(Psalam 34:4–5; 2. Korinćanima 3:18; 2. Korinćanima 12:9)
Svatko od nas nosi nešto što bi najradije sakrio. Nešto zbog čega nas drugi gledaju i možda sude. Možda je to naš izgled. Možda rana iz prošlosti. Možda slabost u sadašnjosti ili teret koji nosimo u srcu. Možda ste i vi pitali: „Bože, zašto baš ja? Zašto ovo?“
I onda nas Božja riječ iznova podsjeća: „Tražio sam Gospodina, i on me uslišio, i izbavio me od svih mojih strahova. Koji u njega gledaju, zrače radošću i lice im se neće postidjeti.“ (Psalam 34:4–5)
Bog nas vidi i poznaje. On ne okreće glavu od nas niti nas odbacuje. On ulazi u naše rane, sjeda s nama u našu bol, i daruje nam ljepotu koja dolazi iznutra, ljepotu njegove prisutnosti.
Jedna djevojka rođena je s rijetkom bolešću koja joj je promijenila izgled lica. Djeca su je vrijeđala na igralištu: „Gluparasto lice! Što nije u redu s tobom?“
Te riječi su je boljele i ona se pitala ono što se mnogi od nas pitaju kad boli: „Bože, zašto si me stvorio ovakvu? Zašto me nisi iscijelio?“
Ako je Bog toliko moćan da je mogao izliječiti slijepog Bartimeja, zašto nije izliječio mene?
Koliko nas je ikada mislilo da bi naš život bio bolji, lakši, kad bi Bog samo promijenio ono što nas muči?
Ali ona je naučila važnu lekciju: Bog možda neće odmah ukloniti problem, ali obećava ukloniti naš strah i naš sram.
Sjećamo se kako je apostol Pavao molio tri puta da mu Bog ukloni trn u tijelu, ali Bog mu je odgovorio: „Dosta ti je moja milost, jer se snaga moja savršeno očituje u slabosti.“ (2. Korinćanima 12:9)
Naše različitosti i rane mogu postati prozor kroz koji ljudi gledaju i vide Krista.
Ne smijemo zaboraviti: naš Spasitelj je znao kako je biti odbačen.
Prorok Izaija kaže: „Prezren bijaše i odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bijaše i nevrijedan našeg pogleda.“ (Izaija 53:3)
On, koji je bio savršen i bez grijeha, došao je k nama, postao jedan od nas, i na križu ponio sav naš sram.
Kada mi mislimo da se nemamo čega stidjeti jer pripadamo Njemu, nismo arogantni. Mi samo stojimo u Njegovoj milosti i radosti.
Jednoga dana netko je toj djevojci rekao: „Ti si lijepa.“
Ne zato što je njezino lice odjednom postalo savršeno. Nego zato što su na njezinu licu vidjeli Isusa.
Bog joj nije dao „lijepo lice“ prema ljudskim standardima, nego je njezino lice ispunio radošću i ljepotom karaktera Kristove prisutnosti.
Pavao kaže: „Mi svi… promatramo slavu Gospodnju kao u zrcalu i preobražavamo se u istu sliku, iz slave u slavu, po Duhu Gospodnjem.“ (2. Korinćanima 3:18)
To znači da naše pravo lice nije ono što ljudi vide izvana. Naše pravo lice oblikuje Krist iznutra i čini ga sve više nalik sebi.
Zato i ona može reći: „Ja pripadam Isusu.“ Bog je odgovarao na moju molitvu za ozdravljenje. Davao mi je nešto daleko više nego što bi mi dala lijepa vanjština. Preobražavao je moje srce i ispunjavao ga radošću koja se odražavala na mome licu.
Počela je gledati na Psalam 34 novim očima vjere. U njemu piše: „Tražio sam Gospodina i on me uslišio, i izbavio me od svih mojih strahova.“ Ne piše da je izbavljena od svih problema. Piše da je izbavljena od straha pred problemima.
I zato i mi možemo reći: „Neka ljudi na mom licu vide Isusa.“
Djevojka je kazala, moje lice će uvijek biti drugačije. Ljudi će uvijek gledati i pitati se što nije u redu sa mnom. Ali znam kome mogu vjerovati. Baš poput Davida, iz dana u dan vapim Bogu. Ne razumijem uvijek njegove putove i ponekad ga još uvijek pitam: „Zašto?“ Ali Bog me čuje i izbavlja me od mojih strahova, čineći me sve sličnijom sebi. Dolazi k meni, tješi me i govori mi da sam Njegova.
Dragi prijatelji, gdje god nosite sram, bol ili različitost, sjetite se: Krist vas je otkupio i stavio svoje ime na vas.
Vi ste Njegovi. Kad stojite pred Njim, vaše lice sja Njegovom slavom.
Ne bojte se biti drukčiji. Ne bojte se što ljudi govore. Ne bojte se svojih rana, jer On vas nije napustio. On vas se neće posramiti.
Danas podignite glave i recite: „Gospodine, ti si moja radost i moja ljepota. Neka ljudi na mom licu vide Tebe.“
Neustrašivi. Neposramljeni. Zato što pripadate Njemu.
Gospodine Isuse, hvala ti što si nas stvorio po svojoj slici. Hvala ti što naše slabosti koristiš da bi pokazao svoju snagu. Ispuni naša srca svojom radošću i učini naša lica odrazom tvoje slave. Oslobodi nas straha, oslobodi nas srama. Daj da u svim svojim različitostima svijetlimo kao tvoje svjetlo u ovom svijetu. U tvoje ime molimo. Amen.
Očekuješ li od Boga da ukloni sve tvoje probleme?
Možeš li vidjeti načine na koje je Bog iskoristio tvoje boli da bi ti otkrio više sebe?
Kakvu je promjenu to donijelo u tvoj život?
Što ljudi vide na tvom licu: tvoju bol ili Kristovu radost?
Jesi li spreman reći: „Ne sramim se jer pripadam Isusu“, iako te ljudi možda gledaju drugačije?
Bog neće ukloniti sve naše probleme, ali nas oslobađa straha i srama dok mu se pouzdano predajemo. Kada tražimo Isusa, on nas ispunjava svojom radošću i ljepotom koja zrači iznutra.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
