Psalam 141
Oni koji se zalažu za duhovnu obnovu moraju moliti i za osobnu zaštitu.
Kada govorimo o duhovnoj obnovi, obično razmišljamo o tome što bi Bog trebao učiniti oko nas. Želimo da se ljudi vrate Bogu, da Crkva oživi, da se izgubljeni obrate, da se zlo razotkrije i da Božja riječ ponovno snažno djeluje u ljudskim srcima.
Ali Psalam 141 pokazuje da zalaganje za duhovnu obnovu nosi i određene opasnosti.
Duhovna obnova na neki način nalikuje ulasku u minsko polje radi njegova razminiranja. Cilj je dobar – ukloniti ono što uništava i otvoriti siguran put drugima – ali posao je opasan. Razminiranju se ne pristupa neoprezno, bez pripreme, zaštite i svijesti o skrivenim opasnostima. Jedan pogrešan korak može imati ozbiljne posljedice.
Slično je i s duhovnom obnovom. Želimo vidjeti oslobođenje od grijeha, rušenje duhovnih prepreka i povratak ljudi Bogu. Ali dok pokušavamo pomoći drugima da izbjegnu zamke, moramo paziti da sami u njih ne upadnemo. Ogorčenost, nepromišljene riječi, ponos i kompromis mogu postati „mine“ na putu čovjeka koji se iskreno zalaže za obnovu.
Upravo zato David u Psalmu 141 ne moli samo da Bog djeluje protiv zla oko njega. On moli: „Postavi, Gospodine, stražu ustima mojim… Ne daj da mi se srce prikloni zlu.“ Čovjek koji želi biti Božje oruđe obnove mora istodobno moliti Boga da čuva i njegovo vlastito srce.
Čovjek koji se zauzima za obnovu može se toliko usredotočiti na zlo drugih da prestane paziti na vlastito srce. Protivljenje može u njemu proizvesti ogorčenost. Nepravda ga može navesti na nepromišljene riječi. Dugotrajna borba može ga umoriti i učiniti otvorenim za kompromis. Uvjerenost da ispravlja druge može ga učiniti nespremnim da sam primi ukor.
Zato David u Psalmu 141 ne moli samo za promjenu ljudi oko sebe.
On moli za vlastitu zaštitu.
„Postavi, GOSPODE, stražu ustima mojim.“
„Ne daj da mi se srce prikloni zlu.“
„Neka me pravednik… ukori.“
„Sačuvaj me… od zamki.“
To je jedna od ključnih poruka ovoga psalma: ako želimo biti Božje oruđe duhovne obnove, moramo dopustiti Bogu da neprestano čuva i obnavlja nas.
David započinje vapajem:
„Gospodine, zazivam te, pohitaj k meni! Poslušaj glas moj kada te zazivam!“
On ne pristupa Bogu ravnodušno. Svjestan je svoje potrebe i traži Božju pomoć.
Zatim svoju molitvu povezuje s bogoslužjem Izraela:
„Neka se moja molitva uzdigne kao kâd pred tobom, podizanje mojih ruku kao večernja žrtva.“
Kâd koji se uzdizao pred Gospodinom i večernja žrtva bili su dio redovitog štovanja Boga. David želi da i njegova molitva bude poput prinosa koji se uzdiže pred Gospodinom.
To nam otkriva nešto važno o molitvi.
Molitva nije samo traženje pomoći. Molitva je čin štovanja.
Kada dolazimo Bogu u molitvi, priznajemo da ovisimo o njemu. Predajemo mu svoje potrebe, strahove, borbe i želje. Priznajemo da nam je njegova pomoć potrebna.
Ako želimo duhovnu obnovu, ne možemo je odvojiti od molitve.
I to ne samo od povremene molitve kada nastupi kriza.
Davidova slika večernje žrtve govori o redovitosti.
Duhovna obnova zahtijeva ljude kojima molitva nije posljednje sredstvo kada sve drugo propadne, nego dio svakodnevnog života s Bogom.
Pitanje je stoga vrlo osobno: Je li moja molitva redovita žrtva štovanja ili Bogu dolazim uglavnom onda kada mi nešto hitno treba?
Nakon molitve David dolazi do prve velike opasnosti: vlastitih riječi.
Moli: „Postavi, Gospodine, stražu ustima mojim; čuvaj vrata usana mojih.“
Zanimljivo je da David ne moli najprije: „Gospodine, zatvori usta mojim neprijateljima.“
On moli: „Čuvaj moja usta.“
Zašto?
Zato što čovjek pod pritiskom lako može izgovoriti ono zbog čega će poslije žaliti.
A kada frustracija dugo ostane u srcu, može prerasti u ogorčenost.
Tada usta počinju otkrivati ono što se događa u nama.
To je ozbiljna opasnost za svakoga tko se zalaže za duhovnu obnovu.
Možemo biti u pravu u onome što govorimo, a pogriješiti u načinu na koji govorimo.
Zato David želi stražu pred svojim ustima.
Stražar stoji na vratima kako bi kontrolirao što smije proći, a što mora biti zaustavljeno.
David zapravo moli: „Gospodine, ne dopusti da svaka riječ koja mi dođe na jezik izađe iz mojih usta.“
To je molitva koja je jednako potrebna i nama.
David zatim ide dublje. Problem nisu samo usta. Problem može postati srce.
Zato moli: „Ne daj da mi se srce prikloni zlu, da činim opaka djela s ljudima koji čine bezakonje; i ne daj da kušam njihove slastice.“
Ovdje vidimo drugu veliku opasnost za čovjeka koji želi duhovnu obnovu: kompromis.
Možemo početi boreći se protiv određenog zla, a završiti tako da mu se postupno prilagodimo.
Posebno je zanimljiva Davidova slika njihovih „slastica“.
Zlo se ne predstavlja uvijek kao nešto ružno i odbojno.
Upravo zato David ne kaže samo: „Ne daj mi da činim zlo.“
On ide do korijena: „Ne daj da mi se srce prikloni zlu.“
Jer kompromis počinje prije samoga djela. Počinje kada srce počne željeti ono što je nekada odbijalo.
To je ozbiljno upozorenje za svakoga tko govori o duhovnoj obnovi. Možemo jasno vidjeti kompromis u Crkvi, društvu ili životima drugih ljudi, a istodobno postati slijepi za vlastite kompromise.
Zato prava obnova uvijek mora uključivati molitvu: „Gospodine, pokaži mi gdje se moje srce počelo priklanjati onome što nije po tvojoj volji.“
David zatim izgovara iznenađujuće riječi: „Neka me pravednik udari – to je dobrota – i neka me ukori; to je ulje na glavi; neka ga glava moja ne odbije.“
Čovjek koji želi ispravljati zlo mora ostati spreman da i sam bude ispravljen. To nije lako. Naša prirodna reakcija na ukor često je obrana.
Kada nam netko ukaže na pogrešku, lako kažemo:
„Nisi me razumio.“
„Ne znaš cijelu priču.“
„A što je s tvojim pogreškama?“
David ima drukčiji stav.
Ako pravedan čovjek dolazi s iskrenom željom da mu pomogne, David njegov ukor naziva dobrotom.
Čak ga uspoređuje s uljem na glavi.
Ono što bi mogao doživjeti kao udarac, on želi prihvatiti kao nešto dragocjeno.
To je znak velike duhovne zrelosti.
Čovjek koji želi obnovu drugih, ali više ne dopušta nikome da ispravlja njega, nalazi se u opasnom položaju.
Možemo toliko biti uvjereni da se borimo za Božju stvar da počnemo pretpostavljati kako je svaka kritika napad.
Ali ponekad Bog upravo preko brata ili sestre koji nas vole pokazuje nešto što sami više ne vidimo.
Naravno, to ne znači da trebamo prihvatiti svaku optužbu kao istinitu. David govori o ukoru pravednika i opisuje ga kao čin dobrote.
Pravi biblijski ukor ne želi poniziti čovjeka, nego mu pomoći da se vrati na pravi put.
Zato je potrebno razlučivanje.
Potrebno je i ponizno srce koje može reći: „Gospodine, ako mi preko ove osobe želiš nešto pokazati, pomozi mi da to čujem.“
Davidova spremnost da primi ukor ne znači da je postao ravnodušan prema zlu.
On nastavlja: „Jer moja je molitva još uvijek protiv njihovih zlih djela.“
To je važna ravnoteža. Poniznost ne znači da prestajemo razlikovati dobro od zla. Spremnost da budemo ispravljeni ne znači da više ne smijemo upozoravati na grijeh.
Ljubav prema ljudima ne znači prihvaćanje svega što ljudi čine. David je spreman dopustiti pravedniku da ispravi njega, ali istodobno ostaje odlučan u protivljenju zlu.
Duhovna obnova zahtijeva i poniznost prema vlastitim pogreškama i hrabrost prema zlu.
Bez poniznosti postajemo samopravedni.
Bez hrabrosti postajemo skloni kompromisu.
Potrebno nam je oboje.
Šesti i sedmi redak Psalma 141 pripadaju težim dijelovima psalma za tumačenje. Zato trebamo biti oprezni i ne graditi previše zaključaka na detaljima čije značenje nije potpuno jasno.
Ipak, u izvornom nacrtu naglašena je nada da će ljudi naposljetku poslušati Davidove riječi: „…i oni će čuti moje riječi, jer su ugodne.“
To nas vodi do važne istine za svakoga tko moli za duhovnu obnovu: ne smijemo izgubiti nadu u Božju sposobnost da promijeni ljudska srca.
Ponekad gledamo određenu osobu i mislimo:
„On se nikada neće promijeniti.“
„Ona nikada neće prihvatiti evanđelje.“
„Previše je tvrd.“
„Previše je udaljena od Boga.“
Ali duhovna obnova nikada nije ovisila o našoj sposobnosti da promijenimo ljudsko srce.
Mi ne možemo promijeniti srce. Bog može.
To je osobito važno kada dugo molimo za nekoga, a ne vidimo promjenu.
Nemojmo prerano proglasiti čovjeka nedostižnim za milost.
Bog još uvijek mijenja srca.
David se zatim vraća svojemu utočištu: „Jer su moje oči uprte u tebe, Gospodine Bože; u tebi tražim utočište; ne ostavljaj me nezaštićena.“
Ovo je možda jedna od najvažnijih rečenica cijeloga psalma.
David zna da postoje neprijatelji.
Ali njegove oči nisu usmjerene prvenstveno prema neprijatelju.
Njegove su oči uprte u Gospodina.
To je važna lekcija za svakoga tko se zalaže za duhovnu obnovu.
Duhovna budnost nije isto što i opsjednutost neprijateljem.
Budan vjernik vidi opasnost, ali svoje oči drži uprte u Gospodina.
David moli: „Sačuvaj me od čeljusti zamke koju su mi postavili i od stupica onih koji čine bezakonje.“
Zamke su opasne upravo zato što su skrivene.
Kada bismo svaku kušnju odmah vidjeli u njezinu pravom obliku, mnoge bismo lako izbjegli.
Ali kušnja se često predstavlja drukčije.
Zato nam je potrebna Božja zaštita i razlučivanje.
Čovjek koji se zalaže za duhovnu obnovu mora biti svjestan da nije imun na zamke samo zato što se nalazi na „pravoj strani“.
Upravo zato moli: „Gospodine, sačuvaj me.“
Psalam završava riječima: „Neka zlikovci padnu u vlastite mreže, dok ja sigurno prolazim.“
David želi da zlo propadne u vlastitim zamkama, a da njega Bog sigurno provede kroz opasnost.
To nije poziv na osobnu osvetu. To je pouzdanje da zlo neće imati posljednju riječ.
Čovjek koji traži duhovnu obnovu ne mora sam postati sudac svega i svakoga.
Može se protiviti zlu, govoriti istinu, moliti, djelovati pravedno – i konačni sud prepustiti Bogu.
Bog zna razotkriti zamke.
Bog zna sačuvati svoj narod.
Bog zna donijeti pravdu.
Zato što se ne borimo samo protiv problema oko sebe.
Dok želimo da Bog mijenja druge, i naše vlastito srce ostaje područje na kojem se vodi borba.
Zato oni koji se zalažu za duhovnu obnovu moraju moliti i za osobnu zaštitu.
Ne samo: „Gospodine, promijeni njih.“
Nego i: „Gospodine, čuvaj mene.“
I trebamo.
Ali Psalam 141 podsjeća nas da prava duhovna obnova mora doći vrlo blizu.
Prije nego što molimo: „Gospodine, promijeni njihove riječi“, molimo: „Postavi stražu nad mojim ustima.“
Prije nego što govorimo o njihovu grijehu, molimo: „Ne daj da se moje srce prikloni zlu.“
Prije nego što krenemo ispravljati druge, recimo: „Daj mi poniznost da i sam prihvatim ukor.“
Prije nego što nekoga proglasimo beznadnim slučajem: „Gospodine, podsjeti me da ti još uvijek možeš promijeniti njegovo srce.“
A usred svih opasnosti možemo s Davidom reći: „Moje su oči uprte u tebe, Gospodine Bože; u tebi tražim utočište.“
To je srce čovjeka koji istinski želi duhovnu obnovu.
Ne samo: „Gospodine, obnovi njih.“ Nego: „Gospodine, obnovi nas – i počni sa mnom.“
Na kraju, naša nada nije u tome da ćemo dovoljno dobro čuvati svoja usta, dovoljno snažno disciplinirati svoje srce ili savršeno izbjeći svaku zamku.
Sve je to važno, ali nije temelj naše nade.
Zato prava duhovna obnova nije samo popravljanje društva ili povratak određenim moralnim vrijednostima.
Prava duhovna obnova vraća čovjeka Bogu.
A kada se čovjek vraća Bogu, tada se mijenjaju i njegove riječi, želje, odnosi, odluke i način života.
Zato, ako želimo vidjeti obnovu oko sebe, počnimo molitvom koja dopušta Bogu da najprije djeluje u nama:
„Gospodine, neka se moja molitva uzdigne pred tobom poput kâda. Postavi stražu nad mojim ustima. Ne daj da mi se srce prikloni zlu. Daj mi poniznost da prihvatim ispravljanje. Sačuvaj me od zamki. Moje su oči uprte u tebe.“
Obnova za koju molimo počinje upravo ovdje: pred Bogom, u našem vlastitom srcu.
„Cijeli psalam potvrđuje da je istinska vjera zajedništvo s Bogom koje može izdržati svaku nevolju; ona radije prihvaća ispravljanje koje će produbiti to zajedništvo nego površnu privlačnost kompromisa i lagodnog života.“
„Posebna poteškoća s kojom se susrećemo pri tumačenju ovoga psalma jest činjenica da su r. 6–7 povezani s neuobičajeno teškim problemima…
Kada čovjek ‘ore zemlju i razbija je’, to je posao koji se obavlja u iščekivanju onoga što će biti posijano i kasnije požnjeveno. Na izoranoj zemlji, pripremljenoj za sjetvu, leže kosti Božjih svetih, rasute upravo na ulazu u grob gdje su pokopani – ali nisu pokopani u potpunom beznađu.
Premda su pokopani, oni su poput sjemena posijanog za novi život. Stoga ovaj redak izgleda poput izjave vjere u uskrsnuće. Nije tako jasan kao Izaija 26,19 ili, u drugom smislu, Ezekiel 37, ali ipak predstavlja izjavu koja djeci Božjoj pruža pogled pun nade.“
„Činjenica da uporaba kâda simbolizira molitvu vrlo je jasno izražena u Novom zavjetu, kao što pokazuje Otkrivenje 5,8. O uporabi kâda u Svetištu vidi Izlazak 30,7 i dalje; Izlazak 29,41 pokazuje da je večernja žrtva bila ustanovljena još vrlo rano u povijesti Izraela.“
„…nevolja u kojoj se psalmist nalazi takva je da bi u tim okolnostima mogao biti u kušnji govoriti nepromišljeno i postupati nerazumno.“
O smrti njihovih sudaca:
„Šaulova smrt navela je najbolje ljude u narodu da počnu gledati na Jišajeva sina kao na Gospodinova pomazanika; njegove su im riječi postale ugodne.
Mnogi od tih dobrih ljudi koji su oštro govorili o Davidovu napuštanju vlastite zemlje i odlasku Filistejcima ipak su mu bili dragi zbog svoje vjernosti. On im zauzvrat nije pokazivao ništa drugo osim dobre volje, molitava punih ljubavi i blagih riječi, znajući da će s vremenom prijeći preko njegovih pogrešaka i izabrati ga za svojega vođu.“
1) Bismo li pažljivije i ozbiljnije molili kada bismo svoje molitve promatrali kao žrtvu štovanja koju prinosimo Bogu? Jesu li naše molitve poput ugodnog mirisa kâda pred Gospodinom ili se često pretvaraju u izražavanje nezadovoljstva?
2) Kako stojimo sa samokontrolom svojega jezika? Što izlazi iz naših usta kada smo povrijeđeni, razočarani ili nepravedno optuženi? Trebamo li češće moliti: „Postavi, Gospodine, stražu ustima mojim“?
3) Postoji li područje u kojem se naše srce postupno počelo priklanjati kompromisu? Postoje li „slastice“ ovoga svijeta koje nam postaju privlačnije nego što smo spremni priznati?
4) Kako prihvaćamo ukor i ispravljanje? Zauzimamo li odmah obrambeni stav ili možemo u dobronamjernoj korekciji prepoznati Božju milost i pomoć?
5) Jesmo li dovoljno ponizni da prihvatimo ukor, ali istodobno dovoljno hrabri da se suprotstavimo zlu kada je to potrebno?
6) Postoji li netko za koga smo izgubili nadu da ga Bog može promijeniti? Vjerujemo li još uvijek u Božju silu koja može djelovati i u najtvrđem ljudskom srcu?
7) Gdje su naše oči dok traje duhovna borba? Na neprijatelju, problemima i stanju svijeta – ili na Gospodinu u kojemu nalazimo utočište?
8) Kada molimo za duhovnu obnovu drugih, molimo li jednako ozbiljno i za vlastitu zaštitu i promjenu?
Za daljnje čitanje
Psalam 141; Jakovljeva 3,1–12; Efežanima 4,25–32; Galaćanima 6,1–2; Otkrivenje 5,8; Ivan 12,24; Rimljanima 12,1–2.
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
