Psalam 147
„On liječi one koji su slomljena srca i povija njihove rane.“
Psalam 147,3
Postoje razdoblja života u kojima se čovjek osjeća snažno, sigurno i spremno suočiti se sa svime što dolazi. Ali postoje i druga razdoblja – ona u kojima smo umorni, pognuti, razočarani ili ranjeni. Ponekad nas slome okolnosti, ponekad drugi ljudi, a ponekad se moramo suočiti s posljedicama vlastitih odluka.
Psalam 147 upućuje posebnu poruku upravo takvim ljudima: Bog ne odbacuje slomljene. On ih ponovno izgrađuje.
To je psalam obnove. Govori o Bogu koji izgrađuje Jeruzalem i okuplja raspršeni Izrael, ali istodobno i o Bogu koji se približava pojedincu slomljena srca. Bog obnavlja narod, ali ne zaboravlja čovjeka.
Psalam započinje riječima:
„Slava GOSPODU! Ta dobro je pjevati Bogu našemu, jer to je predivno, hvale je dostojno.“
Hvala ovdje nije samo emocionalni odgovor na dobre okolnosti. Izrael je poznavao progonstvo, gubitak, poniženje i razorenost. I upravo narodu koji zna što znači biti slomljen dolazi poziv: Hvalite Gospodina!
Zašto?
Zato što posljednju riječ nema ono što nas je slomilo.
Posljednju riječ ima Bog koji obnavlja.
„Gospodin izgrađuje Jeruzalem; on sabire prognanike Izraelove.“
Jeruzalem je za Izrael bio mnogo više od grada. Bio je mjesto pripadnosti, bogoslužja, identiteta i Božjih obećanja. Zato njegova obnova predstavlja snažnu sliku Boga koji može ponovno podignuti ono što se činilo izgubljenim.
Postoje situacije u kojima čovjek gleda ostatke nečega što je nekoć bilo lijepo i pita se može li se išta ponovno izgraditi.
Psalam 147 odgovara: Bog je Bog obnove.
On može sabrati ono što se raspršilo. Može ponovno podignuti ono što je palo. Može dati novi početak ondje gdje čovjek vidi samo ruševine.
Jedna od najnježnijih rečenica u Psalmima glasi:
„On liječi one koji su slomljena srca i povija njihove rane.“
Slomljeno srce može imati mnogo uzroka.
Netko pati zbog gubitka. Netko zbog izdaje. Netko zbog neispunjene nade. Netko nosi posljedice vlastitoga grijeha. Netko je jednostavno umoran od dugotrajne borbe.
Leupold ističe da „slomljena srca“ treba razumjeti vrlo široko – tu pripadaju i oni koji žale zbog vlastitih grijeha i oni koje su pogodile različite životne nevolje.
Posebno je lijepa slika Boga koji povija rane.
On nije prikazan kao hladni promatrač ljudske boli. Prikazan je gotovo poput liječnika koji prilazi ranjenome, vidi njegovu ranu i pažljivo je povija.
Bog ne prezire ljudsku slomljenost.
On joj prilazi.
Odmah nakon govora o slomljenim srcima psalmist kaže nešto neočekivano:
„On određuje broj zvijezda; svaku od njih naziva imenom.“
Zašto od ljudskih rana odjednom prelazi na zvijezde?
Zato što nam želi pokazati veličinu Onoga koji se brine za ranjenog čovjeka.
Bog koji povija tvoju ranu nije nemoćan Bog.
To je Bog koji poznaje zvijezde.
Pogledamo li noćno nebo, osjećamo koliko smo mali. Ali Psalam 147 okreće tu misao u drugom smjeru: ako Bog poznaje i imenuje nebrojene zvijezde, zar može zaboraviti čovjeka kojega je stvorio?
Njegova veličina ne znači da smo mu nevažni.
Upravo suprotno.
Velik je dovoljno da upravlja svemirom i dovoljno blizu da vidi slomljeno srce.
Psalmist nastavlja:
„Velik je Gospodin naš i silan u snazi; njegovu razumu nema mjere.“
Postoje stvari koje mi ne razumijemo.
Ne razumijemo zašto se nešto dogodilo. Zašto je Bog nešto dopustio. Zašto odgovor na molitvu “kasni”. Zašto se neka vrata nisu otvorila ili zašto su se neka druga zatvorila.
Vjera ne znači da ćemo dobiti odgovor na svako „zašto“.
Vjera znači da možemo vjerovati Božjoj mudrosti i onda kada je sami ne možemo obuhvatiti.
Naše razumijevanje ima granice.
Njegovo nema.
Psalam zatim sažima:
„Gospodin podiže ponizne, a opake obara do zemlje.“
Svijet se često divi snažnima, uspješnima i samouvjerenima. Bog obraća posebnu pozornost na one koji su pognuti.
To ne znači da Bog slavi slabost samu po sebi. Znači da ljudska slabost nije prepreka njegovu djelovanju.
Ponekad upravo kada izgubimo oslonac u sebi otkrivamo koliko je čvrst oslonac u njemu.
Drugi dio psalma usmjerava pogled prema prirodi:
„On oblacima prekriva nebo, zemlji pripravlja kišu, daje da trava raste po gorama. On daje hranu životinjama i mladim gavranima koji k njemu vape.“
Oblaci, kiša, trava i hrana – sve ono što se čovjeku može činiti svakodnevnim – psalmistu govori o Božjoj providnosti.
Bog se brine za svoje stvorenje.
Ako daje hranu mladim gavranima, možemo se pitati: zašto nam je ponekad tako teško vjerovati da zna i naše potrebe?
Isus će kasnije na sličan način usmjeravati svoje učenike prema pticama nebeskim kako bi ih učio pouzdanju u nebeskog Oca.
Vjera ne znači da ćemo uvijek dobiti sve što poželimo.
Znači da možemo živjeti sa sigurnošću da nismo zaboravljeni.
Zatim dolazi zanimljiv preokret:
„U snazi konja ne uživa niti mu se mile noge čovjekove.“
U starome svijetu snažan konj predstavljao je vojnu moć. Snažne čovjekove noge predstavljale su sposobnost, izdržljivost i ljudsku snagu.
Mi danas imamo druge simbole uspjeha.
Obrazovanje. Položaj. Novac. Utjecaj. Izgled. Popularnost. Sposobnosti. Broj ljudi koji nas slijede.
Sve to može imati svoje mjesto, ali ništa od toga samo po sebi ne impresionira Boga.
Problem nastaje kada počnemo i ljude procjenjivati na isti način.
Koliko je sposoban? Koliko može pridonijeti? Koliko je poznat? Kakav položaj ima? Što možemo dobiti od njega?
Bog gleda dublje.
„Gospodinu su mili oni koji ga se boje, oni koji se uzdaju u njegovu dobrotu.“
Bog ne traži čovjeka koji će ga zadiviti svojom snagom.
Traži čovjeka koji će mu vjerovati.
Na prvi pogled može izgledati neobično da isti čovjek istodobno „strahuje“ od Boga i „nada se“ njegovoj ljubavi.
Ali upravo tu postoji prekrasna ravnoteža.
Strah Gospodnji govori: Bog je velik, svet i dostojan strahopoštovanja.
Nada govori: taj veliki i sveti Bog dobar je prema meni i mogu mu vjerovati.
Jedno bez drugoga daje iskrivljenu sliku.
Strah bez nade može postati tjeskoba.
Nada bez strahopoštovanja može postati površnost.
Ali kada se spoje, čovjek stoji pred Bogom sa strahopoštovanjem i istodobno mu prilazi s povjerenjem.
U posljednjem dijelu psalma Jeruzalem je pozvan hvaliti Boga zbog konkretnih blagoslova.
Bog daje zaštitu:
„Učvrstio je zasune vrata tvojih.“
Daje blagoslov budućim naraštajima:
„Blagoslovio je sinove tvoje u tebi.“
Daje mir:
„On daje mir tvojim granicama.“
I daje hranu:
„Nasićuje te najboljom pšenicom.“
Zaštita. Obitelj. Mir. Kruh.
Možda nam upravo jednostavnost ovoga popisa pokazuje koliko često najveće Božje darove počnemo uzimati zdravo za gotovo.
Čovjek ponekad traži veliki znak Božjeg blagoslova, a ne primjećuje koliko ga Božjih darova već okružuje.
Psalam zatim ponovno usmjerava pogled prema prirodi:
„On šalje zapovijed svoju zemlji; vrlo brzo trči riječ njegova.“
Snijeg pada. Dolazi mraz. Led prekriva zemlju. Zatim Bog šalje svoju riječ, dolazi vjetar i vode ponovno teku.
Pjesničkim jezikom psalmist opisuje Boga koji vlada prirodom svojom riječju.
To nas podsjeća na snagu Božje Riječi.
Kada Bog govori, njegova riječ nije prazna informacija.
Njegova Riječ djeluje.
Bog je riječju stvarao, riječju objavljuje svoju volju i riječju ostvaruje svoje naume.
Zato Božjoj Riječi u životu vjernika ne pripada sporedno mjesto.
Na samome kraju psalma dolazimo do blagoslova koji nadilazi materijalnu sigurnost, mir i obilje:
„On objavljuje riječ svoju Jakovu, svoje odredbe i zakone Izraelu.“
Najveći privilegij Izraela nije bio samo u tome što ih je Bog štitio.
Bog im se objavio.
Dao im je svoju Riječ.
Poznavati što Bog govori, poznavati njegovu volju i biti pozvan živjeti u odnosu s njime bio je neprocjenjiv dar.
Za nas koji danas držimo Bibliju u rukama postoji ozbiljno pitanje: shvaćamo li kakav nam je dar povjeren?
Možemo imati nekoliko Biblija u svojem domu, aplikaciju na telefonu i pristup tisućama propovijedi, a ipak zanemarivati Riječ koju su generacije prije nas čeznule čuti i razumjeti.
Privilegij uvijek sa sobom nosi i odgovornost.
Psalam 147 počinje i završava riječima:
„Slava GOSPODU!“
Između ta dva poziva otkrivamo zašto je dostojan naše hvale.
On ponovno izgrađuje razoreno.
Sabire raspršene.
Liječi slomljena srca.
Povija rane.
Poznaje svaku zvijezdu po imenu.
Podupire nevoljne.
Hrani svoja stvorenja.
Daje mir.
I govori svome narodu kroz svoju Riječ.
Možda je najvažnija poruka ovoga psalma upravo ona koju treba čuti čovjek koji se danas osjeća slabim, ranjenim ili zaboravljenim:
Tvoja slomljenost ne znači da je Bog završio s tobom.
Bog kojemu nijedna zvijezda nije nepoznata zna i tvoje ime. Bog koji izgrađuje razoreni Jeruzalem može ponovno graditi i ono što je razoreno u čovjekovu životu.
A Bog koji „liječi one koji su slomljena srca i povija njihove rane“ još uvijek je isti Bog.
Zato posljednja riječ ovoga psalma nije bol.
Nije progonstvo.
Nije slomljenost.
Posljednja riječ je:
„Slava GOSPODU!“
„Ovo je posebno značajna pjesma. U njoj se slavi Gospodinova veličina, ali i njegova dobrota koja se spušta čovjeku. Bog Izraelov prikazan je u posebnosti svoje slave kao Onaj koji se brine za ožalošćene, neznatne i zaboravljene.“
„Izrael je imao jasno i jedinstveno poznavanje Boga, dok su drugi ostali u neznanju. Izabranje je najsnažniji poziv na zahvalno štovanje…
Narodi su bili prekriveni tamom, a samo je Izrael sjedio u svjetlu. Bila je to suverena milost u punoj snazi njezina podnevnog sjaja.
‘Hvalite Gospodina!’
Kada smo spomenuli izabiruću ljubav koja pravi razliku, naša se hvala više ne može uzdići, pa zato završavamo još jednim: Aleluja!“
„Razlozi za hvalu u svakom od triju dijelova psalma redovito obuhvaćaju dva područja — ono što Gospodin čini u svojoj sveopćoj vladavini nad svijetom i ono što čini za svoj narod.“
„Iscjeljivanje onih koji su ‘slomljena srca’ treba razumjeti u najširem smislu. Ono uključuje one koji tuguju zbog svojih grijeha, kao i one koji su pogođeni mnogobrojnim životnim nevoljama.
Slična je misao sadržana u povijanju njihovih rana. U oba slučaja prekrasno je prikazana Gospodinova nježna samilost dok stoji uz čovjeka kako bi ga utješio ili prema njemu postupio poput dobroga i brižnog liječnika.“
1) Pokazujemo li prema potlačenima, ranjenima i ljudima u nevolji isto suosjećanje koje pokazuje Gospodin? Pokazujemo li ga osobito prema onima koji pripadaju obitelji vjere?
2) Ako Gospodin daje hranu čak i bespomoćnim mladim pticama — gavranima u ovom psalmu, a vrapcima u Isusovu poučavanju — zašto nam je ponekad toliko teško pouzdati se da će se pobrinuti i za naše svakodnevne potrebe?
To postaje još snažnije kada shvatimo da Gospodin osobno poznaje svaku svoju ovcu i zove je imenom, kao što je dao ime svakoj od nebrojenih zvijezda.
3) Procjenjujemo li ljude prema „snazi njihovih nogu“ — prema tome koliko su impresivni, što mogu ponuditi crkvi, kako izgledaju, kakav položaj imaju i što mogu postići — ili nam je važniji njihov unutarnji karakter: njihov strah Gospodnji i pouzdanje u njegovu ljubav?
4) Obratimo pozornost na ono što ovaj psalam govori o snazi i djelotvornosti Božje Riječi. Bog šalje svoju riječ i ono što je rekao ostvaruje se.
Molim, podijelite dalje – neka se istina širi.
