Psalam 146 – Zašto naše konačno pouzdanje ne smije počivati na ljudima, nego na Gospodinu koji ostaje vjeran i kraljuje zauvijek.
Psalam 146
„Blažen je onaj kojemu je pomoć Bog Jakovljev, kojemu je nada u GOSPODU, Bogu njegovu.“
Psalam 146,5
Živimo u vremenu u kojem ljudi neprestano traže nekoga tko će riješiti njihove probleme. Očekivanja polažemo u političke vođe, stručnjake, institucije, utjecajne ljude, pa ponekad čak i u duhovne vođe. Kada se pojavi netko sposoban, snažan ili uvjerljiv, lako je pomisliti: možda će upravo on donijeti rješenje.
Psalam 146 vraća nas jednoj jednostavnoj, ali temeljnoj istini: čovjek može pomoći, ali samo Bog može biti temelj našega pouzdanja.
Psalmist ne poziva na nepovjerenje prema svim ljudima niti tvrdi da ljudska pomoć nema vrijednosti. On nas upozorava na nešto dublje: nikada od čovjeka ne očekujmo ono što nam samo Bog može dati.
Psalam započinje pozivom na hvalu:
„Slava GOSPODU! Hvali, dušo moja, GOSPODA! Hvalit ću GOSPODA dok mi je života, dok me bude, Bogu svom ću pjevati.“
Prije nego što govori o problemu ljudskog pouzdanja, psalmist usmjerava vlastito srce prema Bogu.
Zanimljivo je da ne govori samo drugima: „Hvalite Gospodina“, nego se obraća i samome sebi: „Hvali Gospodina, dušo moja!“
Ponekad naše srce treba podsjetiti na ono što već znamo.
Okolnosti nam govore jedno. Strah nam govori drugo. Ljudi obećavaju treće. A onda se vjera mora vratiti onome što je trajno i reći vlastitoj duši: Gospodin je još uvijek Bog. Zato ga hvali.
Nakon poziva na hvalu dolazi vrlo izravno upozorenje:
„Ne uzdajte se u knezove, u sina čovječjega u kojemu nema spasenja.“
„Knezovi“ predstavljaju ljude koji imaju moć, položaj i utjecaj. U naše vrijeme mogli bismo govoriti o predsjednicima, premijerima, političarima, bogatim i utjecajnim ljudima, ali načelo se može proširiti i mnogo dalje.
Čak i najbolji čovjek ostaje – čovjek.
Može imati dobre namjere. Može biti obrazovan, sposoban i iskren. Može nam mnogo pomoći. Ali postoje granice preko kojih ljudska moć ne može prijeći.
Psalmist odmah navodi konačnu granicu:
„Ispusti li dah svoj, u zemlju se svoju vraća; u dan onaj propadaju sve namisli njegove.“
Čovjek planira, ali čovjek je smrtan.
Generacije se mijenjaju. Vladari dolaze i odlaze. Sustavi se mijenjaju. Ljudi koji su se jučer činili nezamjenjivima sutra postaju dio povijesti.
Zato je opasno svoju konačnu sigurnost graditi na čovjeku.
Ovo načelo vrijedi i unutar Crkve.
Bog daje pastire, učitelje i druge službenike kao dar svojem narodu. Trebamo ih poštovati, moliti za njih i biti zahvalni za njihov rad.
Ali nijedan propovjednik, pastor, teolog ili crkveni vođa ne smije zauzeti mjesto koje pripada Kristu.
Čovjek može pokazati prema Pastiru, ali nije Pastir.
Može propovijedati Riječ, ali nije izvor Riječi.
Može pomoći čovjeku u njegovu hodu s Bogom, ali ga ne može spasiti.
Zato naše konačno pouzdanje nije u onima koji služe Kristu, nego u Kristu kojemu oni služe.
Nasuprot ograničenom čovjeku stoji neograničeni Bog:
„Blažen je onaj kojemu je pomoć Bog Jakovljev, kojemu je nada u GOSPODU, Bogu njegovu.“
Ovdje se nalazi srce Psalma 146.
Postoje dvije mogućnosti: svoju konačnu nadu možemo položiti u ono što je prolazno ili u Onoga koji ostaje zauvijek.
Psalmist zatim objašnjava zašto je čovjek koji se uzda u Boga blagoslovljen.
Bog nije samo netko tko ima dobre namjere.
On ima moć ostvariti ono što želi.
Gospodin je onaj:
„Koji je stvorio nebo i zemlju, more i sve što je u njima.“
Zašto psalmist, govoreći o povjerenju, odjednom govori o stvaranju?
Zato što želi da razumijemo u koga se uzdamo.
Naša nada nije u slabom Bogu kojemu želja postoji, ali mu nedostaje snage.
Onaj kojemu povjeravamo svoj život isti je Onaj koji je stvorio nebo, zemlju i more.
Ako je On Stvoritelj svega, onda ne postoji područje našega života koje je izvan njegove vlasti.
Ljudska obećanja ponekad propadnu čak i kada su izrečena iskreno. Čovjek se može promijeniti. Okolnosti se mogu promijeniti. Može obećati nešto što kasnije više nije sposoban izvršiti.
Ali za Boga psalmist kaže:
„On dovijeka čuva vjernost.“
Tu je velika razlika između Boga i čovjeka.
Čovjek je prolazan; Bog ostaje.
Čovjekove zamisli mogu propasti; Božji naum ne propada.
Čovjek danas ima moć, a sutra je može izgubiti; Bog kraljuje iz naraštaja u naraštaj.
Zato vjera nije skok u nepoznato. Vjera je oslanjanje na karakter Boga koji je vjeran.
Jedan od najljepših dijelova Psalma 146 jest opis ljudi kojima se Bog približava.
On pribavlja pravdu potlačenima.
On daje hranu gladnima.
On oslobađa zarobljene.
On otvara oči slijepima.
On podiže pognute.
On ljubi pravednike.
On štiti strance.
On podupire siročad i udovice.
To nam otkriva nešto važno o Božjem srcu.
Božja veličina ne očituje se samo u tome što je stvorio zvijezde. Njegova veličina vidi se i u tome što primjećuje čovjeka kojega drugi možda ne primjećuju.
Svijet često gleda prema moćnima.
Bog vidi pognute.
Svijet se okuplja oko uspješnih.
Bog vidi gladne, usamljene i ostavljene.
Svijet pita koliko netko može ponuditi.
Bog prilazi onome koji nema čime uzvratiti.
To je Kralj kojemu Psalam 146 poziva čovjeka da vjeruje.
Riječi da Gospodin „oslobađa sužnje“ imaju posebno snažno duhovno značenje.
Postoje zatvori koji nemaju zidove ni rešetke.
Čovjek može izvana biti potpuno slobodan, a iznutra biti zarobljen grijehom, krivnjom, gorčinom, strahom, požudom, ponosom ili prošlošću od koje se ne može osloboditi.
Evanđelje objavljuje da Krist dolazi upravo takvima.
On ne dolazi samo poboljšati čovjekove okolnosti. Dolazi osloboditi čovjeka.
Zato Psalam 146 ima snažan mesijanski prizvuk. Ono što psalmist govori o Gospodinu podsjeća na riječi Izaije 61, koje će Isus kasnije primijeniti na svoju službu: Radosna vijest siromašnima, sloboda zarobljenima i oslobođenje potlačenima.
U Isusu Kristu vidimo kako nam se približava Bog o kojem govori ovaj psalam.
Možda se upravo u ovoj kratkoj rečenici netko danas može pronaći:
„Gospodin podiže pognute.“
Pognut čovjek nije nužno čovjek bez vjere.
Ponekad život jednostavno postane težak.
Postoje tereti koje dugo nosimo. Molitve na čije odgovore čekamo. Razočaranja koja nikome nismo ispričali. Borbe koje drugi ne vide.
Psalam ne govori da Božji ljudi nikada neće biti pognuti.
Govori nešto bolje: kada su pognuti, postoji Onaj koji ih podiže.
Naša sigurnost nije u tome da nikada nećemo pasti, nego u tome da znamo tko nas može podignuti.
Božja dobrota ne znači da je Bog ravnodušan prema nepravdi.
Psalam kaže: „A put opakih izvrće.“
Bog je milostiv, ali je i pravedan.
On vidi potlačenoga, ali vidi i onoga koji tlači.
Vidi žrtvu, ali vidi i nepravdu koja joj je učinjena.
To je također razlog za pouzdanje u Boga. Konačna pravda ne počiva u ljudskim rukama.
Ljudi mogu pogriješiti. Sudovi mogu pogriješiti. Moćni mogu neko vrijeme izbjeći posljedice svojih postupaka.
Ali posljednju riječ nema čovjek.
Posljednju riječ ima Bog.
Psalam završava velikom izjavom:
„Gospodin će kraljevati dovijeka, tvoj Bog, Sione, od naraštaja do naraštaja. Hvalite Gospodina!“
Tu nalazimo konačni razlog zašto se isplati pouzdati u Boga.
Njegova vlast nema rok trajanja.
Svaki ljudski vladar jednoga dana odlazi. Svaka zemaljska vlast završava. Svaka generacija ustupa mjesto sljedećoj.
Ali Gospodin kraljuje zauvijek.
Zato kršćanska nada ne počiva na pitanju tko će sutra biti moćan među ljudima. Ona počiva na sigurnosti tko će zauvijek ostati na prijestolju.
Psalam 146 pred svakoga od nas stavlja vrlo osobno pitanje:
U koga se zapravo uzdam?
Ne kome kažem da vjerujem, nego kome se prvo okrećem kada nastane problem? Od koga očekujem sigurnost? Čiji me gubitak najviše plaši? U kome vidim konačno rješenje?
Ljudi nam mogu pomoći i trebamo biti zahvalni kada to čine.
Ali čovjek ne može nositi težinu nade koja pripada samo Bogu.
Zato ne trebamo od ljudi očekivati da budu ono što nikada nisu mogli biti.
Postoji samo Jedan koji je Stvoritelj svega, koji ostaje vjeran zauvijek, koji podiže pognute, oslobađa zarobljene, brani nemoćne i čije Kraljevstvo nikada neće završiti.
Pouzdanje u čovjeka uvijek će imati granice. Pouzdanje u Gospodina oslanja se na Onoga koji nema granica.
Zato psalmist počinje i završava istim pozivom:
„Hvalite Gospodina!“
„Psalam 146 suprotstavlja Božju milostivu silu, koja se očituje u djelovanju u korist potlačenih i u sudu nad opakima (stihovi 5–10), čovjekovoj nemoći da uspostavi istinski pravedan poredak (stihovi 3–4).“
„Knezovi dijele sva ograničenja smrtnih ljudi i njihova moć ne smije postati predmetom bezuvjetnog pouzdanja… Čak i ako vladar ima dobre planove i namjere, oni umiru zajedno s njim, a njega mogu zamijeniti drugi s drukčijim ciljevima. Ta neprestana promjenjivost u snažnoj je suprotnosti s trajnošću Božje volje za čovječanstvo.“
„Mnogobrojni dokazi onoga što Bog može učiniti mogu se podijeliti u dvije skupine. Tu su, prije svega, velika djela za koja znamo da ih je Bog učinio; zatim su tu djela dobrote koja On rado čini za djecu ljudsku…
Sve što čini istodobno je vođeno jednim načelom, a to je da On ‘podupire pravdu potlačenima’…
Gdje god ljudi pokušavaju pogaziti pravdu, Svemogući nadvladava njihovu nepravdu.“
„Sada smo među ‘Alelujama’. Ostatak našega putovanja vodi kroz prekrasne planine. Sve je hvala sve do završetka knjige. Ton je uzvišen; glazba odzvanja na zvučnim cimbalima. O, kada bismo imali srce ispunjeno radosnom zahvalnošću, da možemo trčati, poskakivati i proslavljati Boga upravo onako kako to čine ovi Psalmi.“
„Ljudi su uvijek previše skloni oslanjati se na velikane ovoga svijeta, a zaboravljati Velikoga koji je iznad njih; upravo je ta navika plodan izvor razočaranja.
Knezovi su samo ljudi, i to ljudi s većim potrebama od drugih; zašto bismo onda od njih očekivali pomoć?
Izloženi su većim opasnostima, opterećeni većim brigama i često podložniji zabludama od drugih ljudi. Zato je nerazumno upravo njih izabrati kao konačni predmet našega pouzdanja.“
1) Gdje primjećujemo da svoje pouzdanje i povjerenje pretjerano polažemo u svoje duhovne vođe u crkvi, umjesto u Velikoga Pastira koji je položio svoj život za ovce?
2) Promatrajmo ovaj život kao priliku da izražavamo hvalu Bogu u kojega se uzdamo dok još uvijek hodimo po vjeri, a ne po gledanju. Jesmo li danas u potpunosti iskoristili tu priliku?
3) Razmislimo o mesijanskim značenjima ovoga psalma. Usporedimo djela i sposobnosti navedene u stihovima 6–9 s onima koja se pripisuju Mesiji u Izaiji 61,1–3, tekstu koji Gospodin Isus primjenjuje na sebe u Luki 4,18–19.
4) Koje su nas vrste grijeha držale zarobljenima prije nego što nas je Gospodin oslobodio?
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
