„Isus je prijatelj grešnika.“
Ta se rečenica danas često koristi, ponekad kao utjeha, ponekad kao izgovor. No rijetko se pitamo što ona zapravo znači. Još rjeđe se pitamo: je li moguće biti prijatelj Isusa, a ostati prijatelj vlastitog grijeha?
Jedna od najnevjerojatnijih, ali i najizazovnijih istina o Isusu jest upravo ova: On je prijatelj grešnika, ali nikada prijatelj grijeha.
On ljubi ljude bez zadrške – toliko da je živio, umro i uskrsnuo za njih. Ipak, nikada nije umanjivao smrtonosnu ozbiljnost grijeha. Unatoč tome, grešnici su bili privučeni Njemu. Ta napetost – ljubav bez kompromisa i istina bez okrutnosti – čini Isusa toliko uvjerljivim.
Fraza „Ljubi grešnika, mrzi grijeh“ sama po sebi nije pogrešna. Naprotiv, ona sažima biblijsku napetost između Božje svetosti i Božje milosti. Problem nastaje onda kada se ta istina izgovara bez ljubavi i poniznosti, bez srca koje je i samo svjesno vlastite potrebe za milošću. Problem nastaje kada se istina govori hladno i s visine, a ne iz srca koje je prvo bilo dotaknuto Božjom milošću.
U praksi se često događa da „mržnja prema grijehu“ postane glasna, a ljubav prema grešniku tiha ili nevidljiva. Tada istina, umjesto da liječi, ranjava – ne zato što je lažna, nego zato što je izgovorena bez Kristova duha.
S druge strane, Isus nikada nije umanjivao grijeh, ali ga je uvijek razotkrivao u kontekstu milosti. On nije govorio: „Tvoj grijeh nije važan“, nego: „Tvoj grijeh te ubija – i zato sam došao.“
Kada ljubav i istina nisu zajedno, obje se izopače:
Isus, međutim, nikada nije birao između to dvoje.
Ljubav bez istine nije evanđelje. Važno je ovdje razjasniti jednu stvar. Govor o Isusovoj ljubavi prema grešnicima nije univerzalizam – ideja da je svatko automatski prihvatljiv pred Bogom bez obzira na odgovor vjere.
Biblija jasno uči da je Isus platio cijenu za grijehe svih ljudi posvuda. On je „Jaganjac Božji koji odnosi grijeh svijeta“, Spasitelj svijeta, Onaj koji je dao sebe kao otkupninu za sve. Njegova je žrtva dostatna za sve, bez iznimke.
No razlog zbog kojega ljudi propadaju i idu u pakao nije u tome što njihovi grijesi nisu plaćeni, nego u tome što odbacuju Onoga koji je platio za njihove grijehe. Evanđelje nije poruka da su svi spašeni, nego da je spasenje ponuđeno svima – i da se prima vjerom.
Zato Isus može iskreno i istinito ljubiti svakog grešnika, a istodobno ozbiljno pozivati na obraćenje. Njegova ljubav ne ukida potrebu za odgovorom; ona ga upravo zahtijeva.
„Ljubi grešnika, ignoriraj grijeh.“
Ni to ne pomaže. Ignorirati grijeh isto je što i ignorirati rak. Crkve to možda nikada ne bi izgovorile naglas, ali često se upravo tako ponašaju.
Ignoriranje grijeha u biti poručuje:
„Bog te voli, ali nas zapravo nije briga vodi li tvoj život prema slomljenosti, praznini ili samouništenju.“
To također nije ljubav.
Evo četiri prijedloga – ne za institucije i programe, nego za svakog Isusovog učenika.
Grijeh nije bezazlena pogreška, loša navika ili kulturni nesporazum. On je smrtno ozbiljan. Isus je to shvaćao toliko ozbiljno da je dao vlastiti život kako bi nas spasio njegovih posljedica.
Ignorirati grijeh znači ignorirati stvarnu štetu koju on nanosi – ne samo u vječnosti, nego i ovdje i sada: u odnosima, savjesti, identitetu i nadi.
Grijeh nije samo kršenje pravila — on razara odnos. Nije samo pravni problem pred Bogom, nego osobni problem koji pogađa naše srce, savjest i način na koji živimo. Grijeh nije samo nešto „zabranjeno“. On uvijek pogađa nekoga – naš odnos s Bogom i s ljudima, ali najprije nas same.
Grijeh nije samo prijestup zakona, nego pobuna srca koja prekida zajedništvo s Bogom i ostavlja čovjeka duhovno praznim i slomljenim.
Prema Bibliji, ta pobuna nije započela s nama, nego je ušla u čovječanstvo kroz Adama i obilježava svakog čovjeka već rođenjem. Zato nitko nije izvan tog problema – osobni grijesi samo razotkrivaju ono što je već prisutno u srcu.
Ako grijeh promatramo isključivo kao kršenje zakona, Boga ćemo neizbježno doživljavati prvenstveno kao Suca. A Bog to jest. Pismo jasno govori o Njegovoj pravednosti i sudu. No problem nastaje kada Boga svedemo samo na tu ulogu.
Biblijski gledano, grijeh nije samo pravni prijestup, nego prije svega puknuće odnosa. On nije tek prekršaj zakona, nego pobuna srca; ne samo krivnja pred sudom, nego otuđenje od Boga koji je izvor života. Zato Pismo grijeh opisuje jezikom smrti, ropstva i izgubljenosti, a ne samo krivnje.
Grijeh najprije narušava naš odnos s Bogom, a iz tog raskida proizlazi i sva naša unutarnja i vanjska slomljenost.
Zato grijeh nije samo pitanje krivnje pred Bogom, nego i stvarnost u kojoj čovjek živi u nevolji daleko od izvora života.
Čovjek u grijehu nije samo prijestupnik koji treba presudu, nego zarobljenik kojemu je potreban spas, bolesnik kojemu je potreban Liječnik i izgubljeni sin kojemu je potreban Otac.
Božja „sudnica“, gledana kroz križ Kristov, nije mjesto beznadežne osude, nego mjesto opravdanja i oslobođenja. Bog ostaje pravedan Sudac, ali u Kristu On sam preuzima osudu koju zakon zahtijeva. Zato Pismo može reći da Bog „opravdava bezbožnika“ (Rim 4,5), ne ukidanjem pravde, nego njezinim ispunjenjem u Sinu.
Bog, dakle, ne dolazi kao tužitelj koji traži našu propast, nego kao Spasitelj koji nosi našu krivnju. U tom smislu, evanđelje ne negira ozbiljnost grijeha, ono je potvrđuje cijenom križa, ali istodobno objavljuje da je sud pretvoren u milost, a osuda u slobodu (Rim 8,1).
Ako grijeh vidimo samo pravno, proizvest ćemo legalizam ili očaj.
Ako ga vidimo biblijski i pravno i odnosno, otvorit ćemo prostor za pokajanje, obnovu i stvarnu promjenu.
Upravo zato Isus može biti prijatelj grešnika, a da nikada ne postane prijatelj grijeha.
Grijeh je poput virusa koji je vrlo rano ušao u svijet. On razara iznutra: kvari našu nutrinu, slabi našu volju i iskrivljuje način na koji razmišljamo. Nije samo nešto što činimo — to je sila koja nas oblikuje. Prenosi se kroz odgoj i okolinu, ali se i svjesno usvaja.
Biblija ide još preciznije i dublje: uči da je grijeh ušao u čovječanstvo kroz Adama i da se ta slomljenost prenosi na svakog čovjeka rođenjem. Zato čovjek ne postaje grešan tek zato što čini grijeh, nego griješi zato što je već rođen grešan. Problem, dakle, nije samo u lošim navikama koje treba popraviti, nego u srcu koje treba obnoviti.
Zato se grijeh ne može riješiti pukim samopoboljšanjem. Zato se grijeh ne može riješiti pukim popravljanjem ponašanja. Problem je dublji. Ono što nam je potrebno jest novo rođenje – nova nutrina i nova snaga za život. A to se ne događa vlastitim naporom, nego po vjeri u Isusa Krista.
Kada čovjek povjeruje Kristu, Bog mu daje novu narav: oproštenje grijeha, novi početak i snagu Duha Svetoga da započne drukčiji život. To nije proces „postajanja malo boljim“, nego prijelaz iz starog u novi život, dar koji dolazi izvana – od Boga.
Ako grijeh vidimo kao veliki problem, “bolest”, tada Isusa počinjemo gledati kao Liječnika. A ako postoji ikakva „mržnja“ prema grijehu, ona bi trebala nalikovati roditeljskoj mržnji prema raku koji uništava dijete – ne prema djetetu, nego prema bolesti.
Grijeh nikada ne ispunjava ono što obećava. On samo pojačava žeđ. Poput pijenja slane vode – što više piješ, to si žedniji.
Zato smo, kako drevna molitva kaže, „jadni grešnici“ – ne zato što Bog uživa u našoj krivnji, nego zato što nas grijeh čini jadnima.
Nasuprot tome, život u odnosu sa Stvoriteljem znači piti iz izvora koji doista zadovoljava i pretvara nas u izvor života za druge.
Grijeh nije bezazlena slabost koju možemo držati pod kontrolom. On je poput monstruma kojeg hranimo, uvjereni da ga vodimo – sve dok ne shvatimo da je on počeo voditi nas.
Svaki grijeh prije ili kasnije stiže svoga čovjeka. Možda ne odmah, možda ne na način koji očekujemo, ali uvijek ostavlja trag: u srcu, u savjesti, u odnosima i u nadi.
Ako grijeh shvaćamo olako, vrlo brzo ćemo olako shvatiti i milost.
Ako grijeh vidimo samo kao zakon, promašit ćemo odnos.
Ako ga vidimo kao bolest, potražit ćemo Liječnika.
Ako ga vidimo kao ludost, prestat ćemo ga romantizirati.
Zamislite Isusa kako sjedi za stolom s poreznicima, pijancima i prostitutkama. Naginje se prema njima i kaže:
„U redu je. Budući da ste moji prijatelji, slobodno nastavite uništavati svoj život.“
Bi li to bio dobar prijatelj?
Isus nije rekao ženi uhvaćenoj u preljubu: „Nastavi kako želiš.“ Rekao je: „Ni ja te ne osuđujem – idi i više ne griješi.“ Ljubav i istina izgovorene su u istom dahu.
Pravi prijatelj ne napušta istinu radi prihvaćanja – ali ni ljubav radi istine. Isus je prijatelj grešnika upravo zato što nikada ne odustaje od njihove slobode, iscjeljenja i obnove.
I upravo zato On nikada ne može biti prijatelj grijeha.
Isus nije prijatelj koji nam tapša po ramenu dok propadamo. On je prijatelj koji nas voli previše da bi nas ostavio ondje gdje jesmo.
Pitanje nije voli li Isus grešnike – to je zauvijek dokazao na križu, gdje je ponio grijehe cijeloga svijeta.
Pitanje je hoćemo li mu vjerovati i odazvati se na ono što je učinio za nas.
Biblija uči da grijeh ne donosi slobodu, nego ropstvo. On nas ne uništava samo u nekoj dalekoj budućnosti, nego već sada – kroz prazninu, slomljene odnose, krivnju, strah i gubitak smisla. To je svojevrsni pakao koji započinje već ovdje, život odvojen od Boga, izvora istine i života.
No taj put ima i svoj završetak. Ako čovjek ustraje u odbacivanju Krista, Biblija govori o konačnom odvajanju od Boga – o stvarnom i vječnom paklu. Ne zato što Bog uživa u osudi, nego zato što poštuje čovjekov izbor da živi bez Njega.
Zato spasenje nije pokušaj da postanemo bolji ljudi vlastitim snagama. Ono je poziv da dođemo Kristu takvi kakvi jesmo, priznajući da sami ne možemo pobjeći iz grijeha koji nas uništava. Spasenje je pouzdanje u Njega – u Onoga koji je već platio cijenu, koji oprašta, oslobađa i daje novi život.
Isus ne poziva savršene.
On poziva one koji su spremni priznati da im je potreban Spasitelj – i koji su voljni vjerom prihvatiti njegovu milost, danas i za vječnost.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
