Isus odgovori: “Zaista vam kažem, nema takvoga tko se radi mene i radi Radosne vijesti odrekao kuće, braće, sestara, majke, oca, djece ili imanja, a da uz progonstvo neće već u ovome svijetu dobiti natrag stostruko: kuće, braću, sestre, majku, oca, djecu i imanja, a u budućemu svijetu i vječni život. Marko 10:29-30
Prava vjera nikada nije statična ni pasivna. Ona traži kretanje – često u suprotnom smjeru od onoga kamo ide svijet. U susretu s bogatim mladićem (Marko 10:17–22), Isus pokazuje da biti njegov učenik znači nešto ostaviti, nešto žrtvovati. Mladić je imao sve – osim spremnosti da se odrekne onoga što mu je srce najviše voljelo.
Isus zatim poučava učenike o jednoj dubokoj istini: žrtva nije gubitak ako se čini radi Krista i Evanđelja. Ono čega se odričemo danas, ako je dano iz ljubavi prema Bogu, donosi plodove koje ni ne možemo izmjeriti. „Ostaviti“ ne znači uvijek fizički otići, nego ponekad emocionalno ili duhovno nadići – staviti Krista na prvo mjesto, iznad svega ostalog, uključujući ono što nam je prirodno dragocjeno.
U Djelima apostolskim vidimo muškarce i žene koji ostavljaju sve da bi slijedili Krista. Pavao, nekoć poštovani farizej, postaje prezreni misionar među poganima. Piše:
“Što mi bijaše dobitkom, to poradi Krista smatram gubitkom. Štoviše, sve smatram gubitkom zbog onoga što nadilazi sve – spoznaje Isusa Krista, Gospodina mojega. Poradi njega sve izgubih i sve smatram smećem, da Krista dobijem.” (Filipljanima 3:7–8)
David Livingstone, škotski misionar u Africi, na pitanje o žrtvi odgovorio je:
“Kažete da sam sve to učinio uz veliku žrtvu. Ne nazivam to žrtvom. Nikada nisam dao ništa čega bih se morao odreći, jer ono što sam dobio natrag daleko nadilazi ono što sam dao.”
Tisuće kršćana kroz povijest dali su živote jer su više voljeli Krista nego udobnost, slobodu, pa i sam život.
Ove žrtve možda ne izgledaju spektakularno, ali su svete pred Bogom.
Isus ne skriva istinu: “zajedno s progonstvima”. Kršćanska žrtva nije bezbolna. U nekim slučajevima to znači doslovne prijetnje i zatvore, u drugima ismijavanje, izolaciju ili gubitak poslovnih prilika.
Ali Kristovo obećanje ostaje: “sto puta više već sada” – kroz Crkvu, kroz milost, kroz dublje zajedništvo, kroz novu obitelj vjere. To nije utopijska zamjena, nego realna nadoknada iz Božje ruke.
Suvremena kultura nas stalno poziva: “Uzmi sad. Uživaj odmah. Ne čekaj.” No Isus nas poziva da vidimo širu sliku. Vječnost je realnost koju ovaj svijet ignorira. Kršćanin je pozvan gledati očima vjere:
Kristovo kraljevstvo ne mjeri uspjeh kao svijet. U Božjim očima, ono što si dao vrijedi više od onoga što si zadržao.
Služenje, molitva, evangelizacija, učenje Božje riječi – sve to traži vrijeme koje bismo mogli potrošiti “za sebe”, ali upravo tu rastemo, oblikujemo se, i donosimo plodove za vječnost.
Udobnost je neprijatelj žrtve. Život za Krista često uključuje neugodnosti, promjene planova, putovanja, čak i fizički umor, ali komfor nije cilj – Krist jest.
Da bi se dublje slijedilo Krista, mora se umrijeti sebi. To je svakodnevna borba: priznati grijeh, tražiti oprost, staviti druge ispred sebe, poslušati Božji glas umjesto vlastite volje.
Isus je govorio više o novcu nego o mnogim drugim temama jer zna da novac otkriva gdje nam je srce (Matej 6:21). Dati financijski, pogotovo kada to znači odricanje od nečeg drugog, konkretan je čin vjere.
Primjeri žrtve:
Udovica koja je dala sve što je imala (Marko 12:41–44) – Isus ju hvali jer nije dala od suviška, nego od oskudice.
Prva Crkva (Djela 2:44–45) dijelila je imanja kako nitko ne bi oskudijevao – žrtva u zajedništvu.
Makedonci (2. Korinćanima 8:1–5) su, unatoč velikoj nevolji i siromaštvu, obilovali radošću i velikodušnošću.
Financijska žrtva nije mjerena iznosom, nego vjernošću i voljom srca.
„Svaki neka dade kako je srcem odlučio: ne sa žalošću ili na silu, jer Bog ljubi vesela darivatelja.“ (2. Korinćanima 9:7)
Biblijska žrtva često uključuje i odricanje od dijela … – ne zato što Bog treba naš novac, nego zato što naše srce treba slobodu od vezanosti.
Novac je jedno od najkonkretnijih mjesta gdje vjera postaje vidljiva. Kad dajemo iz vjere, svjedočimo da nam je Krist važniji od sigurnosti, statusa i kontrole koju novac može pružiti.
Isus nas uči da ono čega se odreknemo iz ljubavi prema Njemu nikad nije izgubljeno. U svijetu koji traži trenutno ispunjenje, vjera nas poziva da uložimo u neprolazno. Žrtva za Krista donosi dublju radost i nagradu koju ovaj svijet ne može dati.
6. Povlastica žrtvovanja
Iz kršćanske perspektive, žrtva nije teret nego povlastica. Isus je prvi koji je dao sve:
“On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’…” (Filipljanima 2:6–7)
Ako je naš Gospodin dao sve, kako bismo mi mogli živjeti samo za sebe?
Abraham je bio spreman žrtvovati sina Izaka – ono najdragocjenije – vjerujući da je Bog vjeran i da čak može uskrisiti iz mrtvih (Hebrejima 11:17–19). Time je postavio paradigmatski primjer vjere koja se ne boji gubitka ako je Bog na prvome mjestu.
Mojsije je „odabrao radije zajedno s Božjim narodom trpjeti nego uživati u prolaznim grijesima“. On je prezreo zemaljsko bogatstvo jer je „gledao na plaću“ – vječnu nagradu. Ovaj primjer dodatno povezuje Novi i Stari zavjet kao jedno svjedočanstvo o vjeri koja žrtvuje sadašnje zbog budućega.
Krist je utjelovljenje prave žrtve – ne samo kao primjer, nego i kao temelj za svaku našu žrtvu.
„Krist nas je ljubio i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu, Bogu na ugodan miris.“ (Efežanima 5:2)
Sva kršćanska žrtva ima smisla samo u svjetlu križa. Ne žrtvujemo da bismo zaslužili, već zato što smo već primili milost. To je odgovor, ne uvjet.
Isus obećava „sto puta više sada“. To se često zaboravlja ili duhovno smanjuje.
Važno je pokazati da žrtva nije mračna dužnost, već put do istinske radosti. Isus “zbog radosti koja mu je bila stavljena pred oči, podnese križ” (Hebrejima 12:2). Kršćanska žrtva nije samonametnuto trpljenje, nego radosno služenje iz ljubavi.
Ponekad ljudi žrtvuju, ali iz pogrešnih motiva – zbog krivnje, legalizma, želje za pohvalom.
„Ako li i sve imanje svoje razdijelim i ako predam tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi nemam – ništa mi ne koristi.“ (1. Korinćanima 13:3)
Prava žrtva je vođena ljubavlju prema Bogu, ne ljudskim odobravanjem.
Da. Svaka žrtva zbog Krista i Evanđelja je ulaganje u nešto neprolazno.
Vrijedi jer nas približava Kristu.
Vrijedi jer donosi plod u životima drugih.
Vrijedi jer priprema vječnu baštinu koju nijedna ruka ne može oteti.
“Jer smatram da patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema slavi koja će se očitovati u nama.” (Rimljanima 8:18)
Hoćeš li sve unovčiti sada – ili uložiti i u vječnost?
Želiš li sve ovdje i sada – ili ćeš živjeti za ono što traje zauvijek?
Hoćeš li zadržati što imaš – ili dati Bogu priliku da ti daruje daleko više?
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
