Oklijevanje se u svakodnevnom jeziku često opisuje kao neodlučnost, odnosno stanje u kojem osoba zna da bi trebala donijeti odluku, ali je stalno odgađa. Ono se može očitovati i kao odgađanje, kada se potrebna akcija pomiče za kasnije bez stvarnog razloga, ili kao kolebanje, unutarnja borba u kojoj se osoba ne može odlučiti kojem će smjeru krenuti. Ponekad se oklijevanje vidi kao zastajkivanje, privremeno zaustavljanje koje se s vremenom pretvara u trajno mirovanje. Ipak, riječ oklijevanje ostaje najprecizniji izraz jer obuhvaća i unutarnju nesigurnost i vanjsko odgađanje djelovanja.
U biblijskom i teološkom smislu, oklijevanje se naziva dvoumljenjem, o kojem Jakov piše da takav čovjek postaje nestalan na svim svojim putovima (Jakov 1,8). Ono se često očituje kao neposlušnost kroz odgađanje, kada osoba zna Božju volju, ali je ne provodi. U tom smislu, oklijevanje postaje odgađanje poslušnosti, a ne puka neodlučnost. Biblija takvo stanje opisuje i kao nedostatak vjere u djelu, jer prava vjera uvijek vodi prema pokretu i djelovanju. Na kraju, oklijevanje se pokazuje kao zakašnjela poslušnost, koja pred Bogom često nije poslušnost uopće, jer Božji poziv uvijek traži odgovor danas, a ne sutra.
Oklijevanje rijetko izgleda kao grijeh. Najčešće se skriva iza riječi poput razboritosti, opreza i mudrog planiranja.
Međutim, Biblija nas uči da ono što mi često nazivamo mudrošću vrlo lako može postati neposlušnost. Oklijevanje ne uništava život naglo, nego polako i tiho, dok čovjek ostaje uvjeren da čini ispravnu stvar jer još „nije siguran“.
Problem oklijevanja nije samo u tome što se odluka ne donosi, nego u tome što se poslušnost odgađa. Jakov jasno kaže: „Tko zna činiti dobro, a ne čini, grijeh mu je“ (Jakovljeva 4,17). Drugim riječima, neodlučnost nije neutralno stanje, nego duhovni problem koji razotkriva unutarnju borbu između povjerenja i straha.
Oklijevanje nije samo životna slabost, nego duhovni problem koji otkriva kako se odnosimo prema Božjoj volji. Kad znamo što Bog traži, a ipak čekamo, ne borimo se s informacijama, nego s povjerenjem.
Ponekad se u razgovorima s ljudima koji stoje pred važnim odlukama pojavi pitanje koje otkriva dublji problem: „Kako mogu znati da je ovo pravi izbor?“ Takvo pitanje samo po sebi nije pogrešno, ali često razotkriva obrazac neodlučnosti koji se ne odnosi samo na jednu odluku, nego se provlači kroz cijeli život. Iza potrebe za dodatnom sigurnošću često se ne krije mudrost, nego strah od odgovornosti i posljedica koje dolaze s odlukom.
Neodlučnost se rijetko pojavljuje samo u jednoj situaciji. Ona se obično vidi u mnogim područjima života: u razgovorima koje stalno odgađamo, u odlukama koje smo trebali donijeti prije nekoliko mjeseci, u promjenama za koje znamo da su potrebne, ali čekamo da nam Bog pošalje još neki znak. Ponekad se radi o ljudima s kojima trebamo razriješiti jednu suradnju, a ponekad o pozivima koje trebamo prihvatiti, ali se nadamo da će se situacija sama od sebe riješiti.
Ljudi često misle da je oklijevanje znak mudrosti. Međutim, mnogo češće ono nije ništa drugo nego strah koji se skriva iza razboritih riječi. Bojimo se pogreške, bojimo se odgovornosti i bojimo se posljedica. Umjesto da priznamo strah, mi ga maskiramo dodatnom analizom, čekanjem boljih okolnosti i traženjem savršenog trenutka koji nikada ne dolazi.
Takvo oklijevanje ne uništava sustave niti stvara vidljivu krizu, ali polako izjeda zamah. Jedan tjedan postane dva, dva tjedna postanu mjesec, a mjesec se pretvori u tromjesečje koje se više ne može vratiti. Nakon nekog vremena shvatimo da nismo zaostali zato što smo donijeli pogrešnu odluku, nego zato što nismo donijeli nikakvu odluku.
U Svetome pismu jasno vidimo da Bog rijetko daje potpunu sliku prije nego što čovjek učini prvi korak. Abraham je krenuo ne znajući kamo ide, Petar je izašao na vodu bez ikakve sigurnosti, a učenici su ostavili svoje mreže prije nego što su razumjeli cijenu nasljedovanja. Bog ne vodi svoje ljude putem potpune sigurnosti, nego putem vjere.
Apostol Pavao zato piše: „Jer po vjeri hodimo, a ne po gledanju“ (2. Korinćanima 5,7). To znači da jasnoća često dolazi tek nakon što smo poslušni, a ne prije toga. Čekanje savršene sigurnosti najčešće nije duhovna zrelost, nego skriveni oblik nepovjerenja prema Bogu.
Vođe u Božjem kraljevstvu ne čekaju savršenu sigurnost prije nego što učine korak. Oni razumiju da Bog rijetko daje potpunu sliku unaprijed, zato donose odluke s onim informacijama koje imaju u tom trenutku. Nakon što odluče, ne ostaju pasivni, nego se obvezuju da će tu odluku provoditi vjerno i odgovorno, oslanjajući se na Božje vodstvo.
Takvi ljudi spremni su ispraviti smjer kada vide da su pogriješili, jer znaju da poniznost nije slabost nego snaga. Ne boje se priznati pogreške, jer im je važnija poslušnost Bogu nego vlastiti ugled. Iznad svega, oni ne provode život čekajući savršenu jasnoću, jer znaju da jasnoća dolazi putem, a ne prije puta. Zato ne sjede u čekaonici života, nego hodaju naprijed u vjeri, pouzdajući se u Boga koji vodi one koji krenu.
Jedna od najvećih zabluda kršćanskog života jest uvjerenje da je pogrešna odluka najveća opasnost. Međutim, Biblija pokazuje da je mnogo veća opasnost ne odlučiti se. Sluga koji je zakopao talent nije bio kažnjen zato što je pogriješio, nego zato što nije učinio ništa. Izraelci nisu izgubili Obećanu zemlju zato što su bili slabi, nego zato što su se bojali krenuti.
Isus upozorava da je odgovornost veća ondje gdje je spoznaja veća. Znati Božju volju, a odgađati poslušnost, vodi duhovnoj paralizi. Oklijevanje na kraju uvijek košta više nego bilo koja pogrešna odluka učinjena u vjeri.
Ovo je istina koju rijetko želimo izgovoriti:
Isus je rekao:
„Sluga, koji zna volju svoga gospodara, a ne pripremi se za njegov dolazak ili ne čini ono što gospodar želi, dobit će mnogo udaraca.“ (Luka 12,47)
Problem nije u neznanju.
Problem je u odgađanju onoga što već znamo.
Kršćanska odlučnost ne temelji se na našoj hrabrosti, nego na Kristovoj vjernosti. Evanđelje nam govori da je Isus „odlučno okrenuo svoje lice prema Jeruzalemu“ (Luka 9,51), iako je znao da ga čeka križ. Njegova poslušnost do smrti temelj je naše slobode da danas možemo poslušno živjeti.
Mi se ne odlučujemo kako bismo bili spašeni. Mi se odlučujemo zato što smo spašeni. Kristova odlučnost oslobađa nas straha od pogreške, jer znamo da i naše slabosti mogu postati mjesto Božje milosti.
Hebrejima 3,15
„Danas, ako glas njegov čujete, ne otvrdnite srca svoja.“
Ako se nalaziš u stanju „nisam još siguran“ u vezi nečega važnog, postavi si iskreno pitanje: trebaš li doista više informacija ili ti je jednostavno neugodno riskirati poslušnost? Bog te ne poziva da vidiš cijeli put, nego da učiniš prvi korak.
Imenuj odluku koju odgađaš. Postavi jasan rok. Učini prvi mali korak vjere. Bog vodi one koji krenu, a ne one koji čekaju.
Oklijevanje nas drži zarobljenima u mjestu, ali evanđelje nas poziva na hod. Krist je bio potpuno poslušan ondje gdje mi oklijevamo, i upravo zato imamo slobodu da danas učinimo prvi korak. Bog ne traži savršenstvo, nego povjerenje. Ne traži da vidimo cijeli put, nego da mu se predamo danas. Jer sutra je često samo drugo ime za neposlušnost.
Molitva:
Gospodine, pokaži mi gdje odgađam poslušnost. Daj mi vjeru da učinim prvi korak, ne zato što sam siguran u sebe, nego zato što sam siguran u Tebe. Amen.
Molimo, podijelite dalje – neka se istina širi.
