Godine 1906. na seoskoj izložbi u Engleskoj održano je natjecanje u kojem su posjetitelji trebali pogoditi težinu jednog vola. Više od 800 ljudi, različite dobi, obrazovanja i zanimanja, dalo je svoje procjene. Kada je znanstvenik Francis Galton analizirao njihove podatke, otkrio je da je prosjek njihovih procjena bio zapanjujuće točan – samo 0,5 kg od stvarne težine vola. Vidimo da mnoštvo ljudi – iako pojedinačno nesavršeno – može doći do vrlo točnih i mudrih kolektivnih zaključaka.
Ali je li to uvijek tako? Može li se na skupinu uvijek osloniti? Odgovor je: ne nužno. Biblija u Izlasku 17 nudi sasvim drukčiju sliku jednog naroda u pokretu — ne mudrog mnoštva, već dezorijentirane mase koja tone u paniku i nepovjerenje prema Bogu.
Izraelci su, nakon izlaska iz Egipta i niza čudesnih intervencija Božje providnosti, nastavili put kroz pustinju. Bog im je već dao vodstvo u stupu oblaka i vatre, narod je prošao kroz more, poslao im manu i meso – ali kad su stigli u Refidim i tamo nije bilo vode, sve to je nestalo iz njihova pamćenja. Prestrašeni i žedni, pretvaraju se u gnjevnu i agresivnu masu.
Umjesto da se mole, razgovaraju ili razmišljaju kako pristupiti problemu, narod optužuje Mojsija da ih je doveo u pustinju kako bi umrli. Njihovo ponašanje postaje opasno. Prijeti nasilje. Mojsije zaziva Boga za pomoć jer se boji da će ga kamenovati. Gospodin mu tada zapovijeda da uzme štap, okupi starješine i udari stijenu na Horebu – iz koje će poteći voda.
Mojsije izvršava Božju zapovijed, voda teče i narod se spašava. No, mjesto ostaje upamćeno ne po čudu, nego po nevjeri – nazvano je Masa (kušnja) i Meriba (svađa), jer je ondje narod sumnjao: “Je li GOSPODIN među nama ili nije?” (Izlazak 17:7).
Četiri su moguća načela ključna da bi skupina ljudi bila zaista mudra: raznolikost mišljenja, neovisnost, sabiranje prosudbi (agregacija) i decentralizacija. Promotrimo svako od njih u svjetlu biblije i crkvene stvarnosti:
U mudroj skupini svatko treba imati pravo i prostor izraziti svoje mišljenje – čak i kada ono na prvi pogled zvuči neuobičajeno, naivno ili jednostavno. Ne radi se o tome da svako mišljenje mora biti prihvaćeno, nego da zajednica ne smije odbaciti glas samo zato što je drugačiji.
U pustinji, da su se Izraelci međusobno slušali, možda bi:
jedan predložio skupljanje rose – sjećajući se mane,
drugi bi predložio kopanje bunara – tražeći praktično rješenje,
treći bi podsjetio na Božju vjernost u prošlosti – i pozvao na molitvu.
No masa je bila glasna, jednolična, uznemirena – i gluha.
Tijelo Kristovo, kako Pavao opisuje u 1. Korinćanima 12, sastoji se od različitih udova – svi imaju svoju funkciju i vrijednost. Oko ne može reći ruci ‘ne trebaš mi’, niti glava nogama. Na sličan način, mudrost zajednice raste upravo iz raznolikosti – različitih pogleda, iskustava, duhovnih darova i životnih sezona.
Ako u zajednici čujemo samo najglasnije, najsigurnije ili najutjecajnije, riskiramo da propustimo Božju poruku koja dolazi kroz tiši, skromniji, ali jednako vrijedan glas. Ponekad će Božja mudrost doći upravo kroz onog kojeg zajednica najbrže ignorira.
U vremenu krize, sloboda izražavanja mišljenja uz molitvu, poniznost i odgovorno vodstvo nije prijetnja jedinstvu – nego ulaz u dublju mudrost i Božje rješenje.
U mudroj skupini svatko bi trebao moći izraziti svoje mišljenje – ali uz jasne uvjete:
U mudroj skupini važno je da svatko ima priliku iznijeti svoje mišljenje ako želi, pa i ono koje zvuči neuobičajeno – ne zato da bi se svako mišljenje prihvatilo, nego zato što zajedničko slušanje često vodi do dubljeg razumijevanja i mudrijih odluka.
U Refidimu nije bilo prostora za razmišljanje “….i utabori se narod u Refidimu. Ali ondje nije bilo vode da narod pije. Narod se opet počne svađati s Mojsijem. ‘Daj nam vode da pijemo!’ – vikali su…“ (Izlazak 17:1–2). Vladao je strah, panika, bijes, obeshrabrenje. Nitko se nije usudio smiriti mnoštvo. Nije bilo “neovisnih glasova” koji bi rekli: “Prisjetimo se kako nas je Gospodin već izbavio!”
U crkvenom životu također možemo podleći “mentalitetu mase”: mišljenjima koja svi slijede bez provjere. Mudra zajednica stvara prostor za slobodu mišljenja, čak i ako je to mišljenje suprotno većini – sve dok je utemeljeno na Božjoj istini i ljubavi.
Izraelci su imali starješine i vođe plemena, ali u kriznom trenutku oni nisu bili vidljivi. Nisu prepoznali svoju odgovornost da smire narod, savjetuju Mojsija ili ponude rješenja. Tek kad ih Mojsije okupi, oni svjedoče čudu.
U crkvi je važno ne samo imati strukturu, nego je i aktivno koristiti. Demokracija bez sudjelovanja nije korisna. Zreli vjernici, starješinstvo, zajednička savjetovanja – sve su to sredstva za mudro vodstvo. No, kad ih zanemarimo, moguće da otvaramo prostor za kaos.
Mnoštvo može biti mudro, ali i opasno kad prestane tražiti Boga. Zajednica ne raste kroz glasnost, strukture ili navike, nego kad se ponizno vraća Kristu, traži Njegovo lice i hoda u istini, molitvi i razlučivanju.
4. Decentralizacija: lokalno znanje, kreativna rješenja
Umjesto da se raziđu i traže izvore, Izraelci se okupljaju oko Mojsija kao jedinog rješenja. No u pametnim zajednicama, ljudi znaju koristiti vlastite darove i preuzeti odgovornost.
I crkva mora izaći iz sheme “stariješina zna sve” i “sve se događa u nedjelju”. Svatko ima nešto za ponuditi. Decentralizacija znači da djeca, mladi, novi članovi i periferne službe postaju aktivni doprinositelji – tijelo raste kad svaki dio vrši svoju funkciju (Efežanima 4:16).
Isus je rekao: “Tko pije od vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada” (Ivan 4:14). On ne daje samo fizičku vodu, nego duhovnu. Krist ne okuplja masu koja se boji i sumnja, nego zajednicu koja vjeruje i služi. Crkva, kao Tijelo Kristovo, pozvana je biti mudro mnoštvo, zajednica koja sluša Duha Svetoga, koja dijeli isitnu, oprašta i raste u ljubavi.
Apostoli u Djelima nisu donijeli odluke sami – molili su se, savjetovali, slušali narod, slušali Svetoga Duha. Takva zajednica ne treba Masahe i Meribe – ona ide iz snage u snagu.
Biblijsko učenje o vodstvu u zajednici
1. Krist je glava Crkve
U svakom razmatranju crkvenog vodstva, ključno je da Krist ostaje vrhovna Glava Crkve (Efežanima 1:22; Kološanima 1:18). Svi službenici su samo Njegovi poslanici i sluge (1. Korinćanima 3:5).
2. Apostolski uzor: zajedničko i duhovno vođenje
U Djelima apostolskim i poslanicama vidimo tri osnovne službe:
Dakle, iako postoji jasno vodstvo, ono se ne nameće autoritativno, već funkcionira kroz molitvu, savjetovanje, uključivanje naroda i oslanjanje na Duha Svetoga. Nije hijerarhija moći, nego zajedničko služenje u različitim ulogama (Rimljanima 12:4–8; 1. Korinćanima 12).
Biblijski model je niti stroga centralizacija vodstva (vodstvo upravlja svime), niti potpuna demokracija (svi odlučuju o svemu).
Umjesto toga, lokalna crkva je:
Apostoli u Djelima apostolskim nisu donosili odluke sami ili isključivo ljudskom mudrošću. U ključnim trenucima crkvenog rasta i krize, oni su tražili Božje vodstvo kroz molitvu (Djela 1:14; 4:31; 6:6), savjetovali se međusobno (Djela 6:2–4), slušali potrebe i prijedloge naroda (Djela 6:1–5), te konačno slijedili vodstvo Duha Svetoga (Djela 13:2-4; 15:28). Na primjer, prilikom izbora zamjene za Judu (Djela 1:15-26), apostoli su se okupili s drugim učenicima, molili i tražili Gospodinovo vodstvo, priznajući da samo Bog poznaje srca ljudi. Kad je došlo do pritužbi u vezi s nepravednom podjelom hrane (Djela 6:1-6), nisu ignorirali glas naroda, nego su uključili zajednicu u rješenje – predložili su izbor sedmorice, a zajednica je odobrila prijedlog i molitvom ih postavila u službu.
U tzv. Jeruzalemskom saboru (Djela 15), pred složenim pitanjem obrezanja pogana, apostoli i starješine su zajedno razmatrali (15:6), raspravljali (15:7), slušali svjedočanstva (15:12), pozivali se na Pisma (15:15-18), te konačno rekli: “Zaključismo Duh Sveti i mi…” (Djela 15:28) – što pokazuje njihovu potpunu ovisnost o vodstvu Duha Svetoga.
Za razliku od naroda u Masahi i Meribi (Izlazak 17), koji su zaboravili Božju vjernost, optužili vođu i testirali Gospodina, rani kršćani su kroz molitvu, jedinstvo i poslušnost Duhu bili vođena zajednica koja je rasla „u milosti i snazi“ (usp. Djela 2:42–47; 4:32–33). Njihovo zajedništvo nije bilo obilježeno sumnjom i pobunom, nego vjernim nasljedovanjem Krista i služenjem jedni drugima.
Takva zajednica ne treba Masahu i Meribu – stalna iskušenja i svađe – nego, poput prve crkve od, „sile do sile (dýnamis)“, Psalam 84:8. To je slika duhovnog napretka, obnove i jačanja na putu prema Bogu, opisuje vjernike koji putuju prema Sionu, Božjoj prisutnosti, i ne gube snagu, već se obnavljaju, takva zajednica ide u vjeri, u ovisnosti o Bogu, i s duhovnom stabilnošću – suprotno od one u Refidimu), ukorijenjena u Kristu, izgrađena Duhom, i vođena istinom.
Ako se neka zajednica osjeća kao u Refidimu – suha, razjedinjena, frustrirana – možda je vrijeme da ponovno pogleda u Stijenu. U Refidimu, narod nije razmišljao – reagirao je emocionalno, u panici, bez slušanja jedni drugih ili traženja Božje mudrosti. Tu nije bilo prostora za razmišljanje, dijalog ili vjeru, samo za optužbe i tjeskobu.
Krist, stijena koja je udarena umjesto nas, otvara prostor za novu vrstu zajednice – onu koja razmišlja, moli, sluša i hoda u mudrosti.
Ako želimo biti pametni narod, a ne bezglava masa, moramo ponovno naučiti zastati, razmisliti, slušati i tražiti Božje lice. To je početak svake prave obnove. Vraćanje osobne odgovornosti, slušanje drugih, decentralizacija službi i vođenje kroz molitvu – sve su to putovi kojima nas Duh vodi prema živim vodama.
Ako se testiranja i svađe ne prestaju ponavljati, možda je vrijeme da prestanemo tražiti rješenja samo u strukturama i ljudima – i počnemo ponovno tražiti Božje lice: da tražimo Njegovu prisutnost, podložimo se Njegovoj riječi, hodamo u Njegovom vodstvu i dopustimo Duhu da nas iznova oblikuje.
„Tražite Gospodina i njegovo lice tražite uvijek!“ – Psalam 105:4
„Ako se ponizi moj narod… i traži lice moje… ja ću ih uslišati…“ – 2. Ljetopisa 7:14
Što znači tražiti Božje lice?
1. Tražiti Božju prisutnost
Biti usmjeren na Boga, ne na okolnosti, vlastite planove ili strukture.
Nije bijeg od problema, nego ulazak u Njegovu svetost (Psalam 27:8).
2. Tražiti Božje vodstvo i volju
Ne donositi odluke samo logikom ili organizacijom, nego kroz molitvu, razmatranje Pisma i poniznost.
Kao Mojsije: „Ako lice tvoje ne pođe s nama, ne izvodi nas odavde“ (Izlazak 33:15).
3. Podložnost Božjoj riječi i karakteru
Traženje Božjeg lica znači pokoravanje njegovoj svetoj volji – i kad je teška, i kad nas poziva na promjenu.
4. Obnova odnosa – pokajanje i promjena smjera
U krizama često pokušavamo „popraviti“ stvari bez obraćenja. No Psalam 24:6 kaže:
„To je naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice tvoje, Bože Jakovljev.“
Pitanje za svakoga od nas:
Jesam li dio zajednice koja traži mudrost odozgor – kroz molitvu, slušanje, pokajanje i razlučivanje Božje volje?
Ili sam samo član mase koja ide nizvodno – prepuštam se pritisku okolnosti, usvajam najglasnije mišljenje, i priključujem se onima koji se ne pitaju kamo idu, samo da ne budu drugačiji?
Mudrost odozgor ne traži brojnost ni popularnost, već poniznost, postojanost i oči uprte prema Kristu. A masa… masa najčešće slijedi ono što je lakše, brže i glasnije – ali rijetko vodi prema životu.
Pitanje: Zvučim pobožno, pjevam, ali kad sam zadnji put doista slavio Isusa srcem, poslušnošću, ugađanjem Njemu – a ne samo usnama?
Pitanje: Jesam li dio mase koja slavi tradiciju – ali ne traži svetost odozgor?
Pitanje: Tražim li ja zaista Božju volju – ili samo Božji potpis na moje planove?
Pitanje: Hrani li me liturgija – ili samo ispunjavam dužnost da se osjećam religiozno?
Pitanje: Molim „Oče naš“, ali ne govorim s bratom. Mogu li iskreno reći ‘oprosti nam kao što i mi opraštamo’?
Pitanje: Idem redovito u crkvu, čitam Bibliju…– ali dopuštam li Božjoj riječi da mijenja moj način razmišljanja, da me svakodnevno preusmjerava?
Pitanje: Kad kažem „Blagoslovljen dan!“ – vjerujem li uopće da me Bog danas može voditi?
Pitanje: Kažem „molit ću se za tebe“ – ali zaboravim. Koliko zapravo vrijede moje riječi bez molitve?
Pitanje: Zovem se kršćanin – ali kad me netko povrijedi, uzvraćam istom mjerom. Koga zapravo slijedim?
Pitanje: Dajem novac, ali ne dajem svoje vrijeme, srce ni život. Dajem li Bogu ostatke – ili sebe? Gledam li na vjeru kao na računovodstvo, ili žrtvu?
Pitanje: Kažem da vjerujem u Bibliju – ali čitam je rjeđe nego sms, viber, snapchat, facebook poruke… Što me stvarno oblikuje?
Pitanje: Kažem da čekam Gospodina i da dolazi uskoro – ali živim kao da imam neograničeno vrijeme.
Pitanje: Kažem „Neka bude volja Božja“ – ali planiram i djelujem kao da je sve u mojim rukama. Vjerujem li stvarno Božjoj dobroti i mudrosti?
Pitanje: Branim kršćanske vrijednosti – ali ne posjećujem starce, ne služim slabima i ne tješim slomljene. Jesam li svjetionik – ili samo megafon?
Pitanje: Vidim da se uči ono što nije biblijski, da se širi tradicija umjesto istine – ali ostajem jer je to ‘uvijek bilo tako’. Jesam li spreman stati za istinu, čak i ako me to odvoji od mase?
Pitanje: Znam da nešto nije u skladu s Kristovim evanđeljem – ali šutim, jer svi drugi šute. Jesam li vjernik – ili samo pripadnik mase koja se boji izdvojiti?
Pitanje: Prepoznajem lažnu sigurnost, pogrešno poučavanje ili praznu praksu – ali ostajem u tome jer mi je tako lakše. Jesam li stvarno tražitelj Božjeg lica – ili mi je draži mir mase od istine Duha?
Pitanje: Govorim da vjerujem u Bibliju – ali živim kao da je važnija tradicija, navika i mir s ljudima nego poslušnost Bogu. Kome sam zapravo vjeran?
Pitanje: Jesam li spreman žrtvovati jasnoću evanđelja da ne bih “uvrijedio” ili izgubio prihvaćenost u širem kršćanskom krugu?
Pitanje: Govore li moji susreti i suradnje s drugima o istinskom Kristu – ili o krhkom jedinstvu koje izbjegava istinu da bi zadržalo privid sklada?
Pitanje: Jesam li spreman reći „to nije ono što Pismo uči“ – ili šutim kako bi sve zvučalo uključivo i mirno?
Pitanje: U ime jedinstva, skrivam li biblijsku istinu o spasenju samo po vjeri, samo po milosti, samo po Kristu?
Pitanje: Jesam li zamijenio biblijsko zajedništvo s duhovnim kompromisom u kojem Krist više nije jedini temelj, nego jedan od temelja?
Pitanje: Nazivam li braćom one koji otvoreno poriču središnje istine evanđelja – samo da bih zadržao ekumensku sliku mira?
Pitanje: Jesam li više zabrinut za dojam zajedništva među ljudima – nego za vjernost istini Božje riječi?
Pitanje: Gradim li jedinstvo na stijeni evanđelja – ili na pijesku dogovora bez doktrine?
Pitanje: Jesam li postao sklon određenim ljudima, govorima ili skupinama – ne zato što govore istinu, nego zato što mi laskaju, daju mjesto, moć ili sigurnost?
Pitanje: Jesam li nekome rekao „Amen“ – iako duboko u sebi znam da ono što je rečeno nije bilo od Boga?
Pitanje: Jesam li povjerovao nekoj ideji, osobi ili pokretu – ne zbog biblijskog temelja, nego zato što me emocionalno dirnulo ili mi je nešto obećano?
Pitanje: Jesam li prestao govoriti istinu jer sam zauzvrat dobio pristup, status, pozivnicu ili ‘mir’?
Pitanje: Manipulira li netko mojom pobožnošću – koristeći duhovne izraze i poznate fraze – kako bi me naveo na šutnju, poslušnost ili suglasnost?
Pitanje: Jesam li osjetio da me netko ‘kupuje’ lažnim bratstvom, prebrzim prihvaćanjem, s ciljem da me veže uz svoj sustav, mrežu ili utjecaj?
Pitanje: Jesam li svoje uvjerenje zamijenio za pogodnost?
Pitanje: Svjedočim li vjeru kroz iskrenu ljubav prema Bogu – ili kroz materijalne uspjehe koje pripisujem Njegovom blagoslovu?
Pitanje: Govorim li o Bogu kao o blagoslovitelju – više nego kao o Gospodaru kojem pripadam i kojem služim, makar ništa ne dobijem zauzvrat?
Pitanje: Jesam li više zahvalan Bogu zato što me voli – ili zato što sam uspio, ozdravio, napredovao?
Pitanje: Je li moje ‘Bogu hvala’ doista priznanje Njegove milosti – ili vješto zapakirano samohvalisanje?
Pitanje nije koliko sam puta rekao prave riječi, nego koliko je puta moje srce zaista stalo pred Bogom i slušalo.
Jesam li zaista tražitelj Božjeg lica – ili samo putnik nizvodne mase?
Je li moje „Amen“ doista usmjereno Kristu – ili nekome tko me vješto uvjerio da slijedim Boga, a zapravo slijedim njega, nju, instituciju ili svoj interes…?
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
