Je li ponos stvarno grijeh?

Dvostruko lice ponosa

U svakodnevnom govoru riječ ponos nosi različita značenja. Nekima je to sinonim za oholost i duhovnu sljepoću, drugima znak samopoštovanja i unutarnje snage. No, kako kršćanin treba gledati na ponos? Možemo li govoriti o „zdravom ponosu“, a da ne upadnemo u zamku svjetovne psihologije ili duhovne samozavaravajuće oholosti?

1. Postoji zdravi oblik ponosa

Nije nužno pogrešno osjećati ponos zbog nečega što smo dobro učinili. Takav ponos nije oholost niti sebičnost, već osjećaj zadovoljstva zbog vlastitog truda i postignuća.

Pisac Propovjednika u Starom zavjetu kaže:
„Nema za čovjeka ništa bolje nego da se raduje u djelima svojim.“
(Propovjednik 3:22)

Ova vrsta ponosa može nas potaknuti da radimo marljivije, da rastemo i razvijamo se – i to je dobra stvar.

Majka je razgovarala s kćeri tinejdžericom koja joj objasnila zašto ne voli pjevati pred ljudima. Bog joj je dao talent za pjevanje, a majka ju je oduvijek učila da bude ponizna s tim talentom da ne bude ohola ni umišljena. No, ona je to protumačila kao da ne bi smjela pjevati pred drugima jer bi to bilo ponosno.

Morala joj objasniti razliku: postoji razlika između toga da dopustiš da tvoj talent ili duhovni dar zasja i toga da podlegneš grijehu ponosa.

2. Grješni ponos – onaj koji Biblija osuđuje

Grješni ponos je sebičan i pun samohvale. To je stav koji kaže: “Sve što jesam i što imam, postigao sam sam.”

U takvom ponosu:

• • uzimamo sebi zasluge koje pripadaju Bogu

• • odbacujemo ovisnost o Njemu

• • ponašamo se kao da nam Bog ne treba

Biblija upozorava:
„Zbog oholosti svoga srca kažeš: ‘Ja sam bog’ … ali ti si čovjek, a ne Bog.“ (Ezekiel 28:2)

3. Kako ponos može stvoriti duhovnu udaljenost

Ponos lako sklizne u oholost – a oholost je često tiha prepreka Bogu:

• • Ne trebam nikoga, ni Boga (ne vidimo više svoje slabosti).

• • Ja sam svoj autoritet (ne osjećamo potrebu za oprostom).

• • Ako priznam potrebu za Bogom, to je slabost (ne tražimo Božju pomoć ni mudrost).

Oholost zatvara srce za milost jer milost prihvaćamo ponizno, a ne iznad nekoga. Zato ponos može stvoriti “duhovnu udaljenost”, duhovnu hladnoću ili ravnodušnost. Čovjek misli da je jak – ali u biti postaje duhovno slab jer se odvojio od izvora prave snage.

Ponos također vrlo lako prelazi granicu i postaje duhovni problem:

• • Stavlja čovjeka u središte – umjesto Boga, ponos tjera osobu da se oslanja samo na sebe: “Ja sam to postigao! Nitko mi ne treba!”

• • Odbacuje autoritet – uključujući i Božji. Ponosan čovjek često ne prihvaća da mu Bog nešto govori, ispravlja ga ili vodi.

• • Stvara tvrdokornost – ponos onemogućuje pokajanje jer osoba ne želi priznati slabost, grešku ni potrebu za milošću.

Biblija jasno upozorava: „Bog se protivi oholima, a poniznima daje milost.“ (Jakovljeva 4:6)

Ponos ne samo da nas udaljava od ljudi – on nas udaljava i od Boga, postajemo samopouzdani do mjere duhovne sljepoće.

Biblija jasno kaže:
„Oholost dolazi prije propasti, a uznosit duh prije pada.“ (Izreke 16:18)

4. Biblijski primjeri ponosa

Ponos se vidi kroz cijelu Bibliju:

Josipova braća – ponos i ljubomora doveli su do toga da ga prodaju u ropstvo (Postanak 37).

Adam i Eva – želja da budu kao bogovi (Postanak 3) i odbijanje da preuzmu odgovornost (Postanak 3:12–13).

Kajin – ponos koji ga je naveo da ubije Abela (Postanak 4).

Graditelji Babilonske kule – želja da se proslave (Postanak 11).

Sarajina odluka da dade Hagaru Abramu (Postanak 16).

…

5. Zašto je ponos tako poguban?

Ponos nas sprječava da tražimo Boga

„Bezbožnik u ponosu svoga lica Boga ne traži; nema Boga u svim mislima njegovim.“ (Psalam 10:4)

Ponosni ljudi ne vide potrebu za Bogom. Oslanjaju se na vlastiti razum i misle da znaju bolje od Njega – kao što se dogodilo s Adamom i Evom.

Ponos vodi u propast

„Oholost prethodi propasti, a uznosit duh padu.“ (Izreke 16:18)

Kad ne tražimo Božje vodstvo, krećemo putem propasti. Ponosni ljudi često odbijaju Božje mudre savjete, baš kao što je Kajin odbio Božje upozorenje.

Ponos nas ponižava

„Oholost čovjeku donosi poniženje, a ponizan duh zadobiva čast.“ (Izreke 29:23)

Ponosni ljudi traže priznanje i slavu, ali njihova oholost ih na kraju sruši. Pogledajmo Saraju kad joj Hagara više nije odgovarala, istjerala ju je (Postanak 21:9-10).

Ponos ignorira Božji sud

„Ogovarači, mrzitelji Boga, drski, oholi… znajući da su takvi djela dostojna smrti, ne samo da ih čine, nego i odobravaju onima koji to rade.“ (Rimljanima 1:30.32)

Ponosni ljudi znaju za Božji sud, ali ga ignoriraju. Mnogi misle da ako zanemare Božja upozorenja, ona neće vrijediti – ali to nije istina (2. Petrova 2:4-6).

Bog se protivi ponosnima

„Bog se oholima protivi, a poniznima daje milost.“ (Jakovljeva 4:6)

Bog daje milost poniznima, ali se suprotstavlja ponosnima. Ako netko stalno nailazi na prepreke u životu, možda je uzrok ponos.

Ponos je svjetovan

„Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu… jer sve što je u svijetu – požuda tijela, požuda očiju i oholost života – nije od Oca, nego od svijeta.“ (1. Ivanova 2:15-16)

Ponos traži slavu ljudi, a ne Božje priznanje. U društvu koje teži lajkovima i popularnosti, ljudi su više uzbuđeni zbog pratitelja nego zbog poslušnosti Bogu.

Ponos rađa natjecanje, podjele i sukobe – u crkvama, obiteljima, prijateljstvima, na radnim mjestima i među narodima.