Bog koji zbunjuje i Bog koji otkriva: teološko pojašnjenje kako i zašto Bog pravedno zbunjuje, a poniznima otkriva istinu
Pitanje je li Bog autor zabunjenosti ljudi nije samo provokativno, nego i duboko teološko pitanje. Iako Sveto pismo jasno kaže da “Bog nije Bog nereda, nego mira” (1. Korinćanima 14:33), Biblija također obiluje primjerima gdje Bog namjerno zbunjuje ljude, njihove misli, jezike, planove pa čak i njihovu sposobnost za rasuđivanje. Kako pomiriti ovu napetost? Ovaj članak istražuje biblijske primjere, teološku pozadinu i praktične implikacije Božje uloge u zbunjivanju ljudi, uz isticanje Njegove apsolutne suverenosti i pravednosti.
U Postanku 11:5–9 čitamo kako su ljudi odlučili sagraditi toranj do neba – simbol svoje samodostatnosti i jedinstva bez Boga. Kao odgovor, Bog im zbunjuje jezike kako ne bi mogli nastaviti s projektom. Time ih raspršuje po zemlji, kako im je i prvotno zapovjedio. Ova zbunjenost nije bez svrhe – to je oblik suda nad buntovnom ljudskom voljom.
Sličan obrazac vidimo kod faraona u Egiptu. Bog mu je “otvrdnuo srce” (Izlazak 4:21; 9:16; 14:4) kako bi, kroz njegovu tvrdoglavost, pokazao svoju slavu i moć. Iako je faraon bio svjedok čuda, Bog ga je oslijepio za istinu kako bi izvršio svoju volju.
Bog također zbunjuje Nabukodonozora, kralja Babilona, pretvarajući ga u čovjeka bez razuma koji sedam godina jede travu poput životinje (Daniel 4:28–37). U Psalmu 81:12 čitamo da Bog predaje ljude “požudi njihova srca”. Ezekiel 20:25–26 govori kako je Izrael dobio “zakone koji nisu dobri” – što predstavlja Božju kaznu za idolopoklonstvo.
Primjer Josije, koji se ponizio pred Božjom Riječju (2. Kraljevima 22:8–11), nasuprot primjeru Izraela kojem je Bog poslao “glad za riječju Božjom” (Amos 8:11–12), pokazuje Božju slobodu u otkrivanju ili uskraćivanju istine.
U 1. Korinćanima 14, Pavao ukorava Korinćane zbog kaosa u bogoslužju, gdje se govorilo u jezicima bez reda i razumijevanja. Pavao jasno kaže da Bog nije autor takvog nereda, nego Bog reda i mira. No ova izjava ne negira Božju suverenu volju da zbunjuje one koji odbacuju istinu. Ova Pavlova izjava odnosi se na uspostavljanje reda i mira u crkvenim okupljanjima vjernika, a ne negira činjenicu da Bog može i hoće zbuniti grešnike kao čin pravednog suda.
Od Edena, gdje je čovjek odabrao laž nad Božjom riječju, istina nije bila pravo nego dar. Rimljanima 1:18–32 jasno prikazuje kako Bog “predaje” ljude njihovim strastima jer su odbacili istinu. Bog ne duguje čovjeku otkrivenje – On ga daje kome hoće. Psalam 147:19–20 kaže da Bog “nije tako postupio ni s jednim drugim narodom” osim s Izraelom.
Djela 16:6–10 pokazuje kako Bog vodi apostole gdje želi – Duh im zabranjuje da propovijedaju u nekim područjima. Psalam 119:18 i Djela 16:14 uče nas da razumijevanje dolazi samo ako Bog otvori oči i srce.
Biblija obiluje primjerima gdje Bog izravno utječe na misli i odluke ljudi. U Jošui 11:20 čitamo da je Bog otvrdnuo srca Kanaanca kako bi krenuli u rat – i bili istrijebljeni. Eliovi sinovi ne slušaju jer ih je Bog odlučio pogubiti (1. Samuelova 2:25). Na Šaula dolazi zli duh od Boga (1. Samuelova 16:14).
Zanimljivo je primijetiti da se u 2. Samuelovoj 24:1 kaže kako je Bog potaknuo Davida da popiše narod, dok 1. Ljetopisa 21:1 isti događaj pripisuje Sotoninoj poticajnoj ulozi. Ova naizgledna proturječnost otkriva dublju teološku istinu: Bog suvereno dopušta, pa čak i koristi djelovanje Sotone za ostvarenje svojih svrha, uključujući sud. Također, u 1. Kraljevima 11:14 vidimo da je Bog podignuo protivnike kralju Salomonu kao kaznu za njegovo ne držanje saveza i Božjih odredba. U 1. Kraljevima 12:15, Roboam odbija savjete starijih jer je Gospodin to nadahnuo, kako bi ispunio svoju riječ. U 2. Samuelovoj 16:10, David čak tumači uvredljive riječi Šimeja kao nešto što je Gospodin dopustio, pokazujući svoje razumijevanje Božje potpune suverenosti nad svim ljudskim riječima i djelima, pa i onima koje nam se čine nepravednima ili zlobnima.
Bog nije autor nereda među svetima, ali kao pravedni sudac često zbunjuje one koji odbacuju Njegovu istinu. Istina nije pravo nego dar, dan samo poniznima koji pristupaju Bogu s vjerom, strahopoštovanjem i poslušnošću.
5. Istina se otkriva poniznima
Isus moli: “Slavim te, Oče… jer si ovo sakrio od mudrih i umnih, a objavio malenima” (Matej 11:25–27). Psalam 25:9 kaže da Bog “ponizne vodi pravdi”. Onima koji Mu pristupaju s vjerom i poniznošću, Bog otkriva svoje tajne (Jakovljeva 1:5; Ivan 7:17).
Bog koristi prispodobe, zagonetke i teške izreke kako bi istinu otkrio samo onima koji je iskreno traže. Pismo je puno tekstova koje zvuče kao da krštenje spašava (Marko 16:16; Djela 2:38), ili kao da možemo izgubiti spasenje (Hebrejima 6:4–6; Otkrivenje 3:5), iako to nije doslovno tako.
Ovi tekstovi postaju izvor zabune za one koji Pismu ne pristupaju s poniznošću, vjerom i željom da se podlože Božjoj volji, umjesto da ga tumače prema vlastitim željama ili predrasudama.
Pavao priznaje da su neka njegova pisma teška za razumjeti (2. Petrova 3:15–16). Tumačenje Pisma zahtijeva pravilna hermeneutička pravila – čitanje cijelog konteksta, usporedbu stihova (1. Korinćanima 2:13) i službu učitelja (Ezra 7:6; Nehemija 8:8). Isus sam često koristi paradokse (Ivan 9:39; Luka 8:18) kako bi razdvojio iskrene od tvrdokornih.
Isus koristi parabole kako bi sakrio istinu onima koji već odbacuju Riječ (Matej 13:10–15). Ivan 6:60–69 prikazuje kako su ga mnogi napustili jer nisu mogli razumjeti Njegove riječi o “jedenju Tijela i Krvi”. U Mateju 15:12–14 Isus govori da su farizeji “slijepi vođe slijepaca”. Luka 8:18 naglašava: “Tko ima, dat će mu se, a tko nema, i ono što misli da ima, oduzet će mu se.”
Poganski narodi, iako svi potječu od Noe i njegovih sinova nakon Potopa, tijekom povijesti ostali su u duhovnom mraku – bez poznavanja Božjeg zakona, proroka i posebne objave. Iako su svi imali pristup osnovnom otkrivenju o Bogu kroz prirodu i savjest (Rimljanima 1:19–21), mnogi narodi nisu razvili ni pismo, kotač, brojčane sustave, ni temeljne moralne norme, što pokazuje ne samo kulturnu zaostalost, nego i duhovnu tamu. Ova činjenica svjedoči o Božjoj selektivnoj, suverenoj objavi, kojom je odlučio ne svima jednako otkriti puninu istine, već prema svojoj mudrosti i ciljevima povijesti.
Čak i unutar kršćanstva – većina je zbunjena: rimokatolici, pravoslavci, Mormoni, mnogi protestanti, karizmatici… i druge skupine često se pozivaju na Pismo, ali tumače ga pogrešno. Čak i oni najbliži istini još uvijek imaju neobjašnjive tekstove.
Sotona je u pustinji Isusu točno citirao Pismo – ali izvan konteksta (Matej 4:5–6). Isus odgovara ispravnim tumačenjem i dodatnim stihovima (Matej 4:7), pokazujući da je poznavanje cijelog Pisma ključno.
Ako Bog može i hoće zbuniti čovjeka radi Njegove slave i naših grijeha, tada:
Bog nije autor nereda među svetima, ali jest suvereni sudac koji zbunjuje one koji preziru Njegovu riječ. Istina nije pravo, nego dar – i dar koji dolazi samo onima koji Mu pristupaju s poniznim srcem i strahopoštovanjem.
Biblija nije dječji priručnik, nego Božanski kod istine i tajni, razumljiv samo onima kojima se On odluči objaviti. Onima koji Ga ljube, sve postaje jasno – u svoje vrijeme. “Otkriveno pripada nama i našoj djeci dovijeka…da bismo vršili sve riječi ovoga zakona” (Ponovljeni zakon 29:29).
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
