Psalam 109
Psalam 109 jedan je od najtežih i najneugodnijih psalama za čitanje. U njemu David iznosi snažne riječi protiv svojih neprijatelja. To nije lagana molitva. To nije miran tekst. To je vapaj čovjeka koji je duboko ranjen nepravdom, lažima, mržnjom i izdajom.
Glavna misao ovoga psalma mogla bi se sažeti ovako: pravednik čezne za Božjom pravdom i opravdanjem pred nepravednim napadačima.
David ne skriva svoju bol. On ne pokušava uljepšati stvarnost. Njegovi neprijatelji govore protiv njega lažnim jezikom, napadaju ga bez razloga, uzvraćaju mu zlom za dobro i mržnjom za ljubav. No usred svega toga David izgovara jednu ključnu rečenicu: „Ali ja sam u molitvi“ (Ps 109,4).
To je srce ovoga psalma.
David se ne obraća najprije ljudima, nego Bogu. On Boga naziva: „Bože moje hvale“. Time pokazuje da i u najtežem trenutku zna tko je Bog. Bog je onaj koji zaslužuje hvalu, ali i onaj koji može djelovati.
Zato David moli: „Nemoj šutjeti!“
To je molitva čovjeka koji zna da je Bog vrhovni Sudac. Kada ljudski sudovi zakažu, kada ljudi izokrenu istinu, kada optužbe postanu oružje protiv pravednika, David zna kamo treba ići – pred Boga.
Njegovi neprijatelji koriste laž, prijevaru, mržnju i ratnički govor. Napadi nisu općeniti; oni su osobni. David više puta naglašava da su usmjereni „protiv mene“. Još bolnije, oni su neopravdani. On im je pokazivao ljubav, a oni su mu uzvratili optužbama. Činio im je dobro, a oni su mu vratili zlom.
To je jedna od najtežih životnih situacija: kada za ljubav primimo mržnju, za dobro zlo, za vjernost izdaju.
No Davidov odgovor nije osveta vlastitim rukama. Njegov odgovor je molitva.
Središnji dio psalma sadrži vrlo teške riječi. David moli da njegovi neprijatelji iskuse sud, gubitak, sramotu, propast i posljedice svojih djela. Takve riječi mogu nas zbuniti. Kako se takva molitva uklapa u vjeru? Kako je povezati s Kristovim pozivom da ljubimo neprijatelje?
Važno je razumjeti da David ne uzima pravdu u svoje ruke. On ne kaže: „Ja ću im vratiti.“ On svoje neprijatelje predaje Bogu. Drugim riječima, David priznaje da konačna pravda pripada Gospodinu.
Ovaj psalam ne smijemo čitati kao dozvolu za osobnu osvetoljubivost. On je prije svega vapaj za Božjom pravdom. David ne traži osvetu zato što mu je povrijeđen ponos, nego zato što je nepravda stvarna, zlo razorno, a Božje ime obeščašćeno.
U tom smislu ovaj psalam pokazuje ozbiljnost grijeha. Zlo nije sitnica. Laž nije bezazlena. Izdaja nije mala stvar. Progon nedužnih nije nešto što Bog previđa.
David moli da ono što su njegovi neprijatelji sijali sada sami požanju. Oni su proklinjali – neka iskuse posljedice prokletstva. Nisu htjeli milosrđe – neka vide što znači život bez milosrđa. Progonili su siromašne, slomljene i potrebite – neka Bog ustane kao Sudac.
To je strašna, ali pravedna logika Božjega suda: čovjek na kraju prima ono što je izabrao.
Nakon molitve za sud, David se ponovno okreće Božjoj milosti. On moli:
“Postupaj dobro sa mnom radi svoga imena; jer je dobra tvoja milost, izbavi me.”
Ovdje vidimo da Davidova najveća nada nije u vlastitoj snazi. On je siromašan, potrebit, ranjen i slab. Njegovo srce je pogođeno. On nema snage sam sebe izbaviti.
Zato se poziva na Božje ime i Božji karakter.
To je važno. David ne kaže: „Bože, izbavi me zato što sam savršen.“ On kaže: „Izbavi me radi svoga imena.“ Njegova nada počiva u Božjoj dobroti, milosti i vjernosti.
Kada Bog izbavlja pravednika, tada se likovanje zlih pretvara u sramotu. Oni koji su se rugali, optuživali i slavili tuđu propast, na kraju moraju vidjeti da Bog stoji na strani potrebnoga.
Psalam završava zahvaljivanjem i svjedočanstvom. David kaže da će silno zahvaljivati Gospodinu i slaviti ga među mnoštvom.
Zašto?
Zato što Bog „stoji s desne strane siromaha da ga spasi od onih koji osuđuju njegovu dušu“.
To je prekrasan završetak. Na početku psalma neprijatelj stoji s desne strane kao tužitelj. Na kraju psalma Bog stoji s desne strane kao Branitelj i Spasitelj.
To je potpuni preokret.
Kada su ljudi protiv nas, Bog može stati uz nas. Kada nas optužuju, Bog može braniti. Kada nas žele srušiti, Bog može podići. Kada nas žele posramiti, Bog može opravdati.
Kršćani danas moraju čitati Psalam 109 kroz svjetlo Krista. Isus nas uči da ljubimo neprijatelje, molimo za one koji nas progone i ne vraćamo zlo za zlo. No to ne znači da zlo prestaje biti zlo. Ne znači da nepravda više nije nepravda. Ne znači da Bog neće suditi.
Novi zavjet nas uči: „Ne osvećujte se sami, ljubljeni, nego dajte mjesta Božjem gnjevu“ (Rim 12,19).
To je upravo ono što David čini. On daje mjesta Božjoj pravdi. Ne preuzima sud u svoje ruke, nego svoju bol, ljutnju i vapaj iznosi pred Boga.
Zato ovaj psalam može biti zdrav podsjetnik: kada smo nepravedno napadnuti, ne moramo glumiti da nas ne boli. Ne moramo se pretvarati da zlo nije zlo. Ali ne smijemo dopustiti da nas gorčina pretvori u ono protiv čega se borimo.
Umjesto toga, trebamo doći pred Boga i reći:
„Gospodine, ti vidiš. Ti znaš. Ti sudi pravedno. Ti me izbavi.“
Psalam 109 nije lagan tekst, ali je duboko iskren. On nas uči da Bog dopušta svojoj djeci da pred njega donesu i najteže emocije: bol, ogorčenje, strah, osjećaj izdaje i čežnju za pravdom.
Ali nas također uči da konačna pravda pripada Bogu.
Kada smo nepravedno napadnuti, naš prvi odgovor ne treba biti osveta, nego molitva. Kada nas drugi optužuju, trebamo se uteći Bogu koji brani. Kada se osjećamo slabo i bespomoćno, trebamo se sjetiti da Gospodin stoji s desne strane potrebnoga.
Zato vjernik može reći:
Neću se osvetiti vlastitim rukama.
Neću dopustiti da me mržnja oblikuje.
Doći ću Bogu u molitvi.
On je moj Sudac, moj Branitelj i moje opravdanje.
O osvetničkom karakteru Psalma:
“Starozavjetni zakon o svjedočenju zahtijevao je da oni koji budu proglašeni krivima za lažno svjedočenje podnesu istu kaznu koju bi pretrpio optuženi da je bio proglašen krivim (Pnz 19,16–21)…
…ne smijemo zaboraviti da je objavljivanje Božjega gnjeva nad grešnicima stalna značajka Staroga zavjeta (usp. Pnz 27,14–26) te da je u okviru saveza utemeljenog na Božjoj milosti (Pnz 7,7 i dalje) stajalo upozorenje:
‘Onima koji mu se suprotstavljaju i pokazuju mržnju prema njemu uzvraća uništenjem; neće oklijevati kazniti one koji ga mrze’ (Pnz 7,10).”
“U Novom zavjetu (Djela 1,20) dio ovoga psalma primjenjuje se na Judu izdajnika, ali nije nužno zaključiti da se izvorno odnosio na njega. Judino ponašanje bilo je slično ponašanju Davidova neprijatelja; jezik upotrijebljen u jednom slučaju mogao se prikladno upotrijebiti i u drugome.”
“Neka Sotona stoji njemu s desne strane”
“Kao njegov savjetnik i savjetodavac. Ovaj bi se jezik prikladno mogao primijeniti na nekoga tko je bio kraljev savjetnik u upravljanju državom. Molitva je da iskusi kako je imati takvu osobu za savjetnika. Čini se vjerojatnim da David ovdje misli na nekoga tko je imao takav položaj prema njemu, a iznevjerio je povjerenje; nekoga tko mu je davao lukave i zlonamjerne savjete, navodio ga na loše odluke i koristio svoj položaj za vlastitu korist na štetu svojega gospodara.”
“Davidu je više od svega stalo do časti i slave Božjega imena. To, a ne osobna osveta predstavlja motiv njegove molitve prokletstva protiv neprijatelja. Da ljudi postupaju prijevarno prema bilo kome velika je nepravda koja obeščašćuje Boga; ali da tako postupaju prema Božjem pomazanom kralju, kojega je Bog osobno postavio nad svoj izabrani narod, još je veća uvreda. Zato David, moleći za kaznu svojih neprijatelja i za vlastito izbavljenje, moli da Bog bude proslavljen.”
“Strašna logika suda, prema kojoj čovjek na kraju potpuno prima ono što je izabrao – i biva njime prožet i obuhvaćen – nigdje drugdje nije izražena s takvom živopisnom snagom.”
“Psalmi često naglašavaju ispravnost, pa čak i dužnost, javnog zahvaljivanja za osobne blagoslove (usp. posebno Psalam 40,10). Posljednji stih sažima cijelu stvar, vraćajući se na izraz iz šestog stiha i zamjenjujući sliku tužitelja koji stoji s desne strane svoje žrtve slikom Boga koji stoji s desne strane potrebnoga, ali u sasvim drukčijem smislu. To je potpuni odgovor.”
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
