(Luka 16:19–31)
19Bogataš i Lazar “Bijaše neki bogataš. Odijevao se u grimiz i tanani lan i danomice se sjajno gostio. 20 A neki siromah, imenom Lazar, ležao je sav u čirevima pred njegovim vratima 21 i priželjkivao nasititi se onim što je padalo s bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve.«
22 »Kad umrije siromah, odnesoše ga anđeli u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš te bude pokopan. 23 Tada u teškim mukama u paklu, podiže svoje oči te izdaleka ugleda Abrahama i u krilu mu Lazara 24 pa zavapi: ‘Oče Abrahame, smiluj mi se i pošalji Lazara da umoči vršak svoga prsta u vodu i rashladi mi jezik jer se strašno mučim u ovom plamenu.’ 25 Reče nato Abraham: ‘Sinko! Sjeti se da si za života primio dobra svoja, a tako i Lazar zla. Sada se on ovdje tješi, a ti se mučiš. 26 K tome između nas i vas zjapi provalija golema te koji bi i htjeli prijeći odavde k vama, ne mogu, a ni odatle k nama prijelaza nema.’«
27 »Nato će bogataš: ‘Molim te onda, oče, pošalji Lazara u kuću oca moga. 28 Imam petoricu braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.’
29 Kaže Abraham: ‘Imaju Mojsija i Proroke! Njih neka poslušaju!’ 30 A on će: ‘O ne, oče Abrahame! Nego dođe li tko od mrtvih k njima, obratit će se.’ 31 Reče mu: ‘Ako ne slušaju Mojsija i Prorokâ, neće povjerovati sve da i od mrtvih tko ustane.’”
Isus nam u ovoj priči ne daje tek usporedbu između bogatog i siromašnog čovjeka. On otkriva nešto daleko važnije – stvarnost vječnog života nakon smrti. Ovo nije priča s površnom moralnom porukom o ljubaznosti prema siromašnima. Ovo je duhovni poziv na buđenje.
Isus kroz ovaj odlomak ne moralizira, nego evangelizira.
Ne poučava samo o etici – nego upozorava na vječne posljedice svakog zemaljskog izbora.
U srži ove priče stoji važno, osobno i neizbježno pitanje:
Živiš li samo za ono što možeš vidjeti i dotaknuti – ili i za ono što dolazi nakon smrti?
Ova priča nas ne ostavlja ravnodušnima – ona traži odgovor.
Jer na kraju, neće biti važno koliko si imao, već kome si pripadao.
(Luka 16:19–21)
Bogataš nije imao ime – i to je važno. U židovskoj kulturi, ime je označavalo identitet, osobnost i vrijednost pred Bogom. Lazar ima ime – bogataš ne. Zašto? Jer je u Božjim očima Lazar bio poznat, dok je bogataš bio izgubljen – bezbožnik koji je živio samo za sebe.
Također, riječ “Purpurna odjeća i lan” ukazuje na ekstremni luksuz – to je bio materijal kraljevskog statusa (usp. Estera 8:15). Dakle, ovo nije običan imućan čovjek – već netko tko je uživao u raskoši dok drugi umire pred njegovim vratima.
Izreke 14:31:
“Tko tlači siromaha, sramoti Stvoritelja njegova, a tko mu iskazuje milost, časti Boga.”
Bogataš nikada ne izgovara ni Lazarovo ime. Čak i u paklu, on mu ne govori izravno, nego Abrahama moli: “Pošalji Lazara…” – i dalje ga vidi kao nižu osobu, kao slugu i u mukama zadržava oholost.
(Luka 16:20–21)
Lazarovo ime znači: “Bog je pomoć”. I to govori sve. On se nije mogao osloniti ni na što drugo osim na Boga. Njegovo siromaštvo i bolest ne znače da je bio grešnik pod Božjom kaznom. Isus time ruši tadašnju židovsku ideju da je bogatstvo znak Božjeg blagoslova, a siromaštvo kazna.
Psi su lizali Lazarove rane – što mnogi vide kao dodatno poniženje. Međutim, u starozavjetnom kontekstu, psi su se smatrali nečistima, pa je ova slika namjerno ekstremna: dok ga čovjek ignorira, nečiste životinje mu pridaju više pažnje!
Time Isus pojačava kontrast: čovjek stvoren na sliku Božju ne pokazuje samilost, ali psi – pokazaju više suosjećanja od čovjeka.
Način na koji živiš sada – otkriva kome pripada tvoje srce i određuje tvoju vječnost. Isus ne upozorava radi straha, nego poziva na obraćenje dok još ima vremena, dok traje vrijeme milosti.
(Luka 16:22–23)
Obojica umiru – ali nisu obojica kako kažu u narodu “na boljem mjestu”.
U tekstu stoji da je Lazar odnesen anđelima. To je snažan opis: umiranje za vjernika nije kraj, nego ulazak u Božju prisutnost uz nebesku pratnju.
Bogataš umire i biva pokopan – običan kraj. Nema spomena o anđelima. I budi se u mukama. Grčka riječ “hades” se koristi – što u Novom zavjetu često označava privremeni pakao, mjesto čekanja Božjeg suda.
Bogataš vidi, prepoznaje i komunicira. To potvrđuje svjesnost u vječnosti. Ne postoji “nestanak”, “besvjesnost” ili “reinkarnacija” – nego svjesno iskustvo nakon smrti.
(Luka 16:26)
Bogataš sada želi olakšanje – ali Abraham jasno govori: ponor između njih je nepremostiv. Nema “čištilišta”, nema mogućnosti promjene.
Ovo ruši svaku teologiju o “drugoj prilici nakon smrti”. Biblija nikada ne govori o “tranzicijskom stanju”, čistilištu – samo su dva puta: život i smrt, blagoslov i prokletstvo.
Hebrejima 9:27
“Ljudima je određeno jednom umrijeti – a potom sud.
(Luka 16:27–31)
Bogataš sada postaje – misionar. Želi da se njegova braća obrate, da im se pošalje čudo. Zanimljivo: prvi put u cijeloj priči pokazuje brigu – ali prekasno. I Abraham mu govori ono najvažnije:
“Imaju Mojsija i Proroke…”
Drugim riječima: Božja Riječ je dovoljna. Ako ju ne slušaju – neće ih promijeniti ni čudo. I zaista – Isus je uskrsnuo, a mnogi su i dalje nevjerni.
Vjerovati znači slušati, shvatiti svoj problem griješnosti, vjerovati u Isusa – a ne tražiti senzaciju.
2 Timoteju 3:16–17:
“Svako je Pismo Bogom nadahnuto i korisno…”
U priči imamo dva čovjeka – jedan je poznat Bogu, drugi poznat svijetu. Jedan je imao sve, ali je izgubio sve. Drugi je imao ništa – ali je dobio sve.
Isus ne govori ovu priču da bismo rekli: “Jadni Lazar i loši bogataši.”
On je govori da bi nas pitao: “Kamo ti ideš?”
Na kraju života, svi idemo u jedan od dva smjera – ali kamo idemo ne određuje naš status, već naš odnos s Bogom. Isusova priča o bogatašu i Lazaru otkriva dvije vrlo različite sudbine – i podsjeća nas da imamo samo jedan život i jednu priliku za pravi izbor.
U svijetu gdje se često mjeri “uspjeh” kroz novac, imetak, slavu i moć – Isus ispriča priču koja okreće sve naopako.
Predstavlja nam dva čovjeka: jedan je bogat, poštovan, uživa sve pogodnosti ovoga svijeta. Drugi je siromašan, bolestan, prezren, prosjak.
Ali kad život završi – sve se mijenja.
Onaj koji je imao sve – ostaje bez ičega. Onaj koji nije imao ništa – nalazi se u vječnoj utjesi.
Ovo nije samo priča o dvojici ljudi. Ovo je poruka za svakoga od nas.
Dvoje ljudi. Dvije sudbine. Jedan pravi izbor.
Isus nas ne poziva da mrzimo bogatstvo, nego da prepoznamo ono što je vječno važno.
On nas ne straši paklom – nego nas poziva u život.
Ne traži savršenost – nego vjeru.
Ne traži religiju – nego odnos sa živim Bogom.
Ako bi tvoj život završio danas – kojoj od ove dvije sudbine ideš ususret?
Jesi li poput bogataša – preokupiran svakodnevicom i ravnodušan prema Isusu i vječnosti?
Ili si poput Lazara – možda skrhan, ali s vjerom u Isusa koja gleda dalje od ovoga svijeta?
Još uvijek je vrijeme za jedan pravi izbor.
Isus nam u ovoj priči ne daje tek usporedbu između bogatog i siromašnog čovjeka. On otkriva nešto daleko važnije – stvarnost vječnog života nakon smrti. Ovo nije priča s površnom moralnom porukom o ljubaznosti prema siromašnima. Ovo je duhovni poziv na buđenje.
Isus kroz ovaj odlomak ne moralizira, nego evangelizira.
Ne poučava samo o etici – nego upozorava na vječne posljedice svakog zemaljskog izbora. Ova priča nas ne ostavlja ravnodušnima – ona traži odgovor. Jer na kraju, neće biti važno koliko si imao, već kome si pripadao.
Bog ti nije dao ovu priču da te zastraši, već da te probudi.
Nije ti dao svoj glas da te osudi, već da te pozove kući.
Isus ne dijeli ovu priču o bogatašu i Lazaru zato da bismo samo znali kako pakao izgleda – već zato da bismo znali kako izgleda život bez Boga. To je život koji možda izgleda sjajno izvana, ali je iznutra prazan, beživotan i odvojen od vječne nade.
Dobra vijest Evanđelja je ovo:
“Jer Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.” (Ivan 3:17)
Bog te danas poziva – ne sutra, ne kad ‘središ život’, ne kad osjetiš nešto posebno – nego sada. Tvoje srce je Njegovo boravište ako mu ga predaš.
Prihvati/priznaj da si grešnik (Rimljanima 3:23)
Vjeruj da je Isus umro za tebe (Rimljanima 10:9)
Pokaj se/promijena mišljenja i okretanja s jednog gledišta na drugo (Djela 3:19). Jedini način na koji Bog nudi oprost je kroz povjerenje u ono što je Krist učinio na križu (Djela 10:43; Efežanima 1:7). “Pokajanje” je od grčkog korijena riječi metanoeō. To ne znači “ispričati se;” to znači promijeniit mišljenje, okrenuti se od odbijanja Krista kao Spasitelja i time priznati da je moj put pogrešan, a Božji put ispravan.
Prihvati spasenje kao milosni dar po vjeri u Isusa Krista (Efežanima 2:8–9). Po vjeri u Isusa grijesi su nam oprošteni, i nema više nikakve osude za one koji su u Kristu Isusu.
Možeš moliti:
Bože, priznajem da sam grešnik. Potrebna mi je Tvoja milost. Vjerujem da je Isus umro za mene i uskrsnuo. Vjerujem Ti da si umro radi mojih grijeha! Oprosti mi moje grijehe, hvala Ti na oproštenju! Dolazim k Tebi – da mi budeš Spasitelj, ali i Gospodin. Predajem ti svoj život. Učini od mene ono što Ti želiš. Vjerujem u Tvoju milost. Vjerujem u Tvoju Riječ. Vjerujem da si me danas pozvao – i ja odgovaram. U Isusovo ime, Amen.
Čitaj redovito Bibliju (počni s Evanđeljem po Ivanu)
Moli i razgovaraj s Bogom svakodnevno
Pridruži se što zdravijoj lokalnoj crkvenoj zajednici
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
