Facebook-f Twitter Linkedin-in Instagram
EDUKACIJA I MENTORSTVO

Facebook-f Twitter Linkedin-in Instagram
EDUKACIJA I MENTORSTVO

Facebook-f Twitter Linkedin-in Instagram
EDUKACIJA I MENTORSTVO

Navještanje evanđelja

Tko je ubio Isusa?

17 travnja, 2025
Članak pregledan: 10
Približno vrijeme čitanja: 5 min

Teološki i povijesni pogled na odgovornost za Kristovu smrt

Na pitanje „Tko je odgovoran za smrt Krista?“ postoji više točnih odgovora koje trebamo razmotriti i ispravno izreći.

Križ je mjesto zamjene, gdje možemo izjaviti da je Krist „proboden za naše prijestupe, satrt za naša bezakonja“ (Izaija 53:5). Križ je također pomirna žrtva, jer je „Gospodinu bilo po volji da ga satre patnjom“ (Izaija 53:10). Križ je i mjesto poslušnosti Sina, jer je Isus dobrovoljno dao svoj život (Ivan 10:18) i podnio križ zbog radosti koja mu bijaše pred njim (Hebrejima 12:2).

Sve te tvrdnje su istinite. Iza Kristove smrti stoji Očeva volja, Sinova poslušnost i naš grijeh, grijeh svakoga od nas. No, pritom moramo biti pažljivi kako govorimo o ovim istinama. Biblija nigdje ne kaže da je Otac „ubio“ Sina, a još manje da se Sin „ubio“. Ne smijemo opisivati križ na način koji bi implicirao da su Otac ili Sin počinili grijeh.

Također, trebamo biti oprezni da ljudski grijeh ne prikažemo kao presudni čimbenik u Kristovoj smrti – što često izriče stih koji se često pjeva u pjesmama „moj grijeh ga je pribio na križ“. Teološki točno je reći da je Krist umro zbog naših grijeha. No, ono što treba istaknuti jest da naš grijeh nije jedini i odlučujući uzrok Kristove smrti.

Drugim riječima…

Da, moj grijeh je razlog zašto je Isus umro — ali On nije bio prisiljen. Krist je dobrovoljno položio svoj život (Ivan 10:18). Također, to je bila Očeva volja (Izaija 53:10), a ne samo rezultat ljudskog grijeha, zloće. Dakle, iako je moj i tvoj osobni grijeh stvarni uzrok, nije jedini ni konačni razlog Kristove smrti.

Treba se zaštititi od pojednostavljenog shvaćanja koje bi moglo pogrešno sugerirati da je samo ljudski grijeh „držao Isusa na križu“ – bez spominjanja Božje suverene volje i Kristove dragovoljne poslušnosti.

U suštini: da, mi smo razlog – ali ne i izvršitelji. Isus nije bio žrtva okolnosti; On je svjesno i s ljubavlju dao svoj život, u skladu s vječnim planom Trojedinog Boga. Ako pažljivo govorimo i jasno istaknemo potrebna razgraničenja, možemo reći da su Očeva volja, Sinova poslušnost i naši grijesi svi zajedno doprinijeli događaju raspeća.

Ali što s konkretnim pitanjem: Tko je ubio Isusa? Postavljač tog pitanja ne misli samo na teološki ili konačni smisao, već želi znati – tko je, u povijesnoj i zemaljskoj stvarnosti, ubio Mesiju Izraelova naroda?

Prema evanđeljima, znamo da su rimski vojnici doslovno razapeli Isusa (Marko 15:24). No, Djela apostolska bilježe da su, pod Božjim suverenitetom, „Herod i Poncije Pilat, s poganima i narodima Izraelovim“, bili odgovorni za Isusovu smrt (Djela 4:27–28). Dakle, čak i u povijesnom smislu, mnogi su uključeni u Njegovo pogubljenje.

A što s Židovima? Neki tvrde da Biblija potvrđuje da su upravo Židovi, kao narod, bili jedinstveno odgovorni za Isusovu smrt. Uostalom, mnoštvo u Jeruzalemu vikalo je: „Krv njegova na nas i na djecu našu!“ (Matej 27:25). Zar nismo, bez obzira na nepopularnost te tvrdnje, obvezni priznati s Pismom da su Židovi ubili Isusa?

Kratki odgovor glasi: to ovisi. Duži odgovor glasi: ne bismo trebali reći „Židovi su ubili Isusa“ bez konteksta.

Evanđelje po Ivanu govori kako su „Židovi“ vikali protiv Isusa (Ivan 18:38–40) i tražili od Pilata da ga razapne (Ivan 19:14–16). Možemo kazati da su „Židovi odbacili i razapeli svog Mesiju“ (Ivan 1:11). No taj jezik nije osuda svakog Židova, jer sam Ivan je bio Židov, kao i Isus. Nemoguće je Evanđelje po Ivanu proglasiti antisemitističkim (rasističkim) kad je njegov cilj da ljudi vjeruju u Kralja Židova (Ivan 20:31). U prijevoda Ivan 9:18 ispravno se navodi da grčki „Ioudaioi“ (Židovi) ovdje znači „vjerski vođe i oni pod njihovim utjecajem u to vrijeme“.

Isusova smrt nije posljedica djelovanja jednog naroda, već ispunjenje Božjeg plana spasenja u kojem su sudjelovali i Otac, i Sin, i grešni čovjek. Poruka križa je poziv na pokajanje, vjeru, oproštenje  grijeha, nadu i milost za sve ljude.

Iako neki biblijski tekstovi govore o odgovornosti pojedinih Židova u specifičnom povijesnom kontekstu, Biblija ne uči da su svi Židovi, kao narod, ubili Isusa. U Djelima apostolskim, Petar optužuje „muževe Judejske i sve koji borave u Jeruzalemu“ (Djela 2:14) za Isusovu smrt (Djela 2:23,36). Govori onima koji su tada i tamo živjeli. I u Djelima 3, Petar optužuje ljude okupljene na trijemu Salomonovu jer su pred Pilatom zanijekali i predali Isusa. Većina prisutnih doista je igrala aktivnu ulogu u događajima koji su doveli do raspeća. No sve to je bio poziv na pokajanje, a ne trajna osuda naroda.

Petar ne govori to da bi ih zauvijek osudio kao narod ili im dao etiketu „Kristovih ubojica“ za sve naraštaje, nego da bi im ponudio spasenje i pozvao na obraćenje. Odmah nakon tih optužujućih riječi slijedi poziv:

„Obratite se i neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje svojih grijeha…“ (Djela 2:38)
„Pokajte se dakle i obratite se, da se izbrišu vaši grijesi“ (Djela 3:19)

Dakle, poruka nije: „Vi ste učinili nepopravljivo i zauvijek ste prokleti,“ nego:
„Učinili ste težak grijeh – ali Bog vam nudi oproštenje kroz istoga Isusa kojega ste razapeli.“

To pokazuje evanđeosku narav propovijedi: ona otkriva krivnju, ali s ciljem pokajanja i pomirenja, a ne s ciljem kolektivne, trajne osude cijelog naroda.

Petar sam je Židov, kao i Isus, kao i svi apostoli. Niti jedan od njih ne optužuje sve Židove svih vremena. Umjesto toga, oni pozivaju svoju braću po tijelu da se vrate Bogu. U tome vidimo srce Evanđelja – istina o grijehu, ali i poruka nade, oprosta i novog života za svakoga, uključujući i one koji su bili neposredno uključeni u Isusovu smrt.

U Djelima 4:10 i Djelima 5:30, Petar i Ivan optužuju veliko vijeće za Isusovu smrt. Dakle, židovski vjerski vođe i narod u Jeruzalemu tog vremena snose posebnu odgovornost, ali uz „bezakonike“ – pogane i rimske vlasti.

Iz toga neki izvode generalizaciju: „Židovi su ubili Isusa.“ No ako ne mislimo „Židovi u Jeruzalemu koji su stajali pred Pilatom“, tada je ta izjava najmanje pogrešna, a u najgorem slučaju štetna. Petar i Ivan, iako i sami Židovi, ne uključuju sebe u izjave poput: „Mi smo ga razapeli“, već govore: „Vi ste ga razapeli“ (Djela 2:23). Jasno je da ne smatraju da su svi Židovi odgovorni za Isusovu smrt, čak i ako teološki vjeruju da je Krist umro za grešnike, uključujući i njih.

Nema dokaza da su apostoli vjerovali da su svi Židovi, bilo gdje i u budućnosti, krivi za smrt Isusa. Kad Petar u Djelima 10 govori Korneliju (poganu), kaže: „Oni su ga ubili objesivši ga na drvo“ (Djela 10:39), vjerojatno misleći na židovske vođe u Jeruzalemu. Pavao u Djelima 13:27 izjavljuje da su „oni koji prebivaju u Jeruzalemu i njihovi glavari“ osudili Isusa. Iako se obraća Židovima u Antiohiji, ne optužuje njih za ono što su učinili židovski vođe u Jeruzalemu. U Djelima 17–19, gdje se obraća Židovima u Solunu, Bereji, Korintu i Efezu, Pavao nikada ne optužuje njih za Kristovu smrt. Čak i kada se vraća u Jeruzalem mnogo godina kasnije, ne optužuje tadašnje Židove ni Veliko vijeće za tu smrt (Djela 23).

Zaključno, možemo reći da su židovski vjerski vođe i mnoštvo u Jeruzalemu koje je stajalo pred Pilatom sudjelovali u predaji Isusa da bude razapet. No ne smijemo iz toga izvući opću i trajnu osudu židovskog naroda. Kada netko danas kaže „Židovi su ubili Isusa“ bez konteksta, trebamo se zapitati zašto to želi reći na takav način. To nije način na koji Biblija govori o Židovima u cjelini. Apostoli su smatrali da Židovi u Jeruzalemu snose posebnu odgovornost, ali ta odgovornost nije prelazila granice vremena i prostora, niti se prenosi etnički ili religijski.

Kolektivna odgovornost u Bibliji nije temeljena na rasi, religiji ili etničkoj pripadnosti. Židovi kao narod nisu odgovorni za specifične grijehe određenih Židova u određenom trenutku i mjestu.

Poruka koju kao kršćani trebamo sa žarom naviještati nije toliko „tko je ubio Isusa“, nego da je po Isusu – svima, i Židovima i poganima, ponuđeno spasenje, oproštenje  grijeha i život vječni u Njegovu imenu (Ivan 20:31).

Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!