Kako kršćani trebaju gledati na pobjedu u sportu?
Legendarni trener američkog nogometa jednom je izjavio: “Nije sve u pobjedi, nego u želji za pobjedom.” Možda se ovo može smatrati pretjerivanjem, ali često se velika želja za pobjedom percipira kao nešto što nije u skladu s kršćanskim vrijednostima.
Jedan od izazova s kojima se kršćani suočavaju jest pitanje: Ako se trudimo biti bolji od drugih, znači li to da se moramo uzdignuti nauštrb drugih, što je suprotno Kristovom primjeru poniznosti? Krist nas uči da se ponizimo kako bi se drugi mogli uzvisiti, dok u sportskom natjecanju pobjeda često podrazumijeva upravo suprotno – nadjačavanje protivnika.
Možda se zbog toga čini lakšim za kršćanina držati se poznate izreke “Nije važno pobijediti, nego sudjelovati.” Ovakav stav može osloboditi pritiska i omogućiti nam da uživamo u sportu, radujući se pobjedi, ali i prihvaćajući poraz s dostojanstvom. No, je li takav stav uistinu jedini ispravan za kršćane?
Možda razlog zbog kojeg imamo problema s razumijevanjem pobjede leži u našem shvaćanju nagrade u kršćanskom životu. Većina kršćana pažljivo razmatra stihove poput:
“Kad ti pak daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što čini tvoja desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti; i Otac će ti tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratiti.” (Matej 6:3-4)
Na prvi pogled, ideja o nagradi može djelovati kao nešto povezano s religijom koja se temelji na djelima, dok evanđelje Isusa Krista naglašava Božji besplatni dar milosti.
Međutim, što više proučavamo Pismo, postaje jasnije da Bog nema problem s time da budemo motivirani nagradama. Nagrada se spominje čak devet puta u Propovijedi na gori, a apostol Pavao o tome izričito govori:
“Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, a samo jedan dobiva nagradu? Tako trčite da dobijete!” (1. Korinćanima 9:24) Motivacija je ključni dio života, i bez nje ne bismo ništa ostvarili.
Američki pisac Ralph Waldo Emerson rekao je: “Bez ambicije osoba ne može ništa započeti. Bez rada ne može ništa završiti.” Nagrade ne dolaze same – moramo ih zaslužiti.
Izazov za kršćanina nije u tome da se odrekne želje za pobjedom, već da ne dopusti da pobjeda postane njegova jedina motivacija.
Pobjeda kao prirodna i zdrava motivacija
Biti motiviran nagradom nije nešto loše – to je sastavni dio ljudske prirode. Sve što radimo u životu donosi određene nagrade, bilo prirodne ili neprirodne. Primjerice, ako saznamo da se netko oženio iz ljubavi, to je prirodna nagrada, dok bi brak iz materijalnih interesa bio neprirodan. Slično tome, pobjeda u sportu može biti prirodna nagrada ako dolazi iz pravih razloga – truda, discipline i zajedništva – a ne iz sebične želje za dominacijom nad drugima. Nije problem pobjeda sama po sebi, već način na koji je doživljavamo i postavljamo u odnosu na našu vjeru i karakter.
Kada se dva tima ili pojedinca natječu, oni ulaze u natjecanje svjesni da će netko pobijediti, a netko izgubiti. Ako nitko ne bi želio pobijediti, sport bi izgubio svoju svrhu i prestao biti igra. Dakle, želja za pobjedom nije sama po sebi loša – ključno je zašto želimo pobijediti.
Naravno, pobjeda nije jedina nagrada u sportu. Radost timskog rada, napredak u vještinama, disciplina i ustrajnost također su važne nagrade koje sport donosi. Pobjeda je prirodna nagrada koja dolazi kao rezultat truda i talenta, a ako je ostvarimo, trebali bismo je prihvatiti kao dar od Boga.
Izazov za kršćanina nije u tome da se odrekne želje za pobjedom, već da ne dopusti da pobjeda postane njegova jedina motivacija. Ako pobjedu stavimo iznad svega – iznad fair-playa, poštovanja protivnika i poniznosti – tada ona gubi svoju vrijednost. No, ako se natječemo s integritetom, trudimo se dati najbolje od sebe i slaviti Boga kroz sport, tada pobjeda može biti dio Božjeg blagoslova.
Pobjeda ne bi smjela postati idol, ali ne bi smjela biti ni odbacivana kao nešto nekršćansko. Ključ je u balansu – biti motiviran da damo najbolje od sebe, ali ne dopustiti da nas rezultat definira. Kada je pobjeda ostvarena u duhu poštovanja i zahvalnosti, ona postaje dio rasta – kako osobnog, tako i duhovnog.
Zaključno, pobjeda sama po sebi nije loša – pitanje je kako je doživljavamo i što nam ona znači. Ako je koristimo za vlastitu slavu, ona postaje ponos i sebičnost. Ako je vidimo kao priliku za zahvalnost, rast i napredak, tada je ona prirodni dio puta koji nas vodi bliže Bogu. Ne trčimo samo da bismo pobijedili – trčimo da slavimo Boga kroz sve što činimo.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
