Psalam 145
„Uzvisit ću te, Bože moj, kralju moj, i blagoslivljat ću ime tvoje uvijek i dovijeka.“
Psalam 145,1
Postoje psalmi koji nastaju iz duboke nevolje, pitanja i vapaja. Psalam 145 pripada drugoj vrsti. On je pjesma čiste hvale. David ovdje ne dolazi pred Boga prvenstveno zato što nešto treba, nego zato što je upoznao tko Bog jest.
To je ujedno i središnja poruka ovoga psalma: Boga ne hvalimo samo zbog onoga što nam daje, nego prije svega zbog onoga što On jest.
David pred nama otvara četiri velika razloga za hvalu: Božju veličinu, Božju dobrotu, slavu njegova Kraljevstva i njegovu velikodušnu brigu za čovjeka.
David započinje osobnom odlukom:
„Uzvisivat ću te, Bože moj, Kralju… Svaki ću te dan blagoslivljati.“
Posebno su važne riječi „svaki dan“.
Lako je hvaliti Boga kada se stvari odvijaju onako kako smo željeli. Ali David ne kaže: „Hvalit ću te u dobrim danima.“ Kaže: „Svaki ću te dan blagoslivljati.“
Postoje dani radosti i dani tuge. Dani kada vidimo odgovore na svoje molitve i dani kada nam se čini da nebo šuti. Dani uspjeha i dani razočaranja.
Ali Bog se nije promijenio.
Zato istinska hvala nije samo reakcija na dobre okolnosti. Ona proizlazi iz poznavanja Božjeg karaktera.
„Velik je Gospodin i dostojan svake hvale, i veličina je njegova neistraživa.“
David prvo govori o Božjoj veličini.
Čovjek može istraživati Božja djela, razmišljati o njegovoj mudrosti i upoznavati njegovu Riječ, ali nikada neće doći do točke na kojoj može reći: „Sada sam potpuno obuhvatio Boga.“
Njegova je veličina neistraživa.
A ipak, ono što jedan naraštaj upozna o Bogu treba prenijeti drugome:
„Naraštaj naraštaju hvali djela tvoja i naviješta silna djela tvoja.“
Vjera stoga nije nešto što smijemo zadržati samo za sebe. Svaki naraštaj ima odgovornost sljedećem naraštaju govoriti o Božjim djelima.
Naša djeca ne trebaju samo čuti što je Bog učinio Abrahamu, Mojsiju, Davidu ili Pavlu. Trebaju čuti i što je Bog učinio među nama.
Kako nas je vodio? Kako nas je sačuvao? Kako je odgovarao na molitve? Kako nas je podizao kada smo padali?
Svaki naraštaj treba ostaviti svjedočanstvo sljedećemu: Gospodin je velik.
David zatim prelazi s Božje veličine na njegovu dobrotu:
„Dobar je Gospodin svima i milosrđe je njegovo nad svim djelima njegovim.“
To je jedna od najljepših ravnoteža biblijske slike Boga.
Bog je beskrajno velik, ali nije udaljen. Svemoćan je, ali nije okrutan. Svet je i pravedan, a istodobno pun milosti.
David kaže:
„Milostiv je i milosrdan Gospodin, spor na srdžbu i velik u dobroti.“
Ponekad ljudi Boga zamišljaju kao strogoga gospodara koji samo čeka čovjekovu pogrešku kako bi ga kaznio.
Psalam 145 prikazuje drukčiju sliku.
Božja svetost nije umanjena. Njegova pravednost nije zanemarena. Ali Bog kojega David poznaje također je strpljiv, milosrdan i pun dobrote.
Čak i svakodnevne stvari koje tako lako uzimamo zdravo za gotovo — život, hrana, sunce, kiša, sposobnost rada, ljepota stvaranja — svjedoče o dobroti Stvoritelja.
Pitanje nije samo vidimo li Božju dobrotu.
Pitanje je: vodi li nas njegova dobrota bliže Njemu?
Treća velika tema Psalma 145 jest Božje Kraljevstvo:
„Govorit će o slavi tvoga kraljevstva i govoriti o tvojoj sili.“
Ljudska kraljevstva nastaju i nestaju. Vladari dolaze i odlaze. Sustavi koji su se činili nepobjedivima postaju samo nekoliko stranica u povijesnim knjigama.
Ali David kaže:
„Tvoje je kraljevstvo vječno kraljevstvo i tvoja vlast traje kroz sve naraštaje.“
Za vjernika je to izvor duboke sigurnosti.
Naša konačna nada nije položena u ljudsku politiku, ekonomsku sigurnost, društvene sustave niti u sposobnost čovjeka da sam popravi svijet.
Naša je nada u Kralju čije Kraljevstvo nema kraja.
Zato Davidova vjera nikada nije bila ograničena samo na pitanje: „Što će Bog učiniti za mene i moju obitelj?“
Njegov pogled ide dalje.
Što Bog čini sa svojim Kraljevstvom? Kako se njegovo ime proslavlja? Kako se njegova djela naviještaju ljudima?
To su pitanja koja bi trebala oblikovati i naš kršćanski život.
Možda najnježniji dio cijeloga psalma nalazimo u riječima:
„Gospodin podupire sve koji padaju i podiže sve koji su pognuti.“
Ovdje se veličina Boga pokazuje na neočekivan način.
Mogli bismo očekivati da se Božja veličina vidi samo u stvaranju svemira, njegovoj moći ili njegovoj vlasti nad narodima.
Ali David Božju veličinu vidi i u tome što se Bog saginje prema čovjeku koji je pao.
Postoji razlika između onoga koji pada i onoga koji je pognut.
Ponekad padamo zbog vlastitih odluka, slabosti i pogrešaka.
A ponekad nas život jednostavno pritisne.
Gubitak. Razočaranje. Teret koji dugo nosimo. Okolnosti koje nismo izabrali.
U oba slučaja Psalam 145 govori nešto dragocjeno:
Gospodin je blizu.
Ogilvie slikovito uspoređuje Gospodina sa zaštitnom mrežom ispod trapezista. Tek kada čovjek padne i bude uhvaćen, otkriva koliko je ta mreža pouzdana.
Ponekad upravo u vlastitim padovima otkrivamo dimenziju Božje milosti koju prije nismo poznavali.
Jedna od najvećih istina ovoga psalma jest spoj dviju stvari koje čovjek teško može zamisliti zajedno.
Bog je neizmjerno velik, a ipak neizmjerno blizu.
„Blizu je Gospodin svima koji ga zazivaju, svima koji ga zazivaju u istini.“
Bog koji upravlja svemirom čuje vapaj pojedinca.
Bog kojemu pripada vječno Kraljevstvo vidi čovjeka koji je pognut.
Bog koji hrani sva živa bića poznaje potrebe jednoga svojeg djeteta.
Wiersbe je lijepo primijetio da su životne okolnosti za čovjeka koji hvali Boga poput prozora kroz koji vidi Boga, dok za čovjeka koji se neprestano žali iste okolnosti postaju ogledalo u kojem vidi samo sebe.
Okolnosti mogu biti iste. Razlika je u tome kamo gledamo.
Pred kraj psalma pojavljuju se dvije važne riječi. Za Božji narod kaže se da se Boga boji, ali i da ga ljubi.
To nije proturječje.
Istinski strah Božji nije paničan bijeg od Boga, nego duboko poštovanje prema njegovoj svetosti i veličini.
A ljubav prema Bogu ne znači neozbiljnu prisnost u kojoj zaboravljamo tko je On.
Kako je lijepo sažeto u jednom komentaru: strah čuva ljubav od drske prisnosti, a ljubav čuva strah od ropske strepnje.
Zdrav odnos prema Bogu sadrži oboje: duboko štovanje i duboku ljubav.
David završava ondje gdje je i počeo:
„Usta će moja govoriti hvalu Gospodinu, i neka svako tijelo blagoslivlja njegovo sveto ime uvijek i dovijeka.“
Psalam 145 tako nas vodi od osobne odluke — „ja ću te hvaliti“ — prema univerzalnom pozivu — „neka svako tijelo blagoslivlja njegovo sveto ime.“
Zašto?
Jer je Gospodin velik.
Jer je Gospodin dobar.
Jer njegovo Kraljevstvo traje zauvijek.
Jer podupire one koji padaju.
Jer podiže pognute.
Jer daje potrebno u pravo vrijeme.
Jer je pravedan na svim svojim putovima.
I jer je blizu svima koji ga iskreno zazivaju.
Možda danas nemamo odgovor na svako svoje pitanje. Možda se nisu promijenile sve okolnosti za koje molimo da se promijene.
Ali ako poznajemo kakav je Bog, još uvijek imamo razlog za hvalu.
Hvala ne počinje onime što se događa oko nas. Hvala počinje spoznajom tko je Bog.
I zato David kaže:
„Svaki ću te dan blagoslivljati i hvaliti ime tvoje uvijek i dovijeka.“
„Vjerojatno nijedan psalam u cijelom Psaltiru nema manje potrebe za komentarom od Psalma 145. Činjenica da je riječ o akrostihu, u kojem svaki stih počinje novim slovom hebrejske abecede (vidi str. 10), znači da se uglavnom sastoji od kratkih, zaokruženih izjava. One su usredotočene na Božju sveopću vlast i zajedno tvore neusporedivu pjesmu hvale Bogu kao Kralju…“
„Božja briga za njegov svijet proteže se na sva stvorenja, uključujući cijelo čovječanstvo. To, međutim, ne znači da on ne izvršava pravdu nad svakom zloćom (vidi stih 20). Takvo moralno djelovanje također je dio Božje mudre vladavine.“
„Ali kada promatramo svemoć sjedinjenu s beskrajnom ljubavlju te s mudrošću i pravednošću toliko savršenima da je potpuno nemoguće da Bog učini nešto pogrešno, tada — ako čeznemo za njegovom naklonošću i prijateljstvom, za oproštenjem i njegovom potporom — nada širi svoju utješnu snagu u našim srcima.
Tada učimo radovati se spoznaji da je Onaj u čijim smo rukama mi i sva stvorenja, i u čijim rukama zauvijek moramo ostati, obdaren snagom da ostvari sve naume svoje dobrohotne volje.
Tako počinjemo osjećati da smo sigurniji u njegovim rukama nego u vlastitima. I premda smo krhki, slabi i nedostojni, sama savršenost njegove naravi jamči da će iz zla izvesti dobro te tako upravljati svim događajima, vremenitim i vječnim, da će se pokazati kao jedini mudar i dobar te dostojan svake slave i časti cijeloga razumnog svemira.“
„Treba primijetiti da je ovaj psalam po duhu srodan ostalim psalmima kojima završava knjiga, kao što Kirkpatrick lijepo ističe. Svi oni razvijaju temu: ‘Jer tvoje je kraljevstvo i sila i slava zauvijek. Amen.’“
„Kakvog zadivljujućeg Boga imamo! Sjajnog, slavnog i veličanstvenog u njegovoj veličini. Pravednog, vjernog i svetog, a ipak ispunjenog milosrđem punim ljubavi, milošću i suosjećanjem. Boga koji sa svoje uzvišene točke vidi svaki naš čin pobune, a ipak Boga koji je blizu i spreman utješiti nas i pomoći nam. Doista, Bog je velik i Bog je dobar! Nije nikakvo čudo što je David toliko želio hvaliti ga!
Sva ta veličanstvena Božja svojstva, svi ti elementi njegove veličine i dobrote, određuju kakvo je Kraljevstvo kojim on vlada. Slavni, sjajni i veličanstveni Kralj ima slavno i veličanstveno Kraljevstvo (Ps 145,5.11–12). Bog koji je zauvijek vjeran svojim obećanjima vlada Kraljevstvom koje traje zauvijek (stih 13).
A u tom Kraljevstvu ljubavi Jahve, Kralj, ‘podupire sve koji padaju i podiže sve koji su pognuti’ (stih 14). On zadovoljava sve potrebe svojih podanika — i više od toga, njihove želje (stihovi 15–16).
Pravedan na svim svojim putovima i pun ljubavi prema svemu što je stvorio, približava se onima koji ga zazivaju i boje ga se te ih spašava (stihovi 17–19).
A kako bi njegovi sveti trajali koliko traje i njegovo Kraljevstvo, on ‘čuva sve koji ga ljube, a sve će opake uništiti’ (stih 20).“
„Vrijedno je zapaziti da se u stihovima 19 i 20 za Božji narod kaže da se Boga istodobno boji i ljubi ga. Jedan pisac komentira:
‘Strah i ljubav nerazdvojni su elementi istinske vjere. Strah čuva ljubav da se ne izrodi u drsku prisnost; ljubav sprječava da se strah pretvori u ropsku i ponižavajuću strepnju.’
Posljednji stih (21) kao da sažima tri obilježja štovanja Jahve koja su razvijena u ovom psalmu. Ono je vječno (‘uvijek i dovijeka’), sveopće (‘svako stvorenje’) i razumno/usmjereno (‘hvaliti njegovo sveto ime’).“
„Gospodin je poput one zaštitne mreže [na koju se oslanja trapezist u cirkusu]. On me hvata kada padnem, a kada me prihvate njegove vječne ruke, otkrivam njegovu istinsku veličinu. On je Gospodin koji oprašta i čija ljubav nikada ne prestaje.
Da nikada nisam padao u neuspjesima svojega života, nikada ne bih upoznao apsolutnu pouzdanost njegove milosti. On je uvijek ondje kada podbacim. Što sam sigurniji u to, manje se bojim neuspjeha i, začuđujuće, manje padam! Učim kako pasti u veličinu…
‘Gospodin podupire sve koji padaju
i podiže sve koji su pognuti’ (stih 14).
U hebrejskom jeziku izraz ‘podupire’ predikat je koji objašnjava Gospodinovu narav. Njegovo bi ime ovdje moglo glasiti: Gospodin koji podupire. On podupire one koji padaju na životnom putu.
Zatim se metafora mijenja kako bi potvrdila da on također podiže one koji su pognuti. Slika je to trske povijene pod žegom sunca ili udarima vjetra.
Padamo zbog onoga što mi činimo sa životom; pognuti smo zbog onoga što život čini nama. Ili sami padnemo ili nas nešto obori. U oba slučaja Gospodin je ondje da nam pomogne ljubavlju za kakvu nismo ni zamišljali da je moguća.
Uvjeren sam da je psalmist ono što je znao o veličini Božje milosti naučio kroz teškoće vlastitih padova, ali i kroz iskustvo Izraela kao Božjeg naroda. Mogao je hvaliti Boga zbog njegova suosjećanja i milosrđa zato što je u trenucima neuspjeha padao u snažne ruke Božje veličine.“
„Za svetoga čovjeka koji hvali Boga životne su okolnosti prozor kroz koji vidi Boga. Za onoga koji se neprestano žali iste su okolnosti samo ogledalo u kojem vidi samoga sebe. Zato se i žali…
Zanimljivo je vidjeti kako David u ovom psalmu održava ravnotežu između Božjih osobina koje nam se ponekad mogu činiti proturječnima. Započinje veličajući Božju veličinu, a zatim prelazi na Božju dobrotu.
Sada prelazimo s Božje suverene vladavine na njegovu suverenu milost! On je veliki Bog na prijestolju, a ipak je Bog koji nam je blizu i kojemu je stalo do naših potreba.“
Tema: Davidova osobna zahvalnost i hvala izražene radosnim tonom.
Povod: Nepoznat.
I. HVALA ZBOG VELIČINE — stihovi 1–6
„Naviještat ću tvoju veličinu“ (stih 6).
II. HVALA ZBOG DOBROTE — stihovi 7–10
„Spomen tvoje dobrote“ (stih 7).
III. HVALA ZBOG SLAVE — stihovi 11–13
„Slava tvoga kraljevstva“ (stih 11).
IV. HVALA ZBOG VODSTVA I POTPORE — stihovi 14–16
„Podupire sve koji padaju“ (stih 14).
V. HVALA ZBOG MILOSTI — stihovi 17–21
„Ispunit će želju…“ (stih 19).
1) Koji je poseban doprinos našega naraštaja svjedočanstvu o Božjoj veličini koje se prenosi iz naraštaja u naraštaj? Kako je Bog pokazao svoju veličinu u našoj obitelji? Što su nam o tome prenijeli naši preci?
2) Razmišljajte o Božjoj dobroti koja se očituje kroz opću milost i o tome kako bi ta dobrota trebala ljude voditi prema pokajanju. Zlorabimo li Božje strpljenje – njegovu milost, milosrđe i sporost na srdžbu – pa postajemo tromi u poslušnosti? Jesmo li ikada u kušnji zamišljati Boga poput škrtoga i bezosjećajnog Scroogea koji samo čeka priliku da se prema ljudima ponese okrutno?
3) Davidova briga uvijek se uzdizala iznad njegove osobne situacije i želje za blagoslovom vlastite obitelji te se usmjeravala prema Božjem kraljevstvu. Koliko je nama stalo do Božjeg sveukupnog djelovanja i nauma u svijetu?
4) Doživljavamo li Gospodina kao onoga koji je neposredno uz nas kako bi nas podigao kada padnemo? Cijenimo li koliko nam je pristupačan i koliko želi zadovoljiti naše potrebe i želje?
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
