PSALAM 73: Protuotrov za korjen ogorčenosti

Članak pregledan: 9

Približno vrijeme čitanja: 7 min

Psalam 73

1 Zaista, dobar je Bog Izraelu, onima koji su čista srca!
2 A meni se noge moje umalo ne spotakoše, zamalo mi se koraci ne okliznuše,
3 jer zavidjeh hvastavcima kad vidjeh spokojstvo opakih.
4 Jer nema muka u njihovu umiranju, i tijelo je njihovo pretilo.
5 Oni nisu u nevolji kao drugi ljudi i ne muče se zajedno s ljudima.
6 Stoga je oholost ogrlica njihova, nasilje ih kao haljina pokriva.
7 Oko im se od usaljenosti izbuljilo, imaju više no što srce može zamisliti.
8 Podruguju se i zlobno govore o otimačini, govore s visoka.
9 Usta svoja upiru na nebo, a jezik im zemljom obilazi.
10 Stoga puk njegov okrenu ovamo, i vode pune čaše preliše se k njima.
11 I govore: »Kako bi to Bog doznao? Ta ima li znanja u Svevišnjega?«
12 Eto, takvi su bezbožnici: uvijek su spokojni i gomilaju bogatstvo.
13 Uzalud sam dakle čistio srce svoje i ruke svoje prao u nedužnosti!
14 Jer bijah mučen povazdan i kažnjavan svako jutro.
15 Da sam rekao: »Govorit ću kao oni«, gle, iznevjerio bih naraštaj sinova tvojih.
16 Kad sam razmišljao da bih to shvatio, bijaše mučno u očima mojim,
17 sve dok ne uđoh u Svetište Božje: tada prozreh kakav im je kraj.
18 Doista, na sklisko tlo ti ih postavljaš, obaraš ih u propast.
19 Kako učas propadoše, skončavaju s užasom.
20 Kao san, kad se čovjek probudi, tako ćeš, Gospodine, prezreti im lik kad ustaneš.
21 Kad mi srce bijaše ojađeno, a bubrezi probodeni,
22 ja bijah tako bezuman i bez razbora, bijah kao živinče pred tobom.
23 Ipak, ja sam svagda s tobom, držiš me za desnicu ruku.
24 Vodit ćeš me po naumu svojemu, a zatim me primiti u slavu.
25 Koga ja imam u nebu osim tebe? I ništa mi se, uza te, na zemlji ne mili.
26 Pȕt je moja i srce moje klonulo, ali Bog je stijena srca mojega i baština moja dovijeka.
27 Jer gle, koji se udaljuju od tebe, propadaju; uništio si svakog koji ti se bludom iznevjerio.
28 A meni je dobro biti u blizini Božjoj; u Gospodinu GOSPODU našao sam utočište svoje, da bih naviještao sva djela tvoja.

Zašto ogorčenost tako lako raste u nama?

Ogorčenost ne dolazi naglo. Ona polako ulazi u srce, poput nevidljivog korijena koji se širi ispod površine. U početku je to samo misao, usporedba ili pitanje. No, ako joj damo prostor, ona počinje rasti i s vremenom može preuzeti naše razmišljanje, osjećaje i pogled na život.

Psalam 73 daje nam iskren i dubok uvid u borbu jednog vjernika. To nije teorija – to je stvarni unutarnji sukob: Zašto zli napreduju, a pravedni pate? I još važnije: kako pobijediti ogorčenost koja iz toga proizlazi?

Gdje sve počinje: zaborav Božje dobrote

“Zaista, dobar je Bog Izraelu, onima koji su čista srca!“ (Ps 73,1)

Asaf započinje ispravnom istinom, ali ubrzo priznaje da je skoro posrnuo. Zašto?

Zato što je zaboravio nešto ključno: Božju dobrotu u vlastitom životu.

Kada izgubimo iz vida Božju milost, počinjemo:

gledati sebe kroz prizmu problema
uspoređivati se s drugima
tumačiti život bez vjere

Biblija nas upozorava da čuvamo svoje srce (Izr 4,23), jer iz njega izlazi sve. Ogorčenost ne počinje izvana – ona počinje iznutra.

Praktično: Redovito se podsjećaj na Božju dobrotu u svom životu. Zahvalnost je snažan lijek protiv ogorčenosti. Često mislimo da nas naši padovi i lutanja odvajaju od Božje dobrote. Gubimo iz vida Božju milost. Razmišljaj o Božjoj dobroti – to zahtijeva vjeru.

Zamka usporedbe: kad gledamo život drugih

Asaf otvoreno priznaje:

“Jer zavidjeh hvastavcima kad vidjeh spokojstvo opakih.” (Ps 73,3)

On opisuje njihov život kao:

lagodan
uspješan
bez boli
bez odgovornosti

I tu dolazimo do opasne točke: kada počnemo idealizirati život bez Boga.

Problem nije u tome što drugi imaju više – problem je što mi počnemo vjerovati da je njihov put bolji.

Istina: Ono što izgleda lako izvana, često skriva prazninu iznutra.

Kada vjera počne slabjeti

Ogorčenost nas ne ostavlja neutralnima. Ona mijenja način na koji razmišljamo:

počinjemo se sažalijevati
sumnjamo u Božju pravednost
gubimo vječnu perspektivu
pitamo se ima li smisla živjeti pobožno

“Uzalud sam dakle čistio srce svoje i ruke svoje prao u nedužnosti!” (Ps 73,13)

To je trenutak krize vjere. I mnogi ga poznaju.

Važno: Ogorčenost nije samo emocionalni problem – ona je duhovni problem.

DOVODIMO U PITANJE VRIJEDNOST POBOŽNOG ŽIVOTA (r. 10–14)

Naš kršćanski pogled na svijet dolazi pod napad:

Upadamo u samosažaljenje (r. 10)
Postajemo kratkovidni (r. 11)
- Hoće li Bog suditi?
- Zna li Bog tko živi pravedno?
- “Ima li znanja u Svevišnjem?”
  Moramo zadržati vječnu perspektivu
Postajemo materijalisti (r. 12)
Postajemo usmjereni na djela (r. 13)
“Uzalud sam čuvao srce čisto…”
Preziramo Božju stegu (r. 14)

Prekretnica: susret s Bogom

Kako Bog mijenja našu perspektivu?

a) Štiti nas od otpada od vjere (r. 15)

Nije mudro uvijek govoriti sve što mislimo – moramo paziti na utjecaj svojih riječi.

b) Štiti nas od očaja (r. 16)

“Kad sam razmišljao da to shvatim – bilo mi je teško”

c) Daje nam vječnu perspektivu (prekretnica, r. 17)

U kontekstu štovanja Boga
“dok ne uđoh u svetište Božje”
Otkriva kraj bezbožnika
“tada spoznah njihov svršetak”

d) Pokazuje nam sud nad zlima (r. 18–20)

Njihova sigurnost je nestabilna
Njihov kraj je iznenadan
Božji sud će ih odnijeti

Sve se mijenja u jednom trenutku:

“Sve dok ne uđoh u Svetište Božje: tada prozreh kakav im je kraj.” (Ps 73,17)

Asaf ne pronalazi odgovor analizom – nego susretom s Bogom.

U Božjoj prisutnosti:

perspektiva se mijenja
istina postaje jasna
vječnost dolazi u fokus

On shvaća da:

uspjeh bezbožnika nije trajan
njihova sigurnost je privid
njihov kraj je sud

Ključ: Ne možeš pobijediti ogorčenost bez Božje prisutnosti.

Nova perspektiva: od zbunjenosti do sigurnosti

Asaf priznaje:

“Ja bijah tako bezuman i bez razbora, bijah kao živinče pred tobom.” (Ps 73,22)

Ali tada dolazi najljepši dio:

“Ti me držiš za desnicu… vodiš me svojim savjetom… i primaš me u slavu.” (Ps 73,23–24)

Ovo je srce psalma.

Bez Boga:

život je zbunjen
emocije vladaju
ogorčenost raste

S Bogom:

imamo vodstvo
imamo sigurnost
imamo vječnu nadu

KAKO OSTATI POVEZAN S BOŽJOM DOBROTOM?

Najveće otkriće: Bog je dovoljan

a) Potpuna čežnja usmjerena na Boga (r. 25)

“Koga imam na nebu osim Tebe?”

b) Potpuna ovisnost o Bogu (r. 26)

“snaga srca mojega“
“moj dio dovijeka”

b) Zdrav strah od Božjeg suda (r. 27)

d) Blizak odnos s Bogom i svjedočenje (r. 28)

“Blizina Božja moje je dobro“
“Gospodin Bog je moje utočište“

“Koga ja imam u nebu osim tebe?“ (Ps 73,25)

Asaf dolazi do zaključka koji mijenja sve:

Bog nije samo dio života – On je sve.

On je snaga srca
On je naš udio
On je naše dobro

“A meni je dobro biti u blizini Božjoj.“ (Ps 73,28)

To je konačni odgovor na ogorčenost.

Kako živjeti bez ogorčenosti?

Na temelju ovog psalma, evo nekoliko ključnih koraka:

1. Čuvaj svoje srce

Ne dopusti usporedbi i zavisti da puste korijen.

2. Njeguj zahvalnost

Podsjećaj se na Božju dobrotu svaki dan.

3. Održavaj vječnu perspektivu

Ne gledaj samo sadašnjost – gledaj kraj.

4. Traži Božju prisutnost

Rješenje nije u analizi, nego u odnosu s Bogom.

5. Drži se blizu Boga

To je najjednostavniji i najdublji odgovor.

Zaključak

Ogorčenost dolazi kada se udaljimo od Boga.
Mir dolazi kada Mu se približimo.

Zato vrijedi zapamtiti:

Drži se blizu Boga – i ogorčenost se neće zadržati na tebi.

Citati za razmišljanje:

Stedman:
“Ključ knjige Levitskog zakonika je Šator sastanka, svetište, koje je detaljna slika osobe Isusa Krista i njegova djela. Kao takvo, ono je također slika čovjeka kakvog je Bog namijenio da bude. Dugo sam smatrao da je najotkrivajuća knjiga o ljudskoj psihologiji upravo Levitski zakonik. Ona vrlo blisko odgovara Poslanici Hebrejima; zapravo, te dvije knjige treba čitati zajedno. Ova treća knjiga Psalama također odgovara Levitskom zakoniku. U ovom dijelu Psalama naći ćete da se svetište mnogo puta spominje i pomoć koja je ondje dostupna. Stoga je prikladno uvedena ovim sedamdeset i trećim psalmom, koji je priča o problemu koji je iskusio jedan starozavjetni vjernik, a koji mu je gotovo uništio vjeru, ali je pronašao rješenje kada je ušao u svetište…

Kako danas ulazimo u svetište? Prema Novom zavjetu, mi sami smo svetište. Bog živi u nama. Približiti se njemu znači ući u svetište. Kada se izlažemo njegovoj istini u Pismu, ili kroz zajedništvo s drugim kršćanima bivamo suočeni s istinom koju smo zaboravili, ili kroz molitvu izravno Bogu – tada ulazimo u svetište i tako mijenjamo svoje razmišljanje iz prirodnog u duhovno…

On je najprije otkrio da bez Boga ljudi ne mogu imati unutarnju snagu. Bog ih je, kaže, postavio na ‘klizava mjesta’ i čini da ‘propadaju u propast’. To je uvijek istina za bezbožne. Izvana se čini da im ide dobro, ali iznutra je sasvim druga priča. To objašnjava zašto tako često čitamo o nekoj poznatoj osobi koju svi slave, a koja iznenada i neočekivano počini samoubojstvo. Filmske zvijezde su to često činile. Zašto? Zato što su iznutra bile postavljene na klizava mjesta. Nisu imale za što da se drže. Iako su izvana održavale privid sreće, iznutra su se počele raspadati i na kraju došle do kraja. Više nisu mogle podnijeti život; više nisu mogle podnijeti same sebe. To vidimo tako često danas; oni koji su održavali vanjski privid uspjeha i bezbrižnog života, iznutra su rastrgani, očajni, i iznenada dolaze do kraja.

Zatim je ovaj čovjek naučio da bez Boga bezbožnici bivaju mučeni strahovima i užasima: ‘kako bivaju uništeni u trenutku, posve pometeni užasima!’ Imao sam ljude koji nisu kršćani i koji su mi rekli da su, iako su izvana djelovali smireno i opušteno, iznutra često bili obuzeti strašnim strahovima. Naučili su ih skrivati, naučili su kako da se to ne vidi na njihovim licima, ali privatnom savjetniku otvoreno priznaju koliko su zapravo prestravljeni, osobito od suočavanja s činjenicom smrti…

Zatim je naučio da je konačni kraj tih ljudi – biti zaboravljen. ‘Oni su kao san kad se čovjek probudi; kad se probudiš, prezireš njihove utvare.’ Svi znamo kako je to. Imamo loš san, zastrašujući i strašan. Možda vas progoni čudovište, ili trčite ulicom goli. To je strašan san i čini se tako stvaran; uznemiri vas, emocije su vam tako uzburkane da vas to zapravo probudi. Ležite ondje, srce vam lupa, znojite se, ali za nekoliko trenutaka sve nestaje. Čim se probudite, zaboravite san; ostaje samo nejasno sjećanje. To je, kaže psalmist, poput bezbožnika – tih ljudi koji ustraju u odbacivanju Božje ljubavi i milosti. Što se događa s njima? Naprave kratkotrajan dojam tijekom svog života, ali nakon što odu, brzo budu zaboravljeni.“

Beisner:
“Kada vlastitu sreću, ili čak sreću onih koje volimo, učinimo mjerilom Božje pravednosti, uvijek ćemo zaključiti da On nije savršeno pravedan. Jer naši životi nisu savršeno sretni na ovome svijetu. Ali kada objavu Božje pravednosti učinimo konačnim mjerilom dobrote stvorenja – kada vidimo da je Bog sve stvorio za svoje zadovoljstvo, a ne njihovo, da se pravda očituje i u sudu kao i u nagradi, da se pravednost Božjeg konačnog suda nad bezbožnima još jasnije vidi kroz njihovu nezahvalnost u blagostanju, i da se pravednost njegove konačne nagrade pravednima još jasnije vidi kroz njihovo zadovoljstvo i hvalu u nevolji – tada možemo čvrsto stajati u vjeri da je Bog i pravedan i dobar, i možemo strpljivo podnositi kušnje dok očekujemo nagrade koje dolaze.“

Stott:
“Kada smo zbunjeni problemima Božje providonosne vlasti u svijetu, ne trebamo gledati na bezbožne sa zavišću niti na sebe s gorkim samosažaljenjem. Ne bismo trebali ni odustati od traženja rješenja i pasti u očaj, nego radije kleknuti i gledati na Boga. Tada ‘iz skrovitog mjesta Svevišnjega vidimo stvari onako kako ih Bog vidi’ (Campbell Morgan).

Rješenje (r. 17–27) – Naši problemi se pogoršavaju jer smo uskogrudni i kratkovidni. Radi se o perspektivi. Planina koja izgleda prijeteće kad stojimo podno nje i nadvija se nad nama, smanjuje se u bezazlenu sitnicu kada je promatramo izdaleka ili iz zraka. Tako se problem Božje providnosti ne može riješiti u ograničenom kontekstu vremena i zemlje; njegovo rješenje čeka sljedeći svijet i vječnost.“

Pitanja za osobno razmišljanje:

Nalazimo li se ikada u situaciji da zavidimo naizgled laganom životu i napretku bezbožnika? Imamo li naviku uspoređivati svoju sudbinu s drugima? Smatramo li da je materijalni napredak naše božansko pravo?
Mislimo li da je Bog dobar svom narodu općenito, ali nekako ne i nama osobno? Koji su korijeni ogorčenosti u našem životu? Kako se borimo protiv napasti ogorčenosti?
Jesmo li ikada bili u napasti posumnjati u vrijednost nastojanja da živimo pobožnim životom i da požrtvovno služimo drugima? Kako nas je Gospodin izbavio iz takvih osjećaja uzaludnosti?
Kako se bogatstvo može usporediti sa zadovoljstvom i ispunjenjem koje dolazi iz toga da imamo Boga kao svoj dio (r. 25 i dalje)?

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.