Pitanje nije “jesmo li svi kršćani”, nego propovijedamo li isto evanđelje.
Citat iz teksta p. Dučića – “Pentekostalna hermeneutika smatra da glosolalija pripada upravo ovoj drugoj kategoriji – jeziku nadahnutom od Duha, koji nije nužno razumljiv ljudima, ali je istinski komunikativan prema Bogu.”
Pastor Mario Dučić
Prvi dio
Teološko-jezična analiza govora u tuđim jezicima (glosolalije)
1. Grčki pojmovi: glōssa i lalein
U Novom zavjetu pojavljuju se dva ključna izraza za razumijevanje fenomena govora u jezicima:
• γλῶσσα (glōssa) – doslovno znači „jezik“, ali može označavati i „govor, dijalekt“ ili „jezični izraz“. U prenesenom smislu, glōssa može upućivati na jezik koji govornik ne poznaje (1 Kor 14,2.4) ili na jezik određene nacije (Dj 2,6–11)
• λαλεῖν (lalein) – znači „govoriti“ ili „izražavati se“, ali ne uvijek u smislu racionalnog, strukturiranog govora. Ova riječ često opisuje spontani, nadahnuti govor koji nije uvijek gramatički pravilan ni razumljiv.
Drugim riječima, lalein u kontekstu glosolalije naglašava dinamični izraz Duha Svetoga, a ne intelektualnu artikulaciju čovjeka.
Fraza „λαλεῖν γλώσσαις“ (lalein glōssais) doslovno znači „govoriti jezicima“, a oblik množine (glōssais) upućuje na različite vrste jezika – ljudske i neljudske, poznate i nepoznate.
2. Egzegetski okvir: razumljivi i nerazumljivi jezici
U Djelima apostolskim 2,4–11 kontekst jasno pokazuje da su slušatelji razumjeli govornike – riječ je o xenoglosiji, odnosno govoru na stvarnim jezicima: „Čujemo ih gdje našim jezicima govore o veličanstvenim djelima Božjim“ (Dj 2,11). Duh Sveti govornicima daje nadnaravnu sposobnost izgovarati stvarne jezike koje sami nisu učili.
U 1. poslanici Korinćanima 12–14, međutim, opisuje se sasvim drukčije iskustvo: „Tko govori jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu, jer ga nitko ne razumije; on u duhu govori tajne“ (1 Kor 14,2).
Ovdje jezik nije razumljiv – ni govorniku ni drugima. Nema funkciju međuljudske komunikacije, nego vertikalnu komunikaciju s Bogom.
Grčki izraz mystēria („tajne“) označava božanske istine koje nadilaze ljudski razum i mogu se spoznati samo Duhom.
Dakle, Pismo poznaje dvije različite funkcije jezika:
– Xenoglosija – razumljivi ljudski jezici (Dj 2).
– Glosolalija – nadnaravni, nerazumljivi govor (1 Kor 14), koji se često naziva i „anđeoskim jezikom“.
3. Anđeoski jezik (glōssai angelikai)
Apostol Pavao u 1. Korinćanima 13,1 kaže: „Kad bih govorio jezicima ljudskim i anđeoskim, a ljubavi ne bih imao, bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.“
Ova izjava otkriva dublju teološku dimenziju jezika: postoji razina govora koja nadilazi ljudsku komunikaciju – anđeoski jezik.
U židovskoj apokaliptičkoj i rabinskoj tradiciji anđeli su često opisani kao bića koja u nebeskim jezicima hvale Boga (usp. Iz 6,3; Otk 5,11–12).
Pavao time naznačuje da Duh Sveti može omogućiti vjerniku da se pridruži nebeskom bogoslužju, izgovarajući riječi koje nisu razumljive ljudskom razumu, ali ih Bog savršeno razumije.
Grčki izraz glōssais anthrōpōn kai angelōn („jezicima ljudi i anđela“) stvara teološki kontrast:
• anthrōpōn – ljudski, racionalni jezik usmjeren na komunikaciju;
• angelōn – nebeski, nadnaravni jezik usmjeren na obožavanje i duhovno zajedništvo.
Pentekostalna hermeneutika smatra da glosolalija pripada upravo ovoj drugoj kategoriji – jeziku nadahnutom od Duha, koji nije nužno razumljiv ljudima, ali je istinski komunikativan prema Bogu.
4. Nerazumljivost i funkcija Duha
U 1. Korinćanima 14,14 Pavao jasno objašnjava: „Ako se molim jezikom, moj se duh moli, ali razum je bez ploda.“ Grčki tekst kaže: to pneuma mou proseuchetai – „moj duh se moli“, dok ho nous mou akarpos estin – „moj razum ostaje bez ploda“.
Ovdje Pavao pravi razliku između čovjekova duha (pneuma) i razuma (nous).
U molitvi jezicima intelektualni dio čovjeka ne sudjeluje – zato se taj govor čini nerazumljivim, ali upravo u tome leži njegova teološka snaga: to je molitva Duha kroz duh čovjeka (usp. Rim 8,26).
U takvoj molitvi vjernik postaje instrument kroz koji Duh Sveti moli savršeno, izvan granica racionalnog i jezičnog izraza. Glosolalija tako ne isključuje razum, nego ga nadilazi – otvarajući duhovnu razinu molitve nedostupnu ljudskoj logici.
5. Glosolalija kao eshatološki jezik
Pentekostalni teolozi poput Gordona Feea, Rogera Stronstada i Amosa Yonga ističu da je govor u jezicima eshatološki znak. To je jezik novog stvorenja, predokus buduće obnove svijeta u kojem će sva stvorenja govoriti jednim jezikom hvale Bogu (usp. Sef 3,9; Otk 7,9–10).
Pedesetnica, kad svi narodi čuju o Božjim djelima, nije samo povijesni događaj Crkve, nego početak eshatološkog sjedinjenja čovječanstva u Duhu. Glosolalija tako ukazuje na obnovljeni univerzalni jezik Duha, nasuprot babilonskoj podjeli jezika i ljudskoj oholosti.
6. Teološki smisao „nerazumljivog jezika“
Zašto Bog dopušta govor koji nitko ne razumije?
Zato što glosolalija nije prvenstveno komunikacija među ljudima, nego duhovni dijalog između čovjekova duha i Boga. Kad razum prestane, Duh preuzima (1 Kor 14,15). U toj sferi molitve čovjek ulazi bez mentalnih ograničenja i bez filtriranja uma. Pentekostalni teolozi to nazivaju transracionalnom komunikacijom – molitvom koja nadilazi razum, ali nije iracionalna.
Duh Sveti koristi glōssa kao sredstvo kojim čovjekov duh sudjeluje u božanskom razgovoru. Kao što razum ne može shvatiti dubine Božje (1 Kor 2,10–12), tako ni slušatelj ne razumije jezik Duha; ali Bog ga razumije, jer je Duh Božji onaj koji govori kroz nas.
7. Zaključna teološka sinteza
• Glōssa u Novom zavjetu označava i poznate i nepoznate jezike; u spoju s mystēria (tajne) označava duhovni, ne-ljudski jezik.
• Lalein glōssais znači spontani, nadahnuti govor koji nije rezultat ljudskog razmišljanja, nego Božjeg nadahnuća.
• Glosolalija može biti ljudski (xenoglosija) ili anđeoski (nerazumljivi) govor.
• Njezina svrha nije racionalna komunikacija, nego duhovno zajedništvo – molitva, slavljenje i izgradnja.
• Nerazumljivost nije slabost, nego dokaz da Duh djeluje izvan granica ljudskog razuma i potvrđuje Božju prisutnost u čovjeku.
Drugi dio – pastor Mario Dučić
Dar govora u jezicima jedan je od najčešće pogrešno shvaćenih izraza duhovnosti u suvremenom kršćanstvu.
Iako Novi zavjet jasno prikazuje glosolaliju kao djelovanje Svetoga Duha u vjernicima, mnoge crkvene tradicije; osobito one s racionalističkim ili tradicionalnim pristupom; promatraju je s oprezom, sumnjom ili potpunim odbacivanjem.
Razumijevanje ovoga dara zahtijeva i egzegetski pristup Pismu i pastoralnu osjetljivost prema iskustvima Duha u životima vjernika.
Najčešće predrasude o govoru u jezicima, uz biblijske smjernice koje pomažu da se one prevladaju u duhu istine, ljubavi i jedinstva:
1. Dar jezika prestao je s apostolima
Jedno od raširenih mišljenja glasi da su duhovni darovi poput jezika, proroštva i ozdravljenja bili potrebni samo u apostolsko doba te da su nestali nakon što je Novi zavjet dovršen. Takav pogled ne nalazi biblijsko uporište, jer Pavao jasno uči da su darovi dani Crkvi „dokle ne dođemo svi do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega“ (Ef 4,13).
To „jedinstvo vjere“ i „punina Kristova“ još uvijek nisu u potpunosti ostvareni, što znači da Duh i dalje dijeli svoje darove za izgradnju Tijela Kristova. Djelovanje Duha nije vezano uz povijesni trenutak, nego uz Božju prisutnost koja ostaje djelotvorna kroz sva vremena.
2. Jezici su samo strani, ljudski jezici
Druga česta predrasuda jest da su jezici s Pedesetnice bili samo poznati, ljudski jezici razumljivi slušateljima. No Novi zavjet pokazuje dublju dimenziju govora u jezicima. U Djelima apostolskim 2 vidimo xenoglosiju – govor na postojećim jezicima, dok u 1 Korinćanima 14 Pavao opisuje glosolaliju – duhovni govor koji nije razumljiv ljudskom razumu:
„Tko govori jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu; jer ga nitko ne razumije, on u duhu govori tajne“ (1 Kor 14,2).
Riječ je o nadnaravnom obliku molitve i hvale, u kojem čovjekov duh, vođen Duhom Svetim, komunicira izravno s Bogom. Jedan i drugi oblik jezika imaju svoje mjesto u Crkvi – prvi za evangelizaciju, drugi za osobnu i zajedničku duhovnu izgradnju.
3. Govorenje u jezicima je emocionalno ili nekontrolirano ponašanje
Ova predrasuda proizlazi iz straha da karizmatska iskustva vode u neurednost, emocionalni ekstremizam ili psihološki trans.
No apostol Pavao jasno uči da Duh Sveti ne djeluje mimo ljudske volje i svijesti:
„Duhovi proroka podložni su prorocima“ (1 Kor 14,32).
Glosolalija nije ekstatično stanje, nego svjesna suradnja čovjekova duha s Božjim Duhom.
Autentično djelovanje Duha uvijek donosi red, mir i svetost:
„Sve neka biva pristojno i uredno“ (1 Kor 14,40).
U teološkom smislu, govor u jezicima nije gubitak kontrole, već proširenje duhovne sposobnosti da čovjek, oslobođen ograničenja razuma, izražava slavljenje i molitvu prema Bogu na razini Duha.
4. Govorenje u jezicima nije potrebno – dovoljna je Biblija
Ova tvrdnja polazi od ispravnog načela Sola Scriptura, ali završava pogrešnim zaključkom.
Pismo i Duh nikada nisu suprotstavljeni jedno drugom. Naprotiv, Duh je Onaj koji nadahnjuje, tumači i oživljava Riječ Božju.
Isus sam kaže: “Ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo“ (Lk 24,49).
Darovi Duha ne nadopunjuju Božju Riječ, nego omogućuju da ona postane živa stvarnost u životu vjernika.
„Slovo ubija, a Duh oživljuje“ (2 Kor 3,6).
Biblija bez Duha postaje samo tekst; Duh bez Riječi gubi orijentir. Crkvi su potrebna oba elementa – Riječ kao temelj i Duh kao dah života.
5. Govorenje u jezicima unosi podjele u Crkvu
Neki tvrde da govor u jezicima stvara razlike među vjernicima i narušava jedinstvo Crkve. No biblijski primjer pokazuje upravo suprotno: na Pedesetnici različiti narodi i jezici nisu bili povod podjeli, već znakom duhovnog ujedinjenja u Kristu:
„Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima, kako im Duh davaše govoriti“ (Dj 2,4).
Darovi Duha ne razjedinjuju, već povezuju, jer svaki od njih djeluje „za opću korist“ (1 Kor 12,7).
Pavao nas podsjeća: “Različiti su darovi, ali isti Duh; različite službe, ali isti Gospodin“ (1 Kor 12,4–5).
Kad se darovi koriste u ljubavi, oni postaju oružje jedinstva, a ne uzrok sukoba.
6. Pentekostalci vjeruju da tko ne govori jezicima nije spašen
Ovo je možda najčešća i najnepravednija predrasuda. Pentekostalna teologija nikada nije učila da je govor u jezicima uvjet spasenja. Spasenje se prima isključivo milošću, po vjeri u Isusa Krista: “Jer ste milošću spašeni po vjeri – i to nije od vas, Božji je dar“ (Ef 2,8).
Govorenje u jezicima nije dokaz spasenja, nego vanjski znak duhovnog ispunjenja, odnosno krštenja u Duhu Svetome. To iskustvo ne donosi spasenje, nego osnaženje; ono otvara vjernika većoj osjetljivosti na Božju volju i daje duhovnu snagu za službu.
„Jer Duh sam svjedoči s našim duhom da smo djeca Božja“ (Rim 8,16).
Nerazumijevanje govora u jezicima često proizlazi iz nedostatka biblijskog proučavanja i osobnog iskustva Duha. Kad se darovi promatraju kroz prizmu ljubavi, poniznosti i poslušnosti Pismu, oni postaju snažno svjedočanstvo Božje prisutnosti u Crkvi danas.
Govor u jezicima nije znak elitizma, nego izraz poniznog predanja Bogu. On podsjeća Crkvu da Duh Sveti i dalje djeluje, obnavlja i osposobljava vjernike – ne za ljudsku slavu, nego za Božje kraljevstvo.
„Različiti su darovi, ali isti Duh; različite službe, ali isti Gospodin; različita djelovanja, ali isti Bog koji čini sve u svima“ (1 Kor 12,4–6).
Mihael Bermanec
Većina onoga što se o glosolaliji može naučiti i od Luke i od Pavla dobiva se isključivo iz dedukcija i zaključivanja. Moramo biti vrlo oprezni da ne egzegetiramo iz Lukinih i Pavlovih riječi više nego što je opravdano.
Riječ jezici, naravno, jednostavno znači jezici. Budući da sav normalan govor uključuje jezik, precizniji opis fenomena bio bi koristan, pa su moderni komentatori skovali termine glosolalija i ksenoglosija (ili ksenolalija ). Prvi dolazi od grčkih riječi za “govorenje jezicima” korištenih u Novom zavjetu, glōssais lalein i odnosi se na ekstatičan, nerazumljiv govor. Ksenoglosija se odnosi na govorenje stranog jezika koji osoba nije naučila.
Pentekostalna interpretacija tvrdi da u Djelima 2 vidimo xenoglosiju (stvarni jezici), a u 1. Korinćanima 14 glosolaliju (nerazumljiv govor).
Međutim, nigdje u tekstu 1. Korinćanima 14 Pavao ne kaže da su to „nebeski“ ili „nerazumljivi jezici“ u smislu ne-ljudskih jezika.
Duh Sveti na Pedesetnicu dao je sposobnost govorenja u stvarnim jezicima naroda (Dj 2), a isti dar se pojavljuje i kasnije.
Pavao u 1. Kor 14 koristi isti izraz, ali ispravlja zloupotrebu dara jezika u Korintu, gdje su neki govorili besmisleno ili bez tumačenja.
Argumenti:
Kontekstualno: karizmatici tvrde da se može raditi o nepoznatom duhovnom jeziku, dok drugi tumači smatraju da su to poznati ljudski jezici nadnaravno dani.
Naprotiv, riječ glōssa (γλῶσσα) u cijelom Novom zavjetu uvijek označava stvaran, prepoznatljiv jezik – bilo ljudski ili tzv. narodni. Dakle, razlika koju stvaraju pentekostalni teolozi između xenoglosije i glosolalije nije biblijski opravdana, nego je dogmatska pretpostavka naknadno uvedena.
U grčkom jeziku Novoga zavjeta riječ γλῶσσα ima samo dva značenja.
Ni u jednom slučaju u Bibliji riječ γλῶσσα ne znači mističan, nebeski ili neartikulirani zvuk. To je vrlo važan leksički i kontekstualni dokaz.
Djela apostolska 2,4–11:
„Svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima (heterais glōssais) kako im Duh davaše govoriti… Čujemo ih gdje našim jezicima govore o veličanstvenim djelima Božjim.“
Riječ glōssa ovdje jasno označava poznate jezike – Parta, Međa, Elamljana itd.
To je xenoglosija, ne nebeski govor.
Kontekst dvaput naglašava da su slušatelji razumjeli sadržaj.
1. Korinćanima 12–14:
Kontekst se bavi darom jezika koji se koristi u bogoslužju.
Pavao ne mijenja značenje riječi glōssa, i dalje misli na stvarne jezike, ali nerazumljive slušateljima jer nema tumača.
Zato kaže: „Ako nema tumača, neka šuti u crkvi, a govori sam sebi i Bogu“ (14,28).
Dakle, problem nije nebeska priroda jezika, nego nerazumljivost u zajednici.
Bauer-Danker-Arndt-Gingrich (BDAG), standardni grčki leksikon Novog zavjeta, definira glōssa kao:
Louw & Nida (Greek-English Lexicon of the New Testament):
“a system of linguistic signs, a language as used by a group of people.”
Ni ovdje ne postoji značenje koje bi upućivalo na „nebeski“ ili „molitveni“ jezik. Dakle, svako tumačenje riječi glōssa kao „nebeskog“ ili „molitvenog“ jezika nije u skladu s leksikom grčkog jezika ni s biblijskim kontekstom.
Takvo tumačenje je egzegetski nelegitimno jer mijenja izvorno značenje riječi, ono što se naziva eisegeza, unošenje vlastitih ideja u tekst, umjesto egzegeze, izvlačenja značenja iz teksta.
U svim svojim poslanicama on koristi tu riječ u istom semantičkom i kontekstualnom značenju kao stvaran, prepoznatljiv jezik. Nigdje ne uvodi novo značenje koje bi označavalo „nebeski“, „molitveni“ ili „nerazumljiv“ govor.
Ako bi glōssa u 1. Korinćanima 14 imala drukčije značenje nego u Djelima 2, Pavao bi to morao izričito objasniti, no on to ne čini.
Time potvrđuje da govori o istom fenomenu: o jezicima koji su stvarni, ali nerazumljivi onima koji ih ne poznaju, a ne o mističnim zvukovima bez jezične strukture.
Da bi se opravdala „dva različita značenja“, trebalo bi postojati leksički dokaz u grčkom jeziku, a on ne postoji.
Pavao nigdje ne mijenja značenje riječi glōssa, nego je dosljedno koristi u istom semantičkom smislu kao stvaran, prepoznatljiv ljudski jezik.¹ U cijelom Novom zavjetu ta riječ nikada ne označava mističan, nebeski ili nerazumljiv govor. Da je apostol imao namjeru uvesti novo značenje, to bi morao izričito objasniti, no takvo objašnjenje ne postoji. Kontekst pokazuje da govori o jezicima koji su stvarni, ali nerazumljivi onima koji ih ne poznaju, a ne o ekstatičnom izricanju bez jezične strukture. Svako tumačenje koje glōssa pretvara u nebeski ili molitveni jezik stoji izvan biblijskog i leksičkog okvira te se temelji na subjektivnom iskustvu, a ne na objektivnoj egzegezi Pisma.² Apostolovo učenje, pravilno shvaćeno, svodi dar jezika na svrhu razumljive komunikacije, propovijedanja i izgradnje Crkve, a ne na privatnu ekstazu ili emocionalni doživljaj.
Frederick W. Danker (ur.), A Greek-English Lexicon of the New Testament and Other Early Christian Literature (3rd ed.; Chicago: University of Chicago Press, 2000), 200–201.
Definicija: “1. the physical organ of speech, tongue; 2. a body of words and systems that make up a language, a dialect.”
Nigdje ne postoji treće značenje koje bi označavalo nebeski ili nerazumljiv govor.
Johannes P. Louw and Eugene A. Nida, Greek-English Lexicon of the New Testament Based on Semantic Domains (2nd ed.; New York: United Bible Societies, 1989), 33.10.
Definicija: “a system of linguistic signs used by a particular group of people, a language.”
Ni ovdje nema ni traga ideji o ‘molitvenom’ ili ‘nebeskom’ jeziku, što znači da bi svako takvo tumačenje bilo izvan semantičkog (značenje riječi u izvornom jeziku) i hermeneutičkog okvira (način tumačenja teksta prema pravilima biblijske hermeneutike (povijesni, gramatički, kontekstualni pristup) Novoga zavjeta.
Pogrešno tumačenje izraza „moj duh se moli“ (1 Kor 14,14)
Pentekostalni tekst tvrdi da Pavao razlikuje „duh“ i „razum“ tako da Duh Sveti moli izvan ljudskog razuma – tzv. „transracionalna molitva“.
To je neutemeljeno, jer Pavao nigdje ne kaže da se razum isključuje; on samo razlikuje funkcije duha i uma u molitvi.
U 1. Kor 14,15 Pavao odmah objašnjava:
„Molim se duhom, ali molim se i umom; pjevam duhom, ali pjevam i umom.“
Dakle, cilj nije da razum bude „bez ploda“, nego da molitva uključi oboje. „Bez ploda“ ne znači da razum treba isključiti, nego da bez razumljivosti molitva ne koristi drugima (usp. 14,16–17). To znači da nerazumljivost nije snaga, nego ograničenje koje treba prevladati tumačenjem (14,27–28).
Pavao ne uči „duhovnu molitvu bez razuma“, nego poziva na molitvu s razumijevanjem.
Pentekostalna teologija ovdje izvrće Pavlovu misao, ono što on označava kao problem, oni tumače kao ideal.
Tekst od p. Dučića tvrdi da „Duh moli kroz naš duh“ prema Rim 8,26 kao dokaz da glosolalija nadilazi razum.
No Rim 8,26 ne govori o jezicima, nego o unutarnjem vapaju Duha, neizrečenom riječima (stenagmois alalētois – „neizrecivim uzdasima“).
U Rim 8,26 Duh „posreduje za nas“ – to je Božje djelovanje u srcu, ne čovjekov govor.
To nije molitva u jezicima, nego unutarnje Božje djelovanje u slabosti vjernika.
Nigdje Pavao ne povezuje taj redak s darom jezika.
Povezivanje Rim 8,26 s 1 Kor 14,14 je egzegetska pogreška – stihovi govore o različitim stvarnostima.
To je primjer „spajanja tekstova“ bez kontekstualne veze, što hermeneutika zabranjuje.
Izmišljeni pojam „transracionalna komunikacija“
Izraz „transracionalna komunikacija“ ne postoji u Bibliji ni u teološkoj tradiciji.
To je filozofski konstrukt kojim se pokušava opravdati nerazumljiv govor, premda Pismo nikada ne hvali nerazumljivost.
U cijelom 1. Kor 14, Pavao naglašava potrebu za razumljivim govorom (stihovi 9, 19, 27–28, 33).
Bog nije autor zbrke, nego reda (14,33). „Transracionalno“ je izmišljeni izraz koji zamagljuje Pavlov argument o razumljivoj izgradnji Crkve.
Bog ne nadilazi razum da bi ga zaobišao, nego da bi ga prosvijetlio (Ef 1,17–18).
Zato ideja „molitve izvan razuma“ nema biblijski temelj.
Eisegeza (unošenje značenja) u tumačenju „eshatološkog jezika“
Tvrdi se u tekstu p. Dučića da je govor u jezicima „jezik novog stvorenja“ i „predokus buduće obnove svijeta“.
To je teološka spekulacija, bez ijednog biblijskog dokaza.
Ni Pavao, ni Luka, ni bilo koji biblijski pisac ne spominju „jezik novog svijeta“.
U eshatologiji (Otk 7,9) sve nacije i jezici ostaju, ali ujedinjeni u slavljenju Boga, ne stopljeni u jedan „duhovni jezik“.
Zajedništvo u Duhu ne znači jedan jezik, nego jednu vjeru (Ef 4,4–6).
Ideja o „eshatološkom jeziku“ je moderna pentekostalna interpretacija, ne biblijska doktrina.
To je tipičan primjer „duhovne alegorizacije“, kada se simbolička slika pretvara u dogmu.
Pogrešno korištenje izraza mystēria (tajne)
Tekst p. Dučića tvrdi da „mystēria“ u 1 Kor 14,2 znači „božanske istine koje nadilaze razum“.
No u Pavlovim poslanicama „mystēria“ gotovo uvijek znači Božje istine koje su sada objavljene (usp. Ef 3,3–6; Kol 1,26–27).
„Tajne“ nisu skrivena iskustva izvan razuma (kao što piše u spoju s mystēria – tajne – označava duhovni, ne-ljudski jezik), nego objavljena istina Evanđelja koja se sada razumijeva po Duhu.
Tumačiti mystēria kao „nerazumljivu molitvu“ znači izokrenuti Pavlovu teologiju objave.
U 1 Kor 14,2 Pavao ne hvali govor koji nitko ne razumije, nego ističe da je bez tumačenja beskoristan za druge.
Tajna (mystēria) u biblijskom smislu nije nešto „neizrecivo“ ili skriveno od razuma, nego istina koju je Bog otkrio i namijenio da bude objavljena i razumljena. Upravo zato Bog daje dar tumačenja jezika (1 Kor 14,13.27) – da ono što je izrečeno postane razumljivo i korisno za izgradnju Crkve.
Zamjena Pavlove namjere: problem postaje vrlina
U tekstu p. Dučića se tvrdi da „nerazumljivost nije slabost, nego dokaz djelovanja Duha“.
To je potpuno suprotno Pavlovu učenju.
Cijela 1. Kor 14 ima središnju temu: „Neka sve bude na izgradnju“ (14,26).
Pavao jasno kaže:
„U crkvi volim reći pet riječi razumljivo da poučim druge, nego tisuću riječi u jezicima“ (14,19).
Pavao ne uzdiže nerazumljivost, nego traži razumljiv govor koji izgrađuje Crkvu.
Pentekostalna hermeneutika čini suprotno: ono što je Pavao smatrao manom, ona proglašava vrlinom.
Pentekostalna interpretacija 1. Kor 14 sadrži niz egzegetskih pogrešaka:
Prava hermeneutika Pavla pokazuje da dar jezika ima svrhu razumljive komunikacije i izgradnje Crkve, a ne privatne ekstaze ili emocionalnog doživljaja.
Tajna (mystēria) u biblijskom smislu nije nešto „neizrecivo“ ili skriveno od razuma, nego istina koju je Bog otkrio i namijenio da bude objavljena i razumljena. Upravo zato Bog daje dar tumačenja jezika (1 Kor 14,13.27) – da ono što je izrečeno postane razumljivo i korisno za izgradnju Crkve. Kod Pavla pojam mystēria uvijek označava Božji plan spasenja koji je bio skriven, ali je sada objavljen (usp. Ef 3,3–6; Kol 1,26–27). Dakle, “tajna” nije skrivena mistika između čovjeka i Boga, nego objavljena istina Evanđelja koja se prenosi razumljivim govorom. Kad bi “tajna” značila neizreciv, nerazumljiv govor, to bi bilo u potpunoj suprotnosti s Pavlovim načelom da sve u Crkvi mora biti „na izgradnju“ (1 Kor 14,26) i „razumljivo“ (14,9).
Na Pedesetnicu su svi razumjeli što se govori: “Svatko ih je čuo gdje govore njegovim jezikom.” (Dj 2,6)
To je proizvelo jedinstvo i vjeru.
Današnja praksa nerazumljivih jezika u crkvama često stvara podjele, elitizam i zbunjenost – upravo ono što Pavao osuđuje u 1 Kor 14,23.
Pravo jedinstvo dolazi kroz razumljivu istinu, ne kroz iskustva koja nitko ne razumije.
Pentekostalci često dijele vjernike na “spašene” i “krštene u Duhu” – kao da su to dvije razine.
Ali Pavao jasno kaže: “Svi smo jednim Duhom kršteni u jedno tijelo.” (1 Kor 12,13)
“Ako tko nema Duha Kristova, on nije Njegov.” (Rim 8,9) Svaki pravi vjernik već ima Duha Svetoga od trenutka obraćenja. Nema drugog, posebnog „krštenja u Duhu“ koje bi se dokazivalo govorom u jezicima.
Pentekostalna teologija o jezicima ima više temeljnih pogrešaka:
Oni kažu: „Pavao u Efežanima 4,13 kaže da će darovi trajati dok ne dođemo svi do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega.
Pošto to jedinstvo još nije postignuto, znači da darovi – uključujući i jezike – još traju.“
Na prvi pogled to zvuči logično, ali zapravo je pogrešno tumačenje stiha.
“I on dade jedne za apostole, druge za proroke, jedne za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje, da priprave svete za djelo službe, za izgradnju Tijela Kristova, dok ne dođemo svi do jedinstva vjere…”
Dakle, kontekst jasno pokazuje da Pavao ne govori o duhovnim darovima (poput jezika, čuda ili proroštva), nego o darovima službi – ljudima koje Krist daje Crkvi:
Ako bi Efežanima 4,13 značio da svi duhovni darovi traju do „jedinstva vjere“, to bi značilo da su i apostoli i proroci još uvijek među nama — u istom autoritetu kao Pavao ili Petar.
Ali nitko (ni pentekostalci) ne tvrdi da danas imamo apostole u biblijskom smislu. Zato, njihova interpretacija nije dosljedna.
Tekst u Efežanima 4 ne govori o trajnosti nadnaravnih darova (jezika, čuda, proroštva), nego o službama koje Bog daje da Crkva raste u vjeri i zrelosti. Pavlova poruka je pastoralna, ne karizmatska.
Dakle: Pentekostalno tumačenje Efežanima 4,13 počiva na pogrešnoj premisi – oni izvlače tekst iz konteksta i primjenjuju ga na pogrešnu kategoriju darova.
Pentekostalno tumačenje Efežanima 4,13 pogrešno izjednačava darove službi s darovima Duha.
Pavao u Efežanima 4,11–13 jasno govori o ljudima koje Krist daje Crkvi – apostolima (apostolski nauk), prorocima, evanđelistima, pastirima i učiteljima – radi izgradnje i poučavanja Tijela Kristova.
To su trajne službe, ne nadnaravne manifestacije.
Nasuprot tomu, u 1. Korinćanima 12–14, Pavao govori o duhovnim darovima (charismata), kao što su jezici, proroštvo i iscjeljenja – koji su znakoviti i privremeni uloga potvrde apostolske poruke (usp. Heb 2,3–4). Efežanima 4,13 ne može se koristiti kao dokaz trajnosti jezika, jer ne govori o njima.
Tekst se odnosi na službe koje Bog nastavlja davati Crkvi, a ne na znakove koji su služili utemeljenju Crkve.
Pentekostalci tvrde da dar jezika postoji i danas.
Ali Pavao kaže: “Jezici će prestati.” (1 Kor 13,8)
To znači da su jezici prestali nakon što je Božja Riječ dovršena (kad je završeno apostolsko doba).
U Bibliji, nakon Djelâ apostolskih više nema primjera govorenja u jezicima.
Dakle, tvrdnja da oni traju do danas nema biblijsko uporište.
Neki Pentekostalci govore: „Biblija je mrtvo slovo bez Duha.“
Ali to je pogrešno razumijevanje 2 Kor 3,6.
Taj stih ne govori o Bibliji, nego o razlici između Starog i Novog saveza.
Pismo jasno kaže: “Svako Pismo nadahnuto je od Boga i korisno… da čovjek Božji bude savršen.” (2 Tim 3,16–17). Važno, Riječ Božja je dovoljna.
Ne trebamo dodatna nadnaravna iskustva da bismo imali puninu Duha.
Na Pedesetnicu su svi razumjeli što se govori:
“Svatko ih je čuo gdje govore njegovim jezikom.” (Dj 2,6)
To je proizvelo jedinstvo i vjeru.
Današnja praksa nerazumljivih jezika u crkvama često stvara podjele, elitizam i zbunjenost — upravo ono što Pavao osuđuje u 1 Kor 14,23. Pravo jedinstvo dolazi kroz razumljivu istinu, ne kroz iskustva koja nitko ne razumije.
U 1. Kor 12–14, glōssa nikada ne znači „nebeski“ ili „anđeoski“ jezik. U svim biblijskim i izvanbiblijskim primjerima, glōssa uvijek označava ljudski jezik.
Dakle, tvrdnja da se glōssa odnosi i na neljudske jezike nije potkrijepljena tekstualno, nego potječe iz kasnijeg pentekostalnog tumačenja, ne iz same egzegeze.
1 Kor 14, 2 – jezik koji nitko ne razumije bez tumačenja.
Ključna je hermeneutičko pojašnjenje:
Pavao ne kaže da je taj jezik nerazumljiv, da je nadnaravni govor koji ne postoji među ljudima, nego da je nerazumljiv zato što nitko ne prevodi.
Zato on kaže: “Ako nema tumača, neka šuti u crkvi, a govori sam sebi i Bogu” (1 Kor 14,28).
To implicira da bi se taj jezik mogao razumjeti – kad bi ga netko tumačio.
U Djelima se kaže da su “svi čuli svoje jezike” (r. 6, 8, 11), što znači da nije riječ o ekstatičkom govoru ili “nebeskoj” komunikaciji, nego o nadnaravnom daru za propovijedanje Evanđelja ljudima različitih naroda. Dar jezika u Bibliji nije privatna molitvena ekstaza, nego misijski znak.
Cilj tog dara bio je potvrditi Božje djelovanje i omogućiti razumijevanje poruke među narodima…
Apostol Pavao u 1. Korinćanima 14 ne uvodi novu vrstu jezika (nebeski), nego rješava nered i zloupotrebu postojećeg dara koji je izgubio svoju svrhu kad nije bilo tumača.
Dakle, prema Bibliji, “govor u jezicima” znači govor na stvarnom jeziku koji govornik ne poznaje, ali ga Duh daje da govori, a ne neki poseban, npr. nebeski jezik.
Pavao koristi stilsku pretjeranost da naglasi nadmoć ljubavi nad karizmatskim darovima.
Nema dokaza da su “anđeoski jezici” postojali kao fenomen u Crkvi.
Pavao ne kaže da Duh preuzima i moli umjesto čovjeka (Rim 8,26). U 1 Kor 14 govori o osobi koja moli, ali bez razumijevanja onoga što govori.
Dakle, nije riječ o “molitvi Duha kroz duh čovjeka”, nego o čovjekovoj molitvi Duhom nadahnutoj, ali bez kognitivnog razumijevanja. Ovdje se Pavao ne poziva na nadnaravno iskustvo ekstaze, nego raspravlja o nerazumljivom govoru koji treba tumačenje da bi koristio zajednici (14,5–13).
Ova teza (Fee, Stronstad, Yong) pripada pentekostalnoj teologiji i nema biblijsku potvrdu.
Ni Djela apostolska ni Poslanice ne povezuju glosolaliju s eshatološkim jezikom ili obnovom svijeta.
Naprotiv, Dj 2 ukazuje na misijsku funkciju jezika – propovijedanje Evanđelja svim narodima.
Eshatološka dimenzija postoji (svi narodi će slaviti Boga), ali nije povezana s darom jezika, nego s evangelizacijom i zajedničkim ispovijedanjem Krista.
Tvrdnja da “Duh preuzima molitvu” i da je to “transracionalna komunikacija” nije egzegetski zaključak iz 1 Kor 14, nego dogmatska interpretacija iz pentekostalne tradicije 20. stoljeća.
Pavao naglašava suprotno: “Molit ću duhom, ali molit ću i razumom; pjevat ću duhom, ali pjevat ću i razumom” (14,15).
Cilj nije isključiti razum, nego uravnotežiti Duh i razum u molitvi.
Apostol Pavao u 1. Korinćanima 14 ne uvodi novu vrstu jezika (nebeski), nego rješava nered i zloupotrebu postojećeg dara koji je izgubio svoju svrhu kad nije bilo tumača.
Raznolikost darova: Pavao koristi analogiju ljudskog tijela kako bi objasnio da se crkva sastoji od različitih članova s različitim funkcijama i darovima koje daje isti Duh. Postavlja niz retoričkih pitanja s implicitnim odgovorom “ne”: „Jesu li svi apostoli? Jesu li svi proroci? Jesu li svi učitelji? Čine li svi čuda? Imaju li svi darove iscjeljivanja? Govore li svi jezicima? Tumače li svi?“ (1. Korinćanima 12,29-30).
Ovaj odlomak izričito navodi da je govorenje jezicima specifičan dar dan nekima, a ne univerzalni znak za sve.
Spasenje samo vjerom: Biblija dosljedno uči da je spasenje besplatni dar Božje milosti primljen kroz vjeru u Isusa Krista, a ne djelima ili bilo kojim pojedinačnim vanjskim znakom.
„Jer milošću ste spašeni po vjeri; i to ne od vas samih; to je dar Božji; ne djelima, da se nitko ne bi hvalio“ (Efežanima 2,8-9).
„Ako ustima ispovijedaš: ‘Isus je Gospodin’ i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“ (Rimljanima 10,9).
Zahtjev za govorenje jezicima često dodaje djelo ili znak uvjetu za spasenje, što je protivno temeljnom biblijskom učenju o opravdanju samo vjerom.
Prebivanje Duha Svetoga pri obraćenju: Svaki kršćanin prima Duha Svetoga u trenutku spasenja. Rimljanima 8:9 kaže: “Tko nema Duha Kristova, ne pripada njemu”. Prisutnost Duha je univerzalna za sve vjernike, ali očitovanje specifičnog dara poput jezika nije.
Svrha jezika: Pavao pojašnjava da su jezici znak prvenstveno za nevjernike, posebno Židove, a ne za vjernike kao znak njihovog spasenja (1. Korinćanima 14,22). Također naglašava da je dar proroštva veći od dara jezika u crkvenom okruženju, kako bi se osiguralo da se crkva izgrađuje (1. Korinćanima 14,5, 14,27-28).
Znakovi darova za apostolsko doba: Primarna svrha “znakovnih darova” poput jezika i čuda bila je potvrditi autentičnost Božje nove poruke i Njegovih glasnika (apostola) tijekom ranog, prijelaznog razdoblja crkve. Nakon što je Novi zavjet bio dovršen i postavljeni temelji crkve (Efežanima 2,20), ovi znakovi za potvrdu autentičnosti više nisu bili potrebni.
„Kad dođe savršenstvo“: Ključni citirani stih je 1. Korinćanima 13:8-10, koji kaže da će proročanstva, jezici i znanje „prestati“ ili „doći do kraja“ kada „dođe savršenstvo“. Cezacionisti (kršćani koji vjeruju da su neka izvanredna duhovna čudesa i darovi Duha Svetoga tzv. znakovni darovi – poput: čudotvornog iscjeljenja, govor u jezicima, tumačenje jezika, proroštva prestali („cezirali“) nakon apostolskog doba, odnosno nakon što je završeno pisanje Novoga zavjeta) tumače „savršenstvo“ kao dovršetak novozavjetnog kanona (Biblije), nakon čega su ovi darovi objave prestali.
Nedostatak povijesnih dokaza: Izvan apostolskog doba, postoji povijesni “nedostatak dokaza” za istinski biblijski dar jezika u crkvenoj povijesti tijekom mnogih stoljeća, što sugerira da je prirodno nestao kako se njegova svrha ispunjavala.
Ukratko, argument je da moderne prakse često proturječe jasnim, regulatornim smjernicama i specifičnoj prirodi dara kako je predstavljeno u Novom zavjetu.
Jedan vrlo važan argument također protiv moderne prakse govorenja u jezicima jest taj da lingvističke analize dosljedno pokazuju da to nije stvarni, poznati jezik, nego „lingvistička besmislica“ ili brbljanje.
To izravno proturječi biblijskim izvještajima (Djela 2,1–8), gdje je govorenje u jezicima uključivalo stvarne, razumljive ljudske jezike koje su stranci mogli razumjeti na svom materinskom dijalektu.
Suvremenoj glosolaliji (tehnički naziv za taj fenomen) nedostaje dosljedna sintaksa, struktura i semantičko značenje koje posjeduju svi ljudski jezici.
Linguističke studije (npr. Samarin, Tongues of Men and Angels: The Religious Language of Pentecostalism, 1972; Goodman, Speaking in Tongues: A Cross-Cultural Study of Glossolalia, 1972) pokazale su da proizvedeni zvukovi nemaju pravilnu gramatiku, već uglavnom odražavaju fonetske obrasce materinskog jezika govornika.
“Glossolalia is not a language. It has no consistent grammar or vocabulary and does not function as communication.” — William J. Samarin, lingvist, University of Toronto
U Novom zavjetu dar jezika primarno je služio kao čudesan znak nevjernicima, omogućujući razumijevanje evanđelja preko jezičnih barijera (Dj 2,4–8; 1 Kor 14,21–22).
Današnja praksa, međutim, obično se odvija na okupljanjima vjernika i nerazumljiva je slušateljima – što apostol Pavao u 1. Korinćanima 14,23 naziva uzrokom zbunjenosti, koja može učiniti da Crkva izgleda „luda“ onima izvana. “If the gift of tongues does not communicate intelligible truth, it cannot serve the purpose Paul assigned to it.” – D. A. Carson, Showing the Spirit: A Theological Exposition of 1 Corinthians 12–14 (1987)
Znanstvena istraživanja (npr. Goodman, 1972; Spanos & Hewitt, 1980; Newberg et al., NeuroImage, 2006) opisuju glosolaliju kao psihološki fenomen ili naučeno ponašanje, ponekad povezano s emocionalnim uzbuđenjem, društvenim pritiskom ili autosugestijom.
Snimanja mozga tijekom glosolalije pokazuju smanjenu aktivnost u frontalnim režnjevima, koji su odgovorni za svjesnu kontrolu i formiranje jezika, što potvrđuje da govornik ne kontrolira govor voljno, ali ne dokazuje da je riječ o nadnaravnom jeziku.
“The brain appears to disengage language centers during glossolalia, suggesting a trance-like but not supernatural state.” – Andrew Newberg, neuroznanstvenik, University of Pennsylvania School of Medicine
Najopsežnija istraživanja proveo je William J. Samarin, lingvist sa Sveučilišta u Torontu. Nakon višegodišnjeg proučavanja stotina primjera govora u jezicima u različitim zemljama (Italija, Jamajka, SAD, Kanada), zaključio je da glosolalija nije stvarni jezik.
Samarin definira glosolaliju kao:
“Besmislen, ali fonološki strukturiran ljudski iskaz za koji govornik vjeruje da je stvarni jezik, ali koji nema sustavnih sličnosti ni s jednim prirodnim jezikom, živim ili mrtvim.” (Samarin, 1968:51)
Drugim riječima, izgleda kao jezik, ali to nije.
Samarin objašnjava:
“Govornik je podsvjesno motiviran stvoriti novi jezik, ali ograničen je resursima vlastitog materinskog jezika – poput slikara koji ima samo tri boje.” (Samarin, 1973:138)
Drugim riječima, glosolalija je psihološki uvjetovana, naučena i grupno pojačana aktivnost, a ne nadnaravna manifestacija.
Neovisna istraživanja Heather Kavan (Novi Zeland) potvrđuju iste obrasce. Ona navodi da se glosolalija javlja i u drugim religijama, uključujući hinduizam, šamanizam i islamske sekte, što pokazuje da fenomen nije specifično kršćanski.
Samarin dodaje:
“Tumačenja se doista događaju, ali obično su to pobožni savjeti ili ohrabrenja, često dulja ili kraća od izgovorenog teksta, i nikada nisu stvarni prijevodi.”
Kavan primjećuje da manje od 1 od 50 pentekostalnih okupljanja uključuje bilo kakvo tumačenje (iako Pavao to izričito zahtijeva u 1 Kor 14,5.27–28). Kada se tumačenja i pojave, ona su sadržajno banalna, neprovjerljiva i ograničena osobnim dojmovima tumača. Često uključuju biblijski netočne tvrdnje!
Pentekostalno opravdanje glosolalije temelji se na pogrešnoj hermeneutici:
Pavao nikada ne poziva na nerazumljivo moljenje, nego upravo suprotno — na razumljivo, izgrađujuće bogoslužje (1 Kor 14,9.19).
Budući da izgovoreni zvukovi nisu stvaran jezik i ne mogu se provjeriti bez autentičnog tumača, praksa se lako može simulirati ili kolektivno naučiti, što izaziva opravdan skepticizam prema njezinoj vjerodostojnosti.
Čak su i pentekostalni autori priznali da se psihološka imitacija lako pojavljuje u zajednicama gdje se na glosolaliju snažno potiče (npr. Hollenweger, The Pentecostals, 1972).
Pavlova prava namjere u 1. Korinćanima 13,1-3 nije bila pružiti informacije o fenomenu jezika, već poučiti da je korištenje bilo kojeg duhovnog dara ili manifestacije bezvrijedna i ne postiže ništa, osim ako se dar ne služi s ljubavlju.
Biblijska evidencija, povijesni kontekst i moderna lingvistika dosljedno pokazuju da je dar jezika u Novom zavjetu bio čudo stvarnog jezika, razumljivog ljudima iz drugih naroda – ne neki “nepoznati” ili emocionalni izraz bez značenja.
Današnja praksa glosolalije u karizmatskim i pentekostalnim zajednicama stoga ne odražava biblijski dar jezika, nego subjektivni religijski fenomen koji nema potvrdu ni u jeziku, ni u Pismu.
Lingvistika i egzegeza se ovdje poklapaju:
Stoga se moderna praksa ne može poistovjetiti s biblijskim darom. To nije dokaz prisutnosti Duha, nego, u najboljem slučaju, psihološki i društveni fenomen, a u najgorem slučaju – duhovna obmana.
Kako istraživanja poput Samarinovih i Kavaninih postaju sve poznatija, otvara se ozbiljna potreba da Crkva ponovno preispita tu praksu i vrati se biblijskom obrascu duhovnosti – razumu prosvijetljenom Duhom, a ne osjećaju vođenom sugestijom.
Neki teolozi počinju uviđati da se implikacije znanstvenih istraživanja i Biblije na karizmatska uvjerenja više ne mogu ignorirati.
Zbirka eseja Science and the Spirit: A Pentecostal Engagement with the Sciences (Znanost i Duh: pentekostalni dijalog sa znanošću) najavljuje ozbiljno preispitivanje odnosa znanosti, skepticizma i pentekostalne teologije – što bi, sudeći po sadržaju, moglo označiti početak novog teološkog pomaka unutar karizmatskog svijeta.
U svom doprinosu toj knjizi, Amos Yong s Fuller Theological Seminaryja priznaje važnost nekoliko znanstvenih studija, uključujući i Samarinov lingvistički rad, prije nego što predlaže vlastito teološko tumačenje glosolalije.
Yong uvjerava čitatelja da njegov pristup ne umanjuje znanstvene uvide – što na prvi pogled zvuči kao pokušaj pomirbe nespojivog. No pažljivije čitanje otkriva tihe, ali značajne ustupke:
Drugim riječima, Yong – iako ostaje unutar karizmatskog kruga – odustaje od tvrdnje da se u glosolaliji govori stvarnim nepoznatim jezicima. Umjesto toga, on nudi simboličko tumačenje: glosolalija postaje izraz čovjekove težnje da u sadašnjosti „utjelovi“ znakove budućeg Božjeg kraljevstva.
Pentekostalna privlačnost jezika ne počiva na teološkom razumijevanju, nego na emocionalnom iskustvu zajedničke ekstaze. Vjernici se rijetko potiču da sami ispituju biblijski tekst, a Pavlovo upozorenje o uzaludnosti nerazumljivog govora (1 Kor 14,9–19) vjerojatno će i danas naići na iste “gluhe uši” kao i prije dvije tisuće godina.
U konačnici, kako znanost nastavlja potvrđivati ono što Pismo već jasno pokazuje – da je dar jezika bio stvaran, razumljiv i vremenski ograničen – ostaje otvoreno pitanje hoće li se karizmatska teologija imati hrabrosti suočiti s Pavlovim riječima: “Proročanstva će prestati, jezici će utihnuti.”
(prijevod sa engl.):
Pa, večeras, na jedan način, imam težak, nemoguć zadatak, a to je obraditi temu koju treba obrađivati promišljeno i pažljivo. S druge strane, iako je vrlo zahtjevno i gotovo nemoguće u potpunosti postići, rado koristim ovu priliku da s vama podijelim određene uvide koji će vam pomoći razlučivati dok promatrate jedno vrlo važno pitanje u današnjem karizmatskom pokretu, a to je pitanje govorenja u jezicima.
To je u samom središtu karizmatskog pokreta, jedna od njihovih posebnosti. Nema nikakve sumnje u mojem umu da, kada biste saželi karizmatski pokret na nekoliko osnovnih sastojaka, jedan od njih bio bi tvrdnja da je govorenje u jezicima dar za danas – i ne samo dar za danas, nego dar koji bi trebao tražiti svaki kršćanin koji želi puninu Duha Svetoga i puninu Božjeg blagoslova. To je toliko utkano u tkivo karizmatskog pokreta da je jedna od primarnih stvari koje nastoje naučavati djecu u tom pokretu.
Netko mi je poslao primjer karizmatskog vjeronaučnog materijala koji je posebno osmišljen da nauči djecu vrtićke dobi kako govoriti u jezicima. Naslovljen je „Ispunjen sam Duhom Svetim“ i to je osmoslojna bojanka. Na jednoj stranici nalazi se karikatura nasmiješenog dizača utega s majicom na kojoj piše „Čovjek Duha“ i ispod njega je otisnut 1. Korinćanima 14,4: „Onaj koji govori nerazumljivim jezikom izgrađuje samoga sebe.“
Na drugoj je stranici dječak koji izgleda pomalo kao – neki će se sjetiti – Howdy Doody, nešto takvo, s podignutim rukama, a iscrtani obrisi pokazuju gdje bi mu bila pluća. To, očito, predstavlja njegov duh. Unutar dijagrama u obliku pluća ispisano je ovo: „BAH-LE ODOMA TA LAH-SE-TA NO-MO.“ Iz njegovih usta izlazi balončić u stilu stripa i ponavlja riječi „BAH-LE ODOMA TA LAH-SE-TA NO-MO.“ U glavi mu je nacrtan oblak u obliku mozga s velikim upitnikom u oblaku.
Razumijete li sliku? Te besmislene riječi nalaze se u duhu i izlaze kroz njegova usta, ali u mozgu je upitnik. Tako se djetetu u vrtiću usađuje ideja da jezici idu od duha do usta a da nikada ne prolaze kroz mozak, da je to neka vrsta mističnog, nekognitivnog iskustva koje nekako zaobilazi mozak. A ispod te slike je 1. Korinćanima 14,14: „Jer ako se molim jezikom, moj se duh moli, ali je razum moj bez ploda.“ U oba slučaja pogrešno su prikazali namjeru tih stihova.
Prvi stih – pretpostavljaju da govor u nekom „nepoznatom jeziku“ nekoga izgrađuje, dok je, zapravo, Pavao to rekao u negativnom smislu: to napuhuje vaš ego ili, u najboljem slučaju, ako to činite privatno, koristit će vama – što bi bilo sebično i suprotno svakoj pravilnoj uporabi duhovnih darova.
Drugi stih – „Ako se molim nerazumljivim jezikom, moj se duh moli, a razum mi je bez ploda“ – način je da se kaže: „Ne činite to, jer koja je svrha imati ne rodonosan razum?“ Pa ipak, već u vrtiću ljudi uče te stvari koje su pogrešne.
Ovo je, usput, tipična karizmatska perspektiva. Dar jezika promatra se kao sveta, mistična sposobnost koja nekako djeluje u čovjekovu duhu, dolazi na usta i zaobilazi um. Mnogim karizmaticima čak se govori da moraju namjerno „isključiti“ svoj um kako bi dar funkcionirao. To je otprilike obrazac. Sjedio sam na brojnim sastancima na kojima su ljudi nastojali nekoga naučiti kako govoriti u jezicima i uvijek slijede isti format. Obično kažu nešto poput: „Ni o čemu ne razmišljajte. Pokušajte isprazniti svoj um od svake svjesne misli.“
Charles i Frances Hunter, koji putuju širom svijeta s „eksplozijama iscjeljenja“, kao dio svoga kurikuluma imaju seminare na kojima uče ljude kako govoriti u jezicima. U nekim njihovim skupovima bude i do 50.000 ljudi. Charles Hunter ljudima kaže, citiram: „Kad se molite svojim duhom, ne razmišljajte o zvukovima jezika. Samo vjerujte Bogu, ali stvarajte zvukove kad vam ja kažem. Za trenutak, kad vam kažem, počnite ljubiti i slaviti Boga izgovarajući mnogo teških slogova. Isprva proizvodite zvukove brzo kako ne biste pokušavali razmišljati kao kad govorite svojim prirodnim jezikom. Isprva stvarajte zvukove glasno kako biste lako čuli što govorite.“ To je zanimljiva proturječnost. Hunter ne objašnjava kakva je svrha čuti što govorite ako vam um ionako nije uključen, ali svoj auditorij stalno podsjeća da ne smiju razmišljati.
Citat – kaže: „Razlog zašto neki od vas ne govore tečno jest taj što pokušavate razmišljati o zvukovima. Dakle, kad izmolimo ovu molitvu i počnete govoriti svojim nebeskim jezikom, nemojte pokušavati razmišljati.“ Kraj citata. Kasnije dodaje – citiram – „Ne morate čak ni razmišljati da biste se molili u duhu.“ Kraj citata.
Arthur Johnson, u svom izvrsnom razotkrivanju misticizma pod naslovom Faith Misguided – vrlo dobra knjiga – naziva karizmatski pokret vrhuncem misticizma. I to čini s dobrim razlogom, jer postoji želja, u nekim slučajevima i kroz neka iskustva, da se isključi um i odvoji od onoga što je racionalno, razumno i logično. To smo već ranije zabilježili u našem proučavanju i neću se vraćati i natezati tu točku, ali to je jedna od glavnih karakteristika poganskih misterijskih religija, jedna od glavnih karakteristika babilonskih misterijskih religija koje su se probile u sve vrste religijskih tkanja kroz povijest svijeta.
Gotovo sva učenja svojstvena karizmatskom pokretu čisti su misticizam, a ništa to ne ilustrira savršenije od načina na koji sami karizmatici prikazuju dar jezika.
Obično opisuju taj dar – izgovaranje tih ekstatičnih slogova bez značenja – kao neku vrstu ekstatičnog iskustva koje nema ravna. Rekli bi nam da je to način doživljavanja emocije i osjećaja koji nadilazi sve drugo što ćete ikada doživjeti.
Jedan autor citira Roberta Morrisa: „Za mene se dar jezika pokazao darom hvale. Dok sam koristio nepoznati jezik koji mi je Bog dao, osjećao sam kako se u meni uzdižu ljubav, strahopoštovanje, klanjanje, čisto i bezuvjetno, što nisam mogao postići promišljenom molitvom.“ Kraj citata. Drugim riječima, više sam dobio iz molitve koju nisam razumio nego iz molitve koju sam razumio.
Novinski članak o jezicima citirao je velečasnog Billa L. Williamsa iz San Josea, koji je rekao: „To vas uključuje s nekim koga duboko volite i komu ste odani. Mi ne razumijemo riječi, ali znamo da smo u komunikaciji.“ Kad bih mogao samo upasti i zamoliti vas da to jednom isprobate s nekim koga jako volite i vidite koliko je to učinkovito u komunikaciji, vjerojatno biste mogli točno procijeniti tu izjavu.
Nastavio je: „Ta svijest je iznad emocija, iznad intelekta. Ona nadilazi ljudsko razumijevanje. To je srce čovjeka koje govori srcu Božjem. To je duboko unutarnje razumijevanje srca. Dolazi kao nadnaravni izričaji, donoseći intimnost s Bogom.“ Kraj citata.
Zapamtite sada, sve se to događa bez ikakvog razumijevanja onoga što govorite. Nemate pojma što to izgovarate, a ipak bi vas to navodno trebalo dovesti do dubokog razumijevanja i intimnog zajedništva s Bogom. U članku je citiran i velečasni Billy Martin iz Farmingtona u Novom Meksiku, koji je rekao – citat – „To je radosno, slavno, prekrasno iskustvo.“
Velečasna Darlene Miller iz Knoxvillea, Tennessee, rekla je: „To je poput slasti breskve koju ne možete upoznati dok je sami ne okusite. Ništa se s tim okusom ne može usporediti.“ Kraj citata. A i drugi koji imaju to iskustvo mogli bi izraziti slične osjećaje. Ja vam samo citiram ono što oni sami kažu.
I mogli biste postaviti pitanje: „Što onda nije u redu s takvim iskustvom?“
S jedne strane, u tome nema ničega osobito zlog ili nemoralnog. Ako ga razdvojite od Biblije i razdvojite od kršćanstva, i ako imate neko zadovoljstvo od stajanja u kutu posve sami, ili sjedenja u svojoj sobi i brbljanja samima sebi, i to vam nešto čini, onda pretpostavljam da, samo po sebi, s psihološkog stajališta, to nije moralno pitanje; može biti bezopasno. Ako vas nešto čini da se osjećate dobro, ili vas čini nekako boljim u upravljanju vlastitim životom, ili kao da ste doživjeli neko toplo iskustvo – neka bude. Ali nemojte to nazivati prisnošću s Bogom; nemojte reći da vas to duhovno osnažuje; nemojte reći da vas to ispunja duhovnom radošću do ushićenja.
A onda si postavite pitanje: „Mogu li ovim putem biti prevaren? Može li to biti opasno?“
I odgovor na to pitanje mora biti da. Čovjek kojega sam poznavao i jako poštovao – sada je s Gospodinom – George Gardiner, koji je bio pastor u Grand Rapidsu, a koji je napisao vrlo izvrsnu knjigu o toj temi, bio je nekadašnji govornik jezika koji je napustio pentekostalni pokret. On je dojmljivo opisao opasnost predavanja vlastitog uma i napuštanja samokontrole radi euforije iskustva jezika. Rekao je da je to vrlo opasna stvar, i ovo je napisao, vlastitim riječima: „Neprijatelj duše uvijek je spreman iskoristiti situaciju izvan kontrole, i tisuće kršćana s žaljenjem mogu posvjedočiti o krajnjim posljedicama. Takva iskustva ne samo da daju Sotoni prostor koji on brzo iskorištava, nego mogu biti i psihološki štetna za pojedinca.
„Karizmatski pisci stalno upozoravaju govornike jezika da će doživjeti pad. To se pripisuje đavlu i čitatelja se potiče da se što prije ponovno napuni. Tako se onaj koji traži iskustvo vraća ritualu iznova i iznova, ali počinje uviđati nešto. Ekstatično iskustvo, poput ovisnosti o drogama, zahtijeva sve veće doze kako bi zadovoljilo.
„Ponekad se uvodi bizarno. Vidio sam ljude kako trče po prostoriji dok se ne iscrpe. Vidio sam ljude kako se penju na šatore, kako se histerično smiju, kako padaju u trans i čine druge čudne stvari dok traženi ‘visoki’ postaje sve nedostižniji. Na kraju dođe do krize i donosi se odluka. Sjest će u zadnje redove i biti promatrač, glumit će, ili će nastaviti u nadi da će se sve na kraju vratiti kao što je bilo. Najtragičnija odluka je odustati i, u odustajanju, napustiti sve duhovno kao lažno. Promatrači su frustrirani; glumci pate od krivnje; oni koji se nadaju su žalosni; a odustali su tragedija. Ne, takvi pokreti nisu bezopasni.“ Kraj citata.
Prvi put kada osoba progovori u jezicima, obično se pojavi euforija, jer je bilo toliko ljudi koji su ih pokušavali nagovoriti da to učine, da kad to konačno učine, postoji ogromno osjećanje da su duhovno „stigli“. I tako, psihološki, postoji snažan osjećaj oslobođenja i olakšanja, a onda odmah slijedi smanjenje učinka.
Mnogi koji govore u jezicima razumjet će napetosti koje je Gardiner opisao. On nije jedini govornik jezika, usput, koji se okrenuo protiv te prakse i razotkrio njezine opasnosti. Čovjek po imenu Wayne Robinson, koji je nekoć bio glavni urednik publikacija u Evangelizacijskom savezu Orala Robertsa, bio je oduševljeni govornik jezika. Napisao je knjigu I Once Spoke in Tongues („Nekoć sam govorio jezicima“), i u njoj kaže sljedeće: „Posljednjih godina sve sam više uvjeren da se ispit, ne samo jezika nego bilo kojeg religijskog iskustva, ne može ograničiti na logiku i istinitost koja ga podupire. Tu je i bitno pitanje: ‘Što to čini u čovjekovu životu? Točnije, okreće li osobu prema unutra, prema samozauzetosti i sebičnim interesima, ili je otvara drugima i njihovim potrebama?’ Poznajem ljude koji svjedoče da je govorenje u jezicima bilo veliko oslobađajuće iskustvo njihova života. Ali, nasuprot njima stoje mnogi drugi kojima je govorenje u jezicima bilo izgovor da pobjegnu od suočavanja sa stvarnošću patničkog i podijeljenog svijeta. Za neke je jezike najveća stvar koja im se ikada dogodila. Drugi su vidjeli da to razara crkve, uništava karijere i kida osobne odnose.“ Kraj citata.
Drugi, bivši karizmatik, piše: „Reći da je govorenje u jezicima bezopasna praksa i da je u redu za one koji to žele – nepromišljena je pozicija kad su dostupne suprotne informacije. Govorenje u jezicima je navlačno. Pogrešno razumijevanje pitanja jezika i navika, plus psihički ‘high’ koji donosi, plus poticanje tijela, jednako je praksi koje se teško odreći. Ali poistovjećivati mnogo govorenja u jezicima s naprednom duhovnošću znači pokazati nerazumijevanje biblijske istine i spremnost da se zadovolji obmanjujućim i opasnim krivotvorinama.“ To je iz knjige Bena Byrda The Truth About Speaking in Tongues.
Ima i drugih koji prakticiraju jezike i mogu uključiti i isključiti taj fenomen mehanički, bez ikakvih emocija. Nedavno sam poznavao jednoga pastora – osobno ga znam – koji je govorio jezicima i vodio svoje služenje u tom smjeru dugi niz godina, a potom je priznao da je to bilo nešto što je jednostavno činio; nije bilo ništa duhovno ni božansko; bilo je to nešto što je naprosto sam radio.
Mnogo je takvih. Naučili su kako to činiti; mogu to „uključiti“, „isključiti“, izbrusiti sposobnost govorenja u onim poznatim zvucima koje većina govornika jezika koristi. I to čine bez strasti.
Sada sam vam samo uveo temu i dao određeni osjećaj o njoj. Želim ući u Riječ Božju i pokušati vam pokazati neke stvari koje morate razumjeti o jezicima kako biste imali uporište u biblijskoj perspektivi.
Dakle, razgovarajmo, prije svega, o biblijskom daru jezika. Znamo da je u Bibliji, i moramo se time pozabaviti. Sada pažljivo slušajte što ću reći jer vas ne želim izgubiti, a proći ću kroz ovo prilično brzo. Jezici se spominju samo u tri biblijske knjige: u Marku, jedanput u 16,17; u Djelima tri puta – Dj 2, Dj 10 i Dj 19; i zatim u 1. Korinćanima. To su jedine tri biblijske knjige koje spominju jezike.
Ranije u našem proučavanju, sjećate se, pogledali smo u Djela, zar ne? I uočili smo nešto o tom daru jezika, kako je postao poznat, u knjizi Djela. Otkrili smo da je, kad se pojavio u Djelima, to bio poznat jezik. Reći ćemo o tome više za koji trenutak. Imao je vrlo specifičnu svrhu u Božjoj povijesti otkupljenja. Zajedno s drugim čudesnim događajima u apostolskom razdoblju, imao je jedinstvenu svrhu. I tako smo prilično dobro obradili to područje u Djelima i vidjeli jedinstvenu, povijesnu svrhu tog dara. Bio je to znak da je došao Duh Božji, da Bog s neba govori svoju istinu. Bio je to također znak nevjernom Izraelu da, kad ne bi slušali na jeziku koji mogu govoriti, Bog će sada, u sudu, početi govoriti jezikom koji ne mogu razumjeti. I tako je, kao što će Pavao istaknuti u 14. poglavlju 1. Korinćanima, to bio znak suda. Bio je dan kao „dar znaka“ na dan Pedesetnice. Nekoliko drugih puta, u Djelima, bio je ponovno dan kako bi se vidjelo da vjernici koji se pridodaju izvornom Kristovu Tijelu sudjeluju u istome Tijelu i primaju istoga Duha Svetoga. Dakle, imao je jedinstveno, povijesno mjesto u Djelima.
Zatim se pojavljuje u Marku 16,17. Ondje se jezici naprosto spominju kao jedan od darova koji će se očitovati u vrijeme apostolske službe. I opet se uklapa u ono jedinstveno, povijesno, apostolsko razdoblje u kojem je bilo čudesnih pojava, znakova i čudesa dok je Bog ukazivao na apostole koji su govorili Njegovu istinu. Na dan Pedesetnice taj je znak privukao mnoštvo kojem je Petar, primjerice, propovijedao evanđelje.
To nas, zapravo, ostavlja samo s jednom poslanicom u kojoj se jezici uopće spominju izvan povijesne jedinstvenosti Djela i Mk 16. Dolazimo do 1. Korinćanima, poglavlja 12–14. To je jedina poslanica u kojoj nalazimo išta o tome. A Pavao je napisao zasigurno još 12, a možda i 13 poslanica nakon ove, i ni u jednoj od njih to ni ne spominje. Samo se u ovoj vrlo ranoj poslanici vodi ikakva rasprava o jezicima.
E sad, Pavao je ta poglavlja napisao – i to morate razumjeti – da ukori Korinćane zbog zlouporabe dara. Vrlo je teško iz ovoga odlomka izvući bilo kakav nalog da se govori jezicima, dobiti bilo kakvu potvrdu da je to nešto što treba tražiti, uzvisivati, koristiti ili da će potrajati. Jer ono što ovdje imate ponajprije je korektiv dan Korinćanima koji su prostituirali dar jezika u nešto pogansko što uopće nije predstavljalo djelo Duha Svetoga. I zato želi ispraviti i ograničiti uporabu jezika.
Ako dopustimo – i mislim da moramo – da je u vrijeme pisanja 1. Korinćanima Duh Božji i dalje mogao upotrebljavati tu jedinstvenu sposobnost, činjenicu da je to još bio dar u tom vremenu i mjestu u povijesti crkve – znamo to jer Pavao kaže: „Ne branite govoriti jezicima; ne ukidajte to. Još uvijek,“ kaže on, „za to ima mjesta“ – 14,39. Ali kaže: „Morate to pomno urediti.“ I tada, kada biste našli vremena da proučite 1. Kor 12–14 – usput, ako želite detaljno čitati, napisao sam komentar na 1. Korinćanima koji pokriva svaki redak, svaku frazu u tom dijelu – u tom odjeljku nalaze se određene smjernice. Dane su sljedeće upute: jezici su znak nevjernicima. To je znak da Bog govori – da Bog govori. To je znak nevjernicima. Ako se upotrebljavaju u crkvi, uvijek moraju biti prevedeni kako bi mogli poslužiti izgradnji vjernika koji ne znaju što se govori. Nikad ih ne smije govoriti više od trojice, i to redom, ne u isto vrijeme. Ne smije biti govorenja jezicima ako nema tumačenja. Svaka zbrka ili nered u zajednici pokazatelj je da ono što se zbiva nije poteklo od Boga. To je krivotvorina. Žene to nikada ne smiju činiti, jer trebaju šutjeti i ne govoriti jezicima.
A kad dođe na kraj 14. poglavlja, Pavao im kaže da te propise prepoznaju kao zapovijed Gospodnju – to je posve obvezujuće; nemate izbora. U 14,37 kaže: „Ako tko misli da je prorok ili duhovan, neka prizna da je ovo što vam pišem zapovijed Gospodnja.“
I prije nekoliko tjedana, kad smo se sastajali s nekim vođama Vineyarda, rekli su: „Postoje li stvari u našoj službi koje biste istaknuli kao kršenje Pisma?“ I mi smo odmah istaknuli činjenicu da smo nedavno prisustvovali skupu na kojem je bilo nekoliko tisuća ljudi, a voditelj tog skupa pozvao je sve, odjednom, u isto vrijeme, da počnu govoriti jezicima. I nastao je totalni kaos, zbrka, nered; ljudi su gurali stolce, kako smo vam već rekli; padali na pod; pružali udove; rušili se u nesvijest – sva takva vrsta kaosa i zbrke. Nije bilo nikakvog prevođenja. Žene su u tome dominirale, i sve je to kršilo upute za legitimnu uporabu dara onda kad je on još bio legitiman u korintsko vrijeme.
I tako su ovdje dane vrlo jasne restrikcije. Iskreno govoreći, kad bi se te restrikcije poštovale u suvremenom pokretu govorenja jezicima, pokret bi gotovo potpuno stao. I opet ističem: Bogu više nije potrebno davati nadnaravne „darove znakova“ kako bi ukazao na one koji govore Njegovu Riječ. Budući da znamo tko govori Njegovu Riječ, ne trebamo znak; samo ih usporedimo s Biblijom. Kad je autoritet dan, potvrđivanje govornika koji iznose Njegovu istinu znakovima i čudesima prestaje biti potrebno. Mogu vam u trenutku reći govori li netko u Božje ime; sve što trebam jest poslušati i usporediti ono što kaže s Biblijom.
Postojao je još jedan element. Jezici u korintskoj crkvi bili su kaotični, neuredni, zbunjeni – daleko izvan svojega pravog mjesta. I ne samo to: stav ljudi u uporabi tog dara bio je stav oholosti, sebičnosti, „Pogledajte mene“ – izvodili su predstavu. Izlagali su svoju navodnu duhovnost, a nisu koristili dar na korist drugih. Zato piše 13. poglavlje koje je u cijelosti o ljubavi. I kaže: „U svim duhovnim darovima ispravan motiv je ljubav prema drugima.“ I kaže u 13,1: „Kad bih govorio ljudskim i anđeoskim jezicima, a ljubavi ne bih imao, postao bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.“ Nije me briga govorite li ljudskim jezikom ili „anđeoski“; sve što je bez ljubavi je buka. Buka. A onda započinje ono veličanstveno trinaesto poglavlje, klasiku u svoj ljudskoj književnosti o ljubavi, da pokaže kako su Korinćani iskvarili dar u njegovu očitovanju i iskvarili njegovu svrhu i motiv, jer je to bilo nešto drugo, a ne ljubav.
Pavao kaže: „Nije me briga kako govorite. Ne zanima me govorite li ljudskim jezicima ili govorite ‘anđeoski’“ – a to je hipotetski, jer kad god anđeli u Pismu govore, govore ljudskim jezikom. Ali kaže: „Hipotetski, hiperbolično, nije me briga ako i ‘anđeoski’ govorite – ako vas ne pokreće ljubav, to je buka – apsolutna buka.“
Nažalost, neki karizmatici uzeli su Pavlovu izjavu: „Ako govorim jezicima ljudi i anđela“ i kažu: „Vidite, jezici ljudi su naš normalni jezik, a jezici anđela naš su tajni, privatni molitveni jezik.“ I vjeruju da je dar jezika privatni molitveni jezik, nebeski jezik poznat samo Bogu, koji nadilazi um – kao što smo ranije rekli. To je „nebeski govor“.
Zanimljivo mi je – ako je to nebeski govor i ako dolazi – to je „anđeoski govor“ i dolazi od Boga – zašto onda netko mora sjesti s vama i učiti vas kako to činiti? U ovom tekstu nema uporišta za takav pogled. Pavao je naprosto iznosio hipotetski slučaj, kao i u sljedećim stihovima. Kaže: „Ako imam dar proroštva, i ako znam sve tajne i sve znanje, i imam svu vjeru da bih brda premještao, a ljubavi nemam, ništa sam.“ Kad bih mogao pomicati Zemlju, a da nemam ljubavi, što bi to vrijedilo? „I kad bih razdao sve svoje imanje i predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao, ništa mi ne bi koristilo.“ Sve je to hiperbola. Ne sugerira stvarnosti, nego izriče krajnju točku: što god radio, koliko god veliko bilo, bez ljubavi je ništa.
I, kao što rekoh, anđeli se u Pismu nikad ne pojavljuju govoreći ičim drugim doli ljudskim jezikom. Možete usporediti Luku 1 i 2 za dobar prikaz toga. Dakle – i ovo je vrlo važno – nigdje Biblija ne uči da je dar jezika išta drugo doli ljudski jezici. Ako imate pitanje o tome, samo se vratite u Djela 2. Hajdemo tamo na trenutak.
U retku 4: „I svi se napuniše Duha Svetoga i počeše govoriti drugim jezicima“ – riječ je jezici – riječ je jezik, vidjet ćemo to za trenutak – „počeše govoriti drugim jezicima, kako im Duh davaše zboriti.“ Primijetite, nisu to morali učiti? Nitko ih nije posjeo u stolicu i rekao: „Ispraznite um i počnite izgovarati nejasne slogove.“ Ne, Duh im je davao izričaj i oni su počeli govoriti. Zaista. A što su govorili? Vrlo je jasno. „Mnoštvo se skupi“ – redak 6 – „i zbuni se“ – bili su odasvud, usput – „jer ih je svatko čuo gdje govore njegovim vlastitim jezikom.“ Nije to bio dvosmisleni govor; nije bilo brbljanje; nije to bio „anđeoski“ govor; nije to bila nebeska besjeda. To su bili različiti jezici. „I svi su bili izvan sebe i čudili se: ‘Nisu li svi ovi koji govore Galilejci?’“ Vidite, Galileja je bila neka vrsta „zabiti“; tamo su živjeli „seljaci“. Nitko nije bio učen; tamo se sigurno nisu učili jezici; jedva su svoj jezik govorili. „Nisu li ovi Galilejci? Kako to da ih svatko čuje u našem vlastitom jeziku? Parti, Midi, Elamljani i stanovnici Mezopotamije, Judeje i Kapadocije, Ponta i Azije, Frigije i Pamfilije, Egipta i krajeva Libije oko Cirene, i pridošlice iz Rima, Židovi i prozeliti, Krećani i Arapi – mi ih čujemo kako govore našim jezicima.“ To je nevjerojatno. Vrlo je jasno što je dar bio: sposobnost govoriti jezik koji nisi učio. I na tom jeziku naviještali su veličanstvena djela Božja, i svatko ih je čuo.
A ljudi su govorili: „Ovo nije neka ljudska vježba. Nešto se božansko danas dogodilo.“ I tako je to bio znak da je Bog na čudesan način došao i izlio svoga Duha na ovu crkvu, na ovih 120, i crkva je rođena, i svi su mogli vidjeti da se dogodio nadnaravni događaj. Crkva je rođena, a nevjerni Židovi sada su slušali kako se ispunja najavljeni sud. Bog je, preko proroka Izaije, rekao: „Dolazi dan kad, jer me ne slušate dok vam govorim vašim jezikom, govorit ću jezikom koji ne razumijete“ – i to je znak suda. I doista, sud je dolazio, zar ne? Odbacili su i razapeli Mesiju. Bio je to znak da je Bog učinio nešto divno, da je Bog donio Duha i crkva je rođena. Pogani i Židovi zajedno će doći Kristu i tvoriti jedno Tijelo. I to je bio znak nevjernom Izraelu da će biti ostavljeni po strani, i da će Bog, koji im je nekoć govorio na jeziku koji su razumjeli i dao im objave i saveze i obećanja na hebrejskom jeziku, sada govoriti jezikom koji ne razumiju – kao sud. Ali, vrlo jasno, bio je to jezik.
Riječ u Djelima 2 je glōssa – glōssa. Znači jezik. Oni su čuli ljude kako govore njihovim jezikom – to je sve. Nije to bio „anđeoski govor“, brbljanje, „gobbledegook“, besmislica. A zatim se kaže i da su slušali u svojim vlastitim dialektos – dijalektima. I to nalazimo u Djelima 2.
Dakle, na Pedesetnicu su bili prisutni nevjernici koji su slušali Božju poruku na svojim jezicima i svojim mjesnim dijalektima – ne ekstatično brbljanje.
Kad dođete u 1. Korinćanima, zanimljivo je da je King James Version odlučio dodati riječ „unknown“ – „nepoznat“ – „unknown tongue“. I neki karizmatici osjećali su da im to daje pravo reći da to nisu jezici. King James kaže „an unknown tongue“. Primijetit ćete, ako imate New American Standard, da su riječ „unknown“ uklonili. Zašto? Jer nije u izvorniku. Govorili su „u jeziku“. Što je to? Glōssa – jezik. Što god je dar ovdje u korintskoj crkvi, isto je kao i onda. To je rano u životu crkve, i Bog je još govorio, i Bog se još identificirao kroz taj čudesni izraz jezika koje ti ljudi nikada nisu učili. I to je bila čudesna stvar, i pokazala im je da je Bog među njima i da Bog govori. I to je bio stalan znak suda nad Izraelom. Ali opet, to je bio jezik. Riječ „unknown“ nigdje se ne pojavljuje u grčkome tekstu. Bio je to jezik. Postoji zanimljiva fusnota koju možete sami proučiti – obratite pozornost na množinu i jedninu riječi „jezik“, i to je korisno. Vjerujem da kad upotrebljava jedninu glōssa, misli na lažno brbljanje. A kad upotrebljava množinu, misli na jezike, jer ne možete imati „množinu brbljanja“; ne postoje „vrste brbljanja“. Postoji samo brbljanje. Nema množine – ali to možete proučiti u komentaru i ispitati sami.
Također, primijetit ćete u 1. Korinćanima da Pavao inzistira – 14,13 – da kad god netko govori jezikom, treba se moliti da tumači. Kad se jezici govore u crkvi, netko mora tumačiti. Dolje u 14,27: „Ako tko govori jezikom, neka to budu dvojica ili najviše trojica, i to redom, i jedan neka tumači; ako nema tumača, neka šuti u crkvi i neka govori sebi i Bogu.“ Jer to bi bilo sebično, usmjereno na sebe i ne bi donijelo izgradnju crkvi, uz to ne bi postiglo ništa, zar ne? Jer ako ću ja biti Božje oruđe kojim On objavljuje svoju prisutnost, a kažem neke stvari koje nitko ne razumije i nitko ih ne prevede, nitko ne zna je li to bilo stvarno ili legitimno, i nitko ne zna što je poruka od Boga bila? Dakle, moralo je biti prevedeno radi izgradnje i radi smisla.
Primijetit ćete i riječ „tumačenje“. To je hermēneuō, što znači prevođenje. Sve što kaže jest: ako netko govori stranim jezikom, pazite da bude preveden. To nije tako teško razumjeti. Ako netko govori stranim jezikom, pazite da ga prevedu. Zašto? Da bi svi bili izgrađeni; da bi svi mogli naučiti.
U 14,5 kaže: „Veći je onaj koji prorokuje negoli onaj koji govori jezicima, osim ako ne tumači, da crkva prima izgradnju.“
Sada vidite – to se nikad ne treba činiti privatno; bilo bi besmisleno. Gdje to u Bibliji piše da trebate govoriti „privatnim jezikom“? Nigdje. Privatni ekstatični „anđeoski“ govor? Nikada. Teško mi je raspravljati protiv onih koji kažu da su jezici privatni molitveni jezik jer ne mogu otići na neki tekst i ispraviti ih – jer takvog teksta nema. Oni su to jednostavno izmislili; to je čista izmišljotina; to je nepostojeće stajalište.
Neki pokušavaju upotrijebiti Rimljanima 8: „Duh se za nas zauzima uzdisajima neizrecivima.“ Koliko je to očito? Kao prvo, to je Duh Sveti i On se zauzima, i čini to uzdisajima koji se ne mogu izreći, a ne uzdisajima koji se mogu izreći. I nismo mi, nego On. Kako to možete izokrenuti? Nema nikakva Pisma koje bi to poduprlo.
Sve što ovdje imate jesu vremena kad je Bog želio govoriti jezikom koji ljudi nisu znali kako bi objavio svoju nadnaravnu prisutnost i svoju Riječ, a zatim se to prevelo radi izgradnje sviju. Bio je to vrlo neobičan slučaj. Dogodio se rano; očito je u vrijeme Korinta još trajao. Nakon toga ne čujemo ništa o tome u ostatku Novog zavjeta. I kada se događao, bio je potpuno ograničen, i bile su dane vrlo jasne smjernice.
Još jedan pokazatelj, kako sam vam napomenuo, da je Pavao imao na umu ljudske jezike nalazi se u redcima 21–22, i na to sam se referirao, gdje kaže: „U Zakonu je napisano: ‘Tujim jezicima i tuđim usnama govorit ću ovomu narodu, pa ni tako neće poslušati mene.’“ Pavao kaže da je to ispunjenje Izaije 28,11–12. A Izaija 28,11–12 jasno je proroštvo koje govori narodu Izraela da će Bog svoju Riječ govoriti poganskim jezicima. Razumijete li koliko je Židovu to bilo teško prihvatiti? Bog će govoriti poganskim jezikom? Nezamislivo. Apsolutno nepojmljivo za Židova. Ali to je bio Božji prijekor Izraelu u njihovoj nevjeri. I stoga je, da bi to bilo značajan znak suda Židovu, moralo biti riječ o poganskim, stranim jezicima, jer su pogane Židovi prezirali i smatrali da Bog nikada ne bi govorio preko poganina. Kad bi to bio „anđeoski govor“, ta bi poanta bila besmislena.
Sada, ono što se događalo u Korintu očito je kršilo standarde koje je Bog postavio, pa ih on (Bog) ponovno izlaže po apostolu Pavlu. No, jasno možemo zaključiti da su se Korinćani bavili krivotvorenjem jezika. Istinski biblijski jezici nisu bili brbljanje; bili su jezici. Bili su poganski (nežidovski) jezici, i upotrebljavali su se samo kada su bili protumačeni na izgradnju crkve, tako da se sve što je Bog nadnaravno htio reći jasno razumjelo svima.
Iskreno, sve ono što danas u pentekostalno-karizmatskom pokretu uobičajeno prolazi kao „jezici“ nije pravi jezik. Već i to samo po sebi to diskvalificira. Današnje govorenje jezicima, često zvano glosolalija (što doslovno znači „govoriti jezicima“ od glōssa i laleō), nije isto što i biblijski dar.
William Samarin profesor je lingvistike na Sveučilištu u Torontu. Proveo je opsežna istraživanja i pisao o tome. Kaže: „U razdoblju od pet godina sudjelovao sam na sastancima u Italiji, Nizozemskoj, Jamajci, Kanadi i Sjedinjenim Državama. Promatrao sam staromodne pentekostalce i neopensetekostalce – odnosno karizmatike. Bio sam na malim sastancima u privatnim domovima, kao i na goleminim javnim skupovima. Vidio sam vrlo različite kulturne sredine, poput Portorikanaca u Bronxu, ‘snake handlera’ iz Apalača i ruskih Molokana u Los Angelesu. Razgovarao sam s govornicima jezika te snimio i analizirao bezbrojne uzorke jezika. U svakom slučaju glosolalija se pokazala kao lingvistička besmislica. Unatoč površnim sličnostima, glosolalija u biti nije jezik.“ Kraj citata.
William Samarin jedan je od mnogih koji su proučavali glosolaliju. Postoje brojni dostupni snimci. Sva se istraživanja slažu da ono što danas slušamo nije jezik; a ako nije jezik, onda nije biblijski dar jezika. Sjetite se, misterijske religije u i oko Korinta – kako smo već ranije napomenuli – bavile su se ekstatičkim govorom i trans-stanjima. Prije dosta godina opsežno sam proučavao proročište u Delfima i mistično brbljanje te ekstatični govor koji su bili sastavni dio te grozne, orgijastičke religije. A neki Korinćani koji su u svemu tome sudjelovali ušli su u crkvu sa svojim pogańskim nasljeđem i iskvarili dar jezika krivotvoreći ga i upotrebljavajući prošle ekstaze kao da su djelo Duha.
Ono što su radili, usput, vrlo je slično suvremenoj glosolaliji. A Pavao ih je nastojao ispraviti govoreći im da takve prakse zaobilaze cijelu svrhu dara jezika i ne prolaze kao valjane. U Korintu je postalo toliko loše da je zapravo bilo šokantno – posve šokantno.
Pogledajte 1 Kor 12,2. Kaže: „Znate da ste, dok ste bili pogani, bili vođeni“ – to je tehnički izraz za „izbaciti iz sebe“, „otići u trans“, „odlutati“ – „bili ste vođeni k nijemim idolima, kako god ste bili vođeni.“ Drugim riječima, samo ste slijedili tok misticizma i ekstaze. „Isključili“ ste se; odlazili ste u trance. To ste činili dok ste bili pogani.
Redak 3: „Zato vam obznanjujem“ – poslušajte – „nitko tko govori po Duhu Božjem ne kaže: ‘Proklet Isus’.“ – zaustavimo se tu. Ovo je nevjerojatno. Znate li što se događalo? Neki su odlazili u svoje trance-stanje i proklinjali Isusa, a zato što se to događalo u transu, tvrdili su da je to dar jezika; a ljudi su to prihvaćali na temelju fenomena, premda je sadržaj bio bogohulan. To nam govori da neki od tih stvari mogu biti više od ljudski izazvanog brbljanja; mogu biti sotonske i demonske. Zamislite reći „Proklet Isus“, i misliti da je to prihvatljivo samo zato što je fenomen ekstatičan!
U 14,2 Pavao ukorava Korinćane: „Tko govori jezikom, ne govori ljudima, nego Bogu; nitko ga doista ne razumije: u duhu on govori tajne.“ On ne sugerira da to činite. Ne sugerira da odete sami i govorite stranim jezikom ili neku vrstu „tajni“, neku vrstu brbljanja; osuđuje to; kritizira to. Upotrebljava ironiju. Ističe besmislenost govorenja jezicima bez tumača, bez izgradnje, jer samo Bog zna je li išta rečeno. Ako to činite privatno, samo Bog zna što radite; vi samo mrmljate tajne. Duhovni darovi nisu nikada bili namijenjeni za to. Nikada.
I zato u 14,4 kaže: „Tko govori (ovdje mislim da se radi o brbljanju u jednini), samoga sebe izgrađuje; a tko prorokuje, izgrađuje crkvu.“ I, naravno, uspoređuje jezike s proroštvom. Čak je i legitimni dar jezika bio drugorazredan u odnosu na proroštvo – tj. propovijedanje i poučavanje – koje su svi jasno razumjeli.
Ali njegova poanta u 14,2 i 14,4 jest da nijedan duhovni dar nikada nije za samozidanje. Dakle, reći: „Imam svoj privatni molitveni jezik da sam sebe izgradim i postanem ‘Čovjek Duha’ – snažan, pun duhovnih mišića“, znači promašiti cijelu svrhu. Znate, zar ne, da vaš duhovni dar zapravo nije za vašu korist? Znate li to? Vaš je duhovni dar na korist drugima. „Svatko, kako je primio dar, njime neka služi jedni drugima“ (1 Pt 4,10). Pavao ne pohvaljuje uporabu jezika za samozidanje, nego osuđuje one koji su dar rabili protivno njegovoj svrsi i zanemarujući načelo ljubavi iz 13. poglavlja. Ako to činite za sebe, promašili ste cijeli smisao. Nikad se ne smije činiti ako nije protumačeno. Zar ne? To isključuje „privatni molitveni jezik“. U Korintu su upotrebljavali jezike, i to nije bio ni stvarni dar jezika; bila je to tvorevina iz njihova poganskog zaleđa; krivotvorina – i radili su to da sebe izgrade. Bilo je to egocentrično. Imalo je svrhu da izgledaju duhovni. Željeli su izvesti najdojmljiviji, najočitiji prikaz pred drugima. Pavlova poanta jest da nitko ne profitira od takva izlaganja osim onoga tko govori jezicima, i glavna mu je „korist“ da napuše vlastiti ego.
Jezici su u Korintu prouzročili još jedan problem. Način na koji su ih rabili zamračivao je poruku koju su trebali prenijeti – otežavao ju je. Pogledajte 14,16. Kaže: „Jer ako blagoslivljaš duhom, kako će onaj koji zauzima mjesto neupućena reći ‘Amen’ na tvoju zahvalnicu kad ne zna što govoriš?“ To je izričaj. „Ti doduše dobro zahvaljuješ, ali se drugi ne izgrađuje.“ Drugim riječima, kaže da su korintski govornici jezika bili sebični. Zanemarivali su ostatak zajednice. Mutili su poruku koju je dar trebao prenositi – činili su to radi zadovoljenja vlastita ega, da se pokažu i demonstriraju svoju „duhovnost“, a nitko nije mogao ni „amen“ reći jer nitko nije znao što govore. Možda i zahvaljuješ kako treba – moguće je čak da si upotrebljavao stvarni dar – ali način na koji to činiš ne izgrađuje nikoga.
Sklon sam misliti da je ovo ponajprije osuda. U svjetlu toga, netko bi mogao reći: „Pa pogledaj kraj 12. poglavlja: ‘Čeznite za većim darovima.’ Ne bismo li to trebali shvatiti kao: ‘Pa trebamo doista žarko za tim čeznuti’?“ To treba ispravno razumjeti. Vidite frazu „A vi žarko žudite za većim darima“? Ljudi kažu: „Eto, dobar razlog da ideš i žudiš za ovim darom.“ Prvo, to je u množini, ne u jednini. Ne kaže se da pojedini kršćanin treba žudjeti za nekim posebnim darom. Već je rekao u 12,11 da Duh Sveti daje koji hoće dar komu hoće. Nije stvar želje; dar se suvereno daje.
Ono što zapravo kaže jest – trebalo bi prevesti ovako: „Vi žudite za blještavim darovima.“ Nije imperativ; doista bi trebao biti indikativ. To je izjava činjenice, ne zapovijed. Usput, u grčkom su imperativ i indikativ istoga oblika. Albert Barnes to uzima kao indikativ. Isto čine mnogi drugi komentatori: Doddridge, Loch, McKnight. Barnes primjećuje da sirijski Novi zavjet prenosi redak na isti način. NIV to ima dobro: „Vi gorljivo čeznete za većim darovima.“ Tražite ove blještave stvari.
Zatim kaže: „A ja ću vam pokazati bolji put“ – ne taj put. Ljubomorno žudite za spektakularnim stvarima. To je ukor. Pokazat ću vam bolji put. I onda izlaže ljubav (13. poglavlje), a potom u 14. poglavlju izlaže ispravnu uporabu darova. Dakle, zloupotrebljavali su te stvari na više načina.
Sada, izjava koju Pavao iznosi u 13. poglavlju zaslužuje da je ponovimo, jer nam sugerira da će jezici prestati, da su imali svrhu u apostolsko doba, ali da će prestati. Ne želim se previše zaplesti, ali pogledajte 13,8: „Ljubav nikad ne prestaje. Proroštva – prestat će; jezici – utihnut će; znanje – prestat će. Jer djelomično spoznajemo i djelomično prorokujemo; a kad dođe savršeno, uminut će djelomično.“
Ovdje se kaže da će jezici uminuti/utihnuti. Znači doslovno da će trajno prestati. Doći će vrijeme kad će se zaustaviti. Proroštvo i znanje „ukinuti će se“ – to je pasiv: nešto će ukloniti proroštvo; nešto će ukloniti znanje. Znamo što je to, jer 13,9–10 kaže: „Djelomično spoznajemo, djelomično prorokujemo“ – ta dva: proroštvo i znanje – a ono što će ih ukinuti jest „savršeno“ u 13,10.
Pitate: „Što je to ‘savršeno’?“ Vjerujem da je to vječno stanje. Kad dođe vječno stanje, proroštvo će prestati i znanje će prestati. Ali još nisu prestali, i u tisućgodišnjem kraljevstvu bit će bujanje znanja i proroštva. Dok ne dođe savršeno – savršeno stanje, vječno stanje – proroštvo i znanje trajat će, i onda će biti ukinuti (nešto će djelovati na njih). Ali jezici će prestati sami od sebe. To je srednji glagolski oblik. Jezici će sami prestati. Doći će vrijeme kad će prestati i prestat će trajno.
To postavlja zanimljivo pitanje. Trebamo pitati samo jedno: Jesu li prestali? Jer ako jesu, prestali su trajno. Jesu li prestali? Neće postojati kad „savršeno“ dođe. Očito se u 13,9–10 spominju samo proroštvo i znanje kao prisutni tada. Jezici će prestati sami od sebe – ništa ih neće „zaustaviti“; jednostavno će prestati.
Naši karizmatski prijatelji kažu da svi darovi traju i da jezici nisu prestali. Mi vjerujemo da jesu. Kako to potkrijepiti? Vrlo kratko: pogledate li povijest, teologiju i samo Pismo, može se pokazati da su jezici prestali, i kad su prestali – prestali su i to je to. Kao prvo, jezici su bili čudesni, objaviteljski dar, a ponavljali smo već u ovom proučavanju: doba čudesa i objave svršilo je s apostolima i njihovim suradnicima. Posljednja zabilježena čudesa u Novom zavjetu dogodila su se oko 58. g. Zapazite to, jer posljednja knjiga nije napisana do 96. g. Dakle imate gotovo 40 godina bez nadnaravnih čuda – čak i dok se Novi zavjet još piše! Od 58. do 96. godine, kad je Ivan dovršio Otkrivenje, nigdje nije zabilježeno čudo. Darovi čudesa poput jezika i ozdravljenja spominju se samo u 1. Korinćanima – vrlo ranoj poslanici. Dvije kasnije poslanice – Efežanima i Rimljanima – raspravljaju o duhovnim darovima, ali ne spominju ove znakovne darove. Nije li to zanimljivo? Kasnije poslanice koje govore o darovima ne spominju čudotvorne darove; spominju se samo u vrlo ranoj poslanici.
Do tada su se čuda već promatrala kao nešto iz prošlosti. Pročitajte Hebrejima 2,3–4: govori se o njima u prošlom vremenu. Apostolski je autoritet već bio potvrđen. Poruka nije trebala daljnju potvrdu. I prije kraja 1. stoljeća Novi je zavjet napisan i kružio crkvama. Objaviteljski darovi prestali su imati svrhu, pa su i nestali.
Drugo, jezici su bili znak nevjernom Izraelu. Označavali su da je Bog započeo novo djelo koje obuhvaća pogane; i kad je ta poruka dana i pojašnjena Izraelu, nije bilo potrebno stalno je ponavljati. Opet, radilo se o prijelaznom razdoblju. Oni su bili narod starog saveza; sada je crkva u novom savezu. U tomu prijelazu znak je dan Izraelu. To je završeno. Sada smo u novom savezu; nema smisla znak stalno ponavljati.
O. Palmer Robertson ovako formulira: „Jezici su dobro poslužili da pokažu kako kršćanstvo, koje je počelo u kolijevci židovstva, neće biti posebno židovsko. Sada kad je prijelaz između starog i novog saveza načinjen, znak prijelaza nema trajnu vrijednost u životu crkve. Danas nema potrebe za znakom koji pokazuje da se Bog kreće od jednog naroda Izraela prema svim narodima. To je postala dovršena činjenica. Kao i s utemeljiteljskim službenim uredom apostola, tako je i posebno prijelazni dar jezika ispunio svoju funkciju savezničkog znaka za Božji narod starog i novog saveza. Jednom kad je ispunio tu ulogu, nema daljnje funkcije među Božjim narodom.“
Štoviše, dar jezika bio je inferiorniji od drugih darova. Bio je prvenstveno znakovni dar. Nije mogao izgrađivati crkvu kao proroštvo – tj. propovijedanje i poučavanje. Lako se zloupotrebljavao za samo-izdizanje. A kako se crkva sastaje radi izgradnje, bolje je težiti proroštvu.
Nadalje, povijest bilježi da su jezici prestali. Ne moram ulaziti u sve detalje. Kao što rekoh, nakon 1. Korinćanima počinju nestajati; ne pojavljuju se više. Petar nikad ne spominje jezike. Jakov nikad. Ivan nikad. Juda nikad. Jednostavno – nema ih. U postapostolskom razdoblju nema potvrde jezika. Cleon Rogers piše: „Značajno je da se dar jezika nigdje ne spominje, naznakuje ili nalazi kod apostolskih otaca nakon rane crkve. Krizostom, Augustin, ti rani teolozi Istoka i Zapada smatrali su jezike posve zastarjelima i nepostojećima.“
U prvih 500 godina crkve jedini značajniji navodi o jezicima nalaze se kod sljedbenika Montana, koji je označen heretikom. Sljedeći val „jezika“ javlja se tek krajem 17. stoljeća (Cevenolski proroci u južnoj Francuskoj), zatim različite skupine s diskutabilnim praksama i neispunjenim proroštvima; potom Jansenisti; zatim Shakeri (18. stoljeće) pod vodstvom „Majke“ Ann Lee, koja se držala ženskim ekvivalentom Isusa Krista, tvrdila da govori 72 jezika i naučavala da je spolni odnos, pa i u braku, grešan – govorili su jezicima plešući i pjevajući u transu. U 19. stoljeću škotski prezbiterijanac Edward Irving i njegova zajednica prakticirali su jezike i druge karizmatske pojave, postali „Irvingovci“, diskreditirani zbog lažnih proroštava, pripisivanja darova zloduškim silama, stvaranja apostolskih ureda i dr.
Svi ovi navodni jezici uvijek su bivali označeni kao heretični, fanatični, neortodoksni, izvan crkve. Zaključujemo: kad su prestali, prestali su; a ono što se potom povremeno pojavljuje, krivotvorine su „jezika“. Budući da su darovi prestali, teret dokazivanja je na karizmaticima da dokažu da je ono što se danas događa valjano. Zašto bismo se mi uvijek morali braniti? Neka oni uzmu Bibliju i dokažu svoje, i neka pogledaju povijest.
Neki kažu: „Ovo je posljednje izliće Duha.“ Nije. Posljednje izliće Duha, o kojem piše Joel, bit će u tisućgodišnjem kraljevstvu. Ovo nije tisućgodišnje kraljevstvo. Dakle, ima mnogo doktrinarnih i povijesnih pitanja.
To nas vodi do zaključne misli: Što onda rade? Što se događa? Kako objasniti ono što čine?
Pitate li njih, reći će, citiram: „Kakva je korist od govorenja u jezicima? Jedini način da odgovorim jest pitati: kakva je korist od plave ptice? Kakva je korist od zalaska sunca? Čisto, nepatvoreno uzdizanje; neopisiva radost, a s njome zdravlje, mir, odmor i olakšanje od tereta i napetosti.“
To zvuči privlačno.
Ili: „Kad sam počeo moliti u jezicima, osjećao sam – a ljudi su mi rekli da izgledam – 20 godina mlađe. Izgrađen sam; dani su mi radost, hrabrost, mir, osjećaj Božje prisutnosti, a ja sam slaba osobnost kojoj to treba.“
Takvo svjedočanstvo je snažno; ako vam može dati zdravlje, sreću, pomladiti vas – tržišni potencijal je neograničen. S druge strane, dokazi koji podupiru takve tvrdnje su sumnjivi. Bi li itko ozbiljno tvrdio – ozbiljno – da današnji govornici jezika žive svetije ili dosljednije od vjernika koji ne govore jezicima? Što je s karizmatskim vođama posljednjih godina čiji se životi pokazali moralno i duhovno bankrotiranima? Pokazuju li dokazi da su karizmatske crkve, u cjelini, duhovno jače i stabilnije od biblijskih crkava koje ne zagovaraju te darove?
Istina je da se morate dugo i marljivo truditi da biste našli karizmatsku zajednicu u kojoj su duhovni rast i biblijsko razumijevanje doista u središtu. Ako takve stvari ne proizvode zrelije kršćane ili bolje teološki poučene vjernike, što onda čine? A što je s mnogim bivšim govornicima jezika koji svjedoče da nisu doživjeli mir, zadovoljstvo, snagu, radost ili „izvor mladosti“ kad su govorili jezicima? Zašto proizvodi toliko razočaranja? Zašto je početni emocionalni „high“ iz ekstatičnog iskustva sve teže ponoviti?
Značajno je: pentekostalci i karizmatici ne mogu dokazati da je ono što čine biblijski dar. Nema stvarnih dokaza. Nema dokaza da je to jezik.
Pitate: „Pa što je to onda?“
Može biti demonsko. Može biti sotonsko; mislim da je u Korintu u nekim slučajevima bilo. Može biti to. Ekstatični govor dio je mnogih poganskih religija u Africi. Narod Tonga (istočna Afrika) pri egzorcizmu pjeva na zulu jeziku, premda kažu da zulu ne poznaju. Ekstatični se govor nalazi danas među muslimanima, Eskimima, tibetanskim redovnicima. Uključeni su i parapsihološki okultni krugovi. Znate li da mormoni – čak i sam Joseph Smith – zastupaju govorenje jezicima? Može biti demonsko.
Drugo, može biti naučeno ponašanje. Jednostavno naučite kako to raditi. Odete li na Hunterove seminare, oni će vas „pokrenuti“. Može biti psihološko; neka vrsta auto-hipnoze, trance u kojem prepuštate svoju volju i glasnice, ispraznite mozak. Snaga sugestije preuzme, pa postanete psihološki inducirani. A kad to jednom doživite, naučite to činiti i onda jednostavno to radite. Mnoge su studije pokazale da je to psihološki.
No, teret dokazivanja zapravo nije na nama da dokazujemo što je to. Dostatno je reći da je taj jedinstveni dar, dan za apostolsko vrijeme, danas neponovljiv, i što god se predstavlja kao to – nije to. To je krivotvorina.
Bezbrižno mnoštvo studija – o kojima ću detaljno u knjizi, kad dobijete primjerak, možete ih čitati – svjedoči da se pojmovi poput motoričkog automatizma, ekstatične hipnoze, psihičke katarze, kolektivne psihe, pobuđivanja memorije i razni drugi termini upotrebljavaju za opis ljudi koji ulaze u takva trance-stanja. A u većini slučajeva to je jednostavno naučeno ponašanje. Naučite izgovarati i – izgovarate.
Zanimljivo mi je da sam slušao ljude kako govore jezicima na mnogim različitim mjestima u ovoj zemlji, u različitim prigodama, kroz mnogo godina, i nalazim vrlo sličan rječnik, tako da ono što su jedni naučili nekako procuri i prođe kroz cijeli pokret.
Zašto ljudi to žele? Zašto ulaze u to? Mnogi su gladni dobiti ono što im nedostaje u duhovnom životu, a ne znaju da se to dobiva učenjem Riječi i hodom u Duhu. Misle da to mogu dobiti u jednoj dozi, u svojevrsnom udaru s neba. Mnogi su gladni duhovno se izraziti; godinama dolaze u crkvu a nisu uključeni. I nađu mjesto gdje mogu govoriti i proći kroz taj izričaj, i to im otpusti nakupljene osjećaje.
Neki žele prihvaćenost i sigurnost. Neki trebaju nekako verbalizirati svoju duhovnost, jer imaju toliko sumnji da traže nešto čime bi dokazali da su stvarno kršćani. Pa žele naći neki čin, neku verbalizaciju, nešto tjelesno što će ih uvjeriti da je njihovo kršćanstvo „stvarno“.
A neki su tako dugo sjedili u mrtvim, hladnim crkvama da beživotnost koja prožima njihovo religijsko iskustvo uzrokuje da zavape za nečim drugačijim od onoga što su doživjeli.
Rekavši sve to, dopustite da kažem: ima mnogo stvari gorih od govorenja jezicima. Mogu li navesti jednu? Ogovaranje (trač). Iznenađuje li vas? Ako govorite jezicima – loše je, ali obično negativno ne pogađa druge. Ako ogovarate, to hoće.
To sam trebao reći kao fusnotu, da ne bismo izašli odavde misleći da je sve pod kontrolom samo zato što ne govorimo jezicima. Bolje da brbljate što nitko ne razumije nego da ogovarate. Samo da stavim u perspektivu.
Imam još toga za reći, ali nemam vremena, pa se moram vratiti za dva tjedna i prijeći na sljedeću temu. Pomolimo se.
Oče, hvala Ti na jasnoći Tvoje Riječi. Želimo u osnovi razumjeti ova pitanja u svjetlu Tvoga Pisma. Želimo voljeti svoju istinsku braću u Kristu koja su u ovom pokretu. Prepoznajemo što Tvoja Riječ uči o ovom daru, a opet, Gospodine, želimo biti osjetljivi, milosrdni i puni ljubavi prema onima koji su u to uvučeni.
Oče, molimo Te da nam pomogneš razumjeti da ono što Ti želiš nije da ispraznimo svoj um, nego da Te ljubimo svim srcem, svom dušom, svim umom i svom snagom. Da ne želiš da ne mislimo ni na što, nego da mislimo na sve što je istino, čisto, ljupko, časno i hvale vrijedno. Ne da imamo „prazan um“, nego obnovljen um. Gospodine, ne da tražimo neko mistično, neobjašnjivo iskustvo, nego da dođemo spoznati Tebe, istinitog i živog Boga, i Tvoga Sina Isusa Krista, kroz spoznaju Riječi u kojoj bivamo osnaženi.
Oče, nećemo naći duhovnu korist u mističnim, ekstatičnim, emocionalnim vrhuncima, ali nalazimo veliku korist u istini utisnutoj u naša srca kroz Riječ i primijenjenu Duhom. Zato Te molimo, Oče, trajno nas vodi u Tvoju istinu, da bismo živjeli na Tvoju slavu, u Kristovo ime, Amen.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje! Ako vam je bilo korisno, podijelite s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ovaj tekst. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
© Copyright 2025. by Noldastudio I Pravila privatnosti I Zaštita podataka
1 Comment
Pozivam vas da u komentarima podijelite Biblijski pogled, svoj pogled, iskustvo, doživljaj teme…Govorenje (molitva) u jezicima.