Što nas Davidova molitva iz pećine u Psalmu 142 uči o trenucima kada se osjećamo zarobljeno, usamljeno i bez nade.
Psalam 142
Postoje razdoblja života kada se osjećamo kao da smo stjerani u kut. Okolnosti nas pritišću, rješenje se ne nazire, a ljudi od kojih smo očekivali razumijevanje i pomoć kao da nisu tu. Osjećamo se sami, zarobljeni i bez izlaza.
Upravo iz takvog iskustva nastaje Psalam 142. David se nalazi u pećini, bježeći od svojih neprijatelja. Pećina koja mu pruža fizičko sklonište istodobno postaje slika njegova unutarnjeg stanja. Okružen je opasnostima, ne vidi izlaz i osjeća da nitko ne mari za njega.
Ipak, David otkriva nešto važno: kada ne vidimo izlaz, Bog ga vidi. Kada se osjećamo potpuno sami, Bog je još uvijek s nama.
David ne pokušava prikriti svoju nevolju:
„Izlijevam pred njim svoju jadikovku, nevolju svoju pred njim razlažem.“
(Psalam 142,2)
Njegova molitva nije hladna ni formalna. On vapi. Pred Bogom otvoreno iznosi ono što ga boli:
„Ako duh moj i klone u meni, ti znaš stazu moju. Na putu kojim idem namjestiše mi zamku.“
(Psalam 142,3)
Ovdje nalazimo važnu pouku o molitvi. Bog od nas ne traži da se pretvaramo da je sve dobro kada nije. Možemo Mu reći da smo umorni, uplašeni, razočarani ili zbunjeni. Možemo pred Njega donijeti pitanja na koja nemamo odgovor.
Molitva je mjesto na kojem pred Bogom možemo izliti cijelo svoje srce.
David zatim kaže:
„Kad duh moj klone u meni, ti poznaješ stazu moju.“
David možda nije znao kamo će ga sljedeći korak odvesti, ali Bog je znao.
To je jedna od najvećih utjeha Psalma 142.
Ponekad nam Bog ne pokazuje odmah cijeli izlaz iz problema. Ne daje nam uvijek objašnjenje svega što se događa. Ali možemo imati pouzdanje da On poznaje put čak i onda kada ga mi ne možemo vidjeti.
Na našem putu mogu postojati skrivene zamke, nepoznate opasnosti i okolnosti koje ne možemo kontrolirati. Ništa od toga nije skriveno Bogu.
Mi možda ne znamo što nas čeka, ali Bog poznaje naš put.
Možda je jedan od najbolnijih trenutaka psalma Davidova izjava:
„Pogledaj nadesno i vidi: nikoga tko bi me poznavao, nestade mi utočišta, nikoga tko bi mario za dušu moju.“
To nije samo strah od neprijatelja. To je bol usamljenosti.
David se osjeća zaboravljeno.
Takvo iskustvo nije strano ni današnjem čovjeku. Možemo biti okruženi ljudima, a ipak se osjećati potpuno sami. Možemo prolaziti kroz bolest, obiteljsku krizu, financijsku neizvjesnost, gubitak, odbacivanje ili neku drugu osobnu borbu i imati osjećaj da nitko zapravo ne razumije kroz što prolazimo.
Ali upravo kada David kaže da nitko ne mari za njega, okreće se Onome za koga zna da mari.
„K tebi vičem, GOSPODE; govorim: »Ti si moje utočište, moj dio u zemlji živih!“
Kada nestanu druga utočišta, Bog ostaje.
Davidova situacija još se nije promijenila. Neprijatelji su i dalje snažniji od njega. Pećina je još uvijek pećina. Opasnost nije nestala.
Ali Davidova perspektiva počinje se mijenjati.
On više ne gleda samo na snagu svojih neprijatelja, nego na snagu svojega Boga.
„Ti si utočište moje, moj dio u zemlji živih.“
To je srce ovog psalma.
Naša najveća sigurnost nije u tome da ćemo uvijek moći kontrolirati okolnosti. Nije ni u tome da ćemo uvijek imati ljude koji će nas moći izbaviti.
Naša sigurnost je u Bogu.
On je naše utočište kada nemamo kamo pobjeći. On je naš dio kada izgubimo ono na što smo se oslanjali. On je naš Izbavitelj kada je problem veći od naše snage.
David iskreno priznaje:
„Izbavi me od progonitelja mojih, jer su jači od mene.“
Ovo priznanje nije izraz nevjere. Naprotiv, ono pokazuje zašto mu je potreban Bog.
Postoje situacije koje jesu jače od nas.
Postoje problemi koje ne možemo riješiti vlastitom snagom. Postoje tereti koje ne možemo sami nositi. Postoje vrata koja sami ne možemo otvoriti.
Vjera ne znači govoriti: „Ja sam dovoljno jak.“
Vjera govori: „Ovo je jače od mene, ali nije jače od Boga.“
David na kraju moli:
„Izvedi dušu moju iz tamnice da zahvaljujem imenu tvojemu.“
On vjeruje da njegova sadašnja situacija nije posljednje poglavlje njegove priče.
Pećina nije bila Davidovo konačno odredište.
Derek Kidner primjećuje kako je upravo taj najniži trenutak Davidova života postao svojevrsna prekretnica. Uskoro su mu se u pećini pridružili njegova braća i obitelj, a zatim i drugi ljudi. Skupina koja se počela okupljati oko čovjeka koji se osjećao potpuno napuštenim poslije će postati jezgra njegova kraljevstva (usp. 1 Sam 22,1–2).
Kakva promjena!
Čovjek koji govori: „Nitko ne mari za mene“ uskoro više nije sam.
Bog je već djelovao, premda David to iz dubine svoje pećine još nije mogao vidjeti.
Svatko od nas može doživjeti svoje razdoblje pećine. To može biti bolest, gubitak posla, obiteljski problem, usamljenost, neizvjesna budućnost ili dugotrajna molitva na koju još ne vidimo odgovor.
Psalam 142 ne obećava život bez takvih iskustava. Pokazuje nam, međutim, što možemo učiniti kada se u njima nađemo:
Spurgeon je slikovito primijetio da pećine mogu postati dobra mjesta za molitvu jer njihova tama i samoća čovjeka usmjeravaju prema Bogu.
Možda nikada ne bismo sami izabrali pećinu. Ali upravo ondje možemo naučiti nešto što je teško naučiti u palači: kada nam nestanu druga utočišta, otkrivamo koliko je Bog dovoljan.
Možda se danas nalaziš u situaciji u kojoj ne vidiš put naprijed. Možda se osjećaš usamljeno ili zaboravljeno. Možda se i ti danas osjećaš poput Davida i možeš reći: „Ne vidim izlaz iz svoje situacije.“
Psalam 142 podsjeća nas da ono što mi ne vidimo, Bog vidi.
Kada smo zarobljeni i sami, možemo Mu zavapiti. Kada naš duh klone, On poznaje naš put. Kada su okolnosti jače od nas, nisu jače od Njega. Kada nam se čini da nemamo kamo pobjeći, možemo reći zajedno s Davidom:
„Ti si utočište moje.“
Pećina nije nužno kraj puta.
Ponekad upravo ondje počinje novo poglavlje koje Bog već vidi, iako ga mi još ne možemo vidjeti.
Cambridge:
„Ovaj kratki psalam strastven je vapaj za pomoć pred nekom vrstom progona. Psalmist se osjeća toliko potpuno sam da ne očekuje pomoć ni od jednog prijatelja (4. redak). Njegovi su neprijatelji previše snažni za njega (6. redak), ali u svojoj slabosti pronalazi snagu u Bogu (3. redak) i iščekuje vrijeme kada će se ponovno radovati u zajedništvu s onima koji su vjerni Bogu.“
Barnes:
„Ovdje se možda misli ili na pećinu Adulam (1 Sam 22,1) ili na onu u En Gediju (1 Sam 24,3). U oba slučaja okolnosti su u osnovi bile iste, jer je David pobjegao u pećinu kako bi se sklonio od Šaula. Ova molitva odgovara stanju opasnosti u kojem se David tada nalazio. To je vapaj čovjeka u nevolji kada nije bilo drugog utočišta – druge nade – osim Boga; kada se činilo da nema načina da pobjegne svojim neprijateljima; i kada se, napušten od prijatelja i progonjen od neprijatelja koji mu je želio oduzeti život, činilo da je potpuno u vlasti svojega neprijatelja.“
Barnes:
David je gledao prema vremenu kada će pravednici „doći k meni s čestitkama i izrazima radosti. Željet će moje društvo, moje prijateljstvo i moj utjecaj te će smatrati povlasticom i čašću biti povezani sa mnom.“
Spurgeon:
„Pećine su dobra mjesta za molitvu; njihova tama i samoća pomažu u predanju Bogu. Da se David u svojoj palači molio koliko se molio u svojoj pećini, možda nikada ne bi počinio djelo koje je donijelo toliko nevolje u kasnije dane njegova života.“
Kidner, o r. 3b–4:
„Koliko je pravodobno bilo uvjerenje da Bog poznaje Davidov put (3a), sada postaje dvostruko jasno. Prvo, redak 3b pokazuje opasnosti koje ga čekaju na putu; David može biti zahvalan što one Bogu ne predstavljaju nikakav problem. Zatim 4. redak otkriva Davidovo stanje bez prijatelja – nitko ne želi imati ništa s njim, ili se barem njemu tako čini. Ali, milosrdno, Bog ga poznaje i brine se za njega.
Čini se da je Bog na kraju odgovorio u izobilju: ubrzo je poslao Davidovu ‘braću i sav dom njegova oca’ da mu se pridruže u pećini, a zatim se postupno okupila skupina ljudi koja će postati jezgra njegova kraljevstva (1 Sam 22,1–2). Taj najniži trenutak u njegovu životu zapravo se pokazao kao prekretnica.“
1) Kakva smo „iskustva pećine“ prošli u svojem životu? Kako se osjeća životinja koja je uhvaćena u zamku? S kakvim se kušnjama suočavamo kada smo stjerani u kut?
2) Pomaže li nam ponekad moliti naglas? Molimo li iz srca i izlijevamo li svoje nevolje pred Gospodinove noge?
3) Nalazimo li utjehu u činjenici da Gospodin zna sve o poteškoćama s kojima se suočavamo? On poznaje naše putove i našu budućnost, zato možemo imati pouzdanje u Njegovo vodstvo.
4) Kakvi smo prijatelji onima koji su obeshrabreni i potišteni? Jesmo li osjetljivi na usamljenost koju osjećaju? Ulažemo li dodatni trud kako bismo im pružili društvo i pomoć koliko god možemo? Jesmo li prijatelji samo kada je sve dobro – napuštajući svoje prijatelje kada se nađu usred zbunjenosti, nevolje i oskudice?
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
