IMAM PROTIV TEBE…jer toleriraš duh Jezabele – Opasnost toleriranja zablude

Tekst: Otkrivenje 2:20-25

20 Ali imam protiv tebe nešto, zato što dopuštaš toj ženi Jezabeli, koja samu sebe naziva proročicom, da naučava i zavodi moje sluge da se bludu odaju i da jedu ono što je žrtvovano idolima. 21 I dao sam joj vremena da se pokaje od svoje bludnosti, i nije se pokajala. 22 Evo, ja je bacam u postelju, a one koji su zajedno s njom bludničili u veliku nevolju ako se ne pokaju zbog svojih djela. 23 I djecu ću njezinu smrću pobiti; i znat će sve crkve da sam ja onaj koji istražuje bubrege i srca: i dat ću vam svakome po vašim djelima. 24 Ali vama velim, i ostalima u Tijatiri koji nemaju taj nauk i koji nisu upoznali dubine Sotonine, kako već govore: Ne stavljam na vas drugo breme, 25 nego to što već imate držite čvrsto dok ne dođem.

Tema: Biblijski pogled na toleranciju, duhovnu čistoću i opasnost miješanja istine s laži.

Duh Jezabele predstavlja duhovni simbol pobune protiv Boga i Njegovih proroka, duhovnog zavođenja i manipulacije, idolopoklonstva temeljen na biblijskom liku kraljice Jezabele iz Starog zavjeta (1. Kraljevima 16–21; 2. Kraljevima 9), a potvrđen u Otkrivenju 2:20, gdje Isus ukorava crkvu u Tijatiri zbog toleriranja “žene Jezabele”.

Iako se ne radi o doslovnoj osobi u Novom zavjetu, “duh Jezabele” označava vrstu duhovnog utjecaja i ponašanja koje se suprotstavlja Bogu i vodi u duhovnu nevjeru.

Ovo je upozorenje o duhu, duhu Jezabele koji se skriva iza zavjese, a čije djelovanje razara srca, zbunjuje Crkvu i odmiče vas od Istine.

Duh Jezabele predstavlja duhovni obrazac pobune, zavođenja, manipulacije, kontrole i spajanja istine s grijehom.
To je duh koji mrzi Božji autoritet, zavodi Božji narod, razvodni istinu, krivotvori proročko i duhovno te gura crkvu u kompromis.

TKO JE BILA JEZABELA?

1. Kći sidonskog kralja
Jezabela je bila kći Etbaala, kralja Sidona, kako je zapisano u 1. Kraljevima 16:31.
Potjecala je iz kulture koja je snažno štovala Bala i Ašeru, glavne kanaanske bogove, pa je već iz svoje domovine donijela duboko ukorijenjeno idolopoklonstvo.

2. Kraljica Izraela
Jezabela je bila žena izraelskoga kralja Ahaba i fenička princeza koja je udajom ušla u izraelski kraljevski dom.

Udavši se za Ahaba, kralja sjevernoga izraelskoga kraljevstva, postala je kraljica Izraela.
Ona je u Izrael uvela idolopoklonstvo, osobito štovanje Baala i Aštarte, čime je narod odvela u ozbiljno duhovno odstupanje od Boga.

Kao kraljica koristila je svoj položaj da promiče štovanje Baala, uništava Božje proroke i postavlja Baalove i Ašerine proroke kao službenu državnu religiju.

3. Sukob s prorokom Ilijom
Najpoznatiji dio njezine priče jest sukob s prorokom Ilijom, jer je Jezabela ubijala Gospodnje proroke i otvoreno se suprotstavljala Božjem djelu.
Nakon što je Ilija pobijedio Baalove proroke na gori Karmelu (1 Kr 18), Jezabela mu je zaprijetila smrću, zbog čega je Ilija bio prisiljen pobjeći.

4. Nepravda nad Nabotovim vinogradom
Jezabela je organizirala lažno suđenje i pogubila nevina čovjeka Nabota kako bi Ahab mogao preuzeti njegov vinograd, što je opisano u 1. Kraljevima 21.
Ovaj događaj snažno prikazuje njezinu brutalnost, bezakonje i prijezir prema Božjoj pravdi.

5. Njezina smrt
Bog je preko proroka Elizeja unaprijed prorekao njezin pad i kaznu.
U 2. Kraljevima 9 vidimo da je Jezabela umrla nasilnom smrću: bačena je s prozora, pregazili su je konji, a psi su pojeli njezino tijelo, što je bilo točno ispunjenje Božjeg proroštva.

Jezabela je u Bibliji postala simbol zla, idolopoklonstva, manipulacije i duhovnog zavodništva.
 U Novom zavjetu se njezino ime koristi metaforički za lažnu učiteljicu koja zavodi crkvu (Otk 2:20).

Jezabela je progonila proroke Gospodnje, što se jasno vidi u 1. Kraljevima 18:4, gdje se spominje da je mnoge dala pobiti.

Svoj je utjecaj ostvarivala manipulacijom, lažima i zastrašivanjem, a vrhunac toga vidi se u slučaju Nabota iz 1. Kraljevima 21, gdje je isplanirala njegovo ubojstvo kako bi Ahabu pribavila vinograd.

Opisana je kao odlučna, zavodljiva i manipulativna žena čiji je duhovni utjecaj bio izrazito poguban za narod i kraljevstvo.

Ključna obilježja duha Jezabele	Opis
Pobuna protiv autoriteta	Ne podnosi Božji red; ruši, osporava i zaobilazi duhovno vodstvo, ne podnosi korekciju ni podređenost, želi kontrolirati i podrediti duhovne vođe.
Zavođenje i manipulacija	Koristi duhovne riječi/autoritet za osobne ciljeve, zavodi kroz šarm, emotivnost i duhovne uvide, potiče grijeh, razdor, idolopoklonstvo i svojeglavo pomazanje.
Duhovna zbrka i relativizam	Promiče lažne nauke, miješanje istine i laži, te osobne objave suprotne Pismu, promiče stav da je sve relativno i stvar perspektive.
Kontrola i dominacija	Nameće mišljenje; vlada strahom, emocionalnom ucjenom i krivnjom; ne služi nego se postavlja iznad drugih.
Spolno nemoralno ponašanje	Povezuje religiju i seksualni grijeh; razvodnjava čistoću tvrdeći da je to samo stil života; bori se protiv biblijskih granica u području seksualnosti.

KAKO SE DUH JEZABELE OČITUJE DANAS?

U DRUŠTVU

Manipulativna kultura postala je uobičajena, jer mediji, politika i zabavna industrija koriste laži, iskrivljene informacije i emocionalne poticaje kako bi kontrolirali mase i oblikovali javno mišljenje.

Normalizacija nemorala sve je raširenija, pa se pornografija, izvanbračni odnosi i LGBT ideologija predstavljaju kao prihvatljivi i poželjni obrasci života.

U društvu se pojavljuje rodna pobuna, u kojoj se muškost i očinstvo ismijavaju i ponižavaju, dok se ženstvenost izvrće u oblik dominacije i preuzimanja uloge koja joj nije dana.

Feministički ekstremizam pretvara opravdanu borbu protiv nejednakosti u pobunu protiv Božjeg reda, što rezultira poticanjem nesklada, sukoba i odbacivanja autoriteta.

U CRKVI

U crkvi se ponekad pojavljuje duhovna kontrola i manipulacija, kada pojedinci žele upravljati vođama, skupštinama i naukom radi vlastitog utjecaja.

Sve je češća tolerancija grijeha pod krinkom ljubavi, jer se nemoral više ne naziva grijehom, nego se opravdava kao „drugačiji stil života“.

Lažno prorokovanje i duhovna arogancija također predstavljaju ozbiljnu opasnost, budući da neki tvrde da „imaju riječ od Gospodina“, iako njihove poruke nisu biblijski provjerene niti usklađene s Pismom.

U crkvi se može vidjeti i zavođenje duhovnih vođa kroz pretjerane pohvale ili seksualna iskušenja, što često dovodi do slabljenja, kompromitiranja ili pada duhovnih autoriteta.

DODATNA OPASNOST

Duhovna pasivnost muških vođa postaje ozbiljan problem, jer poput Ahaba, mnogi muškarci prepuštaju vodstvo drugima, čime se otvara prostor za utjecaj duha Jezabele u zajednici.

Duhovna uznositost postaje opasna kada se osoba ne želi pokoriti Pismu i stavlja vlastite osjećaje ili „duhovna iskustva“ iznad Božje Riječi.

Tolerancija grijeha pod izgovorom „ljubavi“ stvara lažnu sliku milosti, jer opravdava ono što Bog jasno naziva grijehom.

Lažno shvaćeno „oslobođenje“ često uništava čistoću, jer potiče ponašanja i stavove koji udaljuju od svetosti umjesto da vode u istinsku slobodu u Kristu.

Takozvani „proročki dar“ postaje opasan kada se koristi bez pokornosti Pismu i Duhu Svetome, jer tada vodi u zabludu, samovolju i duhovni kaos.

PRIRODNE POSLJEDICE TOLERIRANJA GRIJEHA

Moralna klima slabi – kada se grijeh ne suočava, standardi svetosti padaju, a ljudi koji žele živjeti po Božjoj Riječi mogu se osjećati obeshrabreno i udaljiti se.

Gubi se vjerodostojnost pred svijetom – ako crkva tolerira grijeh, njeno svjedočanstvo slabi, a nova obraćenja su rjeđa.

Dolazi do podjela – neki članovi žele biblijsku disciplinu, drugi ne, što stvara sukobe i odlazak pojedinih skupina.

BIBLIJSKI PRIMJERI BOŽJE INTERVENCIJE

Bog može izravno djelovati da smanji ili očisti svoju crkvu kada ona postane neposlušna, što se jasno vidi u nekoliko biblijskih primjera.

U Djelima 5:1–11 vidimo kako su Ananija i Safira umrli zbog svoga licemjerja, a strah Božji zahvatio je cijelu crkvu, što je rezultiralo time da je Bog očistio zajednicu od prijevare i dvoličnosti.

U 1. Korinćanima 5:1–13 Pavao zapovijeda crkvi da ukloni člana koji uporno živi u nemoralu, kako bi se „njegov duh spasio u dan Gospodina“, pokazujući da je crkvena disciplina izraz ljubavi i brige za duhovno dobro.

U Otkrivenju 2–3 Isus upozorava crkve da će im „maknuti svijećnjak“, odnosno oduzeti njihovo svjedočanstvo i prisutnost svoje milosti, ako se ne pokaju i ne vrate prvotnoj vjernosti.

U Brojevima 16, tijekom pobune Koraha i njegove skupine, Bog uklanja buntovne iz zajednice Izraela, pokazujući da neposlušnost i pobuna protiv Božjeg poretka donose ozbiljne posljedice.

Bog može dopustiti ili izravno uzrokovati pad broja članova ako crkva ustrajno odbija disciplinirati grijeh i pokajati se.

Ponekad to radi disciplinom (Heb 12:6), ponekad dopuštanjem posljedica – odlaskom vjernih članova, gubitkom evangelizacijskog žara, ili čak javnim sramoćenjem crkve.

Božji cilj nije uništenje, nego obnova svetosti i svjedočanstva.

PORUKA CRKVI

Crkva koja je radila mnogo dobroga, ali je popustila u jednom ključnom području

Crkva u Tijatiri bila je živahna, aktivna i prepoznatljiva po ljubavi, služenju, vjeri, strpljivosti i sve većim djelima (Otk 2:19). Kada bismo danas vidjeli takvu crkvu, sigurno bismo rekli da je to zdrava i napredna zajednica. No Isus, koji „ima oči kao plamen ognjeni“, vidi ono što ljudski pogled ne može vidjeti. Nakon iskrene i zaslužene pohvale, On izgovara ozbiljnu rečenicu: „Ali imam protiv tebe ovo: dopuštaš ženi Jezabeli…“ (Otk 2:20). Time poručuje da jedno tolerirano zlo može poništiti mnoštvo dobrih djela.

I. PROBLEM TIJATIRE: CRKVA KOJA TOLERIRA LAŽNU PROROČICU

Isus ne govori da je crkva podržavala Jezabelu ili je slijedila, nego da ju je dopuštala i tolerirala te da se nije suprotstavila njezinu utjecaju. To je bio grijeh pasivnosti, nečinjenja i šutnje pred zlom, mir kupljen na račun istine.

1. Jezabela – simbol opasnog sinkretizma

Ime „Jezabela“ vrlo vjerojatno nije bilo stvarno ime te žene u Tijatiri, nego Isusova namjerna aluzija na starozavjetnu kraljicu Jezabelu, najpodmukliju zavodnicu u povijesti Izraela. Ona je u Izrael uvela štovanje Bala, uvela seksualne prakse u vjerske obrede, ubijala Gospodnje proroke, razorila moral naroda i stvorila kulturu tolerancije grijeha. Sve to činila je kroz religiju, a ne kroz stalno nasilje, što je njezinu moć učinilo još razornijom.

2. Jezabela iz Tijatire – lažna duhovna autoritetica

Isus kaže da je to žena „koja sama sebe naziva proročicom“. Drugim riječima, Bog je nije postavio, crkva ju nije prepoznala, nego si je sama dodijelila duhovni naslov. U današnjem vremenu to je osobito prepoznatljivo u različitim samoproglašenim „ministricama“, „duhovnim influencerima“, „prorocima“ i „apostolima“ koji djeluju bez biblijske provjere i odgovornosti.

3. Što je učila?

Učila je dvije ključne zablude. Prvo, promicala je seksualni nemoral, ne samo tjelesni nego i duhovni, jer je poticala miješanje kršćanske pobožnosti s hedonizmom. Drugo, promicala je idolopoklonstvo povezano s trgovinskim cehovima, jer se u Tijatiri nije moglo raditi bez sudjelovanja u gozbama na kojima se nudila hrana žrtvovana idolima i prakticirali seksualni rituali. Njezina poruka bila je da vjernici mogu ostati kršćani, a istovremeno sudjelovati u takvim praksama, jer „Bog neće zamjeriti“, što je opasna mješavina djelomične istine i djelomične laži.

II. UZROK PROBLEMA: NE BOG, NE JEZABELA, NE DRUŠTVO – NEGO CRKVA

Isus ne optužuje Rim, trgovce ni Jezabelu, nego samu crkvu, jer kaže: „Imam protiv tebe…“. Uzrok problema bio je u tome što su tolerirali ono što se nije smjelo tolerirati. Postoje dvije vrste tolerancije. Prva je tolerancija prema ljudima, koja je biblijska i dobra: strpljivost prema slabima, ljubav prema pogrešivima i milost prema grešnicima. Druga je tolerancija prema grijehu, koja je pogubna: popustljivost prema zabludi, šutnja pred lažnim učenjem i prihvaćanje onoga što Bog odbacuje. Bog prezire okamenjenu netoleranciju prema ljudima, ali jednako tako prezire mekoću prema zlu.

Crkva u Tijatiri povukla se iz borbe, izbjegavala je sukob i odabrala šutnju, a povijest crkve pokazuje da crkva nije izgubila istinu jer su heretici bili snažni, nego jer su vjernici bili tihi.

III. ISUSOV SUD O TOLERANCIJI

1. Ne postoji moralna neutralnost

Suvremeni pluralizam tvrdi da je sve relativno, da je svaka istina samo perspektiva i da nitko nema pravo tvrditi što je ispravno. Isus, međutim, ne kaže da Jezabela ima pravo na svoje mišljenje niti poziva na „inkluzivnost“, nego jasno kaže da ga smeta što crkva dopušta i tolerira zabludu.

2. Lažno učenje uvijek ide zajedno sa seksualnom nemoralnošću

U cijeloj povijesti crkve nikada nije postojala hereza koja na kraju nije opravdavala ili poticala seksualni grijeh. Gdje god se prigušuje istina, umekšava Božja riječ i popušta moral, tamo se pojavljuju promiskuitet, homoseksualnost, pornografija, preljub, redefinicija braka i ideologije identiteta.

3. Kada se kršćanstvo pomiješa s kulturom, kršćanstvo počinje umirati

Problem Tijatire nije bio progon, nego kompromis. Sotonina strategija nije bila „slomit ću ih“, nego „pomiješat ću ih“, jer miješanje istine i laži uvijek razara.

IV. PRIMJENA ZA DANAŠNJU CRKVU

1. Lažna tolerancija postala je idol suvremenog društva

Nekada je tolerancija značila strpljivost, poštovanje i suživot bez prisile. Danas znači da je svako mišljenje jednako istinito i svaki moral jednako valjan te da je svaki koji tvrdi da postoji objektivna istina označen kao netolerantan. Zbog toga mnoge crkve šute o seksualnom nemoralu, homoseksualnosti, promjeni spola, pornografiji, pobačaju, eutanaziji i idolima materijalizma i užitka.

2. Crkva ne smije prihvatiti definiciju tolerancije koju nameće kultura

Kršćanska tolerancija znači ljubiti grešnika, ali odbaciti grijeh, imati otvorena vrata, ali čuvati čistu Božju riječ.

3. Toleriranje zablude uništava najprije istinu, a zatim ljubav

Kada crkva izgubi istinu, ona gubi svoj identitet, duhovnu snagu, svetost i autoritet.

V. ŠTO ISUS ŽELI OD CRKVE DANAS?

1. Da se pokajemo od kompromisa

Pozvani smo na pokajanje ne samo zbog pogrešnih djela, nego i zbog pogrešne šutnje.

2. Da vratimo biblijsku jasnoću

Istina nije arogancija, a svjetlo nije netolerancija. Kristova istina uvijek oslobađa.

3. Da čuvamo crkvu od lažnih učenja i lažnih proroka

Isus kao Pastir poziva svoje podpastire da bdiju nad naukom, moralom, jedinstvom i svetošću zajednice.

4. Da budemo čvrsti i istovremeno milosrdni

Crkva nije muzej svetih, nego bolnica za grešnike, ali ni jedna bolnica “ne tolerira” bolesti nego ih liječi.

„Dopuštaš…“ – najopasniji glagol u životu crkve

Crkva u Tijatiri imala je ljubav, služenje, vjeru i djela, ali jedno tolerirano zlo dovelo ju je do Kristove osude. Danas Isus postavlja isto pitanje svakoj crkvi: Što toleriraš? Gdje si popustio? Gdje si šutio? Gdje si dopustio da se istina pomiješa s laži? Krist poziva svoju crkvu na svetost, jasnoću, hrabrost, razlučivanje, revnost za istinu i ljubav koja govori istinu.

Poruka je vrlo jasna: ljude trebamo ljubiti, ali grijeh i zabludu ne smijemo tolerirati.

Božja Riječ nas jasno uči da „malo kvasca ukvasa cijelo tijesto“ (Gal 5:9). Kada se grijeh u crkvi ne suočava, nego prešutno tolerira, to uvijek donosi posljedice. Slabi zajednički život, gubi se vjerodostojnost pred svijetom, a srca se postupno udaljuju od Gospodina.

Pismo nas podsjeća: „One koje ljubim, one korim i opominjem. Zato budi revan i pokaj se“ (Otk 3:19). Isus ne opominje da bi osudio, nego da bi nas vratio na put svetosti. Ako se zatvorimo Njegovoj disciplini, On može dopustiti da se smanji naš broj, da oslabi snaga našeg svjedočanstva, pa čak i da ukloni „svijećnjak“ – svoju prisutnost i blagoslov.

Bolje je da se sami ponizimo nego da nas Bog ponizi. „Sud počinje od Božjega doma“ (1 Pt 4:17). Ovo je poziv na pokajanje, na obnovu međusobne ljubavi i svetog života, te na predanje Duhu Svetome da nas očisti i obnovi.

Biblija pokazuje da kada crkva uporno tolerira grijeh i odbija pokajanje, Sveti Duh može ograničiti ili povući svoj posebni blagoslov privlačenja novih ljudi, čak i ako vjernici aktivno pozivaju druge da dođu. To nije zato što Bog ne želi spašavati ljude, nego zato što On najprije traži svetost svog naroda.

Sveti Duh djeluje u skladu s Božjom svetošću

Djela 5:11–14 prikazuju kako je nakon Božjeg čišćenja crkve zbog grijeha Ananije i Safire „mnogi su povjerovali“. Tek nakon što je zajednica očišćena, mogao je započeti novi rast.
Psalam 66:18 uči da „kad bi bezakonje gledao u srcu svom, ne bi me uslišao Gospodin“, što znači da neobrađeni grijeh slabi molitvu i oduzima snagu evangelizaciji.

Božja prisutnost privlači ljude, a ne samo ljudski pozivi

Zaharija 8:23 opisuje ljude koji dolaze Božjem narodu zato što vide da je „Bog s vama“, što pokazuje da istinska privlačnost dolazi iz Božje prisutnosti, a ne iz ljudske strategije.
U 1. Korinćanima 14:25 nevjernik pada ničice i priznaje: „Zaista, Bog je među vama!“, što je dokaz da upravo Duh Sveti otvara srca, a ne samo ljudska inicijativa ili organizacija.

Isus upozorava crkvu na „gašenje svjetiljke“

U Otkrivenju 2:4–5 Isus opominje efešku crkvu da, iako radi mnogo stvari, bez ljubavi i pokajanja riskira gubitak svijećnjaka, što predstavlja Njegovu prisutnost i svjedočanstvo u zajednici. Kada je svijećnjak uklonjen, više nema stvarnog duhovnog rasta.

Moguće je da vjernici marljivo dijele pozivnice, organiziraju događaje i ulažu trud, ali da Sveti Duh ne daje plod zato što Božja kuća nije u redu. Bog prvenstveno želi svetu i posvećenu crkvu, pa često prije vanjskog rasta djeluje tako da najprije izvrši unutarnje čišćenje.

Osim toleriranja stalnog grijeha, Biblija i crkveno iskustvo pokazuju da postoji još nekoliko uzroka koji dovode do pada broja članova ili do toga da novi ljudi ne dolaze, bez obzira na ljudske pozive. Ti problemi često nisu samo organizacijske prirode, nego predstavljaju dublje duhovne simptome.

Nedostatak Božje prisutnosti i sile

Kada se propovijeda samo ljudska mudrost, a ne Božja sila, kako Pavao opisuje u 1. Korinćanima 2:4–5, ljudi ne doživljavaju duboku promjenu srca niti istinsko obraćenje.
Nedostatak molitve, posta i zajedničkog traženja Boga slabi duhovnu atmosferu crkve, jer bez Božje snage nema obnovljenog života; Djela 4:31 pokazuju da je Duh Sveti ispunio zajednicu nakon molitve i dao im odvažnost u svjedočenju.

Krutost ili nesklad s Božjom voljom

Kada crkva ustraje u starim rutinama i ljudskim navikama umjesto da posluša smjer kojim je Bog vodi, ona gubi duhovnu svježinu i prilagodljivost, kao što Isus uči da se novo vino ne ulijeva u stare mješine (Mt 9:17).
Kada se provode vlastiti planovi umjesto Božjih smjernica, što Jakov upozorava u Jakovu 4:13–15, crkva se udaljava od Božje volje i gubi Njegovo vodstvo.

Neriješeni sukobi i podjele

Ljubomora, svađe i stranaštvo, spomenuti u 1. Korinćanima 3:3–4, sprječavaju duhovni rast jer razbijaju jedinstvo i usmjeravaju pažnju na ljudske interese, a ne na Krista.
Ljudi izvana vrlo brzo prepoznaju kad u crkvi nema jedinstva, jer Isus kaže da će po uzajamnoj ljubavi znati da smo Njegovi učenici (Iv 13:35).

Gubitak prvotne ljubavi i revnosti

Crkva može biti aktivna i vrijedna, ali ako izgubi ljubav prema Kristu i ljudima, gubi i svoju duhovnu privlačnost, kao što Isus upozorava efešku crkvu u Otkrivenju 2:4–5.
Kada se vjernici vode isključivo dužnošću umjesto srcem punim milosti, njihova služba postaje mehanička i bez nutarnjeg žara.

Krivo ili razvodnjeno evanđelje

Kada se izbjegava propovijedanje pokajanja, svetosti i Kristove apsolutne istine, evanđelje gubi snagu, što Pavao snažno upozorava u Galaćanima 1:6–9.
Ljudi možda dođu iz znatiželje, ali ne ostaju jer ne doživljavaju istinsku promjenu života koju donosi jasno i potpuno evanđeosko naviještanje.

Zanemarivanje učenika, a ne samo posjetitelja

Crkva raste onda kada se nove vjernike oblikuje u učenike, a ne kada samo bilježi njihov dolazak, kao što Isus zapovijeda u Mateju 28:19–20.
Ako novi ljudi ne dobivaju podršku, zajedništvo i duhovno vodstvo, brzo se udaljavaju jer nemaju temelj za stabilan rast.

Duhovna mlakost i licemjerje

Laodicejska mlakost, koju Isus osuđuje u Otkrivenju 3:15–16, dovodi do toga da crkva izgubi svoju snagu i vjerodostojnost, jer Krist ne prihvaća ravnodušnost.
Kada život vjernika nije u skladu s onim što se propovijeda, nevjernici gube interes jer ne vide stvarnost onoga što crkva naviješta.

Pravi duhovni rast dolazi onda kada crkva ujedini čistoću (svetost), snagu (Duh Sveti) i svjedočanstvo (ljubav u djelu). Kada se ti temelji uruše, Bog često najprije provodi unutarnje čišćenje u zajednici, a tek onda daje vanjski rast i širenje Njegovog kraljevstva.

ISUS KOJI GLEDA KROZ SVE

„Ovo govori Sin Božji, koji ima oči kao plamen ognjeni i noge kao mjed sjajna…“ (Otk 2:18).
Isus se crkvi u Tijateri predstavlja kao Onaj koji vidi kroz svaku fasadu, kao Onaj koji poznaje njihova djela, ljubav, vjeru, služenje i strpljivost (r. 19), ali i kao Onaj koji jasno proziva sve što nije u skladu s Božjom voljom.

Crkva u Tijatiri nije bila mrtva zajednica; naprotiv, bila je izuzetno aktivna, puna ljubavi i rasla je u dobrim djelima. Ipak, usred svih tih pozitivnih osobina Krist izgovara rečenicu koja ledi krv: „Ali imam nekoliko stvari protiv tebe: zato što dopuštaš toj ženi Jezabeli, koja sebe naziva proročicom, da uči i zavodi moje sluge …“ (r. 20).
Jedno tolerirano zlo može razoriti sve ono što naizgled izgleda dobro.

Ovo nije samo poruka jednoj crkvi u povijesti, nego i pismo Krista suvremenoj crkvi. To je upozorenje crkvi koja rado govori o ljubavi, ali se boji govoriti o svetosti; koja ističe prihvaćanje, ali šuti o pokajanju; koja naglašava milost, ali prešućuje istinu.

KAKO SE CRKVA TREBA NOSITI S DUHOM JEZABELE?

Prepoznati

Crkva se najprije mora moliti za razlučivanje kako bi jasno vidjela što dolazi od Boga, a što dolazi iz ljudske ili demonske manipulacije.
Sve se mora mjeriti Pismom, jer samo Božja riječ nepogrešivo otkriva istinu.
Vjernici ne smiju biti naivni niti vjerovati svakoj „riječi“, svakom samoproglašenom „proroku“ ili svakom „darovitom“ pojedincu koji nema biblijsku potvrdu karaktera i nauka.

Pokajati se i očistiti

Crkva se mora pokajati za grijeh tolerancije, šutnje i kompromisa s onim što Bog osuđuje.
Potrebno je jasno nazvati grijeh – grijehom i prestati ga prikrivati duhovnim izrazima.
Svi koji sudjeluju u manipulaciji, nemoralu ili lažnom prorokovanju trebaju biti pozvani na pokajanje i obnovu.

Obnoviti biblijski red

Crkva treba obnoviti jasnu, biblijsku ulogu duhovnih vođa koji vode u strahu Božjem i poniznosti.
Osobito je važno ohrabriti muškarce da preuzmu odgovornost duhovnog vodstva u poniznosti, čistoći i služenju.
Božji poredak mora imati prioritet nad kulturnim trendovima, ljudskim mišljenjima i društvenim pritiscima.

Djelovati u duhovnom autoritetu

Crkva se treba vratiti duhovnoj borbi koja uključuje molitvu i post kao temeljna oruđa.
Laži i zablude treba razotkrivati i raskrinkavati Božjom istinom, jer istina oslobađa.
Svi duhovni utjecaji koji nisu od Krista moraju se odbaciti i izbaciti iz zajednice.

Vratiti se zdravoj nauci

Crkva mora ponovno propovijedati Pismo bez razvodnjavanja i bez prilagođavanja duhu vremena.
Potrebno je govoriti jednako o milosti i istini, o ljubavi i svetosti, jer samo cjelovito evanđelje donosi promjenu.
Vjernike treba učiti kako razlikovati duhove, prepoznati lažna učenja i ostati čvrsti u Božjoj riječi.

KRISTOV POZIV: „DRŽITE ŠTO IMATE – DOK NE DOĐEM“

„A ostalima u Tijatiri… kažem: Ne namećem vam drugo breme. Samo držite što imate dok ne dođem.“ (Otk 2:24–25)
Bog uvijek ostavlja svoj vjerni ostatak – one koji nisu savili koljeno pred Baalom, koji ljube istinu, koji plaču nad stanjem crkve i koji se ne prodaju za popularnost ili ljudsku naklonost.

Krist osobno govori svakom vjerniku:
Ne predaj se zbunjenosti; ostani trijezan i ustrajan.
Ne šuti iz straha; govori istinu u ljubavi i poslušnosti.
Ne trguj s istinom radi prihvaćenosti ili udobnosti.
Drži ono što imaš – ljubav, vjeru, svetost i poslušnost.

Isus obećava: „Onomu tko pobijedi dat ću vlast nad narodima… i dat ću mu zvijezdu jutarnju“ (Otk 2:26–28).
Ne traži svjetla ovoga svijeta, nego traži Zvijezdu jutarnju – samoga Krista.

KRISTOVA DISCIPLINA: BOLNI LEŽAJ, NEVOLJA I DUHOVNA SMRT

Evo, ja je bacam u postelju, a one koji su zajedno s njom bludničili u veliku nevolju ako se ne pokaju zbog svojih djela. I djecu ću njezinu smrću pobiti (r. 22–23a).
Ovo su teške riječi, ali dolaze iz usta Isusa, Zaručnika Crkve, koji duboko ljubi svoju nevjestu, ali je ne želi dijeliti s idolima.

Bacat ću je na bolesničku postelju

Jezabelino „mjesto moći“ bilo je upravo njezin krevet – mjesto bluda i zavođenja.
Isus jasno kaže da će se krevet grijeha pretvoriti u krevet suda.
To može uključivati fizičku bolest, unutarnju slomljenost, javni sram ili disciplinu koja izravno pogađa tijelo i život (usp. 1 Kor 11:29–30).
Mjesto gdje je grijeh počeo postaje mjesto gdje dolazi kazna.

…i one koji s njom bludniče u veliku nevolju – ako se ne pokaju

U ovom kontekstu „blud“ ima šire značenje i uključuje seksualni grijeh, ali i duhovni blud poput idolopoklonstva i lažnog učenja.
Izraz „velika nevolja“ ne odnosi se na eshatološku Veliku nevolju, nego na ozbiljnu Božju disciplinu u sadašnjem vremenu.
Ipak, primjećujemo da Isus ostavlja otvorena vrata milosti, jer kaže: „…ako se ne pokaju“.
To nam otkriva ključni princip: čak i u sudu Bog još uvijek poziva na pokajanje; Njegova disciplina nije prvi metak, nego upozorenje koje daje vremena za povratak.

Djecu ću joj pobiti smrću

„Djeca“ ovdje ne označavaju biološku djecu, nego duhovne potomke – one koji su prihvatili njezino učenje, stali pod njezin utjecaj, sudjelovali u cehovima te ušli u idolsku gozbu i kultni blud.
Isus najavljuje da će doslovno ukloniti neke od tih ljudi radi zaštite svoje crkve i radi svjedočanstva svim crkvama.
Ovo je zastrašujuća, ali biblijska istina: Bog može prerano uzeti život vjernika, ne da bi ga osudio vječno, nego radi discipline, očišćenja i zaštite zajednice (usp. 1 Kor 11,30).

KRIST KOJI ISTRAŽUJE „BUBREGE I SRCA“

„…i znat će sve crkve da sam ja onaj koji istražuje bubrege i srca: i dat ću vam svakome po vašim djelima (r. 23b)

Da sve crkve znaju…

Ovo nije poruka namijenjena samo crkvi u Tijatiri, nego svim crkvama u svakoj generaciji i u svakom gradu.
Isus želi da sve crkve znaju da On osobno sudi, da On osobno pretražuje i da On osobno razlikuje što je istinito, a što je zabluda.

Ispituje bubrege i srca

U biblijskom jeziku „bubrezi“ označavaju najdublje osjećaje, skrivene namjere i unutarnje nagone, dok „srce“ predstavlja središte ljudske volje, razmišljanja i odlučivanja.
Isus ne gleda samo vanjska djela, ne vodi se našim emocijama i ne prihvaća površni dojam koji imamo o sebi. On pretražuje naše motive, naše unutarnje razloge i ono što ponekad ni sami sebi ne priznajemo.

Svakome ću dati po djelima njegovim

„Djela“ ovdje ne obuhvaćaju samo ono što ljudi vide – službe, aktivnosti i projekte – nego i ono što se događa u dubini „bubrega i srca“, iz čega djela zapravo proizlaze.
Isus će nas suditi ne prema izgledu, nego prema onome što On vidi iznutra.

Primjena: naše duhovno rasuđivanje često je mutno i subjektivno, ali Isusovo rasuđivanje savršeno je pravedno.
Bolje je da sami dopustimo Duhu i Riječi da nas razotkriju sada, nego da čekamo dan kada će On sve razotkriti javno.

ZAKLJUČAK

Duh Jezabele nije jači od Krista, ali postaje poguban kad ga crkva tolerira i prestane mu se suprotstavljati.
Zato je vrijeme da crkva prestane skrivati grijeh iza riječi „ljubav“, da prestane šutjeti kad Krist govori i da prestane praviti kompromise s onim što razara dušu i zajednicu.

Krist jasno kaže: „One koje ljubim, one korim i opominjem. Zato budi revan i pokaj se“ (Otk 3:19).
A Pismo nas podsjeća: „Sud počinje od Božjeg doma“ (1 Pt 4:17).

Duh Jezabele nije samo „problem jake žene“, nego problem svakoga ljudskog srca, bilo muškog ili ženskog.
To je stanje srca koje odbacuje Božji red, koje želi vladati umjesto služiti i koje koristi duhovnost bez pokornosti Pismu.

Krist ne traži samo da se ona rasplače ili da se osjeti krivom, nego da istinski promijeni način mišljenja i života.

Biblijski tekst kaže: „…ali se ne htjede pokajati.“
Ona je ostala tvrdokorna i ustrajna u svojoj doktrini i praksi.
Njezina „tolerancija“ prema grijehu bila je apsolutna, ali je istovremeno bila potpuno netolerantna prema pokajanju.
Ovo otkriva važan princip: nemoral i zabluda često tvrdoglavo odbijaju Božju volju, čak i kada Bog jasno i milostivo opominje.

Isus i danas daje crkvama vrijeme da se pokaju i upozorava ih kroz svoju Riječ, kroz djelovanje Duha i kroz događaje koji ih pozivaju na razmišljanje.
Ipak, Njegova strpljivost nije beskonačna.
Crkva koja ustrajno tolerira grijeh, odbija disciplinu i relativizira doktrinu postaje poput kamiona bez kočnica na nizbrdici – što duže čeka, to se teže može zaustaviti.

„A ostalima… kažem: … ne stavljam vam drugo bremena; nego samo držite što imate, dok ne dođem.“ (r. 24–25).
Bog uvijek ima svoj vjerni ostatak – one koji ne žele sudjelovati u igri kompromisa, koji ljube istinu, koji plaču nad stanjem crkve, ali ipak ostaju vjerni Kristu.

Isus danas govori svakome tko želi ostati vjeran:
Ne pristaj na duhovnu zbrku i zbunjenost.
Ne šuti radi mira pod svaku cijenu, jer lažni mir je opasniji od sukoba za istinu.
Ne prodaj istinu radi ljudske prihvaćenosti.
Drži ono što imaš – vjeru, ljubav, svetost i poslušnost.

„Onomu koji pobijedi dat ću vlast nad narodima… i dat ću mu zvijezdu jutarnju.“ (r. 26–28).
Nemoj tražiti odobravanje svijeta; traži Zvijezdu jutarnju – samoga Krista.

Prijedlog molitve

Gospodine Isuse, Ti koji imaš oči kao plamen ognjeni, pogledaj danas u našu crkvu i u moje srce. Oprosti nam gdje smo tolerirali grijeh, gdje smo se bojali ljudi više nego Tebe i gdje smo šutjeli kad si Ti govorio. Očisti nas od duha Jezabele – od pobune, manipulacije, relativizma i nemorala. Vrati nam strah Gospodnji, ljubav prema istini i hrabrost da stojimo za Tvoju riječ. Daj našim vođama poniznost i odvažnost, našim obiteljima svetost i našoj crkvi prisutnost Tvoje slave. Ne oduzmi naš svijećnjak, nego nas obnovi da budemo svjetlo u tami. U Isusovo ime. Amen.

Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!