Većina nas je barem jednom u životu susrela ljude koji su zatvorenici u teološkom zatvoru. To nisu zidovi od kamena i čelika, nego zidovi od straha, nesigurnosti i krivog razumijevanja Božje milosti.
Kalvinisti, primjerice, vjeruju da je Bog prije stvaranja svijeta već izabrao one koji će biti spašeni i ući u Njegovo kraljevstvo. Ako si izabran, vjeruju oni, onda si spreman i spasenje ti ne može izmaknuti. Ali ako nisi među izabranima, ništa što učiniš neće ti pomoći – vječnost ćeš provesti u ognjenom jezeru.
Kalvinistička teologija i nauk o tzv. „Gospodnjem spasenju“ također tvrde da onaj koji je izabran mora živjeti svetim životom, neprestano pokazujući plodove svetosti. Takva svetost nije samo očekivani plod izabranosti nego i stalna obaveza kojom osoba dokazuje sebi i drugima da pripada Bogu. Drugim riječima, ne samo da bi život svetosti bio dokaz izabranosti, nego bi to bio i dug koji stalno moraš plaćati kroz svoje ponašanje. Budući da svi mi griješimo – čak i najpobožniji među nama – osoba stalno živi u strahu: živim li dovoljno sveto? Jesam li stvarno izabran? Što ako padnem i dokažem suprotno?
Zamislite takav život – u zatvorskoj ćeliji teologije u kojoj nema sigurnosti, nego samo stalna sumnja u spasenje. Ne znaš jesi li izabran. Ne znaš jesi li dovoljno svet. Ne znaš hoćeš li do kraja ostati vjeran. Na zidu te ćelije možda čak visi i stih poput Ivana 3:16 – ali ti ga tvoja teološka tradicija ne dopušta da ga primiš jednostavno onako kako ga Bog nudi:
„Jer Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina, da nijedan koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni.“
Možda ti ne možeš povjerovati da je to zaista tako jednostavno.
Nedavno sam čuo za priču Stevea Lawsona – jednog svjetski poznatog propovjednika i autora, koji je desetljećima živio u tom teološkom zatvoru. Četrdeset godina je propovijedao i podučavao uvjerenje da su samo izabrani spašeni i da njihova svetost dokazuje njihovu izabranost. Pisao je knjige i učio druge da grešnik poput preljubnika nema mjesta u kraljevstvu Božjem.
A onda je otkriveno da je sam imao aferu – da je pao u grijeh (preljub) koji je godinama osuđivao. Njegovi kolege, umjesto da ga prime s milošću, osudili su ga i proglasili gotovo sigurno izgubljenim. Licemjerno su ga pogubili riječima, kao da su oni sami pravedniji i bez grijeha.
Ovdje moramo jasno reći: Bog nikada ne odobrava grijeh preljuba. U Pismu piše: „Ne čini preljuba“ (Izlazak 20:14), a Isus upozorava da preljub izvire iz srca i da kvari čovjeka (Matej 15:19). To je ozbiljan grijeh koji donosi bol, razara brakove i obitelji i uništava svjedočanstvo. Bog je svet i poziva svoj narod na svetost. Ali isto tako, preljub nije grijeh koji može izbrisati spasenje onome tko vjeruje u Isusa za život vječni. Krist je umro za sve naše grijehe – prošle, sadašnje i buduće – i tko vjeruje u Njega ima život vječni (Ivan 6:47).
No, da se ne bi krivo shvatila sloboda milosti: ona nije dozvola da nastavimo griješiti. Pavao jasno kaže: „Što ćemo dakle reći? Da ostanemo u grijehu da bi se milost umnožila? Nipošto!“ (Rimljanima 6:1–2). Sloboda milosti oslobađa nas od kazne grijeha, ali nas poziva na nov život u zahvalnosti i posvećenju.
Ovdje se nadovezuje još jedna važna pouka: čovjek koji je javno i teškim grijesima kompromitirao svoj primjer ne bi trebao nastojati vratiti se u službu koja ga stavlja u istaknuto mjesto pred ljudima. Da, Bog mu oprašta i spašava ga, ali njegovo svjedočanstvo je ozbiljno narušeno. U 1. Timoteju 3 Pavao jasno uči da vođa mora biti besprijekoran, dobra ugleda i izvan Crkve – i takva služba nije pravo, nego povjerenje i odgovornost.
Zajednica u ljubavi i mudrosti treba mu pomoći da ozdravi, da se pokaje i nastavi hodati s Bogom, ali ga također uputiti da se usmjeri na tiho i ponizno služenje u pozadini, dok Bog liječi povrede i vraća povjerenje — ako i kada On u svojoj mudrosti to dopusti. Božja milost nas oslobađa od kazne grijeha, ali ne uklanja uvijek zemaljske posljedice i odgovornosti.
Lawsonovo najveće ropstvo nije njegova nevjera u braku, nego njegova nevjera Božjoj milosti. Zarobljen je u okrutnoj teologiji koja ga drži u ćeliji straha i sumnje. Nadam se i molim da će jednog dana u njegovu tamu zasjati svjetlo Evanđelja – da će vidjeti Isusa onakvog kakav jest: Onaj koji spašava grešnike. Ne „odabrane grešnike“. Ne „dovoljno iskrene grešnike“. Nego sve koji vjeruju u Njega.
Isus nas poziva: „Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas odmoriti.“ (Matej 11:28)
To nije poziv odabranima. To je poziv svima.
Ako ste vi danas u takvom zatvoru, slušajte Božju riječ: On vam već sada nudi ključ. Njegovo ime je Isus. On kaže: „Tko vjeruje u mene, ima život vječni.“ Ne sutra. Ne možda. Ne ako budete dovoljno sveti. Nego sada.
Izađite iz svog zatvora i zakoračite u slobodu milosti – ne da živite kako vi hoćete, nego kako Bog hoće, oslobođeni od straha, puni zahvalnosti i spremni hodati u svetosti i poniznosti, čuvajući Kristovo ime čistim u svojim životima i svojim službama.
Ako vam je teško razumjeti kako Bog vidi grijeh, a kako mi ljudi često rangiramo grijehe, dobro je dodatno proučiti materijale koji govore upravo o toj ljudskoj sklonosti – jer kod Boga nema „manjih“ i „većih“ grješnika. Svima nam je potrebna ista milost.
I konačno, važno je naglasiti: ovaj članak ne ulazi u sve moguće aspekte i pitanja vezana uz problem grijeha, nego se usredotočuje na poruku Božje milosti i opomenu protiv okrutne teološke nesigurnosti spasenja.
Amen!
Bog spašava grešnike milošću kroz vjeru u Krista, a ne zbog njihove svetosti, i zato nitko ne mora ostati zarobljen u zatvoru straha i nesigurnosti. Sloboda milosti ne znači dopuštenje za grijeh, nego poziv na zahvalan i posvećen život u poniznosti.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
