Približno vrijeme čitanja: 6 min

Uvod: Trčimo li s ciljem?

Sport je jedan od najstarijih i najpopularnijih oblika ljudskog natjecanja. Milijuni ljudi diljem svijeta prate olimpijske igre, svjetska prvenstva i različita sportska natjecanja. Vrhunski sportaši ulažu godine rada, discipline, odricanja i ustrajnosti kako bi postigli svoj cilj i osvojili nagradu.

Nije stoga slučajno da je apostol Pavao često koristio sportske ilustracije kako bi objasnio kršćanski život. Iako ne znamo je li osobno pratio natjecanja, jasno je da je dobro poznavao sportsku kulturu grčko-rimskog svijeta te ju je koristio kao snažnu sliku duhovne stvarnosti.

U svojim poslanicama govori o trkačima, natjecateljima, hrvačima i vojnicima. Njegova je poruka jednostavna: kao što sportaš prolazi kroz discipliniran trening kako bi osvojio prolaznu nagradu, tako i kršćanin treba živjeti disciplinirano kako bi ostao vjeran Kristu i primio neprolaznu nagradu.

Sport u antičkom svijetu

Tjelesna natjecanja postojala su tisućama godina prije Krista. U mnogim drevnim civilizacijama bila su povezana s vojnom obukom, religijskim svečanostima i javnim natjecanjima.

Prve zabilježene Olimpijske igre održane su 776. godine prije Krista u Olimpiji na Peloponezu, u Grčkoj. U početku je postojala samo jedna disciplina – utrka na jednu duljinu stadiona, otprilike 192 metra. Tijekom sljedećih stoljeća dodane su druge discipline poput hrvanja, petoboja, boksa, pankrationa i utrka bojnih kola.

Pobjednici su na samim igrama primali vijenac od maslinovih grančica kao simbol pobjede. Međutim, po povratku u svoje gradove često su bili nagrađivani novcem, povlasticama i velikim društvenim ugledom.

Takva su natjecanja bila iznimno popularna u grčko-rimskom svijetu, pa nije čudno da ih Pavao koristi kao ilustraciju duhovnog života.

Kršćanski život nije besciljno lutanje

U Prvoj poslanici Korinćanima Pavao piše:

“Ne znate li da u trkalištu svi trkači trče, ali samo jedan prima nagradu? Tako trčite da je osvojite!“ (1 Kor 9,24)

Pavao koristi sliku utrke kako bi naglasio ozbiljnost kršćanskog života. Pavao naglašava da ne smijemo živjeti kao oni koji „trče bez cilja“ (1 Kor 9,26).

Njegova poanta nije da će samo jedan vjernik biti nagrađen. U antičkim utrkama samo je jedan natjecatelj primao pobjednički vijenac, ali Pavao tom slikom želi pokazati da svaki kršćanin treba živjeti s predanošću, odlučnošću i usmjerenošću pobjednika.

Kršćanski život nije lutanje bez smjera.

Bog nas nije spasio samo kako bismo jednoga dana otišli u nebo. Pozvao nas je na život s jasnom svrhom – da upoznajemo Krista, postajemo sličniji njemu i služimo njegovu kraljevstvu.

Mnogi ljudi prolaze kroz život bez jasnog cilja. Dani se pretvaraju u godine, a godine u desetljeća. Međutim, vjernik zna prema čemu ide.

Na kraju puta ne čeka ga ljudsko priznanje nego susret s Gospodinom.

Najveća nagrada nije zemaljska slava nego Kristovo odobravanje:

“Dobro, slugo dobri i vjerni.“ (Mt 25,21)

Disciplina je neizostavan dio duhovnog rasta

Pavao nastavlja:

“Svaki se natjecatelj u svemu uzdržava.“ (1 Kor 9,25)

Nitko ne postaje vrhunski sportaš slučajno.

Medalje se ne osvajaju bez treninga.

Snaga se ne razvija bez napora.

Izdržljivost ne dolazi bez odricanja.

Isto vrijedi i za duhovni život. Mnoge male pobjede vode prema velikoj pobjedi.

Mnogi bi željeli snažnu vjeru bez molitve.

Željeli bi poznavati Božju riječ bez proučavanja.

Željeli bi duhovnu zrelost bez poslušnosti.

Željeli bi pobjedu bez borbe.

No Bog nas poziva na discipliniran život.

To uključuje:

• svakodnevnu molitvu,
• redovito proučavanje Svetoga pisma,
• zajedništvo s drugim vjernicima,
• služenje drugima,
• odricanje od grijeha,
• poslušnost Božjoj volji.

Kao što sportaš trenira svoje tijelo, tako vjernik treba razvijati duhovne navike koje ga približavaju Kristu.

Poznati sportaš je rekao: “Hrvač koji uspije nadvladati umor ima najveće izglede za uspjeh. Ključ je ustrajati kroz teške treninge koji razvijaju mentalnu snagu do točke kada se više ne predaješ umoru i boli.”

Cijena nagrade

Svaka vrijedna nagrada ima svoju cijenu.

Sportaši često odustaju od udobnosti, zabave i trenutnih zadovoljstava kako bi ostvarili veći cilj.

Pavao piše:

“Ja krotim svoje tijelo i držim ga u pokornosti.” (1 Kor 9,27)

Ovdje ne govori o samokažnjavanju nego o samokontroli.

Ne dopušta da njime upravljaju osjećaji, požude ili trenutne želje, nego ih podređuje Božjoj volji. Kao što sportaš disciplinira svoje tijelo radi pobjede, tako i vjernik razvija duhovnu disciplinu kako bi ostao vjeran Kristu i završio svoju utrku vjere.

Današnja kultura često govori:

• slijedi svoje osjećaje,
• radi ono što ti odgovara,
• živi kako želiš.

Isus govori drugačije:

“Ako tko hoće za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” (Mk 8,34)

Duhovna zrelost uvijek uključuje odricanje od sebe i podlaganje Kristu.

Kršćanski život je duhovna borba

Novi zavjet često opisuje kršćanski život kao duhovnu borbu.

Ratovi se ne dobivaju lijenošću, ravnodušnošću ili duhovnom mlakošću (Gal 6,9).

Pavao govori o unutarnjem sukobu između stare i nove naravi (Rim 7,21-25).

Poziva vjernike da obuku svu Božju opremu za borbu (Ef 6,10-18).

Na kraju života može reći:

“Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao.” (2 Tim 4,7)

Vjernik se svakodnevno suočava s izazovima:

• napastima,
• grijehom,
• duhovnom lijenošću,
• pritiskom svijeta,
• sumnjama i obeshrabrenjem.

Velike duhovne pobjede ne događaju se preko noći.

One nastaju kroz svakodnevnu vjernost u malim stvarima.

Kao što vojske pobjeđuju zahvaljujući dugotrajnoj pripremi, tako i kršćani pobjeđuju kroz ustrajnu poslušnost Bogu.

Dva puta pred svakim čovjekom

U Poslanici Galaćanima Pavao opisuje dva načina života.

Pred svakim čovjekom uvijek stoje dva puta:

• lakši put,
• put discipline i ustrajnosti.

Pavao govori o izboru između:

• sijanja u tijelo,
• sijanja u Duha.

Jedan je život po tijelu.

Drugi je život po Duhu.

Jedan vodi u propast.

Drugi vodi u život.

Svaki dan donosimo odluke koje oblikuju naš karakter.

Možemo ulagati u prolazne stvari ili u ono što ima vječnu vrijednost.

Možemo ugađati svojim požudama ili slijediti vodstvo Duha Svetoga.

Ne postoji neutralan teren.

Svaki izbor ima posljedice.

Disciplina nije zamjena za milost

Važno je razumjeti da kršćanska disciplina nije pokušaj da zaslužimo Božju ljubav.

Pavao, koji govori o disciplini i utrci, također piše:

“Milošću Božjom jesam što jesam.” (1 Kor 15,10)

Duhovni rast nije rezultat ljudske snage same po sebi.

On je plod Božje milosti koja djeluje u životu vjernika.

Molimo, proučavamo Božju riječ i borimo se protiv grijeha ne kako bismo zaradili spasenje, nego zato što smo već spašeni Kristovom milošću.

Disciplina nije zamjena za milost.

Ona je odgovor na milost.

Prava nagrada nije popularnost

Današnji svijet uspjeh mjeri brojevima.

Bog ga mjeri vjernošću.

Tijekom svoje službe Isus je privlačio veliko mnoštvo ljudi. Ipak, nakon njegova uzašašća u gornjoj sobi bilo je okupljeno oko 120 učenika (Dj 1,15).

To nas podsjeća da Božje mjerilo uspjeha nije prvenstveno broj sljedbenika nego kvaliteta učenika.

Isus nije došao stvarati publiku.

Došao je stvarati učenike.

Isto vrijedi i za Crkvu danas.

Bog ne traži slavne ljude.

Traži vjerne ljude.

Postani uzor drugima

Kako vjernik raste, njegov život postaje svjedočanstvo drugima.

Pavao je pohvalio Solunjane jer su postali primjer drugim vjernicima.

Ljudi promatraju naš život više nego što slušaju naše riječi.

Promatraju:

• naš odnos prema Bogu,
• naš odnos prema obitelji,
• naš odnos prema patnji,
• naš odnos prema novcu,
• naš odnos prema drugim ljudima.

Duhovna disciplina ne koristi samo nama.

Ona postaje blagoslov za cijelu Crkvu.

Neprolazni vijenac

Sportaši se natječu za prolazne nagrade.

Medalje blijede.

Trofeji skupljaju prašinu.

Rekordi se ruše.

Ljudska slava nestaje.

Ali nagrada koju Krist daje svojoj djeci traje vječno.

Pavao piše da se sportaši natječu za raspadljiv vijenac, a kršćani za neraspadljiv.

To je nagrada vječnog zajedništva s Kristom, radosti njegove prisutnosti i zadovoljstva života provedenog na njegovu slavu.

Zaključak: Jesi li još uvijek u utrci?

Theodore Roosevelt jednom je rekao da priznanje ne pripada kritičaru koji stoji sa strane, nego čovjeku koji se nalazi u areni, koji se bori, pada, ustaje i nastavlja dalje.

“Nije važan kritičar, niti onaj koji pokazuje gdje je snažan čovjek posrnuo ili kako je netko mogao nešto učiniti bolje. Zasluge pripadaju čovjeku koji je u areni, čije je lice prekriveno prašinom, znojem i krvlju; koji se hrabro bori; koji griješi i iznova ne uspijeva, jer nema truda bez pogrešaka i nedostataka; ali koji se ipak usuđuje djelovati; koji poznaje velika oduševljenja i veliku predanost; koji se troši za vrijedan cilj; koji u najboljem slučaju na kraju upozna pobjedu velikog postignuća, a u najgorem slučaju, ako i ne uspije, barem ne uspijeva dok se hrabro usuđuje pokušati. Takav čovjek nikada neće biti među hladnim i plašljivim dušama koje ne poznaju ni pobjedu ni poraz.”

Isto vrijedi i za kršćanski život.

Bog ne traži savršene ljude.

Traži vjerne ljude.

Ljude koji će ustati nakon pada.

Ljude koji neće odustati kada postane teško.

Ljude koji će nastaviti trčati prema cilju.

Na kraju neće biti najvažnije koliko smo bili poznati, bogati ili uspješni u očima svijeta.

Bit će važno jesmo li ostali vjerni Kristu.

Zato trčimo svoju utrku s ustrajnošću, gledajući na Isusa, začetnika i dovršitelja naše vjere.

Jer nagrada koja nas čeka vrijedna je svakog odricanja, svake žrtve i svakog koraka poslušnosti.

Pitanja za osobno razmišljanje:

1. Trčim li svoju životnu i duhovnu utrku s jasnim ciljem da ugodim Kristu ili dopuštam da me svakodnevne brige, udobnost i prolazne stvari odvuku od onoga što je vječno važno?

2. Postoji li područje u mom životu u kojem trebam razviti veću duhovnu disciplinu i samokontrolu kako bih bio vjerniji Kristu te svojim životom poticao druge na vjernost Njemu?

Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.