Mnogi ljubitelji sporta i sportaši smatraju da je hrvanje najzahtjevniji sport na svijetu. Za razliku od većine drugih sportova, hrvanje nije nešto što možete jednostavno isprobati bez ozbiljne pripreme. Možete zaigrati košarku, tenis, nogomet, golf ili otići na plivanje, ali hrvanje je sasvim druga priča.
Razlog je jednostavan – hrvanje iznimno opterećuje tijelo i um. Većina ljudi bez odgovarajućeg treninga ne bi izdržala ni nekoliko minuta ozbiljne borbe. Ono zahtijeva snagu, izdržljivost, disciplinu, mentalnu čvrstoću i spremnost na suočavanje s protivnikom licem u lice.
Možda je upravo zato hrvanje posebno popularno u zemljama poput Rusije, Irana, Mongolije, Bugarske i država srednje Azije. To su sredine u kojima se cijene otpornost, ustrajnost i izdržljivost. Hrvanje privlači ljude jer je to borba jedan na jedan. Nema skrivanja iza suigrača. Na strunjači ste sami. Jedan pobjeđuje, jedan gubi. Nema izgovora i nema mjesta za skrivanje.
Zanimljivo je da apostol Pavao koristi sličnu sliku kako bi opisao kršćanski život. Naš hod s Kristom nije lagana šetnja. To je ozbiljna duhovna borba koja zahtijeva pripremu, disciplinu i potpuno oslanjanje na Boga.
Pavao upozorava vjernike:
“Jačajte u Gospodinu i u sili njegove moći.” (Ef 6,10)
Kršćanski život nije pasivan. Svaki vjernik nalazi se usred duhovnog sukoba. Ne borimo se protiv ljudi, političkih sustava ili društvenih okolnosti, nego protiv duhovnih sila zla.
Baš kao što hrvač treba trenera koji ga priprema za natjecanje, tako i mi trebamo Boga koji nas osposobljava za duhovnu borbu. Bez njegove snage i vodstva ne možemo pobijediti.
Pavao u Efežanima koristi riječ koja opisuje blisku borbu prsa o prsa. To nije udaljeni sukob, nego osobna borba.
Dobar hrvač zna kada se braniti, a kada napasti. Isto vrijedi i za duhovni život. Ponekad se moramo braniti od napasti, a ponekad aktivno naviještati istinu.
Protivnik uvijek traži našu slabu točku. Zato moramo poznavati vlastite slabosti i dopustiti Bogu da ih ojača.
Hrvački meč zahtijeva veliku fizičku i mentalnu izdržljivost. Duhovna borba također može biti iscrpljujuća. Potrebna je odlučnost osobe koja nikada ne odustaje.
Jedan trenutak nepažnje može dovesti do poraza. Zato je važno biti budan, mudar i dobro pripremljen.
Za razliku od sportskog protivnika, naš stvarni neprijatelj nije vidljiv.
Pavao jasno kaže:
“Jer naša borba nije protiv krvi i tijela.” (Ef 6,12)
To ne znači da iza svakog problema stoji demon, ali znači da iza mnogih napada na vjeru djeluju duhovne sile koje se protive Bogu.
Zato apostol Ivan upozorava:
“Ne vjerujte svakom duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.” (1 Iv 4,1)
Vjernik mora razvijati duhovno rasuđivanje i ostati osjetljiv na vodstvo Duha Svetoga.
Nijedan hrvač ne postaje prvak preko noći. Potrebni su trening, ponavljanje i iskustvo.
Često više naučimo iz poraza nego iz pobjeda.
Neuspjesi nas uče poniznosti i pokazuju područja u kojima trebamo rasti.
Dok pobjeđujemo, često mislimo da je sve u redu. Poraz nam pokazuje gdje trebamo više raditi na sebi.
Kada svjedočimo nevjernicima ili odgovaramo na izazove vjere, moramo znati pravilno koristiti Božju riječ.
Pavao naziva Božju riječ:
“mačem Duha” (Ef 6,17).
Kao što hrvač mora poznavati svoje tehnike, tako kršćanin mora poznavati Sveto pismo.
Najveća pogreška sportaša jest ignorirati trenera.
Najveća pogreška vjernika jest ignorirati Boga.
On vidi ono što mi ne vidimo. On zna gdje smo slabi i kako nas pripremiti za pobjedu.
Njegova mudrost uvijek nadilazi našu.
Pavao nekoliko puta ponavlja:
“Oduprite se“ i “stojte čvrsto”.
Kršćanin nije pozvan na povlačenje.
Nije pozvan na predaju.
Nije pozvan na bijeg.
Pozvan je ostati čvrst u vjeri čak i kada su okolnosti teške.
Nijedan ozbiljan hrvač ne ulazi u borbu bez prethodne pripreme.
Na isti način vjernik mora ostati povezan s Bogom kroz molitvu.
Pavao piše:
“Molite se u svako vrijeme u Duhu.”
Molitva nije dodatak duhovnom životu. Ona je njegov temelj.
Hrvanje je pojedinačni sport, ali svaki hrvač predstavlja svoju momčad.
Iako vodimo osobne duhovne bitke, predstavljamo Krista i njegovu Crkvu.
Naš život utječe na druge vjernike.
Naše pobjede ohrabruju druge.
Naši padovi mogu ih obeshrabriti.
Pavao piše ove riječi dok je u zatvoru.
Umjesto da se sažalijeva, sebe naziva:
“poslanikom u okovima”.
Njegove okolnosti nisu promijenile njegov identitet.
Njegova molitva nije bila da bude oslobođen zatvora.
Molio je:
“Da mogu neustrašivo naviještati evanđelje.”
To je stav pravog duhovnog borca.
Juda piše:
“Borite se za vjeru koja je jednom zauvijek predana svetima.”
Vjera se ne čuva pasivno.
Potrebno ju je braniti, proučavati i živjeti.
Nikada ne prerastamo evanđelje.
Što više ponavljamo Božje istine, to su one dublje ukorijenjene u našem srcu.
Svaki vjernik treba znati objasniti kako je upoznao Isusa Krista.
Novorođeni vjernik posebno je ranjiv.
Bez duhovnog rasta lako može biti zaveden.
Pavao upozorava da ne budemo:
“nošeni svakim vjetrom nauka.” (Ef 4,14)
Još je Kainu bilo rečeno:
“Grijeh vreba na vratima.” (Post 4,7)
Naša grešna narav i kultura oko nas stalno nas pozivaju na kompromis.
Veliki sportaši ne postaju veliki slučajno.
Oni svakodnevno ponavljaju iste pokrete dok ne postanu dio njihove prirode.
Tako je i s kršćanskim životom.
Molitva, proučavanje Biblije i poslušnost Bogu ne smiju biti povremene aktivnosti, nego svakodnevne navike.
Najveći sportaši nikada ne zanemaruju temelje.
Iako uče nove tehnike, uvijek iznova usavršavaju osnove.
Isto vrijedi za vjernike.
Nikada ne smijemo prerasti vjeru u Krista, pokajanje, molitvu i Božju riječ.
Dubina dolazi iz vjernosti osnovama.
Dobar sportaš vodi računa o prehrani, odmoru i treningu.
Trenira čak i onda kada nitko ne gleda.
Na isti način duhovna disciplina oblikuje kršćanski karakter.
Istinska vjernost pokazuje se upravo onda kada nas nitko ne promatra.
Juda upozorava na ljude koji svojim životom i naučavanjem odbacuju Isusa.
Takvi ljudi često djeluju uvjerljivo, ali odvode druge od istine.
Zato je važno poznavati Božju riječ i ostati ukorijenjen u zdravom nauku.
Duhovno gledano, svi se nalazimo u cjeloživotnom hrvačkom meču. Nitko ne može voditi tu borbu umjesto nas.
Svakoga dana izlazimo na duhovnu strunjaču. Svakoga dana suočavamo se s izazovima, napastima i odlukama koje oblikuju naš odnos s Bogom.
Ali nismo prepušteni sami sebi.
Imamo Trenera koji nas nikada ne napušta.
Imamo Božju riječ kao svoje oružje.
Imamo Duha Svetoga kao svog Pomoćnika.
I imamo obećanje da je konačna pobjeda već osigurana u Isusu Kristu.
Zato se borimo hrabro, ustrajno i vjerno – ne samo kako bismo ugodili sebi ili ljudima oko sebe, nego prije svega svom Gospodinu, koji nas voli bezuvjetnom ljubavlju i koji nas osposobljava za svaku bitku koju vodimo.
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
