Odakle zlo?
Neki tvrde da Bog, kao apsolutno suvereno i svemoćno biće, mora biti i tvorac zla. No Biblija jasno uči da Bog ne može činiti zlo, ne može lagati, ne može se odreći samoga sebe (Jakovljeva 1:13; Titu 1:2; 2. Timoteju 2:13). Jedna od ključnih razlika u teološkim pristupima jest razumijevanje Božje suverenosti.
Drugim riječima, Bog može činiti sve što je u skladu s Njegovim karakterom – a zlo je po svojoj naravi izvan Njegova karaktera.
Jedna često iznesena teorija tvrdi da je Bog stvorio savršena bića s moći izbora, i da je jedno takvo biće izabralo zlo. No ovdje nastaje ključno pitanje: što je točno bilo to zlo koje je izabrano? I kako je postalo moguća opcija?
Što je zlo?
Augustin definira zlo kao odsutnost dobra, a C. S. Lewis kao „pokvareno dobro“. Drugim riječima, zlo ne postoji samostalno. Zlo nije entitet, sila ili tvar – ono nije stvar kao kamen, energija ili biće koje lebdi svemirom. Ne možemo ga izmjeriti, locirati ni opisati kao stvarnost po sebi.
Za razliku od toga, Bog je oduvijek postojao, i Bog je vječno i potpuno dobar. Dobrota nije apstraktna ideja – ona ima osobnu, vječnu i savršenu utjelovljenost u Bogu. Zato kažemo: dobro je vječno jer je ukorijenjeno u Bogu. Drugim riječima, sve što je istinski dobro, postoji jer je u skladu s Božjim bićem, voljom i naravi. Bog ne izvodi dobro iz nečega izvan sebe – On jest dobro u svojoj punini.
Zlo, nasuprot tome, moglo je nastati tek kad se pojavilo nešto drugo osim Boga – nešto što se moglo izabrati umjesto Njega.
U tom najdubljem smislu, zlo se može definirati kao: „ne-Bog“. Ovaj izraz ne označava da je sve što nije Bog automatski zlo, nego upućuje na stvarnost u kojoj stvorenje svjesno i voljno bira nešto drugo kao zamjenu za Boga – kao izvor smisla, zadovoljstva, sigurnosti ili istine. Dakle, „ne-Bog“ označava sve ono što se postavlja na Božje mjesto u srcu, umu ili volji stvorenja. To može biti bilo što – od vlastitog ega, moći, imovine, drugog bića, pa čak i dobre stvari koje su stvorene od Boga, ali su izabrane ili uzvišene umjesto Njega.
To je bila odluka Lucifera, a potom i odluka Adama i Eve. U oba slučaja, zlo se pojavljuje kao izbor „ne-Boga“ – nečega drugoga što se postavlja u središte umjesto Boga. I upravo taj izbor – da se vjeruje, voli, želi ili obožava nešto drugo – jest korijen svakog moralnog zla. To uključuje i sve konkretne moralne izbore koje ljudi čine, uključujući i činove nasilja. Ako je netko izabrao ubiti, on je sam donio tu odluku – Bog nije autor tog čina.
Pritom valja razlikovati između Božjeg dopuštenja i Božjeg uzroka: Bog može suvereno dopustiti određene povijesne događaje (npr. kazne nad Egiptom u Starom zavjetu, poput smrti prvorođenaca), no to ne znači da on čini moralno zlo poput čovjeka. Ovakvi Božji čini nisu proizvoljno nasilje, nego očitovanja pravednog suda nad ustrajnim zlom i idolopoklonstvom koje je narod sam izabrao i u kojem je ustrajao unatoč Božjim upozorenjima.
U tom smislu, kada Bog intervenira sudom (kao u Egiptu), On to čini kao svet i pravedan Sudac nad cijelim svijetom. To je kvalitativno različito od ljudskog ubijanja, koje proizlazi iz griješne naravi, sebičnosti ili osvete. Bog ne ubija iz strasti ili zla, već djeluje u skladu sa svojom svetom naravi, često i kroz providonosne čine koje mi ne možemo do kraja razumjeti, ali koji uvijek služe višem cilju objave Njegove slave, pravde i milosti.
U kontekstu osobne odgovornosti, poslanica Efežanima 4:22-24 poziva vjernike da „zbacite sa sebe staroga čovjeka… i da se obnovite duhom svoga uma, te obučete novoga čovjeka, stvorenoga po Bogu u pravednosti i svetosti istine“. To jasno pokazuje da svaki pojedinac snosi odgovornost za vlastiti moralni izbor. Zlo nije nešto što nam je nametnuto izvana, već plod srca koje svjesno odbacuje Boga. Novi čovjek, prema Pismu, nije onaj tko je samo moralno obnovljen, nego onaj koji je iznutra preobražen – koji bira Boga iznad svega drugoga.
Za razliku od toga, osobna zla djela čovjeka – poput ubojstva, osvete ili tlačenja – proizlaze iz njegove vlastite volje i odgovornosti, kada slobodno bira protiv Boga i Njegove volje.
Zašto slobodna volja?
Bog je stvorio ljude i anđele kao bića s mogućnošću izbora jer istinska ljubav i odanost ne mogu postojati bez slobodne volje. Ljubav koja je nametnuta ili programirana nije prava ljubav. Bog nije stvorio robote, nego osobe – s razumom, emocijama i voljom. Samo slobodna osoba može slobodno odlučiti voljeti Boga, vjerovati mu, pokoriti mu se i uživati u njegovoj prisutnosti.
Upravo zato slobodna volja nije mana stvaranja, nego njegov dragocjeni dio. No s tom slobodom dolazi i mogućnost – ne nužnost – da se Bog odbaci i zamijeni s nečim drugim. Zlo je nusproizvod te mogućnosti, ne zato što Bog želi zlo, nego zato što želi stvarnu ljubav i odnos sa svojim stvorenjima.
Svaka odluka da volimo Boga, da mu vjerujemo i da mu se podložimo, odluka je koja potvrđuje našu slobodu i svrhu. I obrnuto, svaki izbor „ne-Boga“ zapravo je izbor protiv svrhe našega postojanja – i zato donosi raspad, gubitak i tamu.
Jedan dubok uvid o svrsi zla nalazimo u Psalmu 119:71: “Dobro je za me što sam ponižen bio, da bih naučio tvoje odredbe.” Ovaj stih otkriva da Bog, iako nije autor zla, u svojoj mudrosti koristi patnju i posljedice zla kako bi poučio, ispravio i preobrazio svoje stvorenje. U tom svjetlu, zlo može imati odgojnu svrhu – ono nas može vratiti Bogu, probuditi osjetljivost na Njegovu volju i produbiti naše pouzdanje u Njega. Nije zlo samo po sebi dobro, ali Bog u svojoj suverenosti može iz njega izvesti dobro, ako nas vodi k poslušnosti i svetosti.
Zlo kao sud, poziv i put prema spasenju
Osim što zlo može imati odgojnu funkciju, Biblija također pokazuje da Bog ponekad koristi zlo ili njegove posljedice kao oblik suda nad ustrajnim grijehom i otporom prema Njemu. Takav sud nije samo kazna, nego i poziv na pokajanje. Kroz povijest, Bog je dopuštao bolne događaje kako bi probudio ljudsku savjest, slomio oholost i otvorio srce za istinu.
To nas dovodi do središnje točke Božjeg plana otkupljenja – vjere u Isusa Krista. Zlo u svijetu pokazuje koliko je grijeh razoran i koliko je spasenje potrebno. Kristova smrt na križu bila je Božji odgovor na problem zla: ne njegov bijeg od problema, nego ulazak u njega, preuzimanje kazne i otvaranje puta za pomirenje.
Dakle, kad Bog koristi zlo kao sud, On time istodobno poziva čovjeka da se pokaje, vjeruje Evanđelju i bude spašen od konačne kazne grijeha. U tom svjetlu, čak i suočenost sa zlom postaje milosna prilika – da se okrenemo Bogu prije nego što dođe dan suda.
Misterij suverenosti i slobodne volje
Iako možemo razumski i biblijski pristupiti pojmovima Božje suverenosti i ljudske odgovornosti, u konačnici ta dinamika ostaje dijelom božanskog misterija. Postoje granice do kojih naš um može dosegnuti. Pismo nam to otvoreno priznaje.
U Ponovljenom zakonu 29:29 piše: “Tajna pripada Gospodinu, Bogu našemu, a objavljeno pripada nama i našoj djeci zauvijek, da vršimo sve riječi ovoga Zakona.” Drugim riječima, Bog nam je dao dovoljno svjetla da Ga slijedimo, ali nije otkrio sve – jer nije sve ni potrebno da bismo Mu vjerovali i bili Mu poslušni.
Slično kaže i Izaija 55:9: “Jer kao što su nebesa viša od zemlje, tako su moji puti viši od vaših putova, i moje misli od vaših misli.” Ove riječi nas pozivaju na poniznost pred tajnom Božjeg promišljanja, znajući da Bog sve vidi i sve zna, dok mi vidimo tek djeliće.
Apostol Pavao ide još dalje u Rimljanima 9:20, gdje odgovara na pitanje o Božjoj pravednosti: “Tko si ti, o čovječe, da raspravljaš s Bogom? Hoće li djelo reći svome tvorcu: ‘Zašto si me takvim načinio?'”
Ove riječi nas ne tjeraju u fatalizam, već u poniznu vjeru. One nas podsjećaju da je Bog dobar, pravedan i mudar čak i kad ne razumijemo Njegove odluke.
To nalazimo i u životu Joba. Bog dopušta Sotonine napade na Joba, ali ne kao kaznu, već kao dio višeg plana – plana koji Job u tom trenutku ne razumije. Ipak, usred boli i nesigurnosti, Job ispovijeda vjeru: “Ali ja znam: moj Izbavitelj živi i posljednji će nad zemljom ustati!” (Job 19:25). Ta izjava pokazuje temeljnu istinu: i kad ne razumijemo Božju volju, možemo vjerovati Njegovom karakteru.
Zlo je posljedica slobodne volje koja Boga zamjenjuje nečim drugim. No Bog ga koristi da nas pouči, opomene i spasi kroz Isusa Krista.
Zlo je privremeno i ograničeno
Unatoč prisutnosti zla u svijetu, Biblija jasno uči da zlo nije vječno. Ono je privremeno i pod Božjom kontrolom. Bog je postavio granice njegovu djelovanju, a konačni cilj povijesti je potpuno uklanjanje zla od strane Božje pravednosti. Zlo neće više postojati u Božjoj obnovljenoj stvarnosti – novom nebu i novoj zemlji – ali ono neće u potpunosti nestati iz postojanja jer će biti zauvijek izolirano u paklu. U Mateju 13:28-30, Isus u prispodobi o kukolju i pšenici objašnjava da Bog trenutno dopušta suživot dobra i zla: “Pustite jedno i drugo neka raste do žetve…” – ali dolazi vrijeme kada će pravda biti izvršena, a zlo konačno uklonjeno. Ova slika jasno prikazuje da će oni koji ustraju u zlu, odbijajući Božju ponudu spasenja u Kristu, završiti u vječnoj odijeljenosti od Boga – u vječnom paklu.
Nasuprot tome, oni koji su vjerom u Krista očišćeni od grijeha i opravdani Božjom milošću, bit će dovedeni u Božje vječno kraljevstvo. Otkrivenje 21:4 prikazuje tu slavnu budućnost: “I otrt će im svaku suzu s očiju, i smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti, jer prijašnje prođe.”
To je Božje obećanje – zlo će imati svoj kraj, a pravednost, mir i Božja prisutnost vladat će zauvijek.
Ovo jasno pokazuje da zlo neće imati mjesta u Božjem vječnom kraljevstvu, ali da će biti zauvijek odvojeno – osuđeno i zatočeno. Pakao nije samo mjesto kazne, nego i konačna izolacija zla i onih koji su ga prigrlili, odbacujući spasenje u Kristu.
S druge strane, oni koji su vjerom prihvatili Krista bit će dovedeni u novo nebo i novu zemlju, gdje zla više neće biti. Kraj Božjeg plana je pobjeda dobra. No, ta pobjeda pripada onima koji vjeruju u Krista. Oni koji to odbace, ostaju povezani sa zlom i dijele njegovu sudbinu – vječnu odvojenost od Boga.
Zaključak: Zlo je mogućnost, ali ne i Božji čin
Bog nije stvorio zlo. No stvorio je uvjete u kojima je zlo postalo moguće. Time što je stvorio slobodna, voljna bića, Bog je otvorio prostor za postojanje alternative. Ne zato da bi naveo stvorenje na zlo, nego zato što ljubav, vjernost i dobrota imaju smisla samo ako se mogu slobodno izabrati.
U tom svjetlu možemo reći: Bog je učinio zlo mogućim – ali stvorenje je učinilo zlo stvarnim.
Bog nije autor zla. On je suvereni Gospodin koji dopušta postojanje zla kako bi, kroz to, otkrio i svoju pravdu i svoju milost. A sve to vodi prema višem cilju: objavi Božje slave i pozivu stvorenja da tu slavu spozna, cijeni, voli i s radošću prihvati kao vrhovno dobro – drugim riječima, da u njoj istinski uživa. Uživati u Božjoj slavi ne znači samo svjesno ju promatrati, već i dopustiti da nas ispuni, oblikuje i oduševi, jer je ona odraz Njegove prisutnosti, ljepote i svetosti.
Izraz „ne-Bog“ pomaže nam razumjeti zlo ne kao materijalnu stvarnost, već kao akt volje koji Boga zamjenjuje nečim drugim. Kada biramo išta drugo – pa čak i tzv. dobre stvari – umjesto Boga, činimo izbor koji nas udaljuje od Izvora života. Upravo u tom izboru, u toj zamjeni, leži priroda zla.
Hvala vam što ste odvojili vrijeme za čitanje ovog članka! Ako vam je bio koristan, podijelite ga s prijateljima – možda će nekome baš danas trebati ova poruka. Zajedno možemo širiti vrijedne misli i poticati pozitivne promjene!
