Pročitaj | 1. Samuelova 8:4-11, 16–20; 11:14-15
Uvod: Privlačnost kraljevstva i vidljive moći
Iako danas živimo u demokratskom društvu, mnogi ljudi diljem svijeta osjećaju određenu privlačnost prema ideji kraljevske vlasti. Možda nas privlači simbolika veličanstva, osjećaj reda, stabilnosti, jasnoće autoriteta ili fascinacija načinom života kraljevskih obitelji. Ta privlačnost ne znači da bismo željeli živjeti pod monarhijom, ali govori o nečemu duboko ljudskom: želimo vodstvo koje možemo vidjeti, dodirnuti i razumjeti.
Upravo to nalazimo u našem biblijskom tekstu. Izraelci dolaze Samuelu, Božjem proroku, sa zahtjevom:
„Daj nam kralja da nama vlada!“
Narod želi nešto drugo, ono što imaju drugi narodi. Ne ono što Bog želi, nego ono što vide oko sebe.
Najveća stvarnost njihove vjere da ih vodi sam Bog Kralj izgubila je težinu u njihovim očima.
Bog nije postao manji; njihova čežnja za zemaljskim postala je veća.
Visoko teološka stvarnost, da je Bog njihov Kralj, više im nije bila dovoljna. Oni su htjeli ono što su vidjeli kod drugih naroda. Htjeli su nešto opipljivo, vidljivo, organizirano, ljudsko.
Zato Bog kaže Samuelu nešto vrlo bolno, ali duboko istinito:
“Ne odbacuju oni tebe, nego mene – da ne bih bio kralj nad njima.” (1. Sam 8:7)
Ova rečenica otkriva srce propovijedi:
Postoje trenuci kada naše srce kaže – možda ne riječima, ali postupcima – “Bog mi nije dovoljan.”
Drugim riječima, njihov problem nije politički – njihov problem je duhovan.
1. Zašto Izrael želi kralja?
Izrael je više od dva stoljeća živio kao narod bez zemaljskog kralja. Bog ih je vodio preko Mojsija, zatim preko Jošue, potom preko sudaca koje je On podizao prema potrebi. Vođe nisu dolazile po nasljednoj liniji, nego po Božjem izboru, u pravo vrijeme, za pravu potrebu.
Ali kako je vrijeme prolazilo, narodu se učinilo da takav način vođenja više nije siguran. Oni su vidjeli moćne kraljevine oko sebe i zaključili:
„Ako želimo biti sigurni, uspješni i snažni – trebamo kralja kao i drugi narodi.“
Motiv nije bogoslužje – motiv je usporedba.
I mi možemo padati u istu zamku, a to je uvijek opasno mjesto za srce: kada počnemo određivati svoje potrebe uspoređujući se s drugima.
Usporedba rađa nezadovoljstvo.
Nezadovoljstvo rađa nepovjerenje.
Nepovjerenje, nezadovoljstvo rađa pobunu protiv Boga.
2. „Bog nije dovoljan“ – Što to stvarno znači?
Narod kaže Samuelu:
„Hoćemo kralja koji će ići pred nama, i ratove naše voditi.“ (r. 20)
Drugim riječima:
Želimo nekoga tko će raditi ono što mislimo da Bog ne čini dovoljno brzo ili dovoljno jasno.
To je trenutak u kojem čovjek u svom srcu kaže:
„Bog postoji, ali nije dovoljan za ovo što ja proživljavam. Treba mi nešto više. Treba mi nešto vidljivo. Treba mi netko ili nešto drugo da budem siguran.“
Ovo nije samo Izraelova priča. Ovo je priča svakog ljudskog srca.
Kada kažemo:
Mi tada to ne izgovaramo, ali živimo kao da: „Bog nije dovoljan.“
Kao djevojčica u noći grmljavine: “Mama, ne želim samo čuti da je Bog sa mnom – želim nekoga s kožom.”
To je iskreno. To je ljudsko. To je, braćo i sestre, gdje mnogi kršćani gube vjeru:
Tada naše srce šapuće: “Bog nije dovoljan za ovo.”
Ne govori se to naglas, ali se živi tako.
3. Problem nije u Bogu – problem je u našim srcima
“Naša srca su tvornice potreba.”
Mi stalno mislimo da nam nešto nedostaje, i stvaramo praznine za koje očekujemo da ih Bog ispuni.
Ali Bog nije tekućina kojom popunjavamo rupe.
Bog ne postoji da popuni naše praznine – On postoji da nam promijeni srce.
U Ezekielu 36:26: “Dat ću vam novo srce…”
Bog ne želi biti samo dodatak našem životu. Bog želi postati oblik našeg života.
To znači da Božja dostatnost nije najprije emocionalni osjećaj, nego proces preobrazbe u kojemu učimo povjerenje.
Ako nam Bog nije dovoljan, problem nije da je On premalen, nego da je naše srce premalo za Njega.
Tu dolazimo do jedne velike zablude našega vremena.
Danas se često kaže da je duhovno zdravlje „donositi odluke u kojima se osjećamo dobro“.
Ali osjećati se dobro ne znači uvijek biti u pravu. Zato pravo duhovno zdravlje nije pitanje „Kako se osjećam?“ nego „Slijedim li Gospodina u onome što znam da je ispravno?“
Ugodno nije uvijek dobro. A dobro nije uvijek ugodno (Bogu).
Pravo zdravlje nije stanje ugode, nego stanje poslušnosti Božjoj riječi.
Jer mi se možemo osjećati „dobro“ u stvarima koje nas polako udaljuju od Boga.
Zato pitanje nije: „Osjećam li se dobro?“
Nego: „Čuvam li svoje srce u poslušnosti Bogu?“
4. Kako Bog postaje „dovoljan“ u stvarnosti?
Bog svoju prisutnost najčešće ne pokazuje kao iznenadno čudo, nego kroz ljude, kroz crkvu, kroz zajedništvo.
Nakon tragedija, istraživanja pokazuju da vjernici koji imaju podršku svoje crkvene zajednice proživljavaju manje duševne boli, manje depresije i manje duhovnih kriza.
Zašto?
Jer Bog svoju utjehu najčešće oblači u ljudsko tijelo – u ruke, glas, zagrljaj i molitvu svoje Crkve.
Kada braća i sestre nose naše terete s nama – to je Bog koji djeluje.
Zato, braćo i sestre, ako prolazimo kroz bol, tugu, strah ili slabost – nemojmo se povući.
Jer upravo tamo gdje dopuštamo zajednici da nas nosi, učimo da je Bog uistinu dovoljan.
5. Što danas vlada u našem životu?
Možda nemamo kralja Šaula.
Ne trebamo krunu da bismo imali idola.
Danas ti „kraljevi” nose druga imena:
Kralj možda nema prijestolje, ali ako vlada našim odlukama, našim mislima i našim srcem, onda je kralj.
Ti „kraljevi“ polako zauzimaju Božje mjesto ako im dopustimo.
Zato se danas pitamo: Tko je na prijestolju mog života? Je li to Bog? Ili nešto ili netko drugi?
Ako Bog nije dovoljan, mi smo gladniji za nečim drugim.
Problem nije da je Bog malen, nego da je naše pouzdanje pogrešno usmjereno.
Radi se o tome da smo srce dali možda nekom drugom.
Možda si neko vrijeme živio tako da nisi ni primijetio da je nešto drugo počelo upravljati tvojim životom. Ako si u srcu prepoznao trenutke kada si živio kao da Bog nije dovoljan, On te ne osuđuje. On te poziva.
Poziva te da Mu predaš svoje kraljevstvo. Da Mu predaš upravljanje.
Da kažeš: „Gospodine, ne želim više živjeti tako kao da Te nema.
Ne želim Te staviti u kut svog života. Budi Kralj svega što jesam.“
Dok se otvaraš Bogu, otvori se i Božjem narodu, jer Bog svoju vjernost, svoju blizinu i svoju dostatnost najčešće pokaže kroz ljude koji stoje uz tebe u vjeri.
Bog nije samo „dovoljan“ u smislu da popunjava praznine. On je više nego dovoljan, jer On je izvor života sam. Sve što nam treba nalazi se u Njemu.
Amen!
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
