolji život, veći uspjeh ili osobno zadovoljstvo. Naš cilj je Krist. Naš poziv je svetost. Naša nagrada je neprolazna. Naša utrka ima vječni smisao.

Zato ne lutaj.

Postavi pogled na Krista. Odbaci ono što te usporava. Prihvati Božju disciplinu. Ostani u zajedništvu s vjernicima. Trči ustrajno.

Jer Bog ne poziva svoju djecu da besciljno hodaju, nego da vjerno trče utrku koju im je odredio.

Ključna načela za duhovni napredak

• Ciljevi daju smjer.
• Duhovni rast zahtijeva disciplinu.
• Stalno napreduj.
• Ne dopusti da te prošlost zaustavi.
• Očekuj ometanja i ukloni ih.
• Prihvati Božje vodstvo i disciplinu.
• Ne zaboravi važnost zajedništva.
• Budi spreman platiti cijenu nasljedovanja Krista.

Isus je naš najveći primjer jasnog cilja, nepokolebljivog fokusa, ustrajnosti i izdržljivosti na putu ispunjenja Božje volje. Zbog radosti koja je bila pred njim podnio je križ i nije odustao od puta koji mu je Otac odredio. Zato je i nama uzor kako ostati usredotočen na cilj unatoč preprekama i teškoćama.

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.

Objava Sport u Bibliji (3): Postavljanje ciljeva pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Uvod

Mnogi ljubitelji sporta i sportaši smatraju da je hrvanje najzahtjevniji sport na svijetu. Za razliku od većine drugih sportova, hrvanje nije nešto što možete jednostavno isprobati bez ozbiljne pripreme. Možete zaigrati košarku, tenis, nogomet, golf ili otići na plivanje, ali hrvanje je sasvim druga priča.

Razlog je jednostavan – hrvanje iznimno opterećuje tijelo i um. Većina ljudi bez odgovarajućeg treninga ne bi izdržala ni nekoliko minuta ozbiljne borbe. Ono zahtijeva snagu, izdržljivost, disciplinu, mentalnu čvrstoću i spremnost na suočavanje s protivnikom licem u lice.

Možda je upravo zato hrvanje posebno popularno u zemljama poput Rusije, Irana, Mongolije, Bugarske i država srednje Azije. To su sredine u kojima se cijene otpornost, ustrajnost i izdržljivost. Hrvanje privlači ljude jer je to borba jedan na jedan. Nema skrivanja iza suigrača. Na strunjači ste sami. Jedan pobjeđuje, jedan gubi. Nema izgovora i nema mjesta za skrivanje.

Zanimljivo je da apostol Pavao koristi sličnu sliku kako bi opisao kršćanski život. Naš hod s Kristom nije lagana šetnja. To je ozbiljna duhovna borba koja zahtijeva pripremu, disciplinu i potpuno oslanjanje na Boga.

I. Pavao kaže da je naš duhovni hod s Kristom sličan natjecanju (Ef 6,10-17)

A. Borimo se protiv duhovno snažnih sila i trebamo Božju snagu

Pavao upozorava vjernike:

“Jačajte u Gospodinu i u sili njegove moći.” (Ef 6,10)

Kršćanski život nije pasivan. Svaki vjernik nalazi se usred duhovnog sukoba. Ne borimo se protiv ljudi, političkih sustava ili društvenih okolnosti, nego protiv duhovnih sila zla.

Baš kao što hrvač treba trenera koji ga priprema za natjecanje, tako i mi trebamo Boga koji nas osposobljava za duhovnu borbu. Bez njegove snage i vodstva ne možemo pobijediti.

B. “Hrvanje” znači hrvati se, boriti, natjecati se i sukobljavati u osobnoj borbi

Pavao u Efežanima koristi riječ koja opisuje blisku borbu prsa o prsa. To nije udaljeni sukob, nego osobna borba.

1. Hrvanje uključuje i obranu i napad

Dobar hrvač zna kada se braniti, a kada napasti. Isto vrijedi i za duhovni život. Ponekad se moramo braniti od napasti, a ponekad aktivno naviještati istinu.

2. Hrvanje znači iskorištavanje slabosti protivnika

Protivnik uvijek traži našu slabu točku. Zato moramo poznavati vlastite slabosti i dopustiti Bogu da ih ojača.

3. Hrvanje brzo iscrpljuje

Hrvački meč zahtijeva veliku fizičku i mentalnu izdržljivost. Duhovna borba također može biti iscrpljujuća. Potrebna je odlučnost osobe koja nikada ne odustaje.

4. Borba može završiti vrlo brzo

Jedan trenutak nepažnje može dovesti do poraza. Zato je važno biti budan, mudar i dobro pripremljen.

C. Duhovni protivnici nisu vidljivi fizičkim očima

Za razliku od sportskog protivnika, naš stvarni neprijatelj nije vidljiv.

1. Sotona i demoni djeluju iza mnogih događaja

Pavao jasno kaže:

“Jer naša borba nije protiv krvi i tijela.” (Ef 6,12)

To ne znači da iza svakog problema stoji demon, ali znači da iza mnogih napada na vjeru djeluju duhovne sile koje se protive Bogu.

2. Zli duhovi vrlo su lukavi i varljivi

Zato apostol Ivan upozorava:

“Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.” (1 Iv 4,1)

Vjernik mora razvijati duhovno rasuđivanje i ostati osjetljiv na vodstvo Duha Svetoga.

D. Nauči svoje strategije i kako ih koristiti

Nijedan hrvač ne postaje prvak preko noći. Potrebni su trening, ponavljanje i iskustvo.

1. Ponekad moraš izgubiti da bi naučio

Često više naučimo iz poraza nego iz pobjeda.

Neuspjesi nas uče poniznosti i pokazuju područja u kojima trebamo rasti.

2. Poraz otkriva naše slabosti

Dok pobjeđujemo, često mislimo da je sve u redu. Poraz nam pokazuje gdje trebamo više raditi na sebi.

3. Božja riječ je naše oružje

Kada svjedočimo nevjernicima ili odgovaramo na izazove vjere, moramo znati pravilno koristiti Božju riječ.

Pavao naziva Božju riječ:

“mačem Duha” (Ef 6,17).

Kao što hrvač mora poznavati svoje tehnike, tako kršćanin mora poznavati Sveto pismo.

E. Slušaj svoga Trenera – Gospodina Boga

Najveća pogreška sportaša jest ignorirati trenera.

Najveća pogreška vjernika jest ignorirati Boga.

On vidi ono što mi ne vidimo. On zna gdje smo slabi i kako nas pripremiti za pobjedu.

Njegova mudrost uvijek nadilazi našu.

F. Stani čvrsto na strunjaču

Pavao nekoliko puta ponavlja:

“Oduprite se“ i “stojte čvrsto”.

Kršćanin nije pozvan na povlačenje.

Nije pozvan na predaju.

Nije pozvan na bijeg.

Pozvan je ostati čvrst u vjeri čak i kada su okolnosti teške.

G. Molite u Duhu i budite budni

Nijedan ozbiljan hrvač ne ulazi u borbu bez prethodne pripreme.

Na isti način vjernik mora ostati povezan s Bogom kroz molitvu.

Pavao piše:

“Molite se u svako vrijeme u Duhu.”

Molitva nije dodatak duhovnom životu. Ona je njegov temelj.

H. Predstavljaš Kristovo tijelo

Hrvanje je pojedinačni sport, ali svaki hrvač predstavlja svoju momčad.

Iako vodimo osobne duhovne bitke, predstavljamo Krista i njegovu Crkvu.

Naš život utječe na druge vjernike.

Naše pobjede ohrabruju druge.

Naši padovi mogu ih obeshrabriti.

I. Pavlov primjer ustrajnosti

Pavao piše ove riječi dok je u zatvoru.

1. Poslanik u okovima

Umjesto da se sažalijeva, sebe naziva:

“poslanikom u okovima”.

Njegove okolnosti nisu promijenile njegov identitet.

2. Hrabro naviještanje evanđelja

Njegova molitva nije bila da bude oslobođen zatvora.

Molio je:

“Da mogu neustrašivo naviještati evanđelje.”

To je stav pravog duhovnog borca.

II. Juda upozorava da se ne borimo samo protiv tijela i krvi (Juda 3-5)

A. Borite se za vjeru

Juda piše:

“Borite se za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima.”

Vjera se ne čuva pasivno.

Potrebno ju je braniti, proučavati i živjeti.

1. Vraćajte se osnovama spasenja

Nikada ne prerastamo evanđelje.

a. Ponavljanje učvršćuje istinu

Što više ponavljamo Božje istine, to su one dublje ukorijenjene u našem srcu.

b. Naučite svoje svjedočanstvo

Svaki vjernik treba znati objasniti kako je upoznao Isusa Krista.

2. Potreban je duhovni rast

Novorođeni vjernik posebno je ranjiv.

Bez duhovnog rasta lako može biti zaveden.

Pavao upozorava da ne budemo:

“nošeni svakim vjetrom nauka.” (Ef 4,14)

3. Grijeh vreba na vratima

Još je Kainu bilo rečeno:

“Grijeh vreba na vratima.” (Post 4,7)

Naša grešna narav i kultura oko nas stalno nas pozivaju na kompromis.

B. Dobar hrvač svakodnevno vježba

Veliki sportaši ne postaju veliki slučajno.

Oni svakodnevno ponavljaju iste pokrete dok ne postanu dio njihove prirode.

Tako je i s kršćanskim životom.

Molitva, proučavanje Biblije i poslušnost Bogu ne smiju biti povremene aktivnosti, nego svakodnevne navike.

C. Dobar hrvač ne zaboravlja osnove

Najveći sportaši nikada ne zanemaruju temelje.

Iako uče nove tehnike, uvijek iznova usavršavaju osnove.

Isto vrijedi za vjernike.

Nikada ne smijemo prerasti vjeru u Krista, pokajanje, molitvu i Božju riječ.

Dubina dolazi iz vjernosti osnovama.

D. Dobar hrvač živi disciplinirano

Dobar sportaš vodi računa o prehrani, odmoru i treningu.

Trenira čak i onda kada nitko ne gleda.

Na isti način duhovna disciplina oblikuje kršćanski karakter.

Istinska vjernost pokazuje se upravo onda kada nas nitko ne promatra.

E. Čuvajte se lažnih učitelja i onih koji niječu Krista

Juda upozorava na ljude koji svojim životom i naučavanjem odbacuju Isusa.

Takvi ljudi često djeluju uvjerljivo, ali odvode druge od istine.

Zato je važno poznavati Božju riječ i ostati ukorijenjen u zdravom nauku.

Zaključak: Cjeloživotna duhovna borba

Duhovno gledano, svi se nalazimo u cjeloživotnom hrvačkom meču. Nitko ne može voditi tu borbu umjesto nas.

Svakoga dana izlazimo na duhovnu strunjaču. Svakoga dana suočavamo se s izazovima, napastima i odlukama koje oblikuju naš odnos s Bogom.

Ali nismo prepušteni sami sebi.

Imamo Trenera koji nas nikada ne napušta.

Imamo Božju riječ kao svoje oružje.

Imamo Duha Svetoga kao svog Pomoćnika.

I imamo obećanje da je konačna pobjeda već osigurana u Isusu Kristu.

Zato se borimo hrabro, ustrajno i vjerno – ne samo kako bismo ugodili sebi ili ljudima oko sebe, nego prije svega svom Gospodinu, koji nas voli bezuvjetnom ljubavlju i koji nas osposobljava za svaku bitku koju vodimo.

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.

Objava Sport u Bibliji (2): Ne borimo se protiv tijela i krvi! pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Uvod: Trčimo li s ciljem?

Sport je jedan od najstarijih i najpopularnijih oblika ljudskog natjecanja. Milijuni ljudi diljem svijeta prate olimpijske igre, svjetska prvenstva i različita sportska natjecanja. Vrhunski sportaši ulažu godine rada, discipline, odricanja i ustrajnosti kako bi postigli svoj cilj i osvojili nagradu.

Nije stoga slučajno da je apostol Pavao često koristio sportske ilustracije kako bi objasnio kršćanski život. Iako ne znamo je li osobno pratio natjecanja, jasno je da je dobro poznavao sportsku kulturu grčko-rimskog svijeta te ju je koristio kao snažnu sliku duhovne stvarnosti.

U svojim poslanicama govori o trkačima, natjecateljima, hrvačima i vojnicima. Njegova je poruka jednostavna: kao što sportaš prolazi kroz discipliniran trening kako bi osvojio prolaznu nagradu, tako i kršćanin treba živjeti disciplinirano kako bi ostao vjeran Kristu i primio neprolaznu nagradu.

Sport u antičkom svijetu

Tjelesna natjecanja postojala su tisućama godina prije Krista. U mnogim drevnim civilizacijama bila su povezana s vojnom obukom, religijskim svečanostima i javnim natjecanjima.

Prve zabilježene Olimpijske igre održane su 776. godine prije Krista u Olimpiji na Peloponezu, u Grčkoj. U početku je postojala samo jedna disciplina – utrka na jednu duljinu stadiona, otprilike 192 metra. Tijekom sljedećih stoljeća dodane su druge discipline poput hrvanja, petoboja, boksa, pankrationa i utrka bojnih kola.

Pobjednici su na samim igrama primali vijenac od maslinovih grančica kao simbol pobjede. Međutim, po povratku u svoje gradove često su bili nagrađivani novcem, povlasticama i velikim društvenim ugledom.

Takva su natjecanja bila iznimno popularna u grčko-rimskom svijetu, pa nije čudno da ih Pavao koristi kao ilustraciju duhovnog života.

Kršćanski život nije besciljno lutanje

U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao piše:

“Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan prima nagradu? Tako trčite da je osvojite!“ (1 Kor 9,24)

Pavao koristi sliku utrke kako bi naglasio ozbiljnost kršćanskog života. Pavao naglašava da ne smijemo živjeti kao oni koji „trče bez cilja“ (1 Kor 9,26).

Njegova poanta nije da će samo jedan vjernik biti nagrađen. U antičkim utrkama samo je jedan natjecatelj primao pobjednički vijenac, ali Pavao tom slikom želi pokazati da svaki kršćanin treba živjeti s predanošću, odlučnošću i usmjerenošću pobjednika.

Kršćanski život nije lutanje bez smjera.

Bog nas nije spasio samo kako bismo jednoga dana otišli u nebo. Pozvao nas je na život s jasnom svrhom – da upoznajemo Krista, postajemo sličniji njemu i služimo njegovu kraljevstvu.

Mnogi ljudi prolaze kroz život bez jasnog cilja. Dani se pretvaraju u godine, a godine u desetljeća. Međutim, vjernik zna prema čemu ide.

Na kraju puta ne čeka ga ljudsko priznanje nego susret s Gospodinom.

Najveća nagrada nije zemaljska slava nego Kristovo odobravanje:

“Dobro, slugo dobri i vjerni.“ (Mt 25,21)

Disciplina je neizostavan dio duhovnog rasta

Pavao nastavlja:

“Svaki se natjecatelj u svemu uzdržava.“ (1 Kor 9,25)

Nitko ne postaje vrhunski sportaš slučajno.

Medalje se ne osvajaju bez treninga.

Snaga se ne razvija bez napora.

Izdržljivost ne dolazi bez odricanja.

Isto vrijedi i za duhovni život. Mnoge male pobjede vode prema velikoj pobjedi.

Mnogi bi željeli snažnu vjeru bez molitve.

Željeli bi poznavati Božju riječ bez proučavanja.

Željeli bi duhovnu zrelost bez poslušnosti.

Željeli bi pobjedu bez borbe.

No Bog nas poziva na discipliniran život.

To uključuje:

• svakodnevnu molitvu,
• redovito proučavanje Svetoga pisma,
• zajedništvo s drugim vjernicima,
• služenje drugima,
• odricanje od grijeha,
• poslušnost Božjoj volji.

Kao što sportaš trenira svoje tijelo, tako vjernik treba razvijati duhovne navike koje ga približavaju Kristu.

Poznati sportaš je rekao: “Hrvač koji uspije nadvladati umor ima najveće izglede za uspjeh. Ključ je ustrajati kroz teške treninge koji razvijaju mentalnu snagu do točke kada se više ne predaješ umoru i boli.”

Cijena nagrade

Svaka vrijedna nagrada ima svoju cijenu.

Sportaši često odustaju od udobnosti, zabave i trenutnih zadovoljstava kako bi ostvarili veći cilj.

Pavao piše:

“Ja krotim svoje tijelo i držim ga u pokornosti.” (1 Kor 9,27)

Ovdje ne govori o samokažnjavanju nego o samokontroli.

Ne dopušta da njime upravljaju osjećaji, požude ili trenutne želje, nego ih podređuje Božjoj volji. Kao što sportaš disciplinira svoje tijelo radi pobjede, tako i vjernik razvija duhovnu disciplinu kako bi ostao vjeran Kristu i završio svoju utrku vjere.

Današnja kultura često govori:

• slijedi svoje osjećaje,
• radi ono što ti odgovara,
• živi kako želiš.

Isus govori drugačije:

“Ako tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Mk 8,34)

Duhovna zrelost uvijek uključuje odricanje od sebe i podlaganje Kristu.

Kršćanski život je duhovna borba

Novi zavjet često opisuje kršćanski život kao duhovnu borbu.

Ratovi se ne dobivaju lijenošću, ravnodušnošću ili duhovnom mlakošću (Gal 6,9).

Pavao govori o unutarnjem sukobu između stare i nove naravi (Rim 7,21-25).

Poziva vjernike da obuku svu Božju opremu za borbu (Ef 6,10-18).

Na kraju života može reći:

“Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.” (2 Tim 4,7)

Vjernik se svakodnevno suočava s izazovima:

• napastima,
• grijehom,
• duhovnom lijenošću,
• pritiskom svijeta,
• sumnjama i obeshrabrenjem.

Velike duhovne pobjede ne događaju se preko noći.

One nastaju kroz svakodnevnu vjernost u malim stvarima.

Kao što vojske pobjeđuju zahvaljujući dugotrajnoj pripremi, tako i kršćani pobjeđuju kroz ustrajnu poslušnost Bogu.

Dva puta pred svakim čovjekom

U Poslanici Galaćanima Pavao opisuje dva načina života.

Pred svakim čovjekom uvijek stoje dva puta:

• lakši put,
• put discipline i ustrajnosti.

Pavao govori o izboru između:

• sijanja u tijelo,
• sijanja u Duha.

Jedan je život po tijelu.

Drugi je život po Duhu.

Jedan vodi u propast.

Drugi vodi u život.

Svaki dan donosimo odluke koje oblikuju naš karakter.

Možemo ulagati u prolazne stvari ili u ono što ima vječnu vrijednost.

Možemo ugađati svojim požudama ili slijediti vodstvo Duha Svetoga.

Ne postoji neutralan teren.

Svaki izbor ima posljedice.

Disciplina nije zamjena za milost

Važno je razumjeti da kršćanska disciplina nije pokušaj da zaslužimo Božju ljubav.

Pavao, koji govori o disciplini i utrci, također piše:

“Milošću Božjom jesam što jesam.” (1 Kor 15,10)

Duhovni rast nije rezultat ljudske snage same po sebi.

On je plod Božje milosti koja djeluje u životu vjernika.

Molimo, proučavamo Božju riječ i borimo se protiv grijeha ne kako bismo zaradili spasenje, nego zato što smo već spašeni Kristovom milošću.

Disciplina nije zamjena za milost.

Ona je odgovor na milost.

Prava nagrada nije popularnost

Današnji svijet uspjeh mjeri brojevima.

Bog ga mjeri vjernošću.

Tijekom svoje službe Isus je privlačio veliko mnoštvo ljudi. Ipak, nakon njegova uzašašća u gornjoj sobi bilo je okupljeno oko 120 učenika (Dj 1,15).

To nas podsjeća da Božje mjerilo uspjeha nije prvenstveno broj sljedbenika nego kvaliteta učenika.

Isus nije došao stvarati publiku.

Došao je stvarati učenike.

Isto vrijedi i za Crkvu danas.

Bog ne traži slavne ljude.

Traži vjerne ljude.

Postani uzor drugima

Kako vjernik raste, njegov život postaje svjedočanstvo drugima.

Pavao je pohvalio Solunjane jer su postali primjer drugim vjernicima.

Ljudi promatraju naš život više nego što slušaju naše riječi.

Promatraju:

• naš odnos prema Bogu,
• naš odnos prema obitelji,
• naš odnos prema patnji,
• naš odnos prema novcu,
• naš odnos prema drugim ljudima.

Duhovna disciplina ne koristi samo nama.

Ona postaje blagoslov za cijelu Crkvu.

Neprolazni vijenac

Sportaši se natječu za prolazne nagrade.

Medalje blijede.

Trofeji skupljaju prašinu.

Rekordi se ruše.

Ljudska slava nestaje.

Ali nagrada koju Krist daje svojoj djeci traje vječno.

Pavao piše da se sportaši natječu za raspadljiv vijenac, a kršćani za neraspadljiv.

To je nagrada vječnog zajedništva s Kristom, radosti njegove prisutnosti i zadovoljstva života provedenog na njegovu slavu.

Zaključak: Jesi li još uvijek u utrci?

Theodore Roosevelt jednom je rekao da priznanje ne pripada kritičaru koji stoji sa strane, nego čovjeku koji se nalazi u areni, koji se bori, pada, ustaje i nastavlja dalje.

“Nije važan kritičar, niti onaj koji pokazuje gdje je snažan čovjek posrnuo ili kako je netko mogao nešto učiniti bolje. Zasluge pripadaju čovjeku koji je u areni, čije je lice prekriveno prašinom, znojem i krvlju; koji se hrabro bori; koji griješi i iznova ne uspijeva, jer nema truda bez pogrešaka i nedostataka; ali koji se ipak usuđuje djelovati; koji poznaje velika oduševljenja i veliku predanost; koji se troši za vrijedan cilj; koji u najboljem slučaju na kraju upozna pobjedu velikog postignuća, a u najgorem slučaju, ako i ne uspije, barem ne uspijeva dok se hrabro usuđuje pokušati. Takav čovjek nikada neće biti među hladnim i plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz.”

Isto vrijedi i za kršćanski život.

Bog ne traži savršene ljude.

Traži vjerne ljude.

Ljude koji će ustati nakon pada.

Ljude koji neće odustati kada postane teško.

Ljude koji će nastaviti trčati prema cilju.

Na kraju neće biti najvažnije koliko smo bili poznati, bogati ili uspješni u očima svijeta.

Bit će važno jesmo li ostali vjerni Kristu.

Zato trčimo svoju utrku s ustrajnošću, gledajući na Isusa, začetnika i dovršitelja naše vjere.

Jer nagrada koja nas čeka vrijedna je svakog odricanja, svake žrtve i svakog koraka poslušnosti.

Pitanja za osobno razmišljanje:

1. Trčim li svoju životnu i duhovnu utrku s jasnim ciljem da ugodim Kristu ili dopuštam da me svakodnevne brige, udobnost i prolazne stvari odvuku od onoga što je vječno važno?

2. Postoji li područje u mom životu u kojem trebam razviti veću duhovnu disciplinu i samokontrolu kako bih bio vjerniji Kristu te svojim životom poticao druge na vjernost Njemu?

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.

Objava Sport u Bibliji (1): Trčimo li s ciljem? pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Objava Budi Božji sportaš – ne savršen, nego predan pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Objava Kada čekaš motivaciju, a ona ne dolazi – što tada? pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Objava Moć predanosti pojavila se prvi puta na Početni dizajn.

Objava Što Biblija govori o pobjedi? pojavila se prvi puta na Početni dizajn.